Neno Belan: „Ne gradiš karijeru samo glazbom, nego karakterom”

Neno Belan jedan je od najvažnijih kantautora i izvođača na hrvatskoj glazbenoj sceni, čiji rad obuhvaća širok spektar žanrova, dok se ponajviše ipak oslanja na pop i rock s izraženim utjecajem mediteranske glazbe. S više od četiri desetljeća dugom karijerom, Belan je postao prepoznatljiv po svojim ljubavnim pjesmama, a njegov slavljenički koncert u zagrebačkoj Areni početkom ožujka 2025. označio je kulminaciju njegove karijere

Neno Belan i publika međusobno su podijelili snažne emocije na koncertu u zagrebačkoj Areni / Foto: Filip Bušić

Mediteranski zvuk, koji je postao jedan od zaštitnih znakova glazbe Nene Belana, pridonosi sofisticiranosti njegovih pjesama, dok bogata produkcija i precizno oblikovani aranžmani čine njegovu glazbu nezaboravnom. Pjesme koje povremeno govore o prošlim vremenima nose nostalgičan i intiman ton, što dodatno obogaćuje njegov glazbeni opus. Maratonski koncert u zagrebačkoj Areni 8. ožujka bio je značajan mnogim posjetiteljima, ne samo Belanu, koji je tako još jednom potvrdio svoj status jednoga od najvažnijih izvođača u Hrvatskoj. Njegova sposobnost spajanja emocionalne dubine i glazbenog izraza učinila ga je ključnom figurom u oblikovanju moderne pop-rock scene, ne samo u Hrvatskoj, već i šire. Kroz desetljeća, njegov rad ostaje emotivno snažan i relevantan.

S odmakom od njegovog najpoznatijeg koncerta, imala sam priliku razgovarati s Belanom o njegovim kreativnim procesima, značenju glazbe u njegovom životu, budućim planovima, glazbenoj industriji i ključnim trenutcima u karijeri. U velikom i opsežnom intervjuu, Neno Belan pokazao je stranu koju do sada nismo imali priliku vidjeti – iskrenost i otvorenost na puno dubljoj razini.

Mislim da nije pogrešno ako kažem da je iza tebe najveći koncert karijere. Kako danas gledaš na koncert u Areni? Jesu li ti se slegli dojmovi? Što ti je prva asocijacija kad ti netko spomene ovaj koncert? Što ćeš najviše pamtiti?

Ne, ne bih se usudio reći da griješiš – to jest bio najveći koncert u mojoj karijeri, ne samo po brojkama nego po emociji, simbolici i svemu što je stajalo iza toga. Dojmovi? Da budem iskren – još su mi negdje u zraku. Kao kad se digne magla nakon kiše: sve je jasnije, ali još pomalo nestvarno.

Prva asocijacija? Zvuk. Ne nužno zvuk glazbe nego zvuk publike. Onaj trenutak kad izađeš na pozornicu, a zid ljudi te dočeka toplinom koja nadjača sve monitore, sve instrumente, sve misli. To je kao da ti se cijeli život u tom trenu slegne na jedno mjesto i kaže ti: „E, vidiš, zato si ostao. Zato nisi odustao.“

Ono što ću najviše pamtiti je pogled: pogled publike prema meni, ali i moj prema njima. Imali smo kontakt, nismo bili dvije strane – bili smo jedno. I to je nešto što se ne režira, ne planira, ne možeš čak ni opisati do kraja. To se samo dogodi… i ostane zauvijek. Hvala publici!

S obzirom na to da je iza tebe 40 godina karijere, sad se već neko vrijeme događaju razne obljetnice i obilježavanja nekih ključnih trenutaka. Koliko je bilo izazovno složiti repertoar za koncert u Areni, a da nešto ipak bude drugačije i novo? Kad se prvi put dogodilo ideja za takvo što i jesi li mislio da će to biti moguće ili je ipak postojala neka sumnja?

