16
tra
Intervju

Prof dr. sc. Vjera Katalinić: „Nužno je djelovanje pojedinaca koji se ne mogu stvoriti preko noći"

Vjera Katalinić

Prof. dr. sc. Vjera Katalinić Foto: HMD

share

30 godina Hrvatskog muzikološkog društva

Na dan 6. ožujka 1992. dvanaest muzikologa sastalo se kako bi iniciralo ono što će se u konačnici i formalizirati 27. ožujka iste godine – Hrvatsko muzikološko društvo – znanstvena i stručna udrugu koja već trideset godina okuplja muzikologe i ostale zainteresirane znanstvenike za istraživanja na području i predmetu muzikologije. Povodom okrugle obljetnice o djelatnostima HMD, ali i hrvatskoj muzikološkoj znanstvenoj zajednici, popričali smo s predsjednicom HMD-a, prof. dr. sc. Vjerom Katalinić.

Foto: HMD

Hrvatsko muzikološko društvo krajem ožujka obilježilo je jubilarnu tridesetu obljetnicu, na čemu vam i čestitamo! Povedite nas, za početak ovog razgovora, u vrijeme prije začetka Društva – koji je bio kontekst njegova nastanka?

Nekad je jedini oblik udruživanja muzikologa bila Sekcija glazbenih pisaca u okviru Hrvatskog društva skladatelja koja i danas postoji, ali su uvjeti primanja u njeno članstvo znatno drugačiji nego u HMD-u. Uostalom, neki su aktivni muzikolozi i dalje članovi obaju društava. S druge strane, nakon dvadesetak godina postojanja katedre za muzikologiju i brojnih diplomiranih muzikologa, pokazala se potreba udruživanja u instituciju koja će se brinuti upravo za znanstvenu dimenziju struke, osobito u pogledu kvalitetnog objavljivanja muzikoloških radova, bilo u okviru postojećih časopisa, bilo kao samostalnih edicija.

Sve je to već bilo začeto u okviru Muzikološkog zavoda Muzičke akademije, no jedan od poticaja za osnivanje fleksibilne udruge koja će hitro reagirati na razne natječaje i mogućnosti za ostvarivanje tih ciljeva jest i činjenica da se Muzička akademija osamdesetih godina – kao formalni okvir Muzikološkom zavodu u pogledu objavljivanja radova – pokazala vrlo tromom i ne uvijek voljnom u tu svrhu ‘otpustiti’ sredstva, što je bio i odraz pozicije muzikologije kao znanstvene discipline u okviru prevladavajućih umjetničkih struka na Akademiji. Tako su se manifestirali razni push i pull faktori koji su doveli do objedinjavanja muzikoloških ideja pod zajedničkim nazivnikom.

Godine 1948. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu osniva se tzv. historijski odjel, 1953. JAZU je utemeljio Odjel za glazbenu umjetnost, a 1967. osnovan je i Muzikološki zavod pri Muzičkoj akademiji u Zagrebu koji je kasnije i preimenovan, pa i funkcionalno te sadržajno redefiniran u Zavod za sistematsku muzikologiju – u svojevrsnoj opreci ili dopuni prema tzv. već usustavljenoj historiografskoj muzikologiji. Ovo je, naravno, tek skica povijesnog slijeda institucija koje su svaka na svoj način predstavljale koordinacijske točke hrvatske muzikološke znanstvene zajednice. No, u tom skicoznom mapiranju, možete li nam pomoći identificirati mjesto koje unutar te zajednice, stoga, zauzima upravo HMD?

Prije svega, ovaj niz treba ipak dopuniti. Akademik Supičić 1980. godine osnovao je Zavod za muzikološka istraživanja JAZU koji je preuzeo dio postojećeg projekta Fundamentalna istraživanja za povijest hrvatske glazbe, i to njegov ‘stariji’ dio, dok je Muzikološki zavod Muzičke akademije zadržao onaj ‘noviji’ dio, to jest Fundamentalna istraživanja za povijest hrvatske glazbe 20. stoljeća.

