Frano Livingston: „U digitalnom dobu nije lako doživjeti svijet kroz glazbu”

Od djeteta koje je prvi put zasviralo uz Tommyja Emmanuela s osam godina, do odraslog glazbenika koji promišljeno bira nezavisan put Frano Livingston izgradio je autentičan umjetnički identitet

Naslovnica trećeg albuma Frane Livingstona

Kada mladi glazbenik odluči svoj treći album nazvati The Graduation, a njegovu objavu uskladi s vlastitom diplomom na Muzičkoj akademiji, jasno je da je riječ o simbolici koja nadilazi akademske titule. Za Franu Livingstona, nagrađivanog gitarista i skladatelja, završetak školovanja označava više od same diplome – to je izlazak iz sustava, korak u svijet koji ne obećava sigurnost, ali pruža neograničene mogućnosti. Njegov novi album time postaje osobna prekretnica, ali i univerzalna priča o odrastanju, slobodi i odgovornosti.

Kroz trinaest skladbi, Frano ne donosi samo tehnički virtuozne fingerstyle kompozicije već i glazbene narative koji sežu od hommagea gitarističkim velikanima poput Cheta Atkinsa i Tommyja Emmanuela, do osobnih sjećanja i promišljanja o mjestu umjetnosti u današnjem društvu. Od djeteta koje je prvi put zasviralo uz Tommyja Emmanuela s osam godina, do odraslog glazbenika koji promišljeno bira nezavisan put izvan korporativnih streaming servisa – Frano je izgradio autentičan umjetnički identitet, a sada otvara novo poglavlje, po vlastitim uvjetima.

U razgovoru koji slijedi, Frano Livingston govori o slobodi, disciplini, onome ljudskom u glazbi, te o svojoj misiji: kako ostati vjeran umjetnosti u vremenu prečaca.

Od Frane Živkovića do Frane Livingstona. Kako si došao na ime Livingston? Ima li ono za tebe neko posebno značenje ili priču, ili si ga izabrao prvenstveno zbog zvučnosti i međunarodne prepoznatljivosti? Što je stajalo iza odluke o promjeni umjetničkog imena?

Posebno značenje imena Livingston u tome je što je to zapravo moje prezime, samo prevedeno na engleski. Dugi period posvetio sam razmišljanju o umjetničkom imenu, uglavnom zato što se u inozemstvu nalazi publika koja najviše cijeni glazbu koja me najviše inspirirala. Zato sam preveo svoje prezime na engleski, da publici bude lakše zapamtiti, izgovoriti, zapisati moje ime. Ima puno anegdota o tome na koliko mjesta i koliko načina je moje prezime promijenjeno, često je ljudima to nemoguće izgovoriti, a kad sam se pokušao predstaviti samo s jednim imenom, netko je svejedno uspio iskopati i krivo zapisati prezime. Čak i s imenom ima puno varijacija.

 Tvoj novi album nosi naziv The Graduation. Možeš li podijeliti što to za tebe znači, glazbeno i životno?

Poklopilo se to da u vrijeme objave ovog intervjua imam obranjen diplomski rad. Za mene je to velika stvar. Završavam jedno poglavlje u životu koje je počelo kad sam imao pet godina i upisao osnovnu glazbenu školu. Nakon toga uslijedilo je vrlo intenzivno obrazovanje gdje sam tijekom petnaest godina paralelno pohađao redovne i glazbene edukacijske ustanove. Vrijeme je u takvom okruženju vrlo strukturirano, a slobode donekle ograničene. The Graduation kao ime albuma nametnulo se logično zbog osobnog iskustva koje trenutačno prolazim, ali ima i više značenje samo od toga. Predstavlja završetak zarobljenosti u sustavu, koje zapravo prolazi svatko od nas i svojevrsni izlazak iz lanaca, izlazak u slobodu, neizvjesnost koju osjećamo jer ne znamo što nas dalje čeka.

Na tvojim albumima jasno se čuju utjecaji Cheta Atkinsa, Tommyja Emmanuela i drugih velikana fingerstylea. Kako si izgradio vlastiti autorski zvuk unutar te tradicije?