Iskreno, slagati repertoar za ovakav koncert je kao birati 40 stranica iz knjige koju si pisao 40 godina – a svaka ti je stranica jednako važna. Bilo je izazovno i emocionalno i kreativno. Ne samo što moraš pogoditi ritam večeri, već moraš balansirati između onog što publika očekuje i onog što želiš reći upravo sada, s mjesta gdje se trenutačno nalaziš kao glazbenik i kao čovjek.

Htio sam da koncert ima tijek, dinamiku i da svaka pjesma nosi svoje poglavlje priče, da to ne bude samo retrospektiva, nego i nešto što najavljuje buduće stranice. Dodali smo i nove aranžmane, neka gostovanja, male stilske pomake, sve s ciljem da publici ponudimo i poznato i svježe.

Ideja za koncert u Areni počela se kuhati prije nekoliko godina: ne kao „Moram to napraviti!“, nego više kao tiho pitanje „A što ako?“. A onda se počelo samo slagati, kockica po kockica. Je li bilo sumnje? Naravno. Sumnja je stalna pratilja svakog iskrenog umjetnika. Ali ključ je u tome da ne dopustiš da sumnja bude glasnija od onog unutrašnjeg glasa koji ti šapće da ideš dalje.

I evo nas – dokaz da ponekad i snovi stariji više od 40 godina dođu po svoje.

Neno Belan se prisjetio turneja po negdašnjem SSSR-u / Foto: Filip Bušić

Za nas mlađe generacije, kada čitamo da su izvođači poput tebe, koji su danas nezaobilazna imena domaće glazbe, imali priliku nastupati na turneji po SSSR-u, to nam zvuči gotovo filmski i mistično. Nakon svih tih godina, kako gledaš na to iskustvo? Koliko je ono oblikovalo vas kao glazbenike i motiviralo da nastavite s tim poslom? Smatraš li da bi svaki glazbenik trebao proći kroz neko takvo iskustvo?

Znaš što? Iz današnje perspektive i meni to pomalo zvuči filmski i mistično. Mladi ljudi s gitarama i velikim snovima, odlaze preko granica u nepoznatu, čudnu zatvorenu državu koju si do tada gledao kroz dokumentarce i vijesti. Nema interneta, nema Google Translatea, a mi s nekoliko riječi ruskog, mapom u džepu i vjerom da glazba sve prevodi.

To je bilo iskustvo koje nas je formiralo u svakom smislu: kao glazbenike, izvođače, ali i kao ljude. Svaka dvorana bila je drugačija, svaki je grad nosio svoje boje (a nastupili smo u 32 grada), a publika… Publika je bila gladna emocije. Nisu razumjeli vjerojatno ništa, ali su razumjeli sve – melodiju, pogled, gestu, tišinu između stihova. Tamo sam shvatio snagu univerzalnog jezika koji ne poznaje granice.

Osim umjetničkog rasta, bilo je i puno snalaženja; spavali smo i u vojnim domovima, putovali danima, nosili svu opremu sami, budili se u gradovima koje nismo znali ni izgovoriti, ali to te nauči poniznosti i zahvalnosti.

Zato vjerujem da bi svaki glazbenik, ako ima priliku, trebao proći kroz neko takvo „putovanje u nepoznato“. Ne mora biti SSSR, može biti bilo koje mjesto izvan tvoje zone komfora. Jer tek kad ti se pozornica pretvori u avanturu, shvatiš koliko zapravo želiš ostati na njoj.

Dok sam se pripremala za ovaj intervju, pročitala sam da su tvoji otac i majka nakon vjenčanja imali samo krevet, radio i gramofon te da su obožavali Sanremo. Kancona je imala ogroman utjecaj na tebe i tvoj pogled na glazbu. Pratiš li i danas Sanremo? Pratiš li kako se razvija kancona ili se jednostavno držiš onih pjesama i izvođača koje si zavolio kroz godine?

To je istina. Moj prvi susret s glazbom nije bio kroz instrument ili školu, nego kroz emociju koju su moji roditelji dijelili dok su slušali te ploče. Sanremo je kod nas bio svetkovina. Nije to bio samo festival, to je bio prozor u jedan svijet boja, harmonija, elegancije. Uvijek kažem: ja sam se u glazbu prvo zaljubio kao dijete u priču. A kancona je bila ta priča.

