Filip Rudan jedan je od onih likova koji su se pojavili u nekom trenutku na velikoj pozornici glazbenog showa The Voice. Mnogi su bljesnuli i nestali s te pozornice, ali četiri godine kasnije i s par glazbenih nagrada na policama, Rudan objavljuje svoj prvi autorski album Everyday View, glazbenu kolekciju pjesama na engleskom jeziku, s jednom iznimkom

Premda bez pravoga diskografskog izdanja, Filip Rudan je nastupio s Parnoim valjkom na tribute koncertu za Akija Rahimovskog / Foto: Ana Cindrić

Skladbe koje je napisao i izvodi Filip Rudan “Girl With the Brown Puppet”, “Razine”, “The Outside” i “He’s Not the One” već su pronašle svoj put do publike, a najnoviji, “Everyday View” skreće pozornost na uvjerljivost do sada nepoznatog materijala. Uz upečatljiv vokalni izražaj i emotivno sviranje gitare, njegov kantautorski potpis karakterizira slikovitost stihova te slojevitost pri stvaranju melodija. Već kao mladi autor, Filip pokazuje veliku zrelost u glazbenom promišljanju i pristupanju skladanju te, iz pjesme u pjesmu, hrabro demonstrira kako se u kreativnom izražavanju ne boji istraživati i eksperimentirati.

Njegova izvedba je izvrsna, melodije pametne, aranžmani nevjerojatno lijepi i suptilni, a produkcija na vrlo visokom nivou. Zanimljivo je to jer njegovi najbliži suradnici nisu previše poznati u glazbenim krugovima. Producenti Niko Nobilo i Ivan Orešković nose velike zasluge Filipovo istraživanje sad već njemu svojstvenog zvuka. Produciran s preciznošću i oživljen kroz duboke ljudske izraze, s očaravajućom atmosferom, ovaj album stiže kao vrhunac djelovanja mladog glazbenika s velikim snovima. Još od nastupa na The Voiceu, koji je dandanas globalno popraćen u neizostavnim internacionalnim pregledima, Rudanu su kao drugoplasiranom u trećoj sezoni showa pristigli pratitelji iz svih dijelova svijeta, od Hrvatske i regije preko europskih zemalja do Brazila, SAD-a, Sirije, Šri Lanke pa i Australije. Album Everyday View trenutno se može slušati u digitalnom izdanju, dok će CD izdanje biti dostupno od 15. prosinca. Tom će prigodom Filip u Menart knjižari u Zagrebu potpisivati prve primjerke!

Što nam možeš reći, tko je Filip Rudan i što je bitno znati o njemu, zašto se razvio u ovu osobu koja je sada i koja toliko voli glazbu da je usmjerila svoj život u ovom glazbenom smjeru?

Zavolio sam glazbu u svojoj šestoj godini preko crtanih filmova. Radio sam nekakve parodije na uvodne špice crtića na starom Cartoon Networku. Jednostavno sam počeo pjevušiti. Mama i rodbina su mi rekli da imam lijepi glas, prijavio sam se na show i sad sam tu gdje jesam. Jednostavno, kako je išlo vrijeme, shvatio sam da mi to više nije hobi, nego nešto čime bih se želio baviti cijeli život i čemu hoću težiti.

A fakultet i glazba? Sociologija i karijera?

Sad sam prvostupnik sociologije, završio sam tri godine, ali to nije nešto u čemu se vidim u budućnosti, pored glazbe.

Nastupni album dugo se kalio, no Filip ima već dovršeno pola drugog albuma / Foto: Ana Cindrić

S obzirom na to da si autor svojih pjesama, koliko je obrazovanje utjecalo na tvoje pisanje?

