Dubioza kolektiv: „Ne treba nikoga zavoditi nekim muzičkim eskapadama“

Najpoznatija grupa naše regije i jedan od najutjecajnijih pop-rock autora ovih prostora, Dubioza kolektiv i Dino Šaran, u još jednoj suradnji vješto seciraju mentalitet ljudi

Nakon prethodnih suradnji na pjesmama kao što su “Autopilot” i “Zemlja gori”, “U3PM” dolazi kao još jedna stvar kojom pogađaju u sridu. Neke od najboljih ideja nastaju upravo na dernecima, kazao je Šaran, a tako se dogodilo i u ovom najnovijem slučaju.

Dva desetljeća na sceni Dubioza je obilježila turnejom 20 Years High, objavila veliku vinilnu kolekciju i rasprodala koncerte po Europi i Meksiku, a nakon završene australsko-novozelandske turneje, sada i zagrebačka publika dolazi na red. U sklopu Zagreb Music Festa, Dubioza kolektiv nastupit će 1. lipnja na Jarunu, što je njihovo prvo koncertno pojavljivanje nakon pet godina.

Samo koji sat prije njihove svirke u zagrebačkom tramvaju, našli smo se s Vedranom Mujagićem i Branetom Jakubovićem te razgovarali o novoj pjesmi i Dubiozinom dvadesetogodišnjem putu.

Ako je posao umjetnika da govore istinu, što se doista može promijeniti jednom kad je ta istina izgovorena? Može li pjesma doista napraviti neku promjenu?

Brane: Kad je u pitanju kontekst promjene, nisam nešto entuzijastičan u smislu odnosa umjetnost – javnost. To su nekako vrlo često dva kolosijeka koji se tu i tamo nekada podudare. Volim se sjetiti onoga iz Bregovićevih intervjua kad je pričao što se dogodilo devedesetih kad su svi umjetnici Bosne i Hercegovine pružali nesebičnu podršku stranci Ante Markovića kako nacionalisti ne bi pobijedili, da se ne bi dogodilo sve ono što se kasnije dogodilo i kad su osvojili onu neku mizeriju od postotka glasova – toliko o utjecaju velikih umjetnika, pisaca, pjesnika, muzičara na javnost. Sada, s iskustvom od 20 godina bavljenja ovime, puno je kompliciranije i puno je više točaka između.

Treba prilagoditi svoja očekivanja.

Vedran: Najvažnije je da nemaš neka dječja očekivanja, da ti napišeš pjesmu pa ona promijeni svijest ljudima – toga valjda ima još samo u crtanim filmovima. U stvarnom se životu to nikad ne dogodi.

Brane: Bilo bi previše egoistično uopće tako razmišljati. Ako bih znao napisati takvu pjesmu, onda bih se kandidirao za predsjednika, a ne bih pisao pjesme. Po meni, umjetnost nije tu da rješava, nego da postavlja pitanja.

Što nam možete reći o svojoj novoj pjesmi “U 3PM”?

Vedran: To ti je pjesma koja opisuje jedno stanje svijesti, o kreiranju bubblea u kojem se skrivaš, o bubbleu derneka, kruga prijatelja, subkulture, gdje se svi krijemo u tim nekakvim malim svjetovima i pokušavamo ignorirati ružnu stvarnost.

Brane: Ima i taj sloj u kojem nam je svima negdje to stakleno zvono potrebno, da se od te masovne histerije nekad i sakrijemo, da ugasimo televiziju barem na trenutak, da samo udahnemo zrak i da svjež kisik dođe u mozak pa da možemo samo na minutu razmisliti, a da nas ta dnevna medijska mašina baš ne melje non-stop.

Vedran: Treba znati kada stvarno ugasiti TV, a ne se pretvoriti u osobu koja panično čita svaki medijski naslov i čupa kosu jer će početi Treći svjetski rat.

Brane: Volim brzinski pokupiti što mi treba od informacija jer u momentu kad histerično počneš mijenjati kanale u potrazi za informacijom kojom bi bio sretan, a nje nema, tad mediji počnu konzumirati tebe. Tražiš kanal na kojem je rat prestao, a nikako naletjeti na taj kanal. Samo je novi počeo.

Koliko koncertne turneje utječu na vašu produktivnost kao autora? Pristupite li organizirano snimanju ili se prepuštate nadahnuću, s obzirom na to da ste rekli kako je “U3MP” nastala na jednom derneku?

