Goran Bare: "Svaka čast Aleksandri Prijović!"

Godina je 1993. Internet postoji, ali ga na svijetu koristi oko šesnaest milijuna ljudi. Dobri, stari analogni svijet, nimalo moderan. Blur objavljuju svoj drugi album koji se zove Modern Life is Rubbish. Majke objavljuju Razdor. Dva odlična albuma koja će s vremenom postati, sram me je i napisati koliko je epitet izlizan, kultna.

Godina je 2023. Internet i dalje postoji, na svijetu ga koristi skoro pet milijardi ljudi, više od šezdeset posto populacije planeta. Šugavi moderni svijet, nimalo analogan. Blur objavljuju novi, izvrstan album The Ballad of Darren, a Goran Bare se sprema za koncert u zagrebačkoj Areni. Možda nije baš koncert života, ali nije ni daleko, tu stane 18 tisuće duša, koja više ili manje, ne znam što mi je došlo s tim silnim brojevima.

Nije posebno lako dogovoriti intervju s Baretom (možda ipak Barom?), ali nije niti naročito teško. Sve hendla njegov menadžer i bubnjar njegovog benda, čovjek čiji sam identitet mislio prikriti, ne zato što bi bio tajan nego zato što je diskrecija moje srednje ime, ali i sam Bare ga je nesmotreno spomenuo pa onda valjda mogu i ja.

Uglavnom, javljam se Alenu Tibljašu, legendarnom bubnjaru koji je svirao u masu važnih domaćih sastava (Laufer, Fit, En Face…) i s njim sve dogovaram. Imamo opcije, a dobro je imati opcije. Možemo uživo, možemo telefonom, možemo mailom. U životu sam radio intervjue na svaki mogući način, ali mi je najdraže uživo. Jedna redakcija u kojoj sam radio je na tome inzistirala i tada sam negodovao jer sam bio mlad i radije bih bio u nekoj špelunki, s istomišljenicima, hipicima, klošarima boemima i zgubidanima slušao Blur i Majke nego ćaskao s ljudima za koje je ta redakcija procijenila da su važni, ali brzo sam shvatio da su u pravu. Mudra redakcija. Kod kontakta uživo dogodi se neka magija (ili se ne dogodi, jasno) koje niti u jednom drugom tipu intervjua ne može biti. Jedino tu osjetite kako čovjek s druge strane miriše! Ne kažem da je to uvijek poželjno ili važno, ali je moguće.

Tibljaš kaže da bi Bare najradije mejlom. Okej, može. Naslažem tih dvadeset pitanja, pošaljem i čekam odgovor. Ništa lakše. Osim što je mnogo stvari u životu lakše, ali nisam tu da pišem o tome. Nisam tu da pišem o tome kako bih radije u nekoj špelunki slušao Mozarta i Rahmanjinova (jer mi se, kao, glazbeni ukus s godinama brutalno uljudio), išao na tržnicu, igrao stolni tenis, planinario ili naprosto čitao knjigu nego razmišljao o pitanjima za Bareta (možda ipak Baru?), već sam tu da vam prenesem kako živa legenda domaće rock glazbe razmišlja prije koncerta u zagrebačkoj Areni koji se ima odviti 22. prosinca ove godine.

Čekam odgovor na mejl, Bare kasni, to sam uračunao, nije problem. To je jedan od problema kod intervjua mejlom, ljudi kasne. Imaju pametnijeg posla. Špelunke, muzika, tržnica, sve to. Malo cimam Tibljaša, kad će, ajmo, malo si jesam dao lufta, ali si nisam dao baš toliko lufta. Kad najednom – paf –  stiže hrpa poruka na WhatsApp!
Bare je snimio odgovore na pitanja. U vidu glasovnih poruka. Svima omiljenih glasovnih poruka!

Već sam radio intervju na taj način, s malom razlikom što sam tad i pitanja slao kao glasovne poruke. Modern life is rubbish, ovaj put bez kurziva. Tibljaš je neka pitanja maknuo, procijenio je da nisu nužna. Razumijem. I slažem se. Konciznost je sve, ovaj moderni svijet traži da budemo sažeti, dinamični, da ne raspredamo bez kraja i konca, da idemo odmah u glavu, odmah u bit.

Zato ćemo početi s Arenom. Jer to je sad ovdje, iza ugla. 