Zanimljivo mi je promatrati ljude iz nekog drugog spektra. Primarno, inspiracija za pjesme su mi svakodnevni događaji, zato se album i zove Everyday View. Istoimena pjesma nastala je u tako nekakvim spontanim okolnostima. Doslovno smo bili u prostoru za probe i klavijaturist Sandro Šandro počeo je svirati neku melodiju, a meni je tekst odmah izašao. Snimili smo je na Muzičkoj akademiji kao one take, bez metronoma, u maloj sobici za probe. Vješalica s kaputima bila nam je zvučni izolator! Htjeli smo dočarati sirovu emociju – nema autotunea, nema ničega.

Kada je završila ludnica oko The Voicea, jesi li znao što sljedeće trebaš raditi? Jesi li imao jasan plan u kojem ćeš se smjeru kretati i kamo želiš stići? Ipak su prošle četiri godine od tog showa, a ti si tek sada objavio album.

Trebali smo proći nekoliko prepreka da bismo ovdje došli. Uglavnom, nisam imao pojma što trebam raditi i gdje trebam ići. Nisam znao što dalje, ali nekako sam shvatio. Bitno je da sam se uspio vratiti na svoj put.

Jesi li skroz zadovoljan kako je ispao album ili i dalje čuješ one neke stvari koje si mogao bolje izvesti? Znam da proces rada na albumu može trajati zauvijek i da je bitno odrediti granicu kada više ne treba kopati po njemu. Kako ti je sada slušati svoj prvi album?

Iskreno, generalno sam jako zadovoljan kako je sve to ispalo, ali naravno, pri petom-šestom-sedmom slušanju pjesme uvijek nađeš nekakav djelić koji si mogao bolje izvesti, nešto novo nadodati, ali ovakvom reakcijom publike jako sam zadovoljan.

Imaš Porin iza sebe, bio si najbolji novi izvođač 2022. S obzirom na to da tada nisi imao album, već svega par singlova, koliko ti je to značilo i koliko je utjecalo prihvaćanje struke i ljudi iz glazbene industrije na razvijanje tvoje priče?

Iskreno, tip sam glazbenika koji ne teži svim nagradama. Može zvučati kao kliše, ali naravno da ti znači kad dobiješ Porin i mnogo mi znači odluka struke. To je zapravo velika čast. Iako me nagrade ne formiraju. Više me oblikuje publika, feedback publike, jer ja živim za njih. Oni su me izgradili u glazbenika kakav sam danas. Zbog njih sam i počeo sve ovo.

Filip je i osvajač Porina kao najbolji novi izvođač 2022. / Foto: Ana CIndrić

Koliko onda publika utječe na ovo što radiš? Odnosno, prilagođavaš li se njihovim očekivanjima i onome što je popularno danas u svijetu glazbe? Gdje si ti u svemu tome?

Kao što se mogli čuti, ovaj album nije skroz pop. Ima elemente popa, ali težio sam tome da to bude moj zvuk. Bilo je dosta teško pronaći ga, ali nekako smo uspjeli. Generalno, jako mi znači povratna reakcija publike, ali primarno idem za tim svojim soundom i oblikujem ga kroz pjesme i singlove, kako ide vrijeme. Puno sam feedbacka dobio na ova četiri singla koja su vani, a ostatak albuma složili smo prema njima.

Ono što mi se jako sviđa kod tvog albuma jest to što na engleskom jeziku zvuči vrlo prirodno, blisko, aktualno… Mnogim su domaćim izvođačima zamjerali stvaranje na engleskom i tek se posljednjih nekoliko godina prihvatila ta ideja, doduše, u ovim profesionalnim krugovima, među strukom, jer su radio postaje i dalje u znatnoj mjeri zatvorene prema airplayu domaćih pjesama na engleskom jeziku. Kažu da je razlog produkcija, a ne jezik. Kakvo je tvoje iskustvo?

