08
srp
Intervju

Diana Krall: „Naši sinovi trebaju slušati očevu ''Pump It Up'', a ne...“

diana krall, lisinski

Diana Krall i Ante Batinović u Wiener Konzerthausu, Beč, 2009. / privatni arhiv

share

Dana 12. srpnja 2022. godine pojavit će se u Vatroslavu Lisinskom Diana Krall. Povod našem Anti Batinoviću ne samo da se podsjeti na veliki intervju s jednom od najvećih jazz zvijezdi današnjice, nego i da podsjeti na recentna zbivanja ili, bolje rečeno, stanje u ženskom pjevanju jazza. Intervju i druženje od sata i pol zbilo se u Beču u garderobi Wiener Konzerthausa odmah po nastupu Krall s njezinim bandom. Od intervjua je prošlo dvanaest godina, ali on je još uvijek relevantan, i to ne samo u hrvatskome medijskom prostoru. Diana Krall drži se i dalje stavova iz intervjua.

Čuvši za intervju i druženje, jedan naš istaknuti džezist bio je u pravom čudu kako je našem novinaru to uspjelo s obzirom na to da je poznato kako je Diana Krall vrlo nepristupačna. Dapače, zna biti jako neugodna ako do susreta i dođe.

Ante Batinović je razgovarao i družio se s mnogima, a među njima sami glazbeni divovi (M. Jagger, D. Bowie, N. Cave, J. Iglesias, E. Morricone, L. Dalla, P. Domingo, J. Cash, P.McCartney…) od kojih su mnogi bili znani po sličnom ponašanju. No, u Beču nije osjetio niti se dalo i naslutiti takvo što. Čak i kad su pitanja znala biti ne baš po volji Diani Krall.

Diana Krall Lisinski

Diana Krall – Lisinski

Vidno umorna, ne samo od netom završenog koncerta nego i same turneje, Diana Krall uletjela je u garderobu uz pratnju menadžera i šminkerice dobrog raspoloženja. Dapače, bila je puna zadovoljstva. I odmah mi objasnila zbog čega.

Još je jedan dobar osjećaj Diana imala pred taj nastup, kakav inače imaju svi i najveći i najiskusniji. Bio sam svjedokom treme pred nastup mnogih, i Rolling Stonesa i Metallice i Erosa Ramazzottija, Dr. Feelgooda, R.E.M.-a… Svi oni na različite načine pokazuju tremu koja je poprilično intenzivna do samog dolaska na pozornicu. Diana Krall ovu tremu naziva malo drugačije i usput objašnjava jedan od svojih artističkih postulata.

„Ako na pozornicu ne stupite s malo treme, nešto s vama kao izvođačem nije u redu. Nije riječ o nervozi nego uzbuđenju i iščekivanju. Na pozornici ste u Beču, i prva nota će vam odrediti gotovo cijeli nastup. Mislim da je to pozitivna trema. Jer nije dobro za umjetnika misliti: ‘Radio sam to i prije pa uključujem autopilot!’

Mislim da biste trebali osjetiti taj adrenalin. Doista uživam u svirci sa svojim bendom. Vrlo mi je važno da sviram sa svojim bendom zajedno, pratim ih i među nama se odvija komunikacija. Ona se pak temelji na događajima od jučer ili glazbi koju smo prethodnu večer slušali u autobusu. Kako onda ta iskustva unosimo u koncertni nastup? Za to je potrebna velika domišljatost i mislim da postoji vrlo dobra ravnoteža među različitim stilovima koje objedinjujemo.“

S ovim se uopće nije teško složiti. Dapače. No, poznata je Diana po svojoj skromnosti. Teško ili nikako prihvaća komplimente.

„Mislim da je to dobro što tako mislim. Kada bih vam rekla da sam sjajna pijanistica i pjevačica, što bih dalje? Osjećam se dobro. Mnogo sam vježbala klavir. Večerašnji nastup bio je za mene kao pjevačicu, pak, veliki izazov jer sam se prehladila, pa mi je glas pukao nekoliko puta. I što da radim, i mi smo samo ljudi. Čudi me što se to ne događa češće.