No, ako vas ovaj uvod nije odbio i ako se odvažite čitati dalje, naći ćete tu još štošta. Misli mu možda jesu mrvu raščupane, ali Bare zna. Iskren je i bistar, oteže dok govori, ali drži fokus i temu ne gubi iz vida. Baš ga briga za digitalno i analogno, baš ga briga i za brojeve iako ih često spominje, važna mu je samo muzika.

Tako i treba biti.

Dakle, Arena. Mokri san svakog domaćeg izvođača. Jeste li uzbuđeni? Često ste govorili da nemate tremu i da se maksimalno dajete u svakom koncertu, ali ipak nije baš isto nastupati u klubu pred tristo ljudi i u velikoj dvorani pred možda i više od 15 tisuća ljudi? 

Pa da, to sam govorio da nemam tremu što je istina, a druga stvar već sam nastupao pred više od petnaest tisuća ljudi i pred pedeset tisuća ljudi tako da tu nema nikakve frke. Bit će sve u redu, bit će odlično, bit će vrhunski!

Pripremate li se posebno za taj ipak poseban koncert ili ga tretirate kao bilo koji drugi nastup?

Za mene je svaki koncert isti, znači nema tu neke razlike. Publika je publika i trudit ću se da budem što bolji, i ja i bend. Normalno da ćemo se malo pripremati, prije koncerta ćemo vjerojatno napraviti probu, dvije da malo uđemo u film. Druga stvar je to što tamo nikad nismo nastupali. Ne zato što nismo mogli nego nas nije privlačio taj prostor. A sad, kako u Zagrebu nema niti jedne dvorane za više od deset tisuća ljudi koja se može koristiti eto nađosmo jednu koja se zove Arena i razvalit ćemo, normalno.

Kad smo već kod Arene, ide ono neizbježno pitanje. Aleksandra Prijović je rasprodala pet Arena. Što mislite o tome? Jeste li prije vijesti o tome ikad čuli za nju?

Nisam čuo za dotičnu umjetnicu, ali ako je rasprodala pet puta po, štajaznam, dvadeset tisuća ljudi – svaka joj čast! Ja joj želim da još barem šest, ma želim joj da još za deset puta više obori svoj vlastiti rekord kao što Usain Bolt obara vlastite rekorde. A pustimo pjesme sad, pjesme su vjerojatno jako popularne čim je mogla toliko puta rasprodati dvorančugu od dvadeset i pet tisuća ljudi. Svaka joj čast!

Goran Bare i Majke / Foto: Filip Kovačević

Netko je negdje napisao da su Bare & Majke jedini spasitelji hrvatskog rocka, jedini domaći rockeri koji još mogu napuniti Arenu i obraniti čast domaće rock glazbe. Kako vi to vidite i je li vam već pomalo dodijalo biti spasiteljem?

Nismo mi nikakvi spasitelji, mi smo tu s još nekoliko izvođača, jedno tri, četiri, možda i pet koji sviraju takozvanu malo dublju pop glazbu. Malo drugačije odsviranu i produciranu nego ostali pop rock sastavi. Malo mi je žao što je situacija takva, ali eto, tako je. Mi nismo ni posljednji, nama vrijeme leti, sve smo stariji i stariji. Ja imam pedeset i osam godina što nije za zanemariti. Žao mi je što više nema izvođača kao što je Arsen Dedić. I što nema rock kritike važne kao nekad. I što nema časopisa. I što više nema ničega vezanog uz zdravu i moćnu pop glazbu.

Koliko na muziku koju stvarate utječe muzika koju slušate? Jeste li uopće svjesni svih utjecaja koje možda nekako usput pokupite ili su to neki nesvjesni procesi?

Utječe glazba koju slušam, kao što utječe njemačka glazba iz sedamdesetih godina… ma utječe sve što mi se sviđa i što se dečkima iz grupe sviđa. Ni ja ni ljudi iz benda ne slušamo samo jednu vrstu glazbe, mi slušamo prvenstveno pjesme koje su dobre. Ako su neke dobre, dobre su, ako nisu – nisu. I to je to. Nema tu nekog petljanja i izmišljanja neke vode za piće, tople vode, štajaznam kako se kaže. Samo hoću reći da se mi ne bavimo jednom vrstom glazbe nego se bavimo glazbom koja ti nešto daje, nešto moćno i uči te nečemu, a ne slušamo glazbu koja je samo tu neka buka dok se voziš automobilom i ne znaš ni tko pjeva, ni o čemu pjeva, ni zašto pjeva nego, eto, samo radi buke. Ti to ne kopiraš nego pokušaš napraviti nešto na svoj način, nešto svoje, ali si pod utjecajem. To je normalno. Kao što su književnici pod utjecajem drugih književnika ili slikari pod utjecajem drugih slikara, kao što je Picasso recimo bio pod utjecajem Maneta ili Moneta, e sad ne znam točno kojeg, mislim da je ipak Moneta. Tako sam i ja pod utjecajem njemačke elektronske glazbe, pod utjecajem šansona… narodne glazbe svih naroda planete Zemlje!

