The Hahas and the Blablas: „U Njemačkoj je DIY scena na najvišoj razini”

Grupa The Hahas & The Blablas odradila je europsku turneju odsviravši 31 koncert u nešto manje od mjesec i pol dana. Bez institucionalne podrške, bez sponzora, bez sigurnosne mreže, ali s dobrom organizacijom i zdravom voljom. Detaljno opisuju kako su odvozili zahtjevnu turneju

“Touring, touring, is never boring”, pjevali su vedro Ramonesi, pokušavajući uvjeriti i sebe i publiku da život na cesti i nije tako loš. Mnogi glazbenici i danas prepoznaju tu mješavinu cinične ironije i iskrene poniznosti, jer upravo s tim osjećajem kreću na turneju. Iako turneja u punk i rock imaginariju uvijek nosi dozu romantike, u stvarnosti je riječ o psihički, financijski i logistički iscrpljujućem pothvatu – pogotovo danas, kada se broj klubova u regiji može izbrojati na prste, a planiranje sve češće ovisi o susjednim tržištima i drugačijim standardima.

Jedan od onih koji uporno izlazi iz regionalne zone komfora je Jura Pura Puričević, s dvadesetak turneja iza sebe. Najnoviju je odradio sa svojim aktualnim projektom The Hahas and the Blablas, koji je netom prije polaska – uz pomoć Dirty Old Recordsa i niza mikrolabelova iz Toulousea, Australije i Italije – objavio svoj prvi album, glazbeno smješten negdje između nostalgične energije kraja prošlog stoljeća i današnjeg tiktok raspona pažnje.

Plan je bio ambiciozan: 38 dana, 34 koncerta. No, kao što to često biva, dio nastupa je otkazan zbog bolesti i organizacijskih problema, jedan je dodan u zadnji čas, pa su na kraju odradili 31 koncert u nešto manje od mjesec i pol dana. Bez institucionalne podrške, bez sponzora, bez sigurnosne mreže, ali s dobrom organizacijom i zdravom voljom.

Iako su mislili da nikoga neće zanimati kako su to izveli, mi smo ih ipak pitali što sve stoji iza jedne ovakve rute: od planiranja do vožnje, belgijske srdačnosti i švicarske preciznosti, hrvatske dijaspore, zgužvanog mercha, veganskih variva i razgovora koji deru glasnice. Red šale, red čavrljanja s basistom Filipom, pjevačicom Anamariom te Jurom otkriva sve što trebate znati o jednoj nezavisnoj turneji u središnjoj Europi danas.

“Treba dogovoriti puno ponedjeljaka, nedjelja, utoraka.”

Kako je došlo do turneje?

Jura: Do same turneje došlo je tako što ja već sviram s par bendova godinama. To su Parnepar i How Yes No. U njima svira i Anamaria, a i Filip je uletio jedno ljeto kad ona nije mogla svirati. S Parneparom smo 2022. imali turneju s 32 koncerta u 34 dana, tako da nam ovo nije prva toliko duga turneja. Godinama sviramo okolo po Europi. Meni je ovo dvadeseta turneja, tako da sam skupio neke kontakte i poznanstva, javljao se ljudima, slao materijal. Znao sam od prije kako to funkcionira. Da nam je prvi put, turneja vjerojatno ne bi trajala više od pet dana.

Znate li neki domaći bend koji je odradio nešto slično, toliko datuma u kratkom vremenu?

Jura: Kad sam dogovarao tu turneju za Parnepar, išao sam istražiti koji je to hrvatski bend imao najdužu turneju ikada. I to je bila najduža turneja ikada. U međuvremenu je jedan drugi bend uspio više napraviti. Heihaizi. Hardcore punk bend. Oni su imali 38 svirki u 41 dan. Nisam pitao jesu li možda otkazali neki koncert, ali to je službeno najveća turneja za koju znam. S punk scene ima nekoliko bendova koji idu na duže turneje. Na primjer, sad na turneju ide bend Indikator B. Tu su i bendovi The Celetoids, KORIDOR. Nije lako naći ljude koji su slobodni i voljni ići na takvu turneju pa su to uglavnom ljudi iz iste ekipe.

Tko je vozio?