No, imam sreće u karijeri i što se mogu izraziti s obje strane, pjevačke i sviračke. Doista volim svirati klavir. Što i ne postižem baš jednostavno. Najprije sam i bila pijanistica, a tek onda pjevačica. Premda sam uvijek pjevala. Istina, nemam glas operne pjevačice, niti jazz pjevačica kojima se divim, poput Renee Fleming.

Nemam sjajni glas poput Cassandre Wilson ili Dianne Reeves. Pomirila sam se s tim da imam ovakav raspon glasa, ali smatram da sam njime u stanju izraziti emocije.“

Možda je najbolje od svih Dianu Krall i njezino pjevanje procijenio cijenjeni američki jazz pisac i kritičar Ted Gioia. Nakon što je puno toga prigovorio i Diani Krall i Norah Jones, kao i drugim mlađim pjevačicama, još i više u usporedbi s divama koje su stvarale povijest, Gioia ističe najbitnije: „Vokalne zvijezde jazza novoga tisućljeća većinom su talentirane pjevačice.

Dvije najsjajnije zvijezde su Diana Krall i Norah Jones – zadovoljstvo ih je čuti. Nikada ne pretjeruju s pjevanjem. Tu su jedino bolje od starijih. One uzimaju emocionalnu temperaturu pjesme i ne odstupaju od nje. Ne omalovažavaju značenje pjesme nepotrebnim teatralnostima ili velikim gestama. Nikad se ne razmeću.“

Dianu Krall, sklonu tradiciji jazza ali i ostalim glazbenim žanrovima, posebice komplimentira: „Diana Krall je duboko ukorijenjena u tradiciju jazza (Ella Fitzgerald, Sarah Vaughan) i ne podliježe imitiranju prethodnica, niti se prema pjesmi iz antologije jazza odnosi s muzejskim poštovanjem. Ona ispituje emocionalnu unutrašnjost melodije.

Ona živi pjesmu i čini to s iskrenošću i neposrednošću. Zvuči kao da ju je skladala tog poslijepodneva uz klavir. Zato te stare melodije zvuče svježe, a Diana im daje unutarnji sjaj glazbe.“

I kad sam sve ovo lijepo prenio Diani Krall i rekao da se potpuno slažem s Tedom Gioiom, znate li što mi je skromno odgovorila u garderobi Wiener Konzerthausa, bez sekunde razmišljanja:

Ne mogu biti podjednako dobra kao te velike pjevačice iz povijesti. Kao Sarah Vaughan, na primjer. Bilo je to drugo vrijeme. Kao što ne mogu biti dobar profesor sociologije kao što je u svoje vrijeme bila moja majka. Što se tiče umjetnosti, nisam ja ta koja sam stvorila ili stvarala jazz kao što su to uradili Oscar Peterson, Roy Brown, Ella Fitzgerald ili Louis Armstrong. Tada je to bilo nešto posve novo i kreativno. Ja ne stvaram ništa novoga. Ne možete me uspoređivati. Premda sam ostvarila uspjeh za koji sam zahvalna.“

I onda je nastavila analizirati tako da me momentalno podsjetila na Davida Bowieja kojemu sam komplimentirao da je inovator, a ne eklektik. Diana je nastavila: „Promatram se u ulozi glumice u velikom komadu. Želim reći da sam više poput glumice koja tumači sjajne pjesme, prisvaja ih, unosi u njih svježinu i čini ih novima. Kao da tumačim veliki kazališni komad, ali nikada se ne bi poistovjećivala s nekim tko to čini prvi put. Ne činim ništa novo, nego nanovo tumačim u toj tradiciji i nastojim to činiti tako da zvuči vjerodostojno da mogu oblikovati lik, razviti priču i izraziti svoje osjećaje.“

E, kad bi ovakvih umjetnica bilo više! U još jednom slučaju mi je demonstrirala skromnost, da ne kažem samokritičnost (preko svake mjere), iako je njezin uspjeh enorman u domeni ženskoga vokalnog jazza. Prodala je oko petnaest milijuna albuma, što je pravo čudo za taj žanr. Uvrštena je među 25 najvećih pjevačica jazza ikada.