Brane: S godinama se mijenja. Ja sam uvijek tu imao užasnu nervozu, borbu sa sobom, kad se grizem i nikako ne mogu izaći iz toga jer mi je neki izdavač, recimo, rekao da bi trebalo do ljeta 2024. dostaviti nekakav materijal za album, nakon kojeg ćemo na turneju pa onda dostaviti nekakav materijal za engleski album do 2026.

Dino Šaran je za mene najzanimljiviji tekstopisac i pjesnik zadnjih deset godina sigurno. Dino mi je to nekako dobro rekao u par rečenica, kao: “Sačekaj da dođe i doći će 100%”. Što lakše čekaš, lakše dođe. Što si više u grču, to je zatvor veći. Hoću da još radimo zajedničkih stvari, da uradimo neko zajedničko izdanje na kojem bi bili pola-pola, ali nemamo plan. Nemamo ništa definirano, nego u zasjedi čekamo pjesme. Sjedimo na terasi u nekoj opuštenoj atmosferi i čekamo da naiđu. (smije se)

To je za mene jedan novi momenat i uživam u tome jer je jedan potpuno novi način stvaranja. Zato smo odabrali da sve te pjesme snimimo u nekoj poluakustičnoj maniri. Rekao sam da neću snimati ništa dok nemamo završenu melodiju i tekst, neku pjesmu koju mogu odsvirati na gitari od početka do kraja i dok nismo svi potpuno zadovoljni.

Stvaraju li vam onda nedovršene pjesme u studiju pritisak? 

Brane: Znaš, onda kad kreneš s onim „jao, kako je dobra ova bas linija”, „kako je dobar ovaj sound”, inspirira te da staviš neki loop na to pa onda ovaj što nešto repa, to polako postaje frankenštajn! To su one pjesme koje se rade šest mjeseci i koje me pomalo podsjećaju na neki eksperiment u laboratoriji.

A s Dinom sjediš i on ovako nešto gleda pa uzme gitaru, frajer, i iz njega samo iscuri nešto. Pokušali smo snimiti nekoliko Dininih novih pjesama. U momentu kad snimi demo, samo vokal i gitaru, ja sve ostalo smatram viškom. Njegova je suština toliko dobra da bih svime ostalim samo pokrio tu suštinu. Uvijek imam problem kad trebam producirati njegove pjesme jer bih ih ostavio kao Johnny Cash, samo njega i gitaru; sve ostalo mi je višak. Ne znam isproducirati njegovu pjesmu jer je to njegovo toliko dobro da mi je sve grehota dirati.

Sad to pokušavam primijeniti na naš rad. Kod nas je puno instrumenata pa hajde da sklonimo sve ukrase i vidimo što je u sredini. Ta je naša nova pjesma stvarno nastala na derneku. Kao “imaš li neku novu pjesmu – imam neku melodiju, ali ne dolazi mi tekst”, i Dino uzme maramicu, kaže “hajde, pjevaj”, i on već piše tekst, a do kraja derneka već svi pjevaju pjesmu.

Naravno da od te pjesme neću praviti simfoniju, da svira sto instrumenata, jer ako ljudi na derneku odmah počinju da je pjevaju, ona je već tu i ne treba je ništa ukrašavati, ne treba nikoga zavoditi nekim muzičkim eskapadama.

Dubioza kolektiv u Areni Pula/Danijel Bartolić

Našli ste onaj recept kako uzeti nešto najbolje domaće, svoje, iskreno, pa na najbolji način to prezentirati inozemnoj publici. Osjećate li razliku kad nastupate pred publikom ovdje u regiji ili negdje drugdje u svijetu? Utječe li to na vas kao performere?

Brane: Što bi rekli kolege iz Kawasaki 3P-a: ni da ni ne. Došli smo negdje u fazu da je samo jezik taj koji publiku dijeli na „njihove i naše“. Imamo i sreću da jedan od pjevača ima neki poremećaj u kojem strašno brzo usvaja jezike, tako da na jedno pet jezika komunicira čitav koncert i vrlo brzo dobijemo reputaciju nekog poludomaćeg benda na nekim teritorijima poput Španjolske, gdje se često vraćamo.

Pogotovo je u Europi vrlo teško sagledati stvarnu demografiju, što je nama dodatno uzbuđujuće jer nas upravo zanima to miksanje ljudi. Voljeli bismo da je to miksanje sveprisutno jer bi nekako svima bilo lakše.