Jura: Ja, isključivo ja. 9.000 kilometara. To nije pametno i nećemo to više raditi.

Filip: To je ovaj put bilo tako zato što ja imam vozačku dozvolu i znam voziti, ali on tvrdi da ne znam.

Anamaria: Također.

Filip: Jer nemam auto i vozim dvaput godišnje kad odem doma, gdje imam auto. Bilo je pokušaja i zamolbi da idemo vježbati voziti, da se ne dogodi situacija da se stvarno ne može, a da je meni prvi put da sjednem u taj auto ili da vozi kada je nikakav, ali nisam dobio priliku.

Jura: U Parneparu voljno dajem bubnjaru da vozi, jedan drugom dajemo.

Filip: Zato što te on naučio voziti.

Jura: Naučio sam u autoškoli, ali onda sam imao pauzu. Osam godina nisam sjeo za volan. Uglavnom. Nekako smo uspjeli to odvoziti. Smo. Ja sam.

Anamaria: Ja sam bila dobar suvozač.

Jura: Dok god sam bio zdrav, nije mi bio problem stalno voziti.

Filip: Mislim da je to najviše zbog toga što si namjestio da nismo imali toliko dugačke vožnje. Svi su koncerti bili u više-manje pravilnom krugu, unutar 200 do 300 kilometara dnevno.

Zato je to takav pothvat – logistički, psihički, fizički. Treba dosta toga uskladiti.

Jura: Treba dogovoriti puno ponedjeljaka, nedjelja, utoraka.

Filip: Vani ima puno više manjih klubova, a da su i dalje dobro opremljeni. Gdje se kod nas može svirati preko tjedna osim u Zagrebu? Nigdje. Eventualno u Rijeci. U Njemačkoj je drugačije, zato Jura i organizira turneje tamo.

Jura: Njemačka ima dvije tisuće gradova za razliku od 128 u Hrvatskoj. Plus, nije tu bila samo Njemačka, nego Belgija, Švicarska, Slovenija, Austrija…

Anamaria: Luksemburg.

Filip: Gdje je bilo 80 posto naših ljudi, uključujući organizatora.

Kakva je publika? Pretpostavljam da ste nastupali i za one koji ne znaju ništa o vama. 

Jura: Da, mi smo relativno nov bend i prvi album nam je izašao u siječnju, tako da sam turneju dogovorio s tri kratke pjesme, odnosno spota koje smo ranije izbacili. To je možda bila i greška jer su me organizatori bukirali na temelju toga, a ne albuma. Zato je bilo organizatora za koje smo se, nakon što smo ih upoznali, ozbiljno pitali zašto nas rade, koji nisu bili u toj muzici, koji to ne vole, ne razumiju i čija publika nije naša publika.

Filip: Negdje očekuješ da ispadne super pa ne ispadne i obratno, ali meni se čini da ne ovisi ni o temperaturi, ni o danu u tjednu, ni o broju stanovnika. Jednostavno se moraju pogoditi okolnosti.

Gdje je bilo najbolje?

Jura: Početak turneje je bio najbolji. Zagreb, Beograd i Sarajevo su bili iznad svih očekivanja. A najbolja svirka, da nije na našem području, bila je u Bruxellesu. Bila je hrpa ljudi.

Filip: CHAFF je jedno zanimljivo mjesto koje je napravilo brand od toga da rade svirke samo ponedjeljkom. Inače je to nekakav restorančić, bar, nešto slično našem Krivom putu, ali ima i hranu. Kad ga očiste za koncert stane otprilike 70 ljudi ali, koliko god ih je bilo unutra, još dva puta toliko je bilo vani na trgu. Ogromna količina nabrijanih ljudi. Ne kažem da je to bilo zbog nas. Mislim da bi bio dobar gig tko god da je svirao, ali taj dan smo to bili mi.

Često naletitle na Hrvate?

Anamaria: Da, oni često dođu samo zato što vide da smo iz Hrvatske, ne zbog glazbe, ali ima i onih koji prate scenu.

Filip: Bude ih i u organizaciji. Primjerice, u Hamburgu je tonac bio porijeklom iz Zadra.

Jura: Zanimljivo, merch vani kupuju samo Hrvati, Bosanci, Srbi rođeni vani. Oni koji su tek doselili ne.