Sve je do urednika. Sve češće čujem mlade hrvatske izvođače koji stvaraju pjesme na engleskom jeziku, ali naravno, još uvijek to nije na razini na kojoj bi trebalo biti. Hrvatski je predivan jezik, ali neki se, kao i ja, lakše izražavaju na engleskom jeziku. Mislim da se i to treba poštivati i uzeti u obzir, a ne nas stavljati pod tepih. Ne kažem da se to događa, ali znam da je to problem kod drugih. Tu su i kasna puštanja poslije 18 sati – mene, recimo, puštaju negdje oko tri sata ujutro (smijeh). Ne opterećuje me to – samo mi je bitno da ljudi koji slušaju moju glazbu osjećaju ono što sam stvorio. Pratim rad J.R. Augusta i on me zapravo potaknuo na stvaranje jer sam vidio da stvara cool muziku na engleskom. Vidio sam da je veliki glazbenik i to poštujem. Mislim da mogu i ja tim smjerom.

Jesi li pazio na te marketinške i radijske ‘cake’ kada si stvarao ovaj album sa svojim suradnicima?

Kod nekih pjesama, definitivno, ali ne bih to mogao reći i za cijeli album. Na primjer, “The Outside” je proizvod takvog razmišljanja i nastala je upravo u tom duhu pažnje na etere – uptempo je! Ona je nešto na što ljudi mogu plesati. Dotad sam većinom izbacivao laganice. Jako mi se sviđa kako je i ta pjesma ispala jer vidim da se drugima jako sviđa!

Među inspiracijama je i Michael Jackson / Foto: Ana Cindrić

Reci mi nešto o svom procesu pisanja, stvaranju pjesama. Imaš li ideje i viziju u kojem smjeru želiš ići kada pišeš ili se stavljaš u uloge totalne improvizacije i igre pa gledaš kamo će te proces odvesti?

Točno to! Nekad znamo improvizirati, nekad znamo jammati, smislimo melodiju pa napišem tekst, a nekad mi samo dođe tekst. Nekad se znam naći u kreativnoj blokadi i to se dosta često događalo sad nakon korone zato što nisam imao iskustva, nisam imao što proživjeti.

Zato je “2AM Sex” posljednja pjesma na albumu jer ima tu neku modernu halftimishfeel vibru i to mi je uvod u stil drugog albuma. Ljudi mi govore da zvuči kao “Liberian Girl” Michaela Jacksona, ali što je najbolje od svega, neću lagati, bila mi je jedna od inspiracija za tu pjesmu. Drugi album će biti tako nekako moderniji i s pop soundom. Ovaj je album guitar-based, ima više efekata jer smo se igrali pedalama, više je ambijentalan. Već imamo pola drugog albuma jer ima dosta pjesama za koje sam procijenio da sada još nisu bile dovoljno spremne za release. Malo-pomalo.

Kako ti je slušati o svojim pjesama od ljudi koji te poznaju i onih koji te ne znaju, a koji zapravo dojam o tebi dobivaju isključivo od onog što čuju?

Pomalo mi je neugodno, jer mi je jako stalo do mišljenja bliskih osoba. Najčešće se, kada puste moje pjesme, zacrvenim i odem u drugu sobu. To su ljudi koji su s tobom svaki dan, ljudi koji su ti frendovi. Jednostavnije mi je pjesmu pustiti osobi koju ne poznajem pa čuti taj feedback. Tekstovi su mi apstraktni i imaju preneseno značenje. Stvarno se trudim da ih slušatelj interpretira na svoj način.

Koje su tvoje umjetničke ambicije i znaš li odakle dolaze? Znaš li zašto si umjetnik i što želiš postići svojim djelovanjem?

Generalno, neki skoriji cilj koji bih volio postići jesu nastupi na festivalima. Dakle, INmusic, Lollapalooza, Glastonbury, UK, Brazil i te sheme. Kad gledam te nastupe s festivala, more ljudi, zastavice, to je ta vibra na stageu – hoću skakati po pozornicama i imati tour life. Tome težim! Mogu se vidjeti na festivalima i s ovim albumom.

