Filip Majdak: „Ne koristim AI u glazbenoj produkciji isključivo zato što me to ne zabavlja"

Popričali smo s jednim od najzanimljivijih glazbenika i najsvestranijih glazbenih producenata domaće scene, Filipom Majdakom, ne bismo li otkrili kako se u istom tijelu i slušnom sustavu ljubav prema glazbi proteže od žestokog industrial metala do dance-pop pjesama koje producira za brojne izvođače

Radiš s brojnim prvacima domaće, mahom urbanije scene – Songkillersima, Mayalesom, kids from the sky, Krankšvesterom – kao i s pop-imenima poput Selestije, a pritom paralelno vodiš vlastite projekte kao što su Tkivo i Under Nihilo. Odakle tolika širina? Je li to svjesna strategija kako nikada ne bi došlo do dosade, posljedica potrebe ovih prostora za širokopojasnim Rickom Rubinom koji naprosto voli glazbu, a ne stilove, ili jednostavno nisi mogao odoljeti ničemu što ti se postavi kao okidač?

Nabrojao si izvođače koje jako volim i poštujem, kao i moje osobne projekte koji su mi ekstremno dragi i zauvijek će mi biti posebni, iako trenutačno nisu aktivni. Iznimka je Tkivo, koji je izvorno projekt, odnosno bend koji vodi Karlo Vuković. Sudjelovao sam na dvama albumima u suradnji s njim, a onda sam se povukao u neke svoje osobne brije i, na veliku žalost, prestao biti aktivan u tom projektu. No Karlo ga i dan-danas održava i ubija. Strašno talentiran lik.

Što se tiče širine, stvaranje glazbe nikada mi neće biti dosadno, čak i da ostanem samo u jednom žanru. No, da odgovorim na pitanje kako spada, bez puno filozofiranja, stvarno se radi o tome da sam naslušan lik koji sluša sve moguće žanrove. Jedino što me gura u sve te različite smjerove sama je ljubav prema glazbi. Nije mi bitan žanr – ako me fura, fura me.

Volim se izražavati kroz razne sfere glazbe i mislim da će tako zauvijek ostati. To nisu pokušaji u smislu: „Sada ću malo probati ovo, a onda ću malo probati ono.“ Ne. Volim rock, volim pop, volim rap, volim trip-hop, industrial, glitch, što god. Volim glazbu i ne želim se ograničavati kada su u pitanju izražavanje i glazba općenito.

„Najdosadniji dio su miks i mastering, iako me na neki čudan, mazohistički način i dalje vesele i uzbuđuju”

Koji su ti dosadašnji producentski projekti bili najzanimljiviji – ne nužno komercijalno najuspješniji, nego oni u kojima si zvukovno otišao nekamo, a nisi bio siguran kamo ideš?

Sada bih ti odgovorio klasičnim odgovorom: „Pa svi su mi najzanimljiviji, ne mogu nikoga izostaviti“, ali moram istaknuti projekt Mayales – album Odd Pop Vol. 1, koji sam nedavno napravio.

Uz prijedlog i podršku benda dobio sam priliku remiksirati cijeli album Boutique Pop Mayalesa, pri čemu sam imao potpunu slobodu njihove originalne pjesme s tog albuma odvesti u svojem smjeru, koji je pomalo nastran, pomaknut i eksperimentalan.

Svakoj sam pjesmi pristupio tako da sam iz nule napravio svu glazbu. Za dobar dio pjesama nisam ni poslušao kako original zvuči, nego bih uzeo samo Perinu vokalnu traku te počeo svirati i voditi pjesmu u smjeru koji je ovisio o tome kako me ponijela vibra u vokalu.

Mislim da sam postigao nešto specifično, iako možda nije namijenjeno široj publici. No zato se album i zove Odd Pop. Zahvalan sam bendu na prilici i podršci tijekom cijelog tog procesa.

Što te u produkciji danas još uvijek stvarno izaziva, a što ti je, iskreno, već pomalo dosadno? Odd Producer sjajan je nadimak – postoji li mogućnost da, po uzoru na DJ Shadowa ili Skrillexa, producentski razviješ neki treći samostalni stil ili ti sasvim odgovaraju remiksiranje, produkcija i ta, uvjetno rečeno, pozicija iz sjene?

