Helem Nejse: „Pusti ljude da slušaju šta im je ćejf“
Helem Nejse nije samo tročlani bend, nego je umjetnički kolektiv. Nešto kao Haus of Gaga iza persone Lady Gage. Nakon četiri godine u kojima se svijet promijenio iz temelja, ali Balkan ostao isti, Čika Gagara, Stihomir Klepić i Toshi Domaćin, izgradili su se u jedno od vodećih umjetničkih imena Bosne i Hercegovine. U Zagreb se vraćaju s katalogom od tri izdanja, ali nešto nam neformalno govore o tome da bismo mogli čuti djeliće četvrtog nazvanog Ozbiljna zaebancija. Naša komunikacija krenula je u klasičnom tonu aktualnih planova, no aktualnosti svakodnevice ukrale su mi riječ i okrenule na Mamiće, Gršu, Vojka i crtiće iz bendovske radinosti.
Helem Nejse / Matej Grgić
Digitalnim kanalima svoju trojicu sugovornika zamolio sam da ispune našu formu za predstavljanje: što ljudi ne znaju da Helem Nejse sve obuhvaća kao tim?
Brzopotezno, trojedni Helem Nejse piše da je to „konglomerat čija je sfera rada i djelovanja jako široka i rasprostranjena. Pa tako pored muzike, odnosno pjesama i svirki radimo i na drugim zanimljivim sadržajima kao što su animirana serija Bruca Braca Bruda Brada koja je ujedno i jedina animirana serija ovog formata u regionu. Trenutno radimo i jedini kviz u BiH ‘Helem nejse ZNZKVI‘ i nadamo se da ćemo sa tim projektom uspjeti podići kvizašku kulturu u BiH da vama Hrvatima pušemo za vratom; odlični ste u tome. Iza nas je preko dvije stotine radijskih emisija, dvije sezone podcasta, jedna sezona Late nightmare showa, jedna dokumentarna serija, tri studijska albuma i četvrti na putu. Ekipa je velika i ono što publika uspijeva vidjeti je samo vrh ledenog brijega.“
Rekao sam momcima kako ću drugima prepustiti promotivne strategije oko njihovog novog albuma, a baviti se radije nacionalnim albumom apsurda. Ovih dana se u Hrvatskoj podigla prašina oko cenzure narodnjaka u Puli i Osijeku. Ćudoredni su gradonačelnici zabranili nastupe u gradskim prostorima i doveli u pitanje jednu demokraciju, na što trojac kaže da se i sam protivi jer „u ozbiljnom demokratskom društvu nikakvih zabrana ne bi trebalo biti. Ukoliko ta muzika ima publiku, nema razloga da se ljudima uskraćuje pravo da posjete koncert i uživaju. Ako takozvana urbana raja, toj istoj publici nema šta bolje za ponuditi, onda neka šuti i pusti ljude da slušaju šta im je ćejf. Uostalom, ako ćemo nešto braniti, neka to budu stranački skupovi jer to su događaji koji indoktriniraju, a ovi potezi gradonačelnika Osijeka i Pule izgledaju kao prikupljanje jeftinih političkih poena.“
No Bosna i Hercegovina su par excellence primjer kada se radi o kulturi populizma i prikupljanju jeftinih političkih poena. Ta i sam bend je u podcastu Inkubator rekao da su najveća konkurencija glazbenicima i svima u javnom prostoru – političari. Na upit o cenzuri preko granice, Helem Nejse vraća se na glavnu temu izjavom da „u Bosni i Hercegovini nema cenzure, ali nema ni nekih velikih muzičkih događaja. Kod nas nema šta nema. Doduše, jedne godine su zabranili koncert Miroslava Ilića u Zetri nakon što je isplivao sporni snimak s Kupusijade u Mrčajevcima gdje je dotični interpretirao pjesmu koja slavi ratnog zločinca.“
Helem Nejse / Matej Grgić
I evo nas, naravno, na starom makadamu: svi putevi vode u nacionalizam. Puno se govori kod aktivističkih bendova o naciji i nacionalizmu. Dubioza mu je posvetila dobar dio svog korpusa, Edo Maajka je od Slušaj mater udarao, pa i Frenkie koji je i rekao da je nacionalizam naslijeđen od roditelja, a vi ste tu izjavu i sami višestruko puta ponovili. Kako gledate na aktualan degenerativni pojam nacionalizma u vašem društvu, a kako na Balkanu duž kojeg nastupate?