Filip u siječnju kreće na koncertnu promociju albuma / Foto: Ana Cindrić

Što misliš, kako doći do velikih pozornica?

Glazba je oduvijek bila proizvod, ali sada svi hoće biti tiktokeri, pjevači, glumci, svi pjevaju. Sad se više cijeni ono što napravim na TikToku u 15 sekundi nego u sat i pol na albumu. To je meni nešto što me duboko razočaralo. Tako stvari nisu stajale prije, recimo, sedam godina. 2013. je meni bila nekakav peak glazbe, odnekud se izvukao indie pop, ali ta je muzika imala neko značenje. Tada je izlazilo puno više glazbe od različitih glazbenika. Sada se dogodio neki monopol na tržištu. Sad je jedna osoba aktualna i žalosno je što, primjerice, Billboard objavljuje koliko koji glazbenik zarađuje. Je li to bitno? Glazba je sad postala proizvod koji konzumiraju mase. Svi kažu da se trebaš prodati kako bi otišao u Ameriku. Zašto? Točno skužiš da su ovi drugi na festivalima na manjim pozornicama, ne odlaze na MTV Music Awards… Ja sam jednostavno čovjek koji živi za glazbu. Uspio u tome ili ne, ostat ću pri tome.

Kako gledaš na to koliko su sada muškarci u glazbenoj industriji prilično feminizirani?

To je jako zanimljivo. Ta femi strana kod muškaraca meni je super. Ti jesi istinski muško ako možeš pokazati tu svoju stranu. Ako ne, po meni si konzerva. Trebaš biti u dodiru sa svojom ženskom stranom da bi uopće mogao iskazati ikakve osjećaje, suosjećanje, bilo što. Ti možeš biti seksi, nositi haljine. Evo, Urban nosi kilt i Urban je glazbenik i pol. On ima tog nekakvog štiha. Ne moraš biti “di si, curko”. Mogu si staviti šljokice na glavu i to mi neće smetati jer, ako se tako osjećam i ako tako mogu prenijeti taj svoj neki žar na stageu, to je onda nekakav dokaz samouvjerenosti. If you can pull it off, you can do it! Ne može to svatko! Ako to možeš izvesti, po meni je to jedan od pokazatelja da si svjetskog kalibra.

Na albumu se nalazi i jedna pjesma na hrvatskom, “Razine”, koja je bila singl. Dosta su ti prigovarali zbog izgovora. S obzirom na ove ciljeve koje si iznio u intervju, pretpostavljam da više nećeš stvarati na hrvatskom jeziku. Jesu li “Razine” bile nekakav izlet?

“Razine” su primjer kad me ulovila inspiracija pisanja na hrvatskom jeziku. Vidim da je na neki način uspjela, dobro prolazi u radijskom eteru i ljudi ju jako vole na koncertima. “Kad bi me svojim nazvala” napisao je Aljoša Šerić, ali zapravo je prilagodio “Blind”. Pjesma je doslovno izašla takva kakvu je sada slušamo. Meni je super mimo tih nekih mojih zanimljivih izgovora. Po meni je to umjetnička sloboda. U početku su mi dosta prigovarali za palatale, ali sad više ne. OK, pomirili su se da sam to ja. To je mi drago. Treba vremena, ali kad dođe to vrijeme, stvarno se isplati upornost, to jest, moj stav koji imam u svemu ovome.

Što bi rekao onom Filipu koji se tek pojavio na pozornici? Prije iskustva sa showom i svim pozornicama nakon te televizijske.

Definitivno je moja najveća mana u početku bila ta što sam slijepo vjerovao ljudima. Sada bih tom Filipu dao savjet da sluša samog sebe i da ne bude toliko naivan jer će sve biti u redu ako se sluša.

Gdje te možemo uživo slušati?

Većina je nekih privatnih evenata, ali bit će i 30. prosinca acoustic nastup u zagrebačkoj Pivani, dok u siječnju slijedi koncertna promocija albuma.