Najdosadniji dio su miks i mastering, iako me na neki čudan, mazohistički način i dalje vesele i uzbuđuju. To je tehnička strana koja zna biti frustrirajuća jer, ovisno o opremi koju imaš ili o tome kako se taj dan osjećaš, ne možeš postići zvuk koji ti je u glavi.

Onda zapneš, pa pizdiš, pa nešto postigneš i veseliš se, pa onda opet nije dobro – i tako unedogled. Tu je, naravno, riječ i o iskustvu i znanju. To sam područje počeo ozbiljnije proučavati i na njega obraćati pozornost tek prije tri godine.

No, iako je dosadno i frustrirajuće, kao što kažem, i dalje me na neki čudan način zabavlja i ispunjava jer taj dio definitivno znatno pridonosi estetici i vibri neke zvučne slike.

DJ Shadow i Skrillex jako su kul, no nije mi cilj ići u takvom smjeru, iako ništa nije isključeno. Dovoljnu dozu izražavanja dobivam i dajem kroz svoje prethodno navedene projekte.

Uz to bih naveo da trenutačno radim na vlastitom autorskom albumu koji će biti na engleskom jeziku. Glazba je, standardno, ispunjena zvukom koji odgovara mojem điru – nekakav industrial rock, trip-hop, darkwave, seksi elektronika i tako dalje.

Bit će to više album zamišljen kao svojevrstan audiodnevnik nego projekt od kojeg očekujem da će buknuti i da ću na njemu graditi karijeru. Ako se netko zakači – super. Ako ne, hej, sve je u redu. Meni to treba.

„Ne smatram se umjetnikom samo zato što sam neku ideju iz glave napisao u prompt, a zatim svojim ‘ukusom i očima’ odabrao odgovarajući cover”

Koristiš li AI alate u produkciji? Zapravo, ne toliko koristiš li ih, nego koliko i za što konkretno? Gdje je njihova granica, a gdje tek počinju biti korisni?

Ne koristim AI u glazbenoj produkciji isključivo zato što me to ne zabavlja. Meni je zabavno i ispunjava me čačkati po sintesajzerima, sjeckati drum loopove, odsvirati groove iz nule pomoću one-shot sampleova na drum padu, pretočiti melodiju iz glave u program, odsvirati gitaru, bas, klavijature… Izražavati se, je li.

Umjetnu inteligenciju smatram zanimljivom iz perspektive toga koliko je impresivno dokle je čovječanstvo doguralo tehnologiju. Moram priznati da se koristim AI-jem kada je riječ o grafičkom dizajnu, primjerice za cover remiksa koji napravim. Pritom moram naglasiti da se u toj domeni ne smatram nikakvim umjetnikom. Ne smatram se umjetnikom samo zato što sam neku ideju iz glave napisao u prompt, a zatim svojim „ukusom i očima“ odabrao odgovarajući cover. Ne.

Pravi grafički dizajneri za mene su i dalje bogovi i pravi umjetnici koji u svoj rad unose sebe i imaju sav moj respekt. Ja sam samo lijen, inertan i nedovoljno talentiran u tom području da bih uložio trud u to da iz nule crtam i slažem nešto jer mi je primarni fokus stvaranje glazbe.

Isti stav imam i prema glazbi nastaloj promptanjem. Ne osuđujem kada se AI upotrebljava kao alat, s naglaskom na riječ alat, pogotovo kako bi se skratile neke tehničke muke poput miksa i masteringa. Ali zamijeniti njime kreativnost smatram suludim. Generirati tekst pomoću AI-ja, ubaciti ga u Suno i reći: „Evo, ovo je moja pjesma“, suludo je. Brate ili sestro, nije to tvoja pjesma. Nemojte se ljutiti.

Živimo u dobu u kojem Suno i Udio nude „prompt music“. Kao producent koji zvuk gradi i slaže ručno, osjećaš li pritisak AI-ja kao prijetnju, šum u pozadini ili potencijal koji tek treba iskoristiti?

Nipošto ga ne smatram prijetnjom jer će inovativnost i posebnost u glazbi uvijek zahtijevati čovjeka i njegov doprinos, njegovo iskustvo, priču i emociju.