Dakle, oba su se zavoda prvenstveno bavila hrvatskom glazbom, ali su isto tako nastojala postaviti je u europske relacije. To su svakako poticali i profesori koji su se gotovo svi usavršavali u inozemstvu. Nakon političkih promjena devedesetih godina HAZU je smatrala da kao nacionalna akademija svoje zavode mora u tom smislu i nominalno definirati, pa je i Zavod za muzikološka istraživanja promijenio naziv – ali se i udružio s istraživačima na području književnosti i kazališta – u Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe koji je konačno smješten u Palaču Drašković, nekadašnji ilirski Narodni dom, prvo sjedište JAZU, zgradu u kojoj je i danas.

Zgrada Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU

Dolaskom mlađih istraživača i veze među tim odsjecima postale su očitije, što smatram vrlo vrijednim iskorakom u inter- i pluridisciplinarnost. Osim toga, tu se ne smije zaobići ni Institut za etnologiju i folkloristiku, gdje je etnomuzikološka struka u zadnjih pedeset godina također doživjela znatne formalne i strukturne promjene. Sva tri istraživačka punkta tako djeluju komplementarno, sustavno se boreći s regulativom koja im ne ide uvijek na ruku te iznalazeći rješenja u skladu s formalnim okvirima u kojima postoje. A u tome im pomažu na razne komplementarne načine i drugi, poput Muzičkoga informativnog centra, Hrvatskoga glazbenog zavoda, pa i Hrvatskog društva skladatelja, ali i drugih.

U ovoj mreži svih pobrojanih institucija koja je, stoga, temeljna uloga Društva?

HMD se uklapa ili preklapa sa svim pobrojanim danas djelatnim institucijama i ne vidim nikakvu opreku u njihovu djelovanju, samo možda različita stajališta ili polazišta za proučavanja cijele lepeze tema. HMD kao strukovna udruga nema ovlaštenja sama provoditi znanstvena istraživanja jer za to postoje odgovarajući i već spomenuti instituti, ali im u tome može asistirati.

Naime, Društvo može poticati proučavanja, razvijati disciplinu, promicati baštinu, poticati afirmaciju, što se u praksi i provodi na razne načine, ovisno o individualnim sklonostima članova i tipovima predloženih djelatnosti. Tijekom svoje tridesetogodišnje povijesti, osobito se važnim pokazalo u pogledu organiziranja znanstvenih skupova, pratećih manifestacija poput koncerata i izložbi te, naročito, u publiciranju rezultata znanstvenog istraživanja.

Širenje tematike

Gdje se mogu iščitati najveće promjene, da ne kažemo pomaci, u muzikološkoj znanstvenoj paradigmi u posljednjih trideset godina i kako se to ogledalo u projektima samoga Društva?

Promatrajući promjene u proteklih trideset godina, uočavam širenje tematike prema interdisciplinarnosti i internacionalizaciji ‘domaćih’ i ‘baštinskih’ pitanja u čemu mislim da Društvo ima mnogo uspjeha. Posebno veseli da su nas – mislim na nas muzikologe, kao i srodne discipline poput povijesti ili povijesti umjetnosti – uključile kao važne sudionike u zajedničkim istraživačkim težnjama od kojih je neke iniciralo upravo Društvo u svojim simpozijima i publikacijama, kao, primjerice, tema Zrinski i obljetnica bitke kod Sigeta 1666., Prvi svjetski rat i glazba, obljetnice Lisinskog i Jelačića.

Tako se HMD u svojoj djelatnosti razvijao u dva smjera. Najprije prema umrežavanju u internacionalnomu muzikološkom kontekstu te prema prožimanju s drugim umjetnostima, kao što su likovna umjetnost, književnost ili arhitektura, i srodnim znanstvenim disciplinama, osobito poviješću.

HMD ima veliku izdavačku aktivnost koja je možda i temeljna vrijednost Društva. Pohvalite nam se s prilično impozantnim brojkama i raznovrsnim naslovima.

