08
velj
Intervju

Daria Korić: Ne znam što točno mogu dobiti potpišem li ugovor s diskografskom kućom

Daria Korić

Prvi koncert na kome je bila Daria Korić održao je Mate Mišo Kovač

share

Kantautorica dubrovačkih korijena, Daria Korić, prošle godine samostalno je objavila debitantski singl „Ne brini“, a nedavno i novi „Jesmo li sami?“

Daria Korić

Pjevačica primjenjuje diskografsku DIY strategiju

Na sceni je nikad više novih glazbenih imena, a trendovi u glazbi i glazbenom biznisu mijenjaju se iz godine u godinu, od kantautorskog vala prije deset godina do prihvaćanja glazbe domaćih autora na engleskom jeziku.

Jedan od posljednjih trendova sigurno je samostalno objavljivanje glazbe kojem ne pristupaju samo novi izvođači, nego i oni etablirani koji su godinama izdavali svoje albume pod okriljem diskografskih kuća. Dokaz interesa koji vlada na tržištu bila je i potpuno ispunjena radionica Mire Tabaka na prošloj konferenciji MAKK, gdje je i potvrđen porast broja malih nakladnika i do-it-yourself glazbenika. HDS ZAMP prepoznao je ovaj interes i najavio nove slične radionice za autore.

Jedno od tih novih glazbenih imena sigurno je i  Daria Korić, koja je prošle godine objavila prvi singl „Ne brini“, a nedavno i novi „Jesmo li sami?“. Svojim upečatljivim vokalom i promišljenim tekstopisanjem te pop glazbom s alternativnim prizvukom privukla je pozornost pojedinih glazbenih urednika, ali, kako kaže, bez izdavača to je plivanje s morskim psima. O DIY pristupu koji njeguje gradeći svoju glazbenu karijeru razgovarali smo u ovom intervjuu.

Daria Korić

Oči tvoje govore: Daria Korić

Hrvatska ima poprilično puno glazbenika i nekako se stalno proteže medijskim prostorom teza da se ne daje dovoljno prilike mladim glazbenicima, već da se podržavaju već izgrađena domaća glazbena imena. Kako vidiš svoje mjesto u kontekstu domaće popularne glazbe i glazbene industrije?

Da, nažalost, imam isti dojam, iako sam posve nova na sceni. U eteru najvećih i najslušanijih radio postaja vrti se 20 izvođača u krug. Do promocije i puštanja spota na televizijskim emisijama gotovo je nemoguće doći. Ne znam zašto je tako, ali me to rastužuje. Moj jš cilj doći do što većeg broja ušiju kako bi ljudi uopće čuli sto imam za reći. Ovako je jako teško doći do prilike. Dat ću sve od sebe da se diferenciram svojom glazbom i nađem vlastiti put do publike kroz live svirke.

Zašto si odlučila samostalno objaviti svoju glazbu?

Nisam još shvatila što bih točno dobila kada bih potpisala ugovor s nekom diskografskom kućom, ja kao Daria Korić, potpuno novo ime na sceni koje treba više od potpisanog papira i činjenice da ljepše zvuči kad imam neku kuću iza sebe. Kako god, divno bi bilo uistinu imati nekoga iza sebe jer je jako osamljeno i iscrpljujuće raditi sve solo.

Što misliš koja je razlika između izvođača pod okriljem diskografskih kuća i onih koji sve rade sami?

Ne znam, ne vidim kod kolega koji su u istoj početnoj poziciji kao i ja neke razlike.

Koja je priča iza pjesme „Jesmo li sami?“?

To je priča o ljubavničkom odnosu u kojem je ljubavnica strah. To je i priča o mojoj borbi sa sobom i napuštanju mjesta na kojem se ne osjećam dobro, ali sam se uljuljala u to nešto loše što ne znam presjeći i otići. Moram reći da je neopisiv osjećaj pjevati tu pjesmu sada nakon što sam napustila to mjesto.

Uloga Lele Kaplowitz

Otvoreno komuniciraš kako tvoje pjesme govore o tvojim unutarnjim borbama, o prihvaćanju same sebe. Kako ti je izvoditi te pjesme? Razumiješ li tu osobu koja je napisala pjesme ili sada već imaš odmak pa možeš drugačije sagledati pjesme od onog vremena kada su nastale?