“Njemačka je Njemačka”

Što se još može očekivati u europskim klubovima, primjerice što se tiče honorara?

Jura: O tome se može pričati. Na primjer, mi, kada dođe bend iz Leipziga, sviramo kao support njima besplatno, a mi odemo tom istom bendu u Leipzig i oni budu plaćeni, a zbog toga što su oni plaćeni mi dobijemo manje novaca. Zašto je u Hrvatskoj drugačije? Meni bi bilo okej svirati besplatno kao support da je ista praksa vani, ali nije. Ili npr. u Švicarskoj – nije bitno otkud su bendovi. Ako je prvi bend sišao s kata dolje na svirku, a drugi je doletio iz Singapura, novac se bez obzira na to dijeli na pola.

I nitko kolegijalno ne odbije honorar?

Anamaria: Da je honorar 5 eura, uzeli bi 2,50.

Jura: Bend iz Švicarske dođe svirati kod nas ili čak u Srbiju i novac nije loš. Mi imamo puno lošije standarde od Švicaraca, ali mislim da bendovi na našoj razini u Hrvatskoj dobiju više za svirku nego u Švicarskoj.

Tko najbolje plaća?

Filip: Onaj tko to može dobro organizirati pa da dođe ljudi i da te može platit ili onaj koji može povući fondove.  Nije bitno koja je država, ali u našem slučaju su to najčešće Slovenci.

Jura: Ali, zapravo, odgovor je – Nijemci. Oni su nekako između svega, nekad dobiju fondove, dođe i publika, karta nije, kao što sam vidio u Firenzi, 3 eura. Nijemci stave neki raspon, od 8 do 15 eura. Znam što bi u Hrvatskoj taj raspon značio – svi plaćaju osam. Tamo ne. Tamo većina plati maksimalni iznos ili neki okrugli, tipa 10. Samo klinci plaćaju minimalni iznos. Njemačka je Njemačka.

Anamaria: U Njemačkoj su jako uigrani što se tiče koncerata. Ljudi koji to rade, žele to raditi, ljudi koji dolaze na koncerte žele doći na te koncerte, vole podržat bend, kupiti merch, nekak je općenito ta DIY scena u Njemačkoj, iz mog iskustva, na najvišoj razini.

Jura: Oni isto daju svojim bendovima, ali ne daju pola, nego primjerice 30 posto.

Može li se onda tu i zaraditi?

Jura: Ne bi imalo smisla raditi tako veliku turneju, izdvojiti 38 dana, koliko smo bili na putu, a ostati na nuli. Tih 38 dana netko nije radio, netko ne radi možda uopće, a za napraviti dvije takve turneje godišnje moraš puno toga žrtvovat. Pa još napraviti albume pa merch. Prvi, drugi put kad smo išli na turneju to je bilo okej, ali nakon 12 godina očekuješ više. Život te natjera.

Filip: Trenutno u bendu nitko ne radi. Ja sam dao otkaz, Jura je dao otkaz, Anamaria ne radi isto već neko vrijeme. Ako od svega toga na kraju ne mogu platit račun i kupit kruh, onda jebiga. S tim da se od honorara na našoj underground, alternativnoj razini ne može živjeti i moraš prodati solidnu količinu mercha da se to na kraju isplati. Zato imamo majice, ploče, kasete, diskete, bedževe, sve živo. To je živa lova, a u to se prvo mora uložiti.

Tko je uložio?

Jura: Igor Banjanin, čovjek iz Dirty Old Shopa i labela. Javio sam mu se na preporuku Tyger Lamba. I čovjek je sȃm uložio svoj novac. To je bilo nešto što nisam očekivao, ali njemu se glazba svidjela i rekao je da može, iako od toga neće imati apsolutno nikakve koristi. Potrudit ćemo se da barem ne bude na gubitku.

 “Nemamo fotki s ove turneje, kao da nismo bili”

Zašto nisam mogla pronaći vaša imena nigdje? Je li ta anonimnost slučajna ili namjerna?

Jura: Volim ostati anoniman, koliko-toliko.

Anamaria: Onda moramo i mi drugi. Ja želim biti poznata i slavna, ali ne da mi.