Danas i dalje pratim Sanremo, ali na drugačiji način. Više kao netko tko prepoznaje kako se duh vremena mijenja. Neki izvođači me oduševe, neki me zateknu, neki prođu ispod radara, ali zanimljivo mi je gledati kako se ta tradicija pokušava održati živa kroz nove generacije. Kancona je u osnovi emocionalna iskrenost – ona živi i danas, samo u nešto drugačijem ruhu.

Priznajem, često se vraćam onim starima: Paolu Contiju, Modugniju, Ranieriju… To su pjesme koje nose mirise djetinjstva, nedjelje u pidžami, očeve tišine, majčin pogled dok pjeva refren sa smiješkom. I to su stvari koje ne blijede, koliko god godina prošlo. U suštini, vjerujem da je dobra pjesma bezvremenska, a kancona je uvijek znala kako pogoditi dušu.

Kako vidiš evoluciju glazbene industrije tijekom tvojih 40 godina u njoj i kako su se mijenjali načini na koje umjetnici komuniciraju sa svojom publikom?

Evolucija? Više kao revolucija svakih 5-10 godina! U jednoj svojoj pjesmi, “Space Twist”, napisao sam – naša evolucija je revolucija. Kad sam počinjao, vinil je bio svetinja. Ploča, kaseta pa CD… Ljudi su glazbu kupovali, dodirivali, držali u rukama, čitali tekstove, proučavali omote. Danas je sve dostupno u tri klika, ali istovremeno sve brže nestaje iz fokusa. Sve je sad i odmah, a ako nisi prisutan u tom trenutku, kao da ne postojiš.

Promijenio se i jezik kojim umjetnici komuniciraju s publikom. Prije si izlazio pred ljude na koncertu, svirao i to je bilo to. Danas, publika očekuje da si s njima svaki dan: na Instagramu, TikToku, u storijima, objavama. Moraš znati pričati o glazbi, ali i o kavi, vremenu, šetanju psa. Postao si i glazbenik i sadržaj.

Nije to nužno loše ako znaš ostati svoj. Publika želi znati tko si, ne samo što pjevaš, ali izazov je da ne postaneš vlastita reklama. Ja i dalje vjerujem da pjesma mora biti u centru, sve ostalo je okvir, a okvir nikad ne smije biti glasniji od slike. Meni je osobno važno da komunikacija bude iskrena. Nisam se nikad trudio i neću se nikad truditi glumiti nešto što nisam, samo da bih bio „u trendu“. Radije ću reći manje, ali da bude moje. Mislim da to publika prepoznaje i cijeni.

Neno Belan i Fiumens: nezaustavljiva snaga

Nikad neću zaboraviti vrijeme kada je MySpace bio glavni alat za promociju glazbenika na internetu. Snimio si s Massimom “Zar više nema nas” i kao tvoja pratiteljica na profilu bila sam jedna od onih odabranih koji su dobili pjesmu od tebe s ciljem dobivanja povratne reakcije. Sjećam se da sam ti tada napisala nešto poput „Pjesma je OK, ali mislim da neće puno postići kao ovakav muški duet i da bi bila snažnija u muško-ženskoj kombinaciji“. Pa, znamo svi što se kasnije dogodilo s tom pjesmom, haha! Tko su danas ljudi kojima šalješ svoje demo pjesme? Tko su tvoji „beta slušatelji“? I kad dobiješ tako neke njihove reakcije kad možda ne vjeruju u pjesmu koliko i ti, kako donosiš odluke?

Haha, da, sjećam se te poruke! I znaš što – takve reakcije su mi uvijek bile dragocjene jer nisu bile u rukavicama. Nisu došle iz kurtoazije, nego iz stvarnog slušanja. I to je vrijedno.