Radite li nešto novo, kad se može očekivati neki novi album? Hoće li publika u Areni možda čuti i neke nove, još neobjavljene pjesme?

Počeli smo mi raditi još prije Covida, ali taj Covid je sve srušio. Za sad je tu nekih četiri ili pet pjesama, ali to ide dosta usporeno. Prije Covida smo izdali dva singla i dva spota, dvije odlične pjesme smo snimili koje će biti na albumu, ali onda je taj Covid to sve skršio. Album će vjerojatno biti objavljen do početka ljeta ili ako produkcijska kuća odluči da ide na zimu onda će ići na zimu, ali mi ćemo svoje napraviti do početka ljeta!

Vezano uz to: što je sljedeće, hoće li novi album (EP, singl, što god) biti s Majkama ili ćete se opet vratiti na samostalni put kao Goran Bare?

Ostat ćemo Goran Bare i Majke, ne vidim razloga zašto bi se to mijenjalo. Ionako su se svi navikli na to tako da više i ne razmišljaju je li to samo Bare. Neka ostane tako kako je, bitne su pjesme, a ne to kako se grupa zove. Trudit ćemo se napraviti bolji album nego što je bio prošli… a kakav će album biti? Pa čuli ste prve dvije pjesme, to je dosta mračno, ali neće cijeli album biti takav. Bit će tu i poskočica i doskočica.

U kojoj ste uopće trenutačno stvaralačkoj fazi, pišete li što, nastaju li neki novi tekstovi, neke nove melodije? I kako izgleda taj proces?

Pa kad radiš pjesmu, meni barem, je najbolje kad dođu zajedno muzika i tekst. Tako da… imam tekstova, ali pošto ja ne smijem ovdje jako udarati jer mi odmah zovu policiju, ne mogu ovdje kod kuće napraviti glazbu pa odmah to poslati Mariju (Rašiću, op. ur.) kao što sam nekad mogao, ali što ćeš, svaka zgrada je drugačija, negdje su ljudi tolerantni, negdje nisu, negdje su takvi kakvi jesu. Trudim se da ne smetam sustanarima koji žive u zgradi u kojoj živim i ja i da oni ne smetaju meni. Trudim se da više policija ne dolazi jer jednom je došla pa kad su vidjeli da unutra nema glazbe nego da sjedimo bubnjar i izvršni producent Alen Tibljaš i ja i pišemo spisak za koncert shvatili su da je to pogreška i lijepo su nam se ispričali i nemamo problema… Jednostavno neki ljudi misle čim je neka glazba da to dolazi od mene – To je onaj Bare! – nije Bare, Bare je jako fin i pristojan mladić.

Propovjednički stav / Foto: Matej Grgić

Možete li se uopće koncentrirati na stvaranje novog materijala kad Vas čeka ovako veliki koncert? Koliko je to važna stvar u životu glazbenika? Je li to datum oko kojega se sve vrti, datum za koji se spremate i o njemu svakodnevno razmišljate ili je to tek još jedan dan koji treba odraditi, možda malo naporniji od ostalih, ali ustvari ništa posebno?

Pa nije to još samo jedan dan koji treba odraditi. Recimo ovaj koncert u Areni dosta smeta tom stvaranju albuma zato što jednostavno moraš stalno misliti što bi svirao, što ćemo svirati u Areni pa stvaraš stalno spiskove pjesama pa onda vidiš da to nije dobro pa stvaraš novi spisak… Sad je trenutno jako veliki metež u mom životu. Taj koncert nam puno znači. Ma svaki nam puno znači, ali ovaj je posljednji u sklopu turneje s Top Radijom i taj koncert želimo odsvirati što bolje, i radi publike i radi promotora, ali i zbog nas, da sebi dokažemo da možemo razvaliti i ovako veliki prostor. Mislim, to smo sebi već dokazali, ja sam svirao, kažem, i pred petnaest i pred dvadeset i pred pedeset tisuća ljudi, ne znam ni ja koliko, ali to je bilo davno, to su bile devedesete… To je bila velika dvorana Doma sportova, to je tada bio najveći mogući prostor, još nije bilo Arene i to smo bez problema punili, ne samo mi nego i drugi bendovi…

Neke Vaše pjesme su postale himnama generacije, a neke druge, tu ciljam posebno na Vrijeme je da se krene, su bile i korištene u političke svrhe. Ona je donijela miris promjene, bila je neslužbena himna koalicije SDP-HSLS koncem devedesetih, s njom su došla i promjena vlasti. Kako ocjenjujete aktualni politički trenutak? Biste li danas ustupili svoju pjesmu nekoj političkoj opciji?