Za svoj autorski zvuk rekao bih da je izgrađen najviše na principima koje zagovaraju moji najveći uzori, a to je da glazba koju skladam mora imati dobru priču iza sebe, koja se izražava melodijom. Zato je melodija najbitnija i mora biti lijepa, smislena i pamtljiva. Naravno, sve je ovo u kontekstu fingerpicking tehnike sviranja u kojoj se u isto vrijeme sviraju dionice ritma, basa i melodije. Uz to, moji utjecaji nalaze se i u klasičnoj glazbi, koja je skoro u cijelosti bila fokus mojeg glazbenog obrazovanja. Nije lako skladati fingerpicking glazbu jer se puno toga mora posložiti na ograničenom prostoru vrata gitare. Neki ljudi proširuju opcije s raznim otvorenim štimovima, neki nalaze genijalnost u jednostavnosti, a neki izumljuju nove akorde i nove načine sviranja.

U skladbama se osjeti i dodir klasične glazbe, jazza, pa i filmske naracije. Kako pristupaš skladanju – krećeš li iz forme, osjećaja ili slike?

Sigurno je poznat doživljaj pisca koji mora pod svaku cijenu zapisati svoje misli na papir. Sličnu situaciju proživljavam s glazbom – svako malo mi dođe neka glazbena ideja koju zapišem u note ili snimim na mobitel. Na tim idejama onda radim, mijenjam ih, dodajem dijelove, mičem ono što je nepotrebno. Eventualno, te ideje evoluiraju u skladbe. Trudim se da svaka skladba ima svoju priču, asocijaciju, smisao s kojim se ljudi mogu povezati. Obično se moje ideje dugo kuhaju, ali ipak mi je najdraže kada iz mene izleti cijela skladba u jednom danu. Inspiracije nalazim u mnogim mjestima: svakodnevnim događajima, osobama, mjestima, osjećajima. Utjecaj fingerpicking, klasične, jazz, filmske glazbe u mojim skladbama je očit, ali ne bih svrstao glazbu koju stvaram u samo jedan žanr.

 Do svoje dvadesete godine napisao si više od osamdeset skladbi i nastupio u četrnaest zemalja. Što te pokreće, kako održavaš disciplinu i motivaciju?

Svakako pomaže to što sam većinu svog života imao jasnu sliku o tome kako želim da mi život izgleda – moj je san uvijek bio da kao glazbenik, skladatelj, zabavljač putujem svijetom, sviram koncerte i turneje. U namjeri da ostvarim taj san imao sam veliku podršku svojih roditelja, koji su prvi primijetili da je glazba nešto što mi dobro ide. Kada sam počeo postavljati pitanja na koja više nisu znali odgovoriti, oni su potražili profesore koji bi mi mogli više pomoći sa stjecanjem teorijskog znanja glazbe. Imao sam tada četiri-pet godina, to nije bio lak zadatak. Mama mi često priča kako sam je stalno zapitkivao kako ide fis-mol, i to u nekim slučajnim trenucima, na primjer kad bismo šetali livadom ili bih se igrao autićima. Isto tako sam zahvalan ne samo na glazbenom obrazovanju, nego i na životnim lekcijama moje drage profesorice Maše Legac. Nikada neću zaboraviti da „kad je gotovo, nije gotovo”. Izreka koja me i danas podsjeća da provjerim štima li sve ili nešto mogu bolje napraviti ili popraviti. Tommyja Emmanuela prvi sam put upoznao kada sam imao tri godine, a on je imao koncert na opatijskoj Ljetnoj pozornici. U backstageu sam mu odsvirao nekoliko melodija i bio je oduševljen. Njegovu glazbu slušao sam gotovo cijeli svoj život i s roditeljima sam pohodio svaki njegov koncert koji je bio u Hrvatskoj ili blizu. Kad sam imao osam godina, Tommy me je prvi put pozvao da sviram na pozornici s njim u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Isto tako, nevjerojatnu motivaciju mi pruža njegova gitara, Yellow Mouse, koju mi je dao na poklon 2018. godine. To mi je još uvijek glavna gitara i svaki dan se trudim biti dostojan tog velikodušnog dara. Izuzetno sam sretan što sam imao priliku raditi s divnim profesorima i mentorima jer mi je svaki od njih prenio nešto jedinstveno, a upravo to bogatstvo različitosti znanja i pristupa smatram neprocjenjivim i na tome sam im duboko zahvalan.