Tada je MySpace bio revolucija: prvi put si mogao sam dijeliti svoju glazbu direktno ljudima, bez filtera i posrednika. Danas to uzimamo zdravo za gotovo, ali tada je to bilo kao da si dobio vlastiti eter.

Danas je krug „beta slušatelja“ manji, ali pažljivo odabran. Ima tu nekoliko ljudi iz glazbe čije mišljenje cijenim, ali i par prijatelja koji nisu glazbenici – i to je jednako važno. Netko tko ne zna što je „bridge“ ili „produkcija“, ali zna reći: „Ova pjesma mi je ostala cijeli dan u glavi.“ Ili, još bolje: „Ništa mi nije ostalo.“ To je najiskreniji filter.

Kad dobijem komentare koji nisu oduševljeni, slušam ih. Uvijek. Ali na kraju mi je presudno ono što osjetim u trbuhu. Pjesma je kao osoba – nekad nije savršena, ali znaš da je tvoja. I kad ti je važno nešto reći njome, ne možeš je se odreći samo zato što nije „instant hit“.

I, vidiš, baš zato mi je drago što si tada napisala to što jesi. Jer mi je pokazalo da pjesma mora uvjeriti – i da se ne podrazumijeva, a to je najzdravija poruka koju autor može dobiti.

Iz današnje perspektive, teško mi je zamisliti paralelni svijet u kojem bi ti kao glazbenik i dalje bio samo gitarist. Mislim na one početke kad si bio „samo zamjenski pjevač“. Ne znam koliko ti je teško vratiti se mentalno i emocionalno na tu poziciju, ali zanima me kako si uspio prevladati sumnju u sebe i svoje vokalne sposobnosti? Čini mi se da su to za tebe bio jedan od onih prijelomnih trenutaka u životu kada rastemo kao osobe i oblikujemo svoj karakter.

Bio sam jedan od onih koji su se uvijek voljeli skrivati iza gitare. Gitara je bila štit, mir, nešto što znaš i razumiješ. A mikrofon? Mikrofon je… ogoljenost. To je kao da te netko postavi pod reflektor i kaže: „Sad ti, bez zaštite, bez uvoda, samo – ti.“

Kad sam prvi put morao pjevati, to nije bilo iz želje nego iz nužde. „’Ajde ti, nema tko drugi.“ I, da ti budem iskren, bio sam prestravljen. Ne samo zbog glasa, nego zbog toga što nisam vjerovao da imam što reći. To je ona podla sumnja koja ti šapuće: „Imaš ti talent, ali nisi taj.“

Ali nešto se prelomilo u meni kad sam prvi put vidio da publika ne sluša samo ton, nego istinu. Nisam bio najbolji pjevač u prostoriji, ali sam bio iskren. I ljudi to osjete. Uvijek.

Taj trenutak, kad pređeš iz uloge pratitelja u ulogu glasnog nositelja, to je osobna revolucija. Moraš sam sa sobom raščistiti što vrijediš i odlučiti da nećeš više bježati u sigurnost. Tada ne rasteš samo kao muzičar, nego i kao osoba.

I znaš što? Danas sam zahvalan toj nuždi jer da nije bilo tog „nema tko drugi“, možda bih i dalje svirao iz sjene. Sve najvažnije u životu dogodilo mi se kad sam odlučio zakoračiti, iako nisam bio siguran da mogu.

Znam da nisi veliki obožavatelj intervjua i medijskih izlaganja koja dolaze prije velikih koncerata, iako su danas gotovo neizbježna za prodaju ulaznica. Kada si primijetio da su mediji počeli stavljati veći fokus na glazbenike i njihove privatne živote nego na njihov rad? Ili je to oduvijek bilo tako, samo je bilo i više prilika kada se moglo govoriti isključivo o glazbi?

Uh, dobra tema. Znaš, nije da ne volim intervjue: volim kad se razgovara o glazbi, o emociji, o procesu, o poruci. Ali kad se osjeti da je fokus skrenuo s onoga što radiš na tko si, s kim si ručao i jesi li sretan u ljubavi – e, tad počinje zijevanje.