„Nacionalizam je definitivno najefektivniji politički metod i provjeren recept za opstanak na vlasti. Pametne ljude otjeraš vani, a ove druge držiš gladnim ispred televizora hraneći ih mrvicama lažnog patriotizma, mržnjom i snažnim osjećajem pripadnosti nekoj etničkoj grupi. To što nemaju za putera, jeb’o to. Jeftinije i lakše im je retorikom straha od Drugog iz svojih kožnih fotelja držati glasačko tijelo na okupu, u strahu, kao ovce kojima je potreban pastir da se zaštite od vukova kojih odavno nema na ovim prostorima. I vukovi su otišli za Irsku.“
U ovoj metaforici Helem Nejse jako se priklonio estetici svojih sunarodnjaka – Dubioze kolektiv – koja se s političkom degeneracijom razračunavala na sličan način, sličnom poetikom u nadi da će se njihove riječi odraziti aktivno na njihovu generaciju. Nekako je slučaj pokazao da je poruka prenesena tek generaciji iza, generaciji Helem Nejsea rođenog nakon raspada Jugoslavije. Drage Sarajlije direktno sam pitao vide li oni svojoj/našoj/novoj generaciji?
Zamire li on kao otrovan koncept s kojim se rarzačunavate u svojoj poetici? Nude mi ono što sam i očekivao: sivu sliku s optimizmom kao bazom: „Naša generacija, mahom rođena devedesetih godina, bježi na Zapad u potrazi za nekim ‘ko će ih cijeniti, a novim generacijama pored svih zajebancija koje im pružaju tehnologije i širine koju imaju, ne bi trebalo da se zamaraju ovim „-izmima“ koji nas muče. Nadamo se da kad budu morali platiti prvu stanarinu i režije, neće biti primorani uklopiti se u postojeće narative, nego će stvarati neku novu vrijednost.“
U razgovoru o vrijednostima i pomanjkanju istih, kada smo u nakaradnim pojavama javnog života i njegovih žitelja koji dolaze iz raznih miljea, u glazbenim su krugovima u trenutku našeg razgovora aktualni Zoran Mamić – bjegunac nekoć čak znan kao nogometaš i trener, a danas karikatura javnoga života koja je tužila trepere Vojka V i Gršu. Razlog: zabranjeno slušanje iliti poetizacija njegova kriminala zbog kojeg ne može prijeći bosansko-hrvatsku granicu. Momke razvezanih jezika sigurno su ganjali „njihovi“ Mamići, mislio sam, ali Helem Nejse kaže da ni u nesređenoj Bosni i Hercegovini „nije nikada ni’ko išao baš dotle da nas [netko] tuži, ali prijetnji je bilo, stavljanja meta na čelo je bilo i bit će ih uvijek. A ova tužba je pomogla Vojku i Grši da im se pjesma opet popne na top liste. Inače, neizostavna u našoj playlisti.“
No da se odmaknemo od dnevnopolitičkih tema, odnosno helem nejse (hrv. vratimo se na temu), dečki nam dolaze u Vintage Industrial Bar gdje nam se obraćaju prvenstveno kroz pjesmu. A za spontne intermezze uključite snimalice i naćulite uha. Pjesme Helem Nejsea su ispunjene su tekstovima ljubavne, kao i društveno-političke tematike, često inspirirane stvarnim likovima i događajima u društvu i neposrednoj okolini, a očekivano, presječene s dobrom dozom humora i satire.