Izdavačka djelatnost Društva krenula je od dva časopisa – istraživački više nacionalno definiranog Arti musicesa te potpuno međunarodno profilirane International Review of the Aesthetics and Sociology of MusicIRASM, oba sada s 53-godišnjom izdavačkom poviješću, a proširila se na monografije koje su uglavnom rezultirale iz muzikoloških magistarskih i doktorskih teza. Potom, serija Muzikoloških zbornika koja, logično, donosi radove sa znanstvenih skupova, ali su tu i svečani zbornici kao skupina koju nismo posebno imenovali jer su krenuli spontano, kao izraz poštovanja prema našim seniorima. U raznim zemljama postoje razni tipovi takvih priznanja. Primjerice, u Austriji je običaj da ih prirede samo slavljenikovi studenti, dok je u anglosaksonskom svijetu uobičajen niz priloga kolega i prijatelja iz struke, ali i šire. Mi smo se priklonili ovome drugom modelu.

Nadalje, kao rezultat istraživanja baštine u glazbenim arhivima, proizašlo je osam kataloga glazbenih zbirki. To je serija Indices collectionarum… koja je inicirana još u JAZU, prešla u HAZU kao suizdanje HMD-a, a koja je u novije vrijeme zastala iz nekoliko razloga. Možda je najvažniji vrlo zahtjevan rad koji tome prethodi, a drugi je veličina glazbenih zbirki koje su teško savladive u kraće vrijeme, treći pak tehničke opcije – mislim na računalne – koje se danas nude istraživaču, a koje donose i pozitivne aspekte, kao što su mogućnosti sortiranja i pregledavanja građe, ali i negativne, kao što je mnogo vremena potrebnog za unos velikog broja podataka. No, to je posebna tema kojoj bi se moglo posvetiti omanje predavanje.

Tu su i muzikološka notna izdanja u seriji Gazophylacium musicae croaticae s jedanaest naslova, no njihova učestalost ovisi i o pojedinom istraživaču, ali i o uspjehu pribavljanja sredstava, a relativno je malen broj znanstvenika koji su se obratili Društvu te čija istraživanja idu u tom smjeru. Naime, izdavača notnog materijala ima više, ali su im i kriteriji različiti.

Mislim da seriju Opća povijest glazbe ne treba posebno predstavljati. Sedam knjiga iz pera eminentnih svjetskih muzikologa o stilskim razdobljima od srednjega vijeka do dvadesetog stoljeća odabrana su kao temelj muzikoloških udžbenika. Takvu seriju nije nitko dosad zamislio i proveo, a tome treba dodati i prijevod Metode glazbene analize slovenskog kolege Leona Stefanije.

Moja je generacija polagala ispite na temelju sjajnih knjiga na engleskom i njemačkom jeziku, a ovdje se nastojalo olakšati rad studentima i pružiti im vrhunska djela na hrvatskom. Ne moram isticati da se te knjige prodaju i u okolnim zemljama koje barataju srodnim jezicima. Međutim, i ta je serija sad već ‘stara’ deset godina, rado se čita i izvan muzikoloških krugova, a dosad nitko od mlađih muzikologa još nije pokazao inicijativu da barem upozori na kakav dobar priručnik kojeg bi valjalo prevesti, a kamoli da ga sâm prevede i ponudi na objavljivanje.

I napokon, HMD se uključio u seriju Izvori i dokumenti o glazbi Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju HAZU te njezinog Odsjeka za povijest hrvatske glazbe, objavivši Sorkočevićev dnevnik koji je uslijedio nakon što je 1989. i 1992., na inicijativu profesora Ladislava Šabana, u dva dijela objavljen prvi svezak korespondencije Franje Ksavera Kuhača. Nadam se da će i idući svesci Kuhačeve korespondencije, od ukupno trinaest, uskoro postupno ući u proces objavljivanja, jer su druga i treća knjiga transliterirane i prevedene, a komentari se izrađuju. Tu je riječ o sjajnim povijesnim izvorima tzv. ‘subjektivnog’ tipa koji spominju ljude i događaje, a istovremeno daju i subjektivnu percepciju, zapravo, interpretaciju tadašnjih zbivanja.

