Hoodooleen: „Stihovi Ujevića i Kovačića tako su ritmični i muzikalni da se skladaju sami od sebe“

Hoodooleen – ime je prizvuka kakve nordijske ili saksonske mitologije, pa čak i skovano u zakutcima književnosti fantasyja, ali ni miljama blizu. Morfološka igrica čovjeka s hrvatskim prezimenom, a dvama anglofonim imenima: Robert James Hudulin

Crowfunding kampanja traje do 2. kolovoza

Robert James Hudulin u internetskoj buci potiho oblikuje svoj pečat, bez potrebe za svjetlima reflektora ili napadnim pojavama. Njegov talent je snažan i inventivan, a opet, ono što izlazi jest poput povjetarca koji pronosi dušu glazbe. Hudulin je kao drevni zanatlija koji pažljivo kuje svoje djelo, ne žureći prema gotovom proizvodu, već posvećujući pažnju svakom detalju. Njegova glazba nema korice, ali je raskošna u svom minimalizmu. Samozatajan i ponizan, Hudulin ne traži oduška u javnim hvalospjevima, već svoju sreću pronalazi u dušama onih koje njegova glazba dotiče dok polagano kapa i koncentrično se širi među onima koji prije svega žele slušati. Hoodooleen nakon godina u blues bendu samostalno stvara glazbu kojoj je teško uhvatiti žanr, ali zato joj je u zajedničkom nazivu toplina koju ovog ljeta namjerava dokumentirati.

Nakon niza simpatičnih objava iz nekadašnje rimske kovnice novca na hrvatskom tlu, Hoodooleena smo uhvatili na ćakuli usred rekordne ljetne žege i utažili žeđ u njegovim pjesmama izvedenima na engleskom jeziku uz pozamašnog, nezgrapnog sidekicka – klavir.

Mnogi znaju – a mnogi i ne – da si Australac hrvatskog porijekla. Korčulanin porijeklom, s australskim rodnim listom i domovnicom. To dakako utječe na tvoju glazbenu estetiku i finesiranje jezika, zar ne?

Da, rođen sam u Australiji i proveo sam prvih šest godina u Sydneyju, iako smo u tih šest godina često dolazili na Korčulu dok se napokon nismo vratili. Prvi jezik koji sam pričao je engleski i još mi nestvarno zvuče i izgledaju stare videosnimke sebe kao pravog malog Aussieja. Nakon Australije slijedila je osnovna škola u Smokvici na Korčuli, s tim da je u tom vremenu bila faza od šest mjeseci provedenih u Švicarskoj. Po završetku osnovne sam se preselio u Split zbog srednje muzičke škole, a onda dolazi Akademija u Zagrebu. Onda su tu bile dvije godine u Engleskoj: jedna u Norwichu i jedna u Londonu. I kad sam se vratio napokon na Korčulu, vidio sam oglas za posao u školi u Delnicama i Fužinama. Dobio sam ga i preselio se u Rijeku na dvije godine i tamo osnovao bend Rolin Humes. Bili smo dvije-tri godine stalno u pokretu na relaciji Korčula, Zagreb, Rijeka, Sisak, Njemačka, i tako sve u krug dok nisu ostali samo Sisak i Korčula.

Što je od australskog mentaliteta i etike ostalo najizraženije sve ove godine nakon povratka?

Ne znam jesam li išta pokupio od australskog mentaliteta i radne etike, ali definitivno nisam ljubitelj naše nonšalantnosti kada je posao u pitanju, a naročito se ježim kad čujem ono „ma dogovorit ćemo se, ljudi smo, lako ćemo“… Sigurno pak mogu reći da je od Australije – ili zahvaljujući Australiji – najviše na mene utjecala velika kolekcija očevih albuma uz koje sam odrastao.

Nekako mi je iz tvoje priče zanimljiva paralela glazbeniku Ilhanu Ersahinu po pitanju osobnog i glazbenog razvitka. On je Šveđanin turskog porijekla, koji je završio klavir na Berkleeju (usput budi rečeno, u New Yorku je otkrio Norah Jones), pa klavir zamijenio saksofonom, i vratio se u očevu Tursku gdje je formirao jedan od ponajboljih jazz fusion bendova, Istanbul Sessions. U tvom slučaju je situacija takva da si saksofon zamijenio klavirom. Kako se to dogodilo s obzirom na formalno obrazovanje na saksofonu: srednja muzička, pa onda Akademija u Zagrebu, smjer saksofon? A ja te vidim kao – pijanista.

Moram zahvaliti tebi što si mi otkrio Ilhana Ersahinu, a usput i njemu što je otkrio Norah Jones. Laska mi ta usporedba, iako ja još nisam nikog otkrio. (smijeh) Što se tiče moje saksofonističke karijere, ona je bila kratka i intenzivna. Moj prvi instrument bio je klavir i upisao sam srednju glazbenu kao teoretičar, gdje sam uz klavir dobio još jedan sporedni instrument. Moja želja je bila upravo saksofon i tako je krenulo. U te četiri godine sam završio osnovnu i srednju za sax paralelno s teorijom i upisao sax na Akademiji. I to samo zato što su mi svi profesori u Splitu rekli da ne upisujem kompoziciju jer će me – koristim njihove riječi – „uništiti“.