Filip: Nemamo ni puno fotografija, samo spotove – njih šest. S prijašnjim bendovima nije se toliko radilo ni spotove, ni izlazilo u medije, ali Jura kaže da je ovo njegov najkomercijalniji projekt dosad pa je malo popustio. Ima se Instagram, Spotify, zato smo sad tu s tobom. Doduše, nemamo fotki s ove turneje, ne koje bismo mogli koristiti u promidžbi. Imam snimku kako Ognjen i Jura gledaju A je to, fotke gradova, ali to nije za članak. Ja sam nosio fotić, ali nisam neki fotograf, a i teško je kad su oni svi protiv, nije da se vole fotkat, pa da netko kaže: “ajmo se slikati”. I onda nemaš ništa na kraju. Kao da nismo bili.

Jesu li pjesme nadahnute stvarnim događajima?

Jura: Neke jesu. Najistinitija je pjesma “Stolen Song”. Svirao sam s jednim dečkom koji se zove Danijel. On je imao nekakav riff koji se meni svidio. Nije baš znao svirati gitaru i vidio sam da od toga neće biti ništa pa sam ga pitao da mi da taj riff pa da ja od njega napravim pjesmu. On je rekao da ne bi, da bi on to ipak zadržao za sebe. Dugo sam ja čuvao taj riff. Nisam znao što bi s njim, a onda sam napisao pjesmu o tome kako sam ga ukrao. U pjesmi kažem da sam ukrao samo glazbu, ne i tekst. Tekst je moj.

Filip: Kaže u pjesmi i “javi se ak si tu”.

A ova o liku koji je plakao kad je Mufasa umro, “Only Time He Cried”?

Jura: Znaš zašto sam napisao tu pjesmu? Vidio sam da su Japanci imali baš veliki sprovod za Mufasu te 1994. godine, kad je izašao Lion King. Imali su velika okupljanja jer je Mufasa – u crtiću – umro.

 

LINK NA BANDCAMP: https://veselajolly.bandcamp.com/album/s-t

 

Koji su neki vaši osobni popkulturni momenti koji su vas oblikovali ili rasplakali?

Anamaria: Mislim da sam ja sudjelovala u pisanju teksta za “Like It’s ’98”. U njoj se referiramo na Dawson’s Creek, Leonarda i Titanic, Britney Spears, Seinfeld, Chandlera i Monicu, Billa Clintona i Monicu Levinski. Svoju ‘98., tad sam bila drugi razred osnovne, najviše pamtim po Britney Spears. Netom prije toga su bile Spajsice i one lizalice – najfinije lizalice u svemiru ikad, od breskve, kao ice tea. Prva kazeta koju sam ikad dobila bio je soundtrack Titanica. Ne znam šta sam očekivala, ali nisam očekivala da će sve biti klasična glazba, samo sam premotavala “My Heart Will Go On”. Drugu kazetu mi je brat snimio, Offspring Americana.

Filip: Moja prva kazeta je bila Edo Maajka Slušaj mater i to sam sve znao napamet. Sad u retrospektivi, to nije baš muzika za djecu. A šta si ti slušao ko klinac (pita Juru)? Johnnyja Štulića?

Jure: Ono šta bi starci nabavili: Olivera, Danijelu. Nisam glazbu sistematski slušao do sedmog razreda.

Filip: Koji ti je prvi koncert na kojem si bio?

Jura: 4 asa.

Filip: Meni je prvi koncert bio Bijelo dugme u Sarajevu, na onoj prvoj reunion turi Dugmeta.

Nastaju li na turneji nove pjesme?

Svi: NE! Nema se vremena.

Opišite mi kako izgleda jedan prosječan dan na turneji, kakav je hodogram?

Filip: Prvo se probudi Ognjen, onda ja, onda Anamaria i onda Jura, to je redoslijed dizanja. Onda Ognjen i ja idemo pušit, ja pijem kavu, Anamaria više-manje, Ognjen i Jura ne piju kavu. Oni piju čaj. Onda treba nešto jesti. Jura je prvi koji ide jesti. Onda vidimo gdje treba ići dalje, jesmo li se spakirali ili su stvari u klubu, jesmo li spavali u klubu, jesmo se naspavali ili nismo, i obično tražimo neki dućan – di je Lidl.