AI žonglira postojećim elementima i slaže ih u nove kombinacije. Isključimo li čovjeka iz toga, vrlo ćemo brzo doći do točke u kojoj će svima dopizditi zvuk umjetne inteligencije jer će ona nastaviti žonglirati nečim što već postoji i na kraju udariti u zid.

Čovjek je taj koji svojim životnim iskustvom i emocijama donosi nešto novo na stol. Da bi AI to preuzeo, mi ga moramo hraniti novim idejama i zato sam uvjeren da ćemo mi uvijek biti gazde.

Jesu li vam ukusnije prave, originalne Domaćice ili Sparova S-Budget kopija Domaćice s okusom kartona?

Tvoj profil glazbenika gotovo nužno priziva glazbu za filmove, serije i videoigre kao prirodno područje rada – industrial, glitch, darkwave i ambijentalnu glazbu. Imaš li već konkretnih iskustava s tim i je li to smjer kojim se namjeravaš sustavnije baviti?

Imponira mi i veseli me ako se moj rad tako doživljava jer obožavam filmove, serije i videoigre. Koji čudak, je li?

Stvarno bih se volio jednog dana u tome ozbiljnije okušati. Dosad sam imao minimalno iskustva s tim i bilo mi je jako zabavno, ali ništa od toga nije bilo pretjerano službeno niti možda vrijedno posebnog spomena.

Svakako sam otvoren za to ako se jednoga dana pojavi ozbiljnija prilika. No bit će to izazov jer sam uvjeren da je pristup takvoj vrsti rada drukčiji od samog skladanja i aranžiranja pjesama. Bila bi to nova domena kojoj bih se morao prilagoditi i postupno otkrivati što i kako raditi.

Ali apsolutno bih to volio i nimalo nisam zatvoren prema toj mogućnosti.

„Smatram da u ovoj zemlji imamo jako mnogo talentiranih ljudi koji ne dobivaju dovoljno pažnje”

A inozemne suradnje? Radiš li ili si radio s izvođačima izvan regije? Gdje vidiš potencijal za suradnje koje bi te kao producenta odmaknule od isključivo domaćeg ili regionalnog konteksta?

Trenutačno sam aktivan samo na našim prostorima i zasad ovdje pokušavam izgraditi producentsku karijeru i ime. Imam još puno žganaca za pojesti i mnogo toga za naučiti.

Kao i kada je riječ o filmovima, serijama i videoigrama, kada bi se pojavila takva prilika, apsolutno bih je prihvatio. No to nije nešto što trenutačno aktivno ganjam. Želim najprije biti prihvaćen, prepoznat i podržan kod kuće, a zatim zakoračiti prema van.

Sanjam o tome da jednoga dana ostvarim uspjeh u inozemstvu, a zatim težinu svojega imena iskoristim kako bih fokus i pažnju ponovno usmjerio prema našim umjetnicima. Smatram da u ovoj zemlji imamo jako mnogo talentiranih ljudi koji ne dobivaju dovoljno pažnje.

Zahvalan sam na svakoj suradnji koju trenutačno imam, koju sam imao i koju ću tek imati jer sam bez tih ljudi i iskustava samo lik koji u svojoj sobi mandrlja po gitari i nabija prstima po drum padu.

Volio bih jednoga dana tu zahvalnost pretočiti u djelo.

U trenutku kada Jakova Jozinovića, Baby Lasagnu i Thompsona mediji tretiraju kao trijumvirat koji definira domaću glazbu, koji domaći izvođači, prema tvojem mišljenju, imaju stvarni potencijal za inozemstvo, ali još uvijek prolaze ispod radara? I koliko netom završeni Eurosong umanjuje prostor za stvarne ljubitelje glazbe nauštrb visokobudžetnog trasha?

Teško mi je procijeniti koji naši izvođači imaju potencijal za inozemstvo jer je većina onih s kojima sam upoznat usmjerena na ove prostore i zbog toga nekako igra prema ovdašnjim „pravilima“, odnosno pokušava zadovoljiti domaću publiku.