Nekad su novinari dolazili s pločom pod rukom, s bilješkama, pitanjima o aranžmanima, stihovima, o glazbi. Danas često imam osjećaj da se traži citat, izjava, nešto što će ići u naslov. A pjesma? Pjesma dođe tek negdje na pola, ako uopće dođe.

Mislim da se ta promjena počela ozbiljnije osjećati s pojavom reality kulture i društvenih mreža: kad je osobno postalo javno, a javno postalo roba. I kao da su svi, pa i glazbenici, postali dio nekog nevidljivog natjecanja u klikovima.

Ne krivim nikoga. Publika se mijenja, ritam vremena se ubrzava. Samo mislim da moramo ostati svjesni gdje je granica. Jer ako glazba postane samo podloga za PR, izgubili smo smisao.

Zato cijenim intervjue poput ovog: gdje nije poenta u „tri brza odgovora i dvije pikanterije“ nego u razgovoru. U slušanju. I u tome da ponovno damo pjesmi prostor da govori.

Belan smatra da pjesmi treba dati prostor da govori / Foto: Lovro Domitrovic/PIXSELL

Slaviš 40 godina glazbene karijere, što je zaista impresivan jubilej. Osjećaš li ikada zamor? Što ti se čini kao najveća dosada ovog posla?

Naravno da osjetim zamor, ne bih bio čovjek da ne osjetim. I to ne uvijek fizički. Nekad te ne umori tijelo, nego glava. Ili srce. Ali onda se dogodi trenutak: nova pjesma, pogled iz publike, spontani pljesak i sve opet ima smisla.

Najveća dosada? Hmm… Rekao bih: identično ponavljanje. Onaj trenutak kad osjetiš da se nešto radi po inerciji, da ulaziš u rutinu. Taj dio me uvijek tjera da se trznem jer glazba ne podnosi naviku. Kad pjesma postane rutina umjesto razgovor, onda znaš da moraš nešto promijeniti. Srećom, ja imam odličan bend koji ne dopušta da se to baš tako događa, svaki naš sljedeći nastup donosi nešto novo, neku improvizaciju, neki novi detalj u aranžmanu.

I da budem posve iskren – nekad me umore i tehničke stvari oko koncerata. Tonske probe koje traju duže nego neki nastupi, organizacija koja se ponekad pretvori u mali kaos, stalna potraga za savršenim zvukom (koji na kraju možda samo ti čuješ), ali sve je to dio priče. Dio paketa. Srećom, i tu imam sreće s bendom koji je jako verziran na to i sve to ide nekako kao po loju, a tonci nam onda često znaju pohvalno reći: „Pa vi ste bend s najkraćim (a kvalitetnim) tonskim probama na svijetu!“ (smijeh)

Zamor ne znači da ne voliš to što radiš. Zamor znači da ti je stalo. Da ulažeš sebe, da se trošiš, a kad se trošiš za nešto u što vjeruješ, onda je i umor znak života. I privilegija, u neku ruku.

Nakon koncerta u Areni, tvoji su pratitelji podijelili svoje dojmove na društvenim mrežama. Mnogi su od njih rekli da im je to bio najbolji koncert u životu i da si jedan od rijetkih izvođača koji uživo zvuči bolje nego na snimkama, a tome zasigurno pridonosi posebna izvođačka energija među svima vama na sceni. Ako dobro pamtim, na društvenim mrežama si podijelio trenutke kad si išao na koncert McCartneya prije nekoliko godina. Što za tebe kao glazbenika znači vidjeti svirku uživo svojih idola? Koji su ti najdraži koncerti koje si pohađao?

Znaš, svaki koncert na kojem sam bio kao publika, gledajući nekoga koga sam godinama slušao, bio je podsjetnik na ono dijete u meni koje je prvi put otvorilo omot ploče i koje je tada pomislilo: „Zamisli da i ja jednog dana…“ To se nikad ne izgubi, bez obzira na godine, iskustvo, pozornice koje si prošao.