Nakladnici općeg profila za glazbu pokazuju minimalni interes

HMD se tako profilirao u središnjeg izdavača knjiga o glazbi u Hrvatskoj. Ne moram posebno naglašavati da nakladnici općeg profila za glazbu pokazuju minimalni interes uz časne iznimke u koje su ponovno upleteni muzikološki prsti.

Uz tridesetu obljetnicu Društva prigodno ste promovirali i tri najnovija, sasvim različita izdanja. Od transliteracije i prijevoda Dnevnika Luke Sorkočevića koje je učinila prof. dr. sc. Katja Radoš-Perković uz vašu uvodnu studiju u samo izdanje, preko Svečanog zbornika Glazba i iskustvo povijesti za uvaženu članicu HMD-a dr. sc. Sanju Majer-Bobetko, pa do masivnog (47 priloga!) zbornika Glazba, umjetnosti i politika: revolucije i restauracije u Europi i Hrvatskoj 1815.-1860.

Čini mi se da je vrijednost ovih izdanja upravo u međudisciplinarnoj, međuinstitucionalnoj i kod određenih primjera i u međunarodnoj suradnji te u kombinaciji široko postavljenog konteksta i usko-specifičnog stručnog znanja kroz koje se sagledava određeno polje ili predmet istraživanja.  

No, pojasnite nam na koji način – pa i ovi sjajni recentni primjeri koje donosi HMD, utječu na poimanje hrvatske glazbene baštine ili čak hrvatske kulture i povijesti iz nekog vanjskog – čak i laičkog – očišta? Kakva je praktična vrijednost, svakodnevna upotrebljivost spoznaja muzikološkog rada?

Prije svega, treba reći da se u HMD-ovim izdanjima, pa tako i u spomenutima, manifestira domaća znanstvena produkcija koju obilježavaju rezultati najnovijih znanstvenih istraživanja u muzikologiji, a da mnoge edicije, osobito one koje su interdisciplinarno postavljene, nalaze publiku i izvan muzikoloških te izvan znanstvenih krugova jer u dobroj mjeri pripadaju općoj kultiviranosti.

U HMD-ovim se izdanjijma manifestira domaća znanstvena produkcija

No, kao što se određene teme i modeli ponašanja u sferi glazbe mogu postaviti u međunarodne okvire, tako se oni mogu uzdići na razinu principa i primijeniti na razna razdoblja u povijesti kulture, pa i one glazbene. HMD je upravo u tom pogledu i postavio na obje razine teme svojih skupova, primjerice 2011. godine prigodom stote obljetnice smrti Franje Ksavera Kuhača, nenadmašnog istraživača opće i folklorne baštine, znanstveni je skup naslovio Franjo Ks. Kuhač (1834-1911): glazbena historiografija i identitet, a identitetska pitanja su, ne samo u ‘dugome’ devetnaestom stoljeću – pa i kod sâmog Kuhača – nego i u zadnjih stotinjak godina itekako bila važna, čak presudna. Na skupu je ukazano da su razna nacionalna pretjeravanja (zbog kojih se Kuhač često prozivao i bio ismijavan) bila prisutna i u drugim zemljama te da je riječ naprosto o borbi za snaženje identiteta. Niste li primijetili neka recentna presizanja i u hrvatsku kulturu?

Glazbena je kultura u hrvatskim zemljama i u ranijim razdobljima doživljavala uzlete i procvate zahvaljujući upravo raznim migrantima

Na sličan je način Ivan Zajc, koji je inače percipiran kao eminentni nacionalni skladatelj, stavljen u kontekst migracija, a on je sâm, pa i njegov otac, doista bio migrant i svoja je srednjoeuropska iskustva primijenio i u Zagrebu. Pokazalo se da su takve osobe – koje su tek u kasnijoj dobi naučile hrvatski jezik, uostalom kao i Kuhač – često više napravile za nacionalno pitanje od mnogih deklariranih i glasnih Hrvata.