Ruku na srce, naš narod ima svoj đir i određene stvari koje kod nas prolaze, ali nisu nužno primjenjive u inozemstvu. Zbog toga mi je teško reći: „E, ovaj bend, pjevač ili pjevačica odlično bi funkcionirao vani.“

Imam dojam da smo kao glazbenici na ovim prostorima pomalo „prisiljeni“ raditi u određenom smjeru jer se sve što je alternativnije, pomaknutije ili hrabrije najčešće komentira riječima: „A što ovaj ili ova brije? Što se igrate umjetnika?“

U inozemstvu to, barem prema mojem dojmu, nije toliko izraženo. Ondje postoji mnogo liberalniji odnos prema žanrovima i umjetnosti općenito.

Svakako u brojnim našim izvođačima vidim velik talent koji bi mogao dosegnuti i inozemnu publiku. Problem je u tome što su ovdje ograničeni jer žele prvo započeti priču na domaćem terenu, a tek zatim možda pokušati vani.

Bez odlučnosti teško dolaze napredak i uvid u to koliko bi tko mogao postići na inozemnoj sceni. Ipak, mislim da moj iznimno dragi prijatelj i nevjerojatna glazbena mašina Dino Jelusić to vrlo uspješno radi, kao i Baby Lasagna. Neka im se tako samo nastavi.

Što se tiče Eurosonga, smatram da ljudi koji vole glazbu ne bi trebali kopati po Eurosongu kako bi pronašli “THE PJESMU“, budući da je, kao što i sam kažeš, ispunjen visokobudžetnim trashom, a ponekad i niskobudžetnim, ili barem ostavlja takav dojam.

Eurosong je neka priča i svijet za sebe, koji ima svoju specifičnu publiku, i to je sasvim u redu. Neka se ljudi vesele, zabavljaju i vole. Ponekad se ondje pronađu i stvarno dobre pjesme, kao i dobar show općenito.

No sve je to najčešće zakopano u moru političkih agendi, promoviranja raznih gluposti i taštine. Ja osobno tako ne gledam na glazbu. Meni je glazba upravo bijeg i odmor od svih tih gluposti. Koristiti je kako bi se slale poruke koje nas kao ljude samo dodatno razdvajaju i okreću jedne protiv drugih smatram apsurdnim.

Vjerujem da se mnogi ne bi složili s mojim stavom o aktivizmu u glazbi, ali ponavljam: ja osobno na glazbu gledam kao na mjesto na koje se odlazim odmoriti od problema koje nam život gura niz grlo. So have a beer, sit down and shut the fuck up.

Thompson, Jakov i Baby Lasagna dijele tržište, ali ne i zvučni identitet ni publiku. Koji od ta tri fenomena, kao glazbeni proizvod, zapravo ima najkonzistentnije oblikovanu produkcijsku logiku?

Nisam previše upoznat s glazbom Thompsona i Jakova jer jednostavno nisu moj đir. Time ih nikako ne diskreditiram kao glazbenike niti dovodim u pitanje njihovu produkcijsku logiku jer je očito da naš narod voli takvu glazbu, poruku ili što god uz nju dolazi.

To što mene nešto ne fura ne znači da ne fura nekoga drugog. Budući da o njima ne znam dovoljno, ne smatram se dovoljno informiranim ni kompetentnim u tom području glazbe da bih komentirao je li nešto dobro ili nije. Svakome njegovo.

Ipak, doživljavam ih ovako: Thompson predstavlja patriotizam, a Jakov nostalgiju upakiranu u mlađu energiju, čime se demografski pokriva publika uzduž i poprijeko. Barem su mi ih tako mediji predstavili i tako sam ih doživio na temelju svojega površnog znanja o njima – Thompsona tijekom svih ovih godina, a Jakova u novije vrijeme.

Na to mogu reći da mislim kako mogu voljeti ovu zemlju i bez slušanja Thompsona. Geografski doista imamo jednu od najljepših država na svijetu, a i specifičan smo narod. Volim tu specifičnost.

Po nostalgiju pak ne idem Zdravku Čoliću, nego Nine Inch Nailsima, Deftonesima, Kornu, Smashing Pumpkinsima i sličnim bendovima. To je jednostavno povezano s načinom na koji sam odrastao i s onime što je meni bilo soundtrack odrastanja.