Anamaria: Ili u Njemačkoj Rewe.

Filip: Ili Aldi ili Kaufland. Pa gledamo treba li tankati benzin. Nađi najjeftiniji benzin. Onda se iz točke A krene u točku B. Kad se stigne, onda se upoznajemo, idemo prema frižideru po pive. Pa se nose stvari iz auta u klub, dogovaramo se koliko ćemo ploča i majica danas izvaditi, najbolje sve, imaju li bubanj… Jura je kupio super mali bubanj za ovu turneju jer imamo vrlo kompaktan auto.

Anamaria: Citroën Berlingo, za slučaj da nam Citroën želi biti sponzor.

 Iz koje države je Citroën?

Anamaria: Francuske.

A što je s “Njemačka je Njemačka”?

Filip: A Volkswagen je skuplji. Neki kombi bi nam svakako trebao. Gdje smo stali? Izvadili smo bubanj, napravili smo tonsku, ako je obična situacija nema problema. Problemi su kad:

1. nema tonca,
2. ima tonca, ali ne zna šta radi,
3. zna malo što radi, ali ide raditi najkompliciraniju opciju.

Ali većinom je s toncima sve okej. I kad ih nema. Nakon tonske opet otvoriš pivu i nadaš se da ćeš dobiti nešto za jesti.

“Dobili smo par pizza, otrovali se ćevapima”

Jedete prije ili nakon koncerta?

Filip: Kad sam daju. Uglavnom prije. Poslije šta ostane. Obično to bude, kako Ognjen kaže, vegan đubrivo. Kad se toga najedeš, sviraš najbolje.

Jure: Nisi težak.

Anamaria: Nisi težak, ali si plinovit.

Filip: Prehrana se uglavnom svodi na kruh, sir i hummus iz dućana, i ono što ti tamo daju. Najčešće su to neka veganska variva.

Anamaria: Bez soje jer je Jura alergičan na soju, tako da nema proteina.

Filip: Dobili smo par pizza, otrovali smo se ćevapima u Švicarskoj.

Opet Švicarska.

Jura: Kaže lik: “Ovo moja mama šalje, ona je iz Zagreba inače.” I ono, ćevapi… Mi svi jedemo meso, ali na toj sceni ga rijetko ili nikad nema. Napokon ga dobijemo – i svi se otrujemo. Tako da, bolje bez mesa.

Trošite neke vitamine?

Anamaria: Ja sam ih kupila, ali pola dana bi ih zaboravila popiti.

Filip: Ja pijem B12 jer ne jedem meso često, a još sam uzeo i D vitamin da se nađe. I dobro smo se držali. Bili smo zdravi sve do samog, samog kraja.

Anamaria: Ja sam bila bolesna na početku.

Filip: Da, Ognjen i ja smo pušači, njih dvoje su nepušači. Jura uz to još ima i astmu, a Anamariji dim smeta za pjevanje. I onda ovaj prvi dio turneje – Hrvatska, Bosna, Srbija, sve super zadimljeni prostori, u kojima je čak i meni smetao dim, a njoj koja mora svaki dan pjevati je to bilo gadno.

Anamaria: Bilo mi je teško naviknuti organizam na to da pjevam svaki dan, morala sam se baš prisjetiti svih tehnika pjevanja, jer u ovim ostalim bendovima ne pjevam toliko. Osjećala sam kao da sam na rubu i morala sam paziti da ne promuknem i izgubim glas. Onda je bolest još došla, grlo upaljeno, pa dođeš u dim, ne možeš udahnuti, peku te oči – to je bilo gadno.

Filip: Jura je pred kraj pokupio neku virozu koju smo nakraju svi dobili. Imao je visoku temperaturu, bolove.

Jura: Bio sam pet dana prije toga bolestan, nismo nijedan gig otkazali, ali taj je bio zadnji, a to jutro mi se vrtjelo, nisam mogao hodat, a kamoli voziti do Rijeke. Inače jako ne volim otkazivati koncerte, pogotovo za vrijeme turneje, ali ovo je bilo previše.

Da se vratimo na hodogram. Došli smo do svirke?