Koncert Paula McCartneya (peti put sam ga gledao) bio mi je više od glazbenog doživljaja: to je bila lekcija iz dostojanstva, trajanja i radosti. Čovjek s toliko godina karijere, a na bini i dalje s iskrom, s poštovanjem prema publici, s onom nekom dječačkom radošću. I to je ono što me najviše dirnulo – činjenica da, ako voliš glazbu, ako je istinski osjećaš, ona te nikad ne napusti. Samo mijenja oblike.

Sjećam se i koncerta Leonarda Cohena. Tišina između njegovih stihova bila je glasnija od mnogih refrena današnjice. I koncerata Stinga, koji me naučio da svaka pjesma može živjeti više života, ovisno o tome kako joj pristupiš.

A najbolji koncert? Iskreno, svaki onaj na kojem sam stajao među publikom, osjećao kako me pjesma nosi i hvataš se kako više ne razmišljaš – samo budeš. Jer to je moć glazbe. Kad zaboraviš tko si, a istovremeno nikad nisi bio više svoj.

I kad netko meni kaže da je moj koncert bio nešto takvo, to je najveća nagrada koju mogu dobiti. Kao i potvrda da glazba ne treba biti savršena, nego istinita.

Nedavno sam gledala dokumentarac o Bošku Petroviću i jedan od sugovornika spomenuo je kako je Boško svjesno donio odluku da napravi „rezove“ u privatnom životu kako bi mogao biti potpuno slobodan i posvetiti se glazbi, koja mu je bila prva i najvažnija ljubav. Možeš li se povezati s tim načinom razmišljanja? Jesi li ikada pomislio da si mogao voditi posve drugačiji život?

Apsolutno se mogu povezati s tim. Glazba, ako joj se stvarno predaš, nije posao nego je poziv. I kao svaki poziv, traži cijelog tebe. Traži da joj se pojaviš i kad ti se ne da, kad si umoran i kad te život vuče na drugu stranu, a to znači da ćeš, kad-tad, morati nešto ili nekoga staviti na čekanje.

Tijekom karijere bilo je trenutaka kad sam znao da nešto propuštam: obiteljski ručak, tišinu nedjelje, prijateljske rođendane, čak i običnu rutinu koju ljudi uzimaju zdravo za gotovo, ali sam istovremeno znao da ne mogu i ne želim biti na pola puta. Glazba ne prašta površnost. Ili si unutra ili nisi.

Jesam li ikada pomislio da sam mogao imati drugačiji život? Naravno. Mogao sam biti inženjer, mogao sam biti netko tko svira vikendom, netko s urednim rasporedom. Ponekad se uhvatiš u razmišljanju kako bi to izgledalo: manje kaosa, više sigurnosti. Ali znaš što? Nikad nisam osjetio da bih tako bio ispunjen.

Glazba me izgradila, ali me i razgradila na dijelove koje sam morao ponovo sastavljati. I u tom procesu sam shvatio tko sam. Zato ne žalim. Rezovi bole, ali omogućuju da rasteš. A kad vidiš da je nešto što si stvarao godinama dirnulo druge, tada znaš da si donio pravu odluku, makar je bila i teška.

Mnogo je glazbenih lica Nene Belana

Posljednjih te godina ispunjavao rad za kazalište. Baviš li se trenutačno nekim novim projektima? Što će ponovno biti u fokusu nakon ovog koncerta u Areni?

Jedan od najljepših trenutaka posljednjih godina bio je rad na mjuziklu Bambina u splitskom kazalištu 2020. godine u režiji Krešimira Dolenčića, na priču Ane Tonković Dolenčić i uz moje pjesme. To je bio projekt koji mi je otvorio vrata jedne nove dimenzije: kako pjesma može postati lik, scena, pokret. I kad smo vidjeli kako to funkcionira na pozornici, gotovo prirodno je došla ideja: A što kad bi to isto živjelo na filmu?

Zato već neko vrijeme razmišljamo o filmskom mjuziklu, adaptaciji Bambine, ali kao potpuno novoj varijanti priče – priči koja bi bila glazbena, emotivna i vizualna oda generaciji, vremenu, možda i cijelom jednom mentalitetu. Želimo nešto što nije kopija stranih uzora, nego naš vlastiti, autentični glas.