Jako sam emotivna i svaki puta iznova ogoljena dok pjevam svoje pjesme. Apsolutno razumijem osobu koja je napisala svaku riječ tih tekstova, bez obzira na to što neke pjesme sada osjećam i doživljavam iz posve drugačijeg ugla. To sam sve ja. Luda vožnja je autorstvo i promatranje sebe kroz vrijeme.

Kada si shvatila da je ono što pišeš i skladaš zapravo vrlo dobro i da bi to trebao još netko čuti?

Iskreno, Lela Kaplowitz je osoba koja me je natjerala, na moj rođendan 2021. godine, da otpjevam svoju autorsku pjesmu na njenom showcaseu kao gošća. Slučajno sam se našla u Močvari na radionici kreativnog pisanja teksta u glazbi gdje je na istom mjestu Lela održavala showcase. To je bila neka luda konstalacija, pratio me Toma Gracin kojeg sam upoznala nakon što smo izveli pjesmu. Ja sam mu pustila taj svoj demo na preko mobitela i dala akorde, on je to skinuo i ljudi su super reagirali. Eto, poklonila sam si uz pomoć Lele hrabrost da izađem pred ljude i otpjevam nešto svoje. Već sam se sutradan javila producentu Rejhanu Okanoviću i evo me. Dakle, nisam shvatila da je to što radim jako dobro, samo sam se usudila izložiti, svjesna da uvijek može bolje, al’ da je to što u tom trenutku dajem najbolje što imam.

Koja je tvoja priča s glazbom? Kako je do tebe dolazila glazba u razdoblju kada si se skroz „navukla“ na nju?

Odmalena je glazba sveprisutna u mojoj obitelji. Mama nam je pjevala otkad znam za sebe, starija sestra predivno pjeva, od nje sam sve kopirala kad sam bila mala. Pjevale smo na terasi naše obiteljske kuće na onu gumu za zalijevanje cvijeća. Kasnije smo i festivale radile u mjestu. Moj prvi koncert u životu bio je koncert Mate Miše Kovača u Dubrovniku u sportskoj dvorani. Mama ga je obožavala pa nas je vodila. Ja se dandanas sjećam tog osjećaja i maštanja o tome koliko mora biti divno kada puna dvorana s tobom pjeva tvoje pjesme. Mate je kriv za sve! U srednjoj sam školi počela slušati te istraživati rock i alternativnu glazbu.

Kada si najproduktivnija?

Rekla bih najviše u kasnim noćnim satima, ali nema pravila. Evo, mogu izdvojiti jedno posebno iskustvo. Jako volim kazalište. Netom prije nego što sam pustila van pjesmu „Jesmo li sami?“, bila sam na genijalnoj predstavi Na dnu oceana postoje neki svjetovi, a mnoge scene iz predstave doslovno su slike iz teksta moje pjesme. Bilo je predivno i bolno u istom trenu proći kroz pjesmu i kroz predstavu, posebno u trenutku tik pred izlazak. To je otvorilo puno pitanja u meni i kada sam došla doma, napisala sam još jednu novu pjesmu.

Pjesma za liječenje duše

Kakav je osjećaj sada službeno izlagati ovaj solo projekt? Je li uzbudljivo, zastrašujuće, pomalo oboje?

Objaviti svoju pjesmu nakon četiri desetljeća maštanja o tome je predivno! Glazba je moja strast, tako da sve to nakupljeno kroz godine sada ide van i neizmjerno sam ponosna što sam probila to u sebi. Uzbudljivo je i zastrašujuće. Nije se lako osloboditi od želja, očekivanja, nadanja, a čim imaš nadanja i očekivanja, imaš i veliku mogućnost razočarenja, posebno kad je u pitanju glazbena industrija.

Zanimaju li te tuđi komentari na svoje pjesme? U ovom prvom procesu pojavljivanja to može biti dvosjekli mač.

Da, čitam ih i koliko god je istina da moja pjesma ne izlazi dok ja nisam u potpunosti zadovoljna, lagala bih kada bih rekla da mi komentari nisu važni. Neopisiv je osjećaj bio kada sam dobila prvi feedback nakon što sam objavila prvi singl „Ne brini“, poruku od jedne cure iz Splita koja je rekla da se prepoznaje u svakoj riječi pjesme i da joj moja pjesma „liči dušu“. Ima li išta ljepše od toga? Vjerojatno ima, da se nakon toga nađe u prvom redu na mom koncertu. Tome težim.