I to nije ništa novoga s obzirom na to da je glazbena kultura u hrvatskim zemljama i u ranijim razdobljima doživljavala uzlete i procvate zahvaljujući upravo raznim migrantima – Talijanima, Česima, Nijemcima. Pitanje migracija trajno je aktualno, a samo ovisi o tome što će tko od tih spoznaja osvijestiti i primijeniti. Glazba je u tom procesu sjajan medij, što se paralelno istražuje i na suvremenim migrantskim rutama, ali na području etnomuzikologije i, sukladno tome, odgovarajućim metodama.

Svaka glazbena sredina, pa tako i hrvatska, trebala bi biti dobro umreženi sustav unutar kojeg veliki dijapazon uloga trebaju pokrivati (pa i pokrivaju) muzikolozi – ne samo oni znanstveno orijentirani, već i oni više uklopljeni u medije, produkciju ili izdavaštvo. Gdje u ovom sustavu sebe vidi HMD te smatrate li da bi mogli biti i više povezani sa samom glazbeničkom praksom?

Muzikolozi-članovi HMD-a (a danas ih je oko dvjesto, među kojima je i šezdesetak doktora znanosti) sudjeluju u koncipiranju programa nekih glazbenih festivala, djeluju u medijima, pišu prateću literaturu za glazbene događaje. Veza izdavača notnog materijala, u čemu je HMD jedan od čimbenika, također ima vezu s glazbenom praksom.

Mikrofilmovi digitalizirani u Odsjeku za povijest hrvatske glazbe sadrže glazbena djela (note) i tekstove o glazbi vezane uz hrvatsku glazbenu baštinu

Hrvatski barokni ansambl izveo je sva djela koja je HMD objavio, a proizašla su iz europskog projekta o migracijama. Riječ je o djelima migranata kao što su Stratico, Jarnović, Bajamonti. Ostvarujemo i posebnu suradnju s hrvatskim violinistom Bojanom Čičićem. Naš notni materijal koriste i razni drugi, pa i amaterski ansambli. Tu su i note objavljene ranije, poput sonata Dore Pejačević.

Ideja je mnogo, ima i zanimljivog materijala u glazbenim zbirkama, ali je zapravo premalo relevantnih istraživača

Međutim, priređivanje muzikalija zahtijeva i dobro pripremljenog muzikologa, a danas se najčešće takvi bave i izvedbenom praksom, kao što je naša članica Katarina Livljanić. Međutim, takvi istraživači-interpreti teže prema objavama na nosačima zvuka. U suradnji s glazbeničkom praksom ne vidim nikakvih problema i ona posustaje samo u trenucima kad muzikolozi ne stignu prirediti novi materijal za objavljivanje. Ideja je mnogo, ima i zanimljivog materijala u glazbenim zbirkama, ali je zapravo premalo relevantnih istraživača jer ovdje nije riječ o pukom prepisivanju nota. S druge strane, s obzirom na internacionalnost glazbe, i Hrvatsku u Europskoj uniji, u načelu ne bi bilo problema ni da se angažiraju inozemni muzikolozi za takav tip posla.

Kakvo je vaše mišljenje o stanju arhiva, brige za notnu građu, ostavštine i glazbeni inventar u Hrvatskoj? U maniri stava o poslovičnoj nebrizi prema vlastitom, zašto je situacija s glazbenim arhivima općenito ‘loša’ i kako bi mogla postati ‘bolja’? Može li se išta postići zakonima, nacionalnim regulativama, usmjeravanjima većih dotacija, boljom međuinstitucionalnom suradnjom?

Glazbeni arhivi u Hrvatskoj vrlo su bogati, ali i zapušteni, s obzirom na to da je čest slučaj da njihovi vlasnici nisu svjesni te vrijednosti, prvenstveno jer im nedostaje glazbeno obrazovanje da bi to uopće percipirali pa onda i odvojili dovoljno vremena za njihovu pohranu, a pogotovo znanja za njihovo sređivanje. To i jest dugotrajan posao.