Bivši američki predsjednik Barack Obama i njegova supruga Michelle organizirali su koncert u počast Stevieja Wondera, a kao najvažnijeg izvođača pozvali su Dianu Krall. Za Dianu je to bila velika čast, ali strah i trema bili su prisutni. Kad je koncert završio, pjevačica se zaputila opustiti u fini piano bar. Kad je pijanist uzeo pauzu, ona je sjela za klavir i zapjevala.

Po završetku, pijanist joj je rekao da je dobra, ali da treba poraditi na svirci lijevom rukom. Naravno, nije znao da je to Diana Krall. Kad su mu objasnili tko je, pijanist je rekao da izgleda puno mlađe od Diane Krall i da to nije ona.

Pitao sam Dianu je li anegdota istinita i kako je primila ovu kritiku?

„Dakle, priča je istinita. Svirala sam za Baracka i bilo je prisutno mnogo umjetnika koji su odali počast Stevieju Wonderu. Bilo je sjajno. Održana je počasna ceremonija u Bijeloj kući i gospođa Obama je isticala koliko je Wonder bio važan za njihov brak. Zatim smo otišli u piano bar i zasvirala sam. Pijanist mi je nakon toga rekao: ‘Morat ćete poraditi na lijevoj ruci…’ Imao je pravo i dodao: ‘Budete li uporni, mogli biste učiniti nešto zanimljivo!’

Nasmijao se kasnije, ali i dalje držim da je bio u pravu. Moram se stalno truditi biti što bolja.

Nije zamjerila ni što sam pitao o njezinu ponašanju koje zna biti neugodno i nepristupačno. Sa smiješkom je odgovorila: „Ako mi se osoba ne sviđa, onda mogu biti takva.“

Barbra Streisand očito joj se sviđa budući da joj je ne samo svirala sa svojim bendom, nego i producirala album. A o engleskom autoru, skladatelju, tekstopiscu i pjevaču Elvisu Costellu da ne govorimo. Slušala ga je u autu dok ju je mama vozila u školu. Naravno, nije kao tinejdžerica ni sanjala da bi joj Costello mogao postati muž, a to se ipak dogodilo 2003. godine, na imanju Eltona Johna.

Na vjenčanju je od celebrityja bio i Paul McCartney. Diana i Elvis postali su slavni i brižni roditelji dvaju sinova. Jednom je Diana izjavila da je prije svega majka s punim radnim vremenom. Kako su sinovi rasli, tako bi odlazili s mamom na turneje.

O glazbenim ukusima sinova Diana je jednom izjavila: „Mislim da bi trebali slušati ”Pump It Up” ( jedna od očevih pjesama), a ne tragične ljubavne pjesme slomljenog srca. Trenutačno kao cijela obitelj sjedimo doma (New York) i gledamo filmove Charlieja Chaplina.“

Nisu nikada bili skloni sudjelovati u TV trakavicama poput mnogih glazbenika drugih, popularnijih žanrova. Diana Krall ipak pripada današnjem jazzu koji prema Tedu Gioiaji zna često imati u pjevačica pakung kao L’Orealov proizvod. CD-i imaju na omotima, fotkama pjevačica veliku dozu ljupkosti, kao da se u cijelu priču upleo Vogue. Momci, pjevači jazza pak znaju izgledati kao da su u studio za snimanje glazbe došli izravno iz holivudskog filma.

Jedna diskografska kuća ističe svoju pjevačicu kao „zadivljujuću ljepoticu gavranove kose“. Jazz je postao simbolom glamurozne senzualnosti i provodnik našeg života iz mašte. Malo danas znači glatki glas Louisa Armstronga i mračni patos Billie Holiday. Prema Tedu Gioiaji, jazz je postao danas nešto kao idealizirani pogled na četrdesete i pedesete godine prošlog stoljeća, samo moderniziran za 21. stoljeće.

Možda je Diana Krall jedan od prizmatičnih pogleda na današnji jazz. Na jednom od svojih albuma na ovitku zahvaljuje najprije frizerkama i frizeru, pomoćniku garderobijerke, vizažistima, pa tek onda Steinwayu i suprugu Elvisu Costellu.

Bilo kako bilo, bitno je da Diana Krall nije iščupala korijenje i da je duboko ukorijenjena u jazz tradiciju. Prilagođenu 21. stoljeću. A kako bi drugačije bila i tržišno tako uspješna?

Moglo bi Vas zanimati