Mnogi mladi glazbenici dožive burnout, pritiske, sumnje u sebe. Jesi li ti prolazio kroz takve faze i kako si ih prevladao?

Prva asocijacija na takvu fazu rekao bih da je bila blizu završetka moje srednje glazbene i redovne osnovne škole. Već sam odradio maturalni koncert, obranio maturalni rad i nakupilo se četiri godine pohađanja jedne škole ujutro, druge navečer. Kad je školska godina napokon završila, mora da sam spavao jedno mjesec dana. Zato je malo zakasnilo snimanje moga drugog autorskog albuma Reason to Smile. Kad sam povratio tu energiju, fokusirao sam se na karijeru i proveo godinu dana na turnejama po Njemačkoj, Francuskoj, Luksemburgu, Austriji, Norveškoj, Nizozemskoj, Belgiji itd. Slična situacija dogodila se kada je počela pandemija korone i razdoblje izolacije. Mislim da sam bio među ljudima koje je to malo teže pogodilo. Bez koncerata s kojima sam do tada živio, teže su dolazile glazbene ideje za nove skladbe. Da ne gubim vrijeme dok čekam da se svijet vrati na sebe, odlučio sam upisati glazbenu akademiju i to se pokazalo kao odlična odluka. Upoznao sam puno sjajnih kolega i vratio svoj društveni život donekle u normalu. Stekao sam nove prijatelje, prepoznao neke iz srednje škole i drugih mjesta, dijelio s njima studentski život pet vrijednih i nezaboravnih godina.

Ističeš važnost „ljudskog dodira” u glazbi – zašto ti je to važno i kako vidiš ulogu glazbenika u današnjem digitaliziranom društvu?

Glazba u današnje vrijeme sve više počinje pripadati nekakvom pozadinskom zvuku života. Koncentrirano i fokusirano slušanje glazbe postala je rijetkost u svakodnevnom životu. Zato bih volio potaknuti ljude da to osvijeste putem glazbe izvođene uživo. Koncerti nisu samo predstavljanje nečije glazbe publici, već uključuju druženje i potiču emocionalnu povezanost s glazbom. Skladbe su sredstvo s pomoću kojeg slušatelj upoznaje dušu skladatelja. Nije lako u današnjem digitalnom dobu opustiti se i doživjeti svijet kroz glazbu. Imajući na umu taj doživljaj uloge glazbe u društvu, glazba koja je na neki način fejk, koja nije napravljena putem velikog truda već maskiranjem nedostataka izvođača, skladatelja ili aranžera, gubi poštovanje u očima pravih ljubitelja glazbe. Najviše cijenim glazbenike koji su uložili velik trud da postignu dobru tehniku, tražili i duboko promišljali o svojim idejama umjesto da sve to zamijene ili poprave kompjutorskim programima. Suradnja s drugim glazbenicima također je jedno vrlo ispunjavajuće iskustvo. Primjerice, za svoja iskustva s orkestrima mogu reći da potiču neizmjerno veću emociju kada glazbu izvodi velika skupina ljudi na pozornici nego kad slušam izvedbu sa sampleovima, koji su možda točniji i precizniji, ali fali im života, ljudskog dodira. Smatram da će iz tog razloga live glazba ostati važna i u budućnosti.

 Kroz radionice, turneje po školama i edukacije prenosiš znanje novim generacijama. Koje vrijednosti pokušavaš prenijeti učenicima?

Kroz nedostatke u edukacijskom sustavu i bombardiranje informacijama u mainstream medijima, mlađoj generaciji je oduzeta procjena kvalitete i talenta. Tradicija slušanja i sviranja klasične, rock, blues, jazz glazbe nažalost postaje sve rjeđa. Na svoj način tražim put da znanje koje su mi podarili moji mentori preživi. Imao sam čast da je izuzetna pedagoginja, moja profesorica Maša Legac radila sa mnom i ugradila disciplinu i vještinu sistematizacije znanja. Njezina podrška bila mi je vrlo značajna i izvukla je iz mene nešto što možda ne bih razvio kod manje iskusnog profesora. Kako bi lekcije mojih mentora preživjele, želim poručiti mladima da prihvate izazove u svom životu te da nije loše ako se oko nečega treba pomučiti.