Posljednjih se godina u našim zemljama sve očiglednije mijenja demografska slika stanovništva. Oduvijek smo mi bili oni koji su odlazili raditi u druge zemlje, a sada drugi dolaze k nama. Čini mi se da smo po mentalitetu prilično posesivni oko teritorija na kojem živimo. Kao oni koji već 20 godina putuju po svijetu i tako zarađuju, kako gledate na to kad se vratite doma i opet susretnete ljude s toliko drugačijim mentalitetom od svojeg?

Brane: Meni je bilo najzanimljivije kad je bio tsunami u Japanu. Svirali smo nekakav humanitarni koncert gdje se skupljao novac za Japan i ljudi su se čudili šta kao mi iz Bosne skupljamo za Japan. To je neprirodno.

Ljudi se čude što mi, futavi Bosanci, skupljamo pare, a večeras ćemo se kući voziti žutim autobusima na kojima velikim slovima piše „donacija vlade Japana za građane Bosne i Hercegovine”! Mi smo toliko navikli da smo sirotinja, da prosimo, da je potpuno neprirodno ako su tamo neki ljudi izginuli pa da sada mi šaljemo na tu stranu – pomoć dolazi jednosmjerno!

Isto tako, nas je ove godine iz bivše Jugoslavije otišlo 150 000 raditi u Njemačku, a došlo je 10 000 Nepalaca raditi u bivšu Jugoslaviju. Kao, mi idemo u Njemačku, ali neprirodno je da oni dolaze kod nas. „Pa ne može to, nije to normalno! M’rš ti natrag! Šta ste vi nama došli ovdje? Došli ste nam ovdje otimati poslove koje mi nemamo jer idemo u Njemačku!”

Vedran: Poslove koje mi ne želimo! Još gore! (smije se)

Brane: Tako da je to razmišljanje u biti stvar navike. Znaš li ti da je pola BDP-a Bosne i Hercegovine u stvari živa lova koju rodbina iz dijaspore šalje ljudima, a druga polovica porezi? Mi još uvijek živimo od humanitarne pomoći: ne zato što nam treba, nego zato što smo navikli. To se događa od sedamdesetih naovamo.

Dubioza kolektiv – Sea Star Festival/Julijan Labrović

Kad se dogodi, kao u vašem slučaju, da vam karijera samo raste, bilda se, događa li se i akumulacija pritiska da postignete ponovno sve ono što ste već ostvarili pa i više?

Vedran: Uvijek postoji taj pritisak, samo je pitanje koliko ćeš pustiti da to utječe na tebe i koliko te to determinira.

Brane: Naša je sreća što jedan dan sviramo u areni, drugi dan u nekoj sali, a treći dan za 300 ljudi u Čileu. Onda shvatiš da je najobičnija iluzija to koliki si ti jer si jedan dan ogroman, a već si sutra na drugom kraju svijeta najnepoznatiji i nitko ne zna za tebe. To je dobro za percepciju jer je zajebano kad povjeruješ u onog sebe iz ovog tvog teksta koji će sad izaći – to je onda retrogradno gledanje samog sebe, to je nešto što je bilo. Mi ćemo večeras svirati u tramvaju i meni je to sad veći merak, izazov, nego da mi daš tri arene. U areni sam svirao, ali u tramvaju nisam nikad. Meni zanimljivo da radimo ovo što radimo jer svaki dan idemo na neko drugo mjesto, na neki drugi kraj svijeta gdje sve počinje ponovno.

Dosta bendova s govornog područja bivše Jugoslavije pati zbog tog malog jezičnog tržišta na kojem sve to funkcionira i onda se to tržište vrlo brzo preplavi njihovim djelovanjem. Tu toliko ljudi svira i toliko su produktivni – mogli bi napuniti bazen, a imamo kadu. Zato smo mi od početka tražili da negdje izlazimo, da imamo još jednu paralelnu karijeru na drugim jezicima, a da nismo ograničeni samo bivšom Jugoslavijom.

Dubioza kolektiv / foto: Nikola Knežević

Iako živimo u političkim sustavima u kojima imamo prilično veliku slobodu govora, zanima me jesu li vam vaša angažiranost i kritiziranje politike ikad donosili probleme u nekom svakodnevnom životu? 