Bendovi toga tipa pratili su moja prva ljubakanja i hvatanja s curama, moje prvo slomljeno srce, moje sreće i tuge. To je jednostavno tako.

Baby Lasagna ostavio mi je dojam osobe koja vrlo uspješno vodi svoju karijeru, a ujedno mi od njih trojice ima i najkonzistentnije oblikovanu produkcijsku logiku. Njegov doseg prelazi granice ovih prostora, barem takav dojam imam.

Iako nisam osobno fan, svakako ga podržavam, i to ne samo zato što je glazbeno najbliži mojem ukusu. Znam odakle Marko dolazi, koliko se godina trudio i pokušavao te mi je drago što je za sebe i svoju ekipu postigao to što je postigao. Neka im je i dalje sa srećom i neka to nastave njegovati i razvijati.

„Give credit where credit is due“

Uz Lockrooma i Nikolu Batelića, tvoje se ime najčešće pojavljuje među predstavnicima nove generacije, mainstreamu bliskih i modernijih oblikovatelja zvuka. Na koje bi još nove kolege i njihove radove na domaćoj sceni trebalo obratiti pozornost? Je li konkurencija među vama zdrava i kompetitivna ili ipak postoji onaj moment: „Ne spominjemo jedni druge“?

Ako je tako, drago mi je što me se spominje uz njih. Dečki jako dobro rade svoj posao.

Lockrooma poznajem malo i osobno. Super je lik, strašno talentiran i tehnički sposoban, možda čak i najsposobniji trenutačno. Nikolu ne poznajem osobno, ali također ga smatram talentiranim, a djeluje mi kao simpatičan i normalan lik.

Jako volim Anju i Luku iz pocket palme i dan-danas me oduševljavaju svojim radom. Uz to su i sjajni ljudi.

Svakako moram spomenuti i producente Denza, Def Starza i Blissa. To su dečki koji su radili prvi album Zembe Latife, koji su me s njim spojili i ujedno mi otvorili vrata producentskog svijeta kako bih i sebe mogao realizirati.

Ni na koga ne gledam kao na konkurenciju jer furam svoj film. Nisam došao nadjebavati se s bilo kim, nego stvarati glazbu i izražavati se. Stoga je, barem s moje strane, sve to zdravo.

Nije mi problem spomenuti nekoga, a ne očekujem ni da se mene zauzvrat spomene. Volio bih da me se spomene samo ako netko doista stoji iza takva mišljenja, a ne zato što smo kolege, prijatelji ili što god.

Give credit where credit is due. 🙂

Kakvi su planovi i suradnje za sljedeću petoljetku? U kojem smjeru ideš? Svojedobno sam slušao materijale koje si snimao s Matejom Majerle, sjajne alter-pop pjesme koje još uvijek nisu objavljene. Koliko takvih stvari imaš u ladicama koje bi jednoga dana mogle samo buknuti?

Planovi su definitivno nastaviti raditi s izvođačima s kojima trenutačno surađujem jer ih volim, podržavam i veseli me stvarati glazbu s njima.

Tu je i moj album na engleskom jeziku, koji je svojevrsna mješavina vibra Artemasa, Nine Inch Nailsa, Deftonesa i A Perfect Circlea. Svakako sam otvoren i za bilo što novo što se pojavi putem.

Volio bih se u jednom trenutku ponovno povezati s Tkivom. Jako mi nedostaje.

Što se tiče Mateje, nažalost, ta se priča nikada nije realizirala. Ona je također vrlo talentirana djevojka i volio bih da barem zbog sebe jednoga dana objavi nešto. Ja sam izašao iz tog našeg filma jer smo se u jednom trenutku malo razišli u pogledu na cijelu priču. Sada očito furam nešto drugo.

Ladica je najviše ispunjena mojim projektima i u njoj stvarno ima svega. Definitivno mi je cilj s vremenom je isprazniti kako biste vidjeli što se sve ondje skrivalo. Aktivno je punim i danas i ne namjeravam stati!

Hvala ti na zanimljivim pitanjima, virtualnom prostoru, vremenu i interesu. Jako to cijenim, Anđelo!