Trenutno baš ne pratim što se događa na našoj domaćoj političkoj sceni. Ma ne trenutno, već dugo ne pratim… Tu i tamo čujem nekog od političara kako izgovara kojekakve riječi, misli, filozofije i ne vidim ništa što bi me kresnulo da kažem – Jao, što je ovo dobro! Čujem uobičajene političke klišeje.

U ono ste vrijeme pjesmu ustupili iz ideala, jeste li danas pragmatičniji? Biste li neku pjesmu ustupili nekoj političkoj opciji ako dobro plate iako se možda ne slažete s vrijednostima koje zastupaju?

Mislim da ni jedna politička opcija nema toliko novaca da mi mogla platiti ustupanje neke pjesme njima. Ne vjerujem da postoji ijedna stranka koja bi mogla platiti vrijednost te pjesme za razliku od vrijednosti njihovog programa ili ljudi koji zastupaju taj program ili tu stranku. Moja pjesma je puno vrednija od njihovih pjesmica naučenih napamet. Neka njima, imaju oni dovoljno dobrih umjetnika koji će ih zastupati i u toj sferi, red govora, red glazbe, red govora, red glazbe. A sada: politika i glazba! To si ne bih više dopuštao u životu.

Goran Bare i Majke

Na sceni ste više od trideset godina, proživjeli ste i preživjeli svašta, bilo je lijepih i manje lijepih trenutaka, bilo je uspona, ali bilo je i padova. Postoji li neki trenutak karijere koji vam se upisao u sjećanje kao najbolji i najljepši ili najvažniji? Neki kojeg prizovete u sjećanje kada stvari krenu loše?

Bilo je toliko lijepih trenutaka da ne mogu stvarno izdvojiti ni jedan. Samo kažem da sam proživio lijep život nastupajući po pozornicama od Makedonije do Slovenije, Mađarske, čak i Francuske, Švedske, Irske… ma ne mogu se više sjetiti koliko je toga bilo. To me sve jako veselilo jer sam vidio kako ljudi žive u tim zemljama, kako one izgledaju, koliko smo mi udaljeni od njih u dobrom ili u lošem smislu. Uglavnom, eto, u mom životu je bilo zaista puno, puno prekasnih trenutaka koje sam doživio zahvaljujući svojoj publici i ljudima koji me prate već četrdeset godina. Ja im zahvaljujem na tome i želim da se još puno, puno puta vidimo i veselimo i radujemo jedni drugima.

A druga strana medalje? Koji je to dio karijere u koji se nikako ne biste vratili, čak ni u mislima? Nešto što biste najradije zaboravili?

Ma ne. Da postoje takvi trenuci, ja se ne bih bavio time čime se bavim. Za mene je sve bilo lijepo i nezaboravno.

Stigli smo i do posljednjeg pitanja, to pitanje volim postaviti svim glazbenicima s kojima razgovaram i silno me zanima odgovor. Kad izađete na pozornicu i pjevate neke od svojih najvećih hitova, pjesme koje ste pjevali već sto, vjerojatno i tisuću puta (tipa Mršavi pas, Vrijeme je da se krene, Budi ponosan, A ti još plačeš, Teške boje…) možete li se emocionalno vratiti u trenutak kad su nastajale? Je li to uopće nužno da bi izvedba bila dobra? Jesu li Vam neke od tih pjesama dosadile i više prema njima ne osjećate ništa, ali ih svejedno izvedete jer znate da je publika došla zato da ih čuje?

Te pjesme koje pjevam, a koje su ostale zapamćene su meni drage baš zato što ih ljudi pamte i vole i zato ću ih pjevati uvijek sa zadovoljstvom i s radošću. Ustvari mi ćemo ih pjevati, mogu reći mi! Mi smo jedna skupina mladića koji stvaraju i sviraju glazbu iz svog zadovoljstva, ali i žive od nje i mi ćemo i dalje svirati za našu publiku jer ona nas jedino drži na životu i na tom putu da se bavimo tom vrstom glazbe. Živjela naša publika i mi s njom!