Vedran: I to je stvar koja je evoluirala u 20 godina. Kad smo mi počinjali s bendom, ljudi su malo zazirali; bio je tabu da sad neki bend priča otvoreno o politici i proziva ljude poimenično. Mi smo onda bili egzotična pojava koju su zvali svaki treći dan u kakvu političku emisiju da nešto analiziramo, da mi budemo glas tih nekih mladih. Dvadeset godina kasnije to se poprilično normaliziralo. Ta se medijska scena poprilično raspustila. Stvari koje se danas na dnevnoj bazi govore u javnom prostoru prije 20 godina stvarno su bile nezamislive, od psovki do političara. U tom smislu sve se relativiziralo do nivoa da ti sad više ništa ne možeš reći šokantno. Nekakva vjerojatnost da će ti netko nešto zamjeriti pa da ćeš imati u stvarnom životu pritisak puno je veća bila tada nego sada. Sada stvarno ne znam što bi trebalo napraviti da bi se to dogodilo.

Brane: Mislim da je stvar puno jednostavnija. Prije 20 godina javni govor bio je puno koncentriraniji na određene velike točke. Dakle, odeš na televiziju u emisiju, bubam, Nedjeljom u 2 i kažeš nešto šokantno. To je centralizirana informacija koju vidi mnogo ljudi. U današnje vrijeme medijski je prostor potpuno razvodnjen i praktično svatko svaki dan govori nešto za ta vremena prešokantno. Svaki dan imaš statuse na socijalnim mrežama, od onih najbolesnijih do nekakvih najbenignijih, ali toliko ih je da više nijedan nije važan, a ni šokantan, jer se danas može reći sve, pogotovo kroz anonimne komentare. Već dvije sekunde poslije bit će nešto novo, samo je razlika u percepciji centralizacije odakle informacije dolaze. Danas je samo gomila milijardi pojedinačnih informacija koje stvarno ne idu nigdje jer sve zanima da kažu nešto, a nikog ne zanima da sasluša.

Vedran: To tjera sve medijske aktere na neko još ekstremnije ponašanje. Mi u BiH nismo imali toliko šokantnih stvari izrečenih u nekom kratkom periodu kao vi u ovoj izbornoj kampanji u Hrvatskoj. Ludilo u potpunosti.

Brane: Ono što danas političari kažu na Dnevniku u predizbornoj kampanji otprilike su rečenice ljudi iz kafana otprije 15 godina koji, nezadovoljni politikom, j*** majku poslije treće pive. Danas je to svakodnevni govor visokih dužnosnika. Mislim da se taj cirkus privlačenja pažnje samo digao na veći nivo.

Dubioza kolektiv – Sea Star Festival/Julijan Labrović

Jeste li primijetili neku promjenu nakon pandemije, barem što se tiče odnosa publike prema koncertnim nastupima, dogovora tih nastupa, nekih promjena u organizaciji?

Vedran: Ma vrlo brzo se to vratilo iz onog novog normalnog u staro normalno. Ljudi su bili siti te vrste restrikcija. Osim onih naljepnica u WC-ima o tome kako se peru ruke koje su još uvijek preživjele, ne znam da je išta preživjelo iz tog pandemijskog doba.

Brane: Muzički je biznis među prvima umro, a prvi se vratio. Trenutno se prodaje više karata nego u godinama prije pandemije. Ako pričamo o problemima, problem je hoće li taj avion stvarno poletjeti. Problem imaju neki drugi biznisi o kojima mi ovisimo da stignemo od točke A do točke B. Ljudi iz muzike vrlo su se brzo snalazili i adaptirali, tražili načine. Pogledaj Zagreb! Je li ikad bilo više koncerata nego što će biti ovog ljeta? Mislim da nije nikad, ali pitanje je kako će Grad Zagreb funkcionalno odgovoriti na potrebe tolikih ljudi koji idu na koncerte? Veće je pitanje hoće li biti dovoljno autobusa da prevezu sve te ljude na koncerte nego hoće li se te Arene, Domovi sportova i Šalate napuniti.

Što je onda za vas recept dobrog života?

Brane: Ovo što živimo je recept dobrog života, da smo uspjeli raditi ono što smo htjeli. Da se svaki dan probudim i imam mogućnost izbora hoću li s ovih deset ljudi sjesti u kombi i ići raditi ono što najviše volim, na mjesta na kojima možda nikad još dosad nisam bio, a takvih još ima puno. To je ono što me još uvijek usrećuje.

Želite li nešto dodati?

Brane: Želimo dodati da se svi dodaju u autobuse, tramvaje, bilo koja prijevozna sredstva i da dođu na Jarun 1. 6. na Zagreb Music Fest pa da se vidimo poslije pet godina dugog izbivanja!