Nastupao si na stotinama koncerata diljem Europe, i s različitim glazbenim imenima. Meni je odmah zapeo za oko onaj nastup prije Norah Jones na Ljetnoj pozornici u Opatiji. Koji je koncert tebi posebno ostao u pamćenju?

Prvo što mi pada na pamet je koncert u Ravensburgu. To je bio jedan od koncerata na mojoj turneji s Tommyjem Emmanuelom, ali dan prije on se jako razbolio i nije bilo sigurno hoće li koncert moći biti održan. Organizatori su pozvali da izađem na pozornicu i odradim svoj set kao predizvođač. Kad je set prošao obratili su se publici s isprikom, a mene zamolili da nastavim svirati. I ja sam samo nastavio dok nije prošla cijela večer. Posebno sam ponosan na to što je sva publika koja je ostala u dvorani, kad su čuli da Tommyja neće biti, ostala sve do kraja koncerta. Sa mnom je bio i drugi gost turneje, izuzetan violinist Ian Cooper, s kojim sam odsvirao nekoliko skladbi – tako da, na turneji s Tommyjem 2016. godine sam zapravo sa samo trinaest godina odsvirao jedan koncert umjesto njega.

Frano Livingston i Tommy Emmanuel

Kako doživljavaš trenutak kad si na pozornici – imaš li rutinu prije nastupa, ili je svaki put drugačiji osjećaj?

Pozornica je za mene mjesto gdje je prirodno biti, gdje mogu biti opušten jer znam da sam dobro pripremljen i da se nastupima/koncertima/showovima bavim cijeli život. Naravno da nikada nije potpuno isto, štoviše mijenjam setlistu svaki koncert. Na dan koncerta bitne su mi dvije stvari: dobro se najesti i dobro se odmoriti da mogu održati energiju navečer. Kada je bitno pobrinuti se da se publika dobro provede, u tom trenutku moram biti najbolja verzija sebe. Iz tog razloga toliko i volim svirati koncerte – daruju trenutke u kojima publika postane ogledalo energije koju šaljem. Iako izvođači često imaju svojevrsni alter ego u svrhu zabavljanja publike, najljepša iskustva dolaze kada se predstavi istina. Pričaju se priče koje su bitne, ponekad i intimne, a publika to itekako osjeti. Tako da, u pripremama za koncert pokušavam predvidjeti na što će publika najbolje reagirati, a za to trebam i proučiti nešto o njihovom jeziku, gradu, državi…

Tvoj novi album dostupan je isključivo putem tvoje web-stranice, što je danas prilično rijetko. Zašto si odlučio ići tim putem? Što misliš o streaming servisima i diskografskim kućama? Je li riječ o nezavisnosti, povjerenju, financijama – ili nečemu trećem?

Sve svoje albume objavio sam samostalno, kao fizička osoba, i dostupni su na mojoj web-stranici, a The Graduation je najnoviji. U zadnje vrijeme dosta sam vremena proveo istražujući na što ljudi zapravo pristaju kada uploadaju svoju glazbu na streaming servise. Slika o tome nije lijepa, pogotovo kada je riječ o streaming servisima koji zahtijevaju da se glazba na njih uploada preko posrednika. Spotify, na primjer, zahtijeva da mu se daju prava na korištenje nečije glazbe bilo gdje, bilo kad i bilo kako, što ne ulijeva povjerenje. Došao sam do zaključka da ako nije specifično navedeno, uploadanjem glazbe na streaming servise tim servisima dajete prava da koriste vašu glazbu za treniranje umjetne inteligencije, da na osnovu vaše glazbe stvaraju takozvana „derivativna djela” – od kojih je najčešći remiks. Smatram da nije u redu tako koristiti umjetnu inteligenciju za zaradu jer tako predstavlja prijetnju svim kreativnim umjetnicima ostavljajući ih doslovno bez prihoda za život – kao što je napravila fotografima, videografima, dizajnerima. Ja želim biti izvan toga. Zato je važno trenirati svoje moždane vijuge, obrazovati se, promišljati i razvijati kritičko mišljenje.