E sad, šta bi bilo kad bi bilo – ne razmišljam previše o tome. Moja prva i zapravo jedina prava ljubav je kompozicija. Na Akademiji sam počeo imati neke zdravstvene probleme što me spriječilo u daljnjem sviranju saksofona i tako sam se vratio klaviru, iako sam ga zapravo stalno svirao. I onda sam još negdje usput počeo i pjevati, iako se ne mogu sjetiti ni kad ni zašto, jer sam uvijek htio pisati za druge.

Danas si – da preskočimo nekoliko biografskih stepenica – ime u kantautorstvu, koje vezujemo uz anglofoni izričaj što prati tople brojeve o slojevima življenja i života. Od intimističkih pjesama do, pak, pjesničkih i prpošnih dovitljivosti gdje tvoj snažni bariton prati klavir kao kakav knjiški suputnik. Ovo ljeto zapazio sam pak da napokon namjeravaš objaviti dio svog opusa na vinilu, a sredstva prikupljaš putem javne potpore iliti crowdfundinga. Kakav je koncept iza albuma i što te inspiriralo ovakav način izdavanja?

Album je sniman u Rafinerijskom domu u Sisku, jedinoj preživjeloj dvorani u Sisku nakon potresa, gdje se sad ujedno i nalazi glazbena škola. Album se sastoji od šesnaest pjesama u trajanju od nekih sat i dvadeset minuta. S obzirom na to da nisam htio objaviti album s pjesmama u obliku u kojem su objavljene kao singlovi, odlučio sam snimiti live album, a kako uživo sve pjesme prođu neku transformaciju – od malenih promjena do velikih zahvata – učinilo mi se da bi to moglo biti interesantnije publici.

A stalno nešto mijenjam, tako i meni bude interesantnije. Već sad neke pjesme sviram malo drukčije nego za vrijeme dok sam snimao album. Što se tiče kampanje, zamišljena je na način da ljudi unaprijed mogu kupiti album u iznosu od 35 eura i za to ga dobiju za nekoliko mjeseci, kad se album otisne. Ima tu i još nekih opcija, kao što je privatni koncert, male donacije…

Je li problem u kompliciranosti izdavaštva u Hrvatskoj?

Sve što sam do sad objavio, izdao sam samostalno. I tu nema neke filozofije, pogotovo ne danas kada je sve digitalno. Malo je teže kad želiš nešto objaviti u fizičkom obliku, ali samo zbog troška. Izdavači gledaju svoj interes, što je normalno, i trebaju im komercijalniji i interesantniji projekti i izvođači, ali ono što mogu primijetiti jest da se sve više glazbenika okreće samostalnom izdavaštvu.

Nije čest slučaj ni da se albumi izdaju uz pomoć izazovnog crowdfundinga koji je konceptualno – riskantan. Za njim posežu ljudi kada nisu previše eksponirani, a kada nisi eksponiran teže je prikupiti i sredstva za projekt. Koje su prednosti i izazovi kod korištenja crowdfundinga za nezavisnog glazbenika?

Ovo je moje jedino pravo iskustvo s crowdfundingom pa ne mogu baš puno o tome ni previše govoriti jer nemam nekog iskustva. Ono što mogu reći jest to da zahtijeva veliku pripremu prije same kampanje. Tu ne pričam o glazbenom dijelu (sviranje, snimanje, miksanje, fotkanje…) nego prije svega promotivnom dijelu.  To je dio koji bih promijenio znajući ono što sad znam. Kampanja još nije gotova, traje do 2. kolovoza, tako da je svašta moguće, ali realno gledajući, male su šanse da kampanja završi onako kako bih htio.

Ono što mi je posebno privlačno – i neuobičajeno – u tvojoj estetici jest uglazbljivanje naših pjesnika: Kovačić i Ujević s izraženim osjećajem za stih (metar i ritam) zahvaljujući tebi dobili su svoje glazbene interpretacije. Što je tebi u njima intrigantno kao čitatelju, a što izazovno kao instrumentalistu i vokalistu?   

Kovačić i Ujević su posebne pojave u hrvatskoj književnosti, i čini mi se da su pomalo zaboravljeni. Moj prvi susret s njima bio je u srednjoj školi, a to je faza života u kojoj možda sve puno intenzivnije doživljavaš i proživljavaš, ali ljubav i oduševljenje prema njihovim stihovima ostala je do danas. Od prvog trena kad sam počeo čitati Jamu imao sam ogromnu želju i potrebu uglazbiti je te sam krenuo s uglazbljivanjem još u srednjoj školi, ali zbog silnih je obaveza to ostalo nedovršeno do 2019. godine kad sam je iznova uglazbio i prvi put izveo u cijelosti. Nakon Jame nekako se sâm od sebe nametnuo Ujević, čiju sam zbirku pjesama Kolajna uglazbio. Nažalost, uslijedila je korona, tako da to do danas nije objavljeno… Što se tiče samog uglazbljivanja, to je zaista išlo brzo i lako. Njihovi stihovi su tako ritmični i muzikalni da se skladaju sami od sebe. Naravno, uvijek razmišljam o tome je li ta muzika dostojna tih tekstova… Ali ako išta – zaista sam uživao u skladanju.