Iz zbirke RARA OPHG HAZU

U tome je HMD sudjelovao od 1996. do 2011. godine s famoznim ljetnim radionicama za studente muzikologije u Dubrovniku, kad se evidentirala građa u Samostanu Male braće. Studenti su uglavnom bili vrlo entuzijastični, HMD je uspio namaknuti nešto financijskih sredstava od Ministarstva kulture, no vlasniku građe nije se sviđala sporost obradbe muzikalija. Naravno, bilo bi efikasnije da se nas tri-četiri muzikologa preselilo u Dubrovnik i za godinu dana dovršilo rad na katalogu, no to nije bila poanta našeg rada, već želja da se nove generacije muzikologa upoznaju s primarnom arhivskom građom i nauče postupati ‘po protokolu’.

Kad smo većinu građe sredili, a istovremeno je i Ministarstvo kulture odustalo od financiranja tog posla – smatrajući to fundamentalnim znanstvenim istraživanjem – HMD se povukao i sačuvao sve bilješke u rukopisu. Ipak, inspirirani takvim temeljnim i samozatajnim tipom posla, mnogi su studenti odlučili prihvatiti se sličnog sređivanja manjih zbirki pa je iz toga izrastao niz diplomskih i magistarskih radova. Pedesetak rukopisnih, tj. pisaćim strojem pisanih inventarnih knjiga nastalih još sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća u međuvremenu su digitalizirane i javno dostupne.

Nemojmo zaboraviti da je jedno od ranih otkrića dubrovačke glazbe – simfonijâ Luke Sorkočevića – proizašlo iz takva fundamentalnog rada Albe Vidakovića pedesetih godina. Mlađe muzikologinje iz Splita nastavile su takav istraživački rad u okviru znanstvenoistraživačkog projekta što ga je financirala Hrvatska zaklada za znanost 2017.-2021.

Potreba je obrazovanja kadra, ali isto tako i decentralizacije rada

Glazbeni arhivi su u vlasništvu crkvenih institucija ili svjetovnih institucija, prvenstveno muzeja. Svaki od njih ima svoje probleme i ograničenja. Stoga je najbolje da takve zbirke urede lokalni muzikolozi kojima nije potrebno plaćati putne troškove i dnevnice, dobro poznaju domaću sredinu i okolnosti čuvanja građe. Dakle, potreba je obrazovanja kadra, ali isto tako i decentralizacije rada. S druge strane, HMD nudi opciju objedinjene pohrane rezultata rada, pa tako na svojoj stranici ima i tablične baze glazbenih zbirki iz Dubrovnika i Hvara, kao i pravi katalog glazbene zbirke iz Bjelovara.

Zakonska regulativa svakako je važna i može zadati nužni okvir djelovanja. Ipak, uvijek je u konačnici stvar u pojedincima i njihovu odnosu prema baštini, kao što je to, primjerice, s. Klaudija Đuran u varaždinskom Samostanu uršulinki, a takvih pojedinaca ima još. Problema nisu pošteđeni ni muzeji, kao, na primjer, Muzej Slavonije u Osijeku koji posjeduje jednu od najvećih, najkompleksnijih i najraznovrsnijih glazbenih cjelina, a nema zaposlenog muzikologa da se tom građom bavi. Dakle, novaca ima, samo se moraju odrediti prioriteti, ali i obrazovati muzikolozi koji bi se tim poslom bavili.

Imaju li domaći muzikolozi interes i za istraživanja suvremenih trendova u široj općoj kulturi, bave li se s medijski ili socijalno-politički uvjetovanjima glazbe ili pak i s nekim drugim žanrovima u glazbi osim klasične?