To bi mogao biti film u kojem pjesme nisu dodatak priči nego nosioci drame. Gdje emocija dolazi najprije kroz melodiju, a onda kroz riječi. Ne sanjamo holivudski spektakl, sanjamo nešto što će dirnuti. Film koji publika neće samo gledati, nego i pjevušiti kad izađe iz dvorane.

Radimo polako. Takve stvari ne možeš ubrzati, ali znamo da imamo nešto: glazbu koja već živi u ljudima i sada joj samo treba novi dom. Filmski.

Što misliš da je najvažnija lekcija koju si naučio tijekom svoje karijere?

Znaš, kad gledaš unatrag preko četiri desetljeća, vidiš da je karijera zapravo mozaik. Ne sastoji se samo od velikih trenutaka – nagrada, koncerata, hitova – nego od onih sitnih, često nevidljivih lekcija koje ti tiho mijenjaju smjer.

Možda najvažnija lekcija koju sam naučio jest: ne gradiš karijeru samo glazbom, nego karakterom.

Talent je početak, ali nije dovoljan. Svijet glazbe je nepredvidiv: nekad te uzdigne, nekad baci na pod i tada tvoj karakter odlučuje hoćeš li se podići. Naučio sam da ego ne svira ništa, da uspjeh ne traje vječno i da je zahvalnost puno jača valuta od priznanja.

Druga lekcija je – slušaj tišinu. Kad glazba utihne, ostaješ sam sa sobom. I ako ti tišina ne smeta, znači da si dobro posložio prioritete. Ima trenutaka kad nema koncerata, kad pjesme ne prolaze, kad sumnjaš. Tada moraš vjerovati u ono što još nitko ne čuje osim tebe.

I možda najljepša lekcija: glazba nije natjecanje. Nema ciljne ravnine. Svaki dan ti je nova proba, novi stih, novi pokušaj da pogodiš nešto iskreno. Kad prestaneš juriti, počneš slušati. A kad slušaš, stvarno sviraš.

Digitalizacija i streaming postali su ključni faktori u industriji. Kako gledaš na ove promjene i kako se tvoja glazba uklapa u današnje digitalno doba?

Kad je krenuo streaming, odmah sam shvatio: evo novog trenda koji neće proći. I nije prošao – postao je temelj. Danas publika više ne „posjeduje“ glazbu, ona je samo konzumira. Sve je nadohvat ruke, ali i sve brže nestaje iz fokusa. I tu leži paradoks: nikad više dostupnosti, a nikad manje trajanja.

Moja glazba je rođena u vremenu kad si pjesmu morao zaslužiti, čekati da se pojavi na radiju, kupiti ploču, staviti slušalice i odvojiti vrijeme. Danas je sve trenutačno. I to traži prilagodbu, ali ne po svaku cijenu.

Neću nikad pisati pjesme „da bi prošle na TikToku“. To mi je potpuno stran pristup, ali razumijem vrijednost platformi; one omogućuju da tvoja pjesma stigne do ljudi koji možda nikad ne bi došli na tvoj koncert. I to je velika stvar. Samo moraš paziti da ne izgubiš glas u šumu tuđih zvukova.

Zato se trudim naći balans: budem prisutan online, ali bez toga da izgubim sebe. Glazba se ipak mora osjećati, a ne samo vrtjeti. I vjerujem da publika to prepoznaje. Možda moja nova pjesma neće imati milijune pregleda, ali će imati nekoga tko će je slušati zauvijek.

A to je, u konačnici, ono što me zanima – da ostane. I da nešto znači.

“Neću nikada pisati pjesme da bi završile na TikToku” / Foto: Lovro Domitrovic/PIXSELL

Nezaobilazno je pitanje i umjetne inteligencije. Internetom kruži meme, parafraziram, trebam umjetnu inteligenciju da napravi one dosadne kućanske poslove, a ne da bude kreativna za mene. Koristiš li je u svome poslu u ijednoj fazi i koje je tvoje razmišljanje o njenoj upotrebi i razvoju, budućnosti? Što to znači za kreativce?