Filip: Odsviramo svoj materijal, malo se glupiramo. Ako odsviramo sav materijal, to bude malo manje od 40 minuta.

Jura: Ali uvijek kalkuliramo, koliko bendova svira te večeri, koliko su ljudi zainteresirani.

Filip: Imamo i neke sporije pjesme pa, ako je ekipa baš nabrijana, ako je neki pankerski prostor, njih izbacimo.

Jura: Tako da bude gig od 20 do 40 minuta.

Filip: I onda nakon – trk na pijacu. Odmah se stane na merch.

Anamaria: Pričanje s ljudima bio mi je velik problem nakon koncerta, posebno dok mi je grlo još bilo napola. Naravno, glasna glazba je u klubu pa se onda dereš. Zato bi ja slagala kablove i instrumente, dok su oni išli prodavati merch.

Jura: Tu se najviše glas gubi, na pričanje s ljudima.

Filip: Imali smo neke ranije i neke dosta kasne gigove, ali moraš stajati na pijaci dok zadnja osoba ne ode.

Anamaria: Ljudi najčešće dođu kupiti nešto kad se već kreneš spremati.

Filip: I onda idemo spavati. Ostanemo u klubu samo ako se spava u klubu ili smještaj nije daleko. Ako moraš negdje ići, ne možeš nigdje ostajati, pogotovo kad nismo svi za to. Ako moramo ići, idemo jer znamo da nas to čeka i sutra.

Jeste li uspjeli biti i turisti, obići gradove koje ste posjetili?

Filip: Ovisi kakav je grad. Najčešće zapravo vidiš te manje gradove jer se možeš prošetat preko cijelog grada. Šta ti znači šetnja u velikom gradu? Bio sam triput u Berlinu – vidio sam dvije ulice.

Anamaria: Vidjeli smo Brandenburška vrata iz auta.

Filip: Dobro smo vidjeli jedino ovaj grad u kojem smo bili tri dana i gdje nismo svirali, Lörrach. Imali smo gig dogovoren u Baselu, ali deset dana prije koncerta su javili da će ga otkazati jer taj dan počinje njihov veliki karneval, najveći u Švicarskoj valjda. Na kraju smo dogovorili da to bude dan prije, rekli su nam čak da ćemo s njima drugi dan na karneval, ali onda su i to otkazali. Jura je poduzeo očajničke poteze i poslao im je poruku: “Super. Baš vam hvala. Spavat ćemo u autu i smrznut se do smrti”. Tim riječima. “Uživajte u karnevalu.” U Švicarskoj inače, kako nije u EU, imaju jako skup roaming i nije baš lako uhvatiti mrežu, a baš taj dan u tom Aarauu je ekipa bila super škrta za internet. Tri mreže u klubu – svi se prave da ne znaju lozinku. Taj dan smo imali problem i s toncem, i s organizatorom, baš smo bili živčani, još nismo znali gdje ćemo spavati, imali smo rupu od tri dana. Međutim ja sam uspio uhvatiti mrežu na nekim požarnim stepenicama i drugi lik nam je odgovorio na poruku. Ponudio nam je da nam bukira dva dana u Lörrachu u Njemačkoj. Mi smo si nadoplatili još jedan dan, jer je to od Lörrach do Augsburga bio najjeftiniji smještaj. Grad je bio malo dosadan, ali smo ga dobro vidjeli.

Anamaria: Imaju Lidl, imaju Rewe. Good enough for me.

 “Planovi su na jesen ići do Portugala”

Kad planirate iduću turneju?

Jura: Iduću pravu planiramo za deseti, jedanaesti mjesec. Nismo nikad prije išli u Francusku, Španjolsku, pa bi to htjeli.

Spotove objavljujete na YT kanalu nekog Španjolca–Tremendo Garaje. Kako ste se spojili s njim?

Jura: On je nas našao preko Bandcampa!

Filip: Planovi su na jesen ići do Portugala. Bilo je to u planu i sada, turneja od šezdeset dana, ali stopirali smo to na vrijeme.

Jura: I velika mi je želja jednom otići na turneju u Ameriku. Ne možda s ovim bendom, ne sada, ali to isto vjerojatno ne bi nikog zanimalo.„