Naravno da su interesi mladih muzikologa usmjereni i prema suvremenim temama te se oni često usmjeravaju prema etnomuzikologiji koja je preuzela takav tip antropoloških istraživanja. HMD je od početka imao vrlo aktivnu etnomuzikološku sekciju, ali je ona zamrla odlaskom njezina voditelja Svanibora Pettana. S druge strane, suvremene se teme, ‘medijski ili socio-politički uvjetovane’, mogu promatrati iz raznih perspektiva pa se, kao što sam ranije spomenula, neki principi postupanja, izvedbene prakse, pitanja masovnih medija i recepcije u glazbi i slično mogu analizirati i vezano uz suvremenu tematiku, kao i uz ranija razdoblja i s različitih aspekata.

Katkad studenti padaju u zamku suvremenosti smatrajući da će im biti lakše baviti se temama s kojima žive i koje su svuda oko njih, stilski su im bliže, zaboravljajući pritom da i za to treba usvojiti izvjesni kvantum znanja, pročitati brdo literature, pronaći odgovarajući komparativni materijal i izbrusiti kriterije. Bavljenje suvremenim glazbenim zbivanjima ima svojih prednosti, ali i zamki, kao i bavljenje prošlim razdobljima. Međutim, jedan od temelja muzikološkog rada je praćenje literature, a članovi HDM-a u okviru članarine dobivaju oba međunarodno visoko rangirana časopisa u višestruko većoj vrijednosti od onoga što uplate, no nisam sigurna da ih baš svi i otvore, a kamoli sustavno prate.

Katkad studenti padaju u zamku suvremenosti, zaboravljajući pritom da i za to treba usvojiti izvjesni kvantum znanja, pročitati brdo literature, pronaći odgovarajući komparativni materijal i izbrusiti kriterije.

Što je danas ‘u trendu’ kao predmet muzikoloških istraživanja? Možete li nam eventualno otkriti neke planove ili potencijalne projekte HMD-a? Postoji li neki strateški plan za sljedećih trideset godina?

Treba razlikovati suvremene preokupacije od pomodarstva, a pomodarstvu su, nažalost, skloni i mediji, ali i politika, pa tako i ona znanstvena. Međutim, mislim da se svaka relevantna tema može staviti u odgovarajući okvir kako bi odgovarala pojedinom tipu natječaja pa onda može i ‘nadmudriti’ takve formalne datosti. Na to smo, uostalom, navikli ne samo u proteklih trideset godina, koliko je staro Društvo, nego i pedeset godina, u skladu s promjenama uvjeta djelovanja i načina financiranja istraživačkog rada.

Što se HMD-a tiče, ono ima svoj Statut koji se u bitnim odrednicama vjerojatno neće mijenjati, ima svoje suradne institucije koje bi bilo dobro proširiti i izvan Zagreba, ali ono što je najvažnije, nužno je djelovanje pojedinaca koji se ne mogu stvoriti preko noći. Doći će do smjene generacija, kao što je to došlo i na Muzičkoj akademiji, korisno bi bilo da ta smjena bude postupna jer bi bila lakša za sve sudionike.

Članice i članovi Hrvatskog muzikološkog društvav

Starija i moja (već dovoljno stara) generacija stvorila je formalni, institucionalni okvir kao nužan pretekst za napredovanja u znanstvenim i stručnim zvanjima, uhodala je dva vrhunska časopisa i oformila priznatu djelatnost specijaliziranog izdavača muzikoloških radova. Strategija HMD-a je da nova generacija postojeće djelatnosti barem održi, a da se muzikološka istraživanja nastave. Hoće li to biti kao što je to sada uobičajeno kao ‘tekst u kontekstu’, to jest, istraživanje glazbenih tvorevina kao pretežito estetičkih objekata u društvenom okružju ili nekako drukčije, na njima je da procijene.

Bitno bi bilo da HMD i dalje bude u stanju pružati mogućnost i potporu za organiziranje muzikoloških aktivnosti, mjesto za profesionalno objavljivanje radova i pomoć u višestranoj realizaciji projekata.

Moglo bi Vas zanimati