Prvo, moram priznati da me fascinira što sve ti „digitalni“ mogu. Odgovaraju, predlažu rimu, napišu pjesmu, generiraju ideju… u sekundi. Ali znaš što? Ni najbolja AI neće znati kako je zvučao tvoj prvi poljubac. Kako ti srce lupa kad pišeš stih koji ti se čini važnim. Kako boli kad pjevaš nešto istinito. A glazba bez toga nije glazba. To je matematički sklad. Zvuk bez duše.

Koristim AI povremeno: za tehničke stvari, za analizu, za neka pitanja ili za informativne zadatke, čak i kao inspiraciju kad zapnem. Ali nikad da piše umjesto mene. Može biti alat, suputnik, pomoćnik, ali ne i autor.

Za kreativce AI može biti i dar i zamka. Može ti ubrzati procese, otvoriti vrata koja nisi znao da postoje. Ali ako prepustiš umjetnosti da je vodi algoritam, onda se lako izgubi ono najvažnije: greška, nesavršenost, čovjek.

Zato, dok god imam potrebu napisati nešto što mi samome stisne grlo, AI mi može stajati rame uz rame, ali nikad na mjestu gdje je srce.

Mnogi kantautori govore o inspiraciji koja dolazi iz života i osobnih iskustava. Koji su najvažniji trenutci iz tvog života koji su te inspirirali za stvaranje pojedinih pjesama, a koje bi želio ovako podijeliti s većom publikom?

Najvažniji trenutci? Uvijek su oni tihi. Oni kad ti se svijet malo zaljulja, ali ne padneš, nego staneš, pogledaš oko sebe i shvatiš da se nešto promijenilo. I da si to moraš zapisati, jer ako ne zapišeš, kao da se nije ni dogodilo.

Pjesme najčešće dolaze iz onih lomova: prvih rastanaka, gubitaka, promašenih pogleda ili trenutaka kad ti netko kaže nešto jednostavno, ali te pogodi točno tamo gdje si najtanji.

Ili jednostavno ostaneš sam s instrumentom i nemaš ništa pametno za reći pa kažeš ono najiskrenije.

Ponekad me inspirira tuđa priča, pogled s bine, vjetar u kasnu jesen… Nisam od onih koji sjede i kažu: „Sad ću napisati pjesmu.“ Više sam onaj koji sluša. I kad emocija sazri, sjedneš za stol i pustiš je van.

Jer, na kraju krajeva, pjesme nisu samo moje. One su nečije suze, nečiji smijeh, nečiji tihi „znam kako ti je“. I to je, iskreno, možda najveća čast koju glazba može nositi: da bude nečija tuđa istina, ispričana tvojim glasom.

Neno Belan: “Najveća čast koju glazba može nositi je da bude nečija tuđa istina, ispričana tvojim glasom” / Foto: Dario Njavro

Što planiraš? Imaš li još neostvarenih ambicija u glazbenom svijetu?

Znaš kako kažu, kad pomisliš da si sve rekao, vrijeme ti podmetne još jedan stih. (smijeh)

Planovi? Imam ih, naravno, ali više ne u smislu karijernih ciljeva koje treba „odraditi“. Nema više liste koju križam kao u dnevniku iz mladosti. Danas su moji planovi više unutrašnji. Želim raditi manje, ali dublje. Manje kompromisa, više istine. Manje buke, više tišine između nota.

Imam nekoliko pjesama koje čekaju pravo vrijeme. I još par suradnji koje su u zamisli, s ljudima iz drugih glazbenih svjetova. Volim te neobične spojeve kad dva različita jezika naprave treći. To me još uvijek uzbuđuje.

Ambicija? Ostati znatiželjan. To je možda i najteža stvar u ovim godinama karijere. Ne otupjeti, ne igrati na sigurno. Jer dok god se pitaš „A što ako…?“, još uvijek si živ u glazbi.