Jedna od pjesama pak ljubavne tematike jest i nedavno objavljen singl “Ruža”, duet s interpretatoricom sevdaha – Amirom Medunjanin. Uz Amiru, bend je podijelio studio s regionalnim imenima kao što su Edo Maajka, Dubioza Kolektiv, Frenkie, Marko Louis, Letu Štuke i Božo Vrećo. Pitao sam ih koje bi tri suradnje od svih brojnih izdvojili na što mi očekivano serviraju „Sarajevsku filharmoniju kao krunu dosadašnjeg rada. Zatim pjesma i prijateljstvo sa našim najvećim uzorom – Edom Maajkom.“ S njim su, usput budi rečeno i krenuli u formalnom diskografskom smislu. „Ne možemo, a da ne izdvojimo i činjenicu da smo bili gosti na albumu Dubioze kolektiv. Hvala im svima jer su svojim autoritetom stali iza nas i pomogli afirmaciji naše grupe.“
Helem Nejse / Matej Grgić
Kako rekosmo i ranije, Helem Nejse su više od tročlanog hip hop sastava. No hip hop kao menatlitet živi u njihovim ekstenzijama rada koji je posljednje dvije godine otišao u nekom novom smjeru. Animiranom. Crtanom, rekli bismo kolokvijalno. Momci se korektivnim animiranim serijalom Bruca, Braca, Bruda, Brada obraćaju naciji u nadi da će netko između linija i dovitljivih redova iščitati društvene anomalije i pročešati se po glavi da razmisli o svojoj poziciji u društvu. Tko su Bruca, Braca, a tko Bruda, Brada?
„Bruca, Braca, Bruda i Brada su autsajderi naše generacije, iz rubnog naselja jedne od gradskih opština kojima se mediji uopće ne bave; sve manje filmska i pozorišna umjetnost, a itekako su bitan sloj društva. Bavimo se temama koji ih se tiču, problemima koji ih more i čine njihovu svakodnevnicu. Bruca, Braca, Bruda i Brada su sasvim slučajno iz jednog sarajevskog ‘no go’ naselja po imenu Švrakino selo (btw jedino selo sa trolejbusom u BiH), a u njihovim karakterima se mogu prepoznati svi – od Triglava do Đevđelije.“
Pa tako nastavljaju konkretnije po likovima kako je „Bruca filozof, teoretičar zavjera i neostvareni student nekoliko fakulteta na kojima nije dao ni parcijalu. Braca je sin lokalnog tajkuna bliskog vladajućim političkim strukturama. Bruda je lokalni ‘kabadahija’, diler, nasilnik i momak koji želi sve i odmah. A Brada… Brada je naivni, dobroćudni narkoman koji se sa svima slaže i vjeruje šta god mu se kaže. Jedini normalan lik među njima je zapravo Brudin pas rase pit bull koji obnaša ulogu naratora. Da, tačno tako izgleda naša generacija, a vi kako ste?“
Kako? Uvijek može bolje, a može i gore. Dok god smijemo razgovarati o ovim generacijskim tegobama koje redovito imaju utjelovljenje takvih likova. Neki su, nažalost ili ironično, frendovi ili poznanici. Svima nama.
„Ako mislite na Brudu – bježimo na drugu stranu ulice kad ga vidimo. Ako mislite na Bracu – ljuti nas i frustrira. Ako mislite na Brucu – ne shvatamo ga ozbiljno, a ako mislite na Bradu – budemo tužni jer vidimo šta su konflikti i ratovi na ovim prostorima ostavili kao posljedicu. Ako ulazimo u samu suštinu, u svakom od tih likova možemo pronaći svoje osobine, jer mi ne posmatramo njihove živote iz neke superiorne pozicije i osjećaja da smo vrijedniji. Mi smo tu odrasli i znamo kroz šta su prošli i ne, naš crtić nije ismijavanje tih likova, nego zapis jednog ludog i iščašenog vremena kojeg smo itekako svjedoci.“