Naravno, prodaja isključivo preko web-stranice nije idealna i svakako ću proširiti distribuciju na druge platforme poput SoundClouda i Bandcampa, gdje imam puno veću kontrolu nad vlastitom glazbom. Svjestan sam kako je ovo teži put, pogotovo imajući na umu da organizatori koncerata i događanja u današnje vrijeme isključivo gledaju brojeve na društvenim mrežama i streaming servisima kao indikator broja publike koja će doći u posjetu. Volio bih kad ni drugi ne bi pristajali na izrabljivačke uvjete i vrate poštovanje prema glazbi i izvođačima koje zaslužuju imati. Glazba je ipak umjetnost koja se svakodnevno konzumira, pogotovo ako je dobra, virtuozna i kad iza nje stoji veliko znanje, trud i talent.

S obzirom na ograničenost domaćeg glazbenog tržišta, sve više mladih umjetnika traži prilike u inozemstvu. Vidiš li sebe u budućnosti više vani nego ovdje? Ili ti je važno ostati prisutan na obje fronte? Kako realno izgleda balans između te dvije karijere – i je li to uopće održivo dugoročno?

Na karijeru u inozemstvu i u domaćem glazbenom tržištu ne gledam odvojeno, to je sve na kraju krajeva ista karijera, bez obzira na to odakle je publika. Međutim, istina je da se puno veća ljubav prema glazbi koju sviram nalazi u inozemstvu. U Americi je fingerpicking smjer i nastao, a u ostalim europskim zemljama glazbena scena je puno veća.

 Što ti je važno u ovom trenutku karijere? Jesu li tvoji ciljevi više umjetnički, društveni, edukativni… ili nešto drugo?

Rekao bih da se moji ciljevi nalaze u svim spomenutim područjima. Ne smatram da moja glazba pripada nekakvom larpurlartizmu, štoviše, putem svoje glazbe nastojim potaknuti ljude da razmišljaju o mnogim temama poput društva, edukacije, povezanosti s prirodom, duhovnosti, preko mojih koncerata, priča, objava, najava, intervjua. Što se karijere tiče, moj idealni redovni raspored sastoji se od nekoliko koncerata na tjedan i tome ću posvetiti svoj najveći fokus kad diplomiram.

Ako zamisliš sebe za deset godina – što bi želio da publika kaže o Franu Livingstonu i njegovoj glazbi?

Ovo pitanje mi je jedno od težih za odgovoriti jer živim puno više u sadašnjosti i možda ne razmišljam dovoljno o budućnosti. Svaki put me ugodno iznenadi kreativni kompliment o mojoj glazbi, i želio bih da tako ostane i u sljedećim godinama jer se time na neki način potvrđuje kako moja glazba evoluira te da nešto postižem u svojoj namjeri da poboljšam svoju umjetnost.
Postoji li trenutak kada si pomislio odustati – i što te vratilo?

U svom životu mnogo puta sam razmišljao o tome što želim biti i što želim raditi te sam svaki put zaključio isto: glazba mi najbolje ide i u njoj najviše uživam. Mnogo veće pitanje je kako u sadašnjem izazovnom vremenu preživjeti baveći se onime što volim, i odgovore još uvijek otkrivam.

 Ostavljaš dojam izrazito motiviranog i zrelog umjetnika, a za to je sigurno bila potrebna ustrajnost i dosljednost u izgradnji profesionalnog uspjeha. Kako balansiraš profesionalni uspjeh i osobni život?

Iskreno, moj osobni život dosta je puta bio zapostavljen, i to je cijena intenzivnoga obrazovnog puta koji sam odabrao. Tek u srednjoj glazbenoj školi i na glazbenoj akademiji uspio sam malo dublje se povezati s ljudima i sklopiti značajnija prijateljstva. Mnogo mi znači provesti vrijeme s ekipom u koju imam povjerenja i volio bih da prilike za to dolaze češće. Malo veći izazov pruža udaljenost između gradova gdje živimo, ali dogovorom se i to riješi. Profesionalni život gradio sam dugo i još ga uvijek gradim. Mnogi su me upoznali kao dijete s mnogo talenata (da promijenim malo klišej „čuda od djeteta”), a sad je ta faza gotova i na neki način krećem ispočetka. Sad dajem priliku ljudima da me upoznaju kao odraslog umjetnika, ali naravno, nikada se ne smije zaboraviti dijete koje svi imamo u sebi.