A kakvim pjesmama težiš?

Volim pjesme koje imaju neku dubinu i priču, pjesme s kojima se mogu povezati na emocionalnoj razini. Prva mi sada na pamet pada Urbanova pjesma „Sutra ćemo pričati“, pjesma koju sam poslušala x puta i koja je izazvala gomilu emocija i natjerala me na razmišljanje o sebi i partnerstvu, o kompleksnosti odnosa i o različitim percepcijama. Takvim pjesmama težim.

Koji je najvažniji savjet koji si dobila kad si ušla u svijet glazbe?

Radi sve iz srca kao da ti je zadnje, radi to za sebe, upiri, ne odustaj i ne očekuj ništa.

Urban kao uzor

Bob Dylan je izjavio: „Što se tiče glazbenika, jednog od njih tisuću vrijedi slušati.“ Bi li se složila s time? 

Pa da, ali to je vrlo subjektivna izjava. More je izvrsnih umjetnika, ali nas ne zakače svi, tako da ima smisla omjer jedan od tisuću. I taj jedan meni osobno daje neku veću vrijednost naspram ostalih, ali to i dalje ne znači da onih 999 ne vrijedi, samo se nisu probili do mene u tom trenu.

Tvoja glazba je nešto između alternative i radijskog popa! Zvuči neobično, ali čini mi se da si našla neku sredinu. Koji su tvoji uzori?

Kada me netko pita koja je to vrsta glazbe, ja se smrznem. Ne znam ni sama kamo pripadam, u neki čudnjikavi pop, pretpostavljam. Ne volim ladice, a posebno ne volim da me tamo smještaju. U ladicama je tijesno i mračno, a ja volim slobodu i osjećaj da moje pjesme pripadaju ljudima koji ih osjete, koji god oni žanr preferirali.

Na hrvatskoj sceni najveći uzor mi je Urban. U njegovim se pjesmama utapam i plovim tim nekim čarobnim svijetom koji stvara. Volim glazbu, tako da je cijela jedna gomila glazbenika koje bih mogla nabrojati. Omiljeni bend je definitivno Skunk Anansie, jako mi se sviđa i kantautorica Kovacs, jako volim i Beth Hart, neizostavnu ekipu iz kluba 27, tu su još i Chris Cornell, Alanis Morissette, Hozier…

Što te izdvaja iz mora ljudi koji rade to što ti radiš?

Ovo je dosta teško i nezahvalno pitanje na koje će morati odgovoriti netko drugi, kada i ako dođe vrijeme, a nadam se da hoće. Ja sam poprilično skromna i kad su moje bebice u pitanju, nesigurnost je poprilično prisutna. Moja glazba je najvažnija, najdivnija, ali i moja najranjivija točka. Jako mi je stalo do toga što radim i svaki put kada pjevam svoje pjesme u javnosti, osjećam se jako izloženo, golo i ranjivo, ali i predivno i posebno. Svoja sam i na nastupima sam puno puta doživjela da mi ljudi priđu i kažu da su osjetili to što pjevam – to mi je najveći kompliment.

Redovito nastupaš po barovima i klubovima. Kakva je situacija na terenu? Interes ljudi? Interes tržišta? Je li teško dobiti gažu?

Da, dosta nastupamo. Sad već postoji i neki broj ljudi, koji nije velik, ali meni znači cijeli jedan svemir, koji nas prate i dolaze na naše svirke. Nije se lako probiti u moru ljudi koji se bave istim poslom. Pokušavamo se diferencirati tako da tuđe pjesme izvodimo na jedinstven način i da se u svaku svirku damo kao da sviramo u Areni, a ne pred 30, 50, 100 ljudi. Ljudi osjećaju iskrenu emociju. Nije jednostavno dobiti dobru gaže, posebno u Zagrebu gdje se puno ljudi bavi glazbom, ali zasad uspijevamo. Puno je toga što bih imala za reći na ovu temu jer je kaotično, ali ‘ajmo to ostaviti za drugi put i ostati u dobroj energiji!

Moglo bi Vas zanimati