05
pro
Intervju

ToMa: Svojoj sam karijeri dozvolio da se sama gradi

ToMa

Tomislav Marić radio je sa suradnicima grupe ABBA / Foto: Mislav Žabarović

share

Tomislav Marić ToMa, mladi je glazbenik koji je u domaći glazbeni eter donio singlove s produkcijskim potpisom vrlo sličnim zvuku koji je popularan na međunarodnoj glazbenoj sceni, što nije čudno, jer je ostvario suradnju sa švedskim producentima s pedigreom


Premda surađuje s ljudima iz inozemstva, ToMa je svoj najnoviji singl „Budala ja“ u izdanju Dallas Recordsa odlučio sam napisati, predstaviti se kao kantautor i svoju karijeru usmjeriti malo više prema vlastitom guštu. S njim sam razgovarala o prilikama o kojima sanja svaki mladi pjevač koji objavljuje na društvenim mrežama svoje obrade, o tome koliko je bitno poznavati sebe da bi slijedio svoje snove i, naravno, o novoj pjesmi.

Jako mi se sviđa tvoj posljednji spot „Budala ja“! Osim što ste koreografski jako zanimljivi, cijeli redateljski pristup djeluje skroz svježe i baš na top razini! Kako si počeo surađivati s Andrijom Jurčevićem?

Drago mi je da je spot došao do ljudi u obliku i na način na koji smo ga i zamislili. Andrija je moj dugogodišnji prijatelj, autor je mog prvog spota kojim sam i započeo svoju karijeru pa se naša suradnja nastavila na svim mojim projektima kasnije. Osjećam veliku sigurnost u radu s njim jer dozvoljava i mojim idejama da pronađu svoje mjesto u finalnom proizvodu, marljiv je, kreativan i vrhunski profesionalac koji će se nasaditi na glavu, dok finalna verzija ne ispuni sve naše zahtjeve. Radeći na ovom spotu pomaknuli smo i neke svoje granice – uključili smo i koreografiju i plesačice, čak sam se i ja opet okušao u plesnim koracima… Generalno gledano, napravili smo jedan veliki odmak u odnosu na ono što je ToMa pokazao do sada. Upravo Andriji mogu velikim dijelom zahvaliti za to!

Autor si teksta i glazbe za pjesmu „Budala ja“. Koji ti je najdraži dio pjesme? Kako uopće pristupaš pisanju?

Konačno sam se, da tako kažem, ohrabrio stati pred publiku kao kantautor. Pjesme pišem još od osnovne škole i tomu pridajem veliku pažnju velik dio vremena, ali se uvijek sklanjam u neku sjenu i kut kad dođe vrijeme za objaviti pjesmu. Donedavno sam smatrao kako nisam dovoljno kompetentan biti kantautor, kako moja glazba treba ostati u mojim bilježnicama te kako trebam biti isključivo izvođač tuđih pjesama. Neke stvari su se konačno posložile, povukli su se pravi potezi i donijele prave odluke pa sam odlučio konačno objaviti svoje pjesme. Mislim da tek tako publika može u potpunosti vidjeti i osjetiti tko je ToMa.

Glazbeno, najdraži dio pjesme mi je most. Tu smo malo zaplesali i udaljili se od forme, što nije bio slučaj u mojim dosadašnjim pjesmama. Ne znam… Mislim da tek sad počinjem shvaćati da je stvaranje glazbe zapravo jedna igra i da se njoj ne pristupa kroz šablone i presetove, nego kroz feeling. Unatoč tome što bi neke stvari zvučale jako nelogično, ako mi intuicija govori da je dobro, vjerujem joj.

Tekstualno, najdraži dio pjesme mi je stih „Kad te pita tvoja mama, reci to je mama ta budala“. Tko je pratio moj dosadašnji rad zna da sam ja cijeli u epitetima, slikama, uvijek tekstove pišem kroz neke bajkovite misli i slike, dok sam ovaj put udario u glavu. Konkretno. Bez okolišanja. 

Toma ima samo riječi hvale za Matiji Cveka / Foto: Mislav Žabarović

Tvoj ljetni singl bio je „Pero na dlanu“, pjesma Matije Cveka, ali u kojoj si i ti bio suautor teksta. E sad, ja sam te prvi put primijetila preko liveova koje je u svom domu vikendima na Instagramu radio Cvek prije nego što je krenuo svirati u svakom hrvatskom gradu svaki vikend ove godine. Estetikom si mu dosta blizak. Nije li to dvosjekli mač?

Matija Cvek je nešto najbolje što se dogodilo našoj sceni posljednjih godina. Budimo realni i stopostotno iskreni. Imati ga kao suradnika i prijatelja velika je privilegija. Učiti od njega i pratiti kako napreduje i uči sam kroz svoje stvaranje odlična je škola. Dvosjekli mač jest. Svjestan sam sličnosti I činjenice da nas ljudi često trpaju pod isti krov pa sve do one krajnosti da ga ja očajno kopiram. No, ruku na srce, Matija i ja smo gotovo vršnjaci (nešto je stariji od mene, ali otprilike smo u isto vrijeme zakročili na scenu), odrasli smo u različitim državama, u različitim okolinama, ali pod istim glazbenim utjecajima. Sasvim je prirodno i očekivano da smo i on i ja glazbu učili kod istih profesora pa danas na sličan način prakticiramo znanje i umijeće. U krajnjem slučaju, on i ja smo dvije različite osobe, dva različita intenziteta, dva različita umjetnika – komplementarni, ali dovoljno svoji. Tako da hvala svima što me uspoređuju s kvalitetnim glazbenicima, ali volio bih da se više pažnje prida mojoj glazbi nego tome da i Matija i ja imamo bradu, sličnu boju glasa i da oboje slušamo Bruna Marsa.

Tebi se dogodilo ono čemu se nadaju mnogi koji snimaju obrade i objavljuju ih na društvenim mrežama. Privukao si pažnju ljudi iz inozemstva. U tvom slučaju, to su bili švedski producenti Andreas Björkman i Adriana Pupavac, i nakon toga je pjesma „Vrijeme je” doista bila malo drugačiji glazbeni proizvod za hrvatski eter. Kako se ostvarila ta suradnja?

Od početka Instagrama, točnije njegovih početaka na našim prostorima, koristim ga kao neku oglasnu ploču, moj besplatni medijski prostor. Često sam objavljivao videoobrade, svoje neke autorske pjesme, isječke s nastupa i slično… Drago mi je da to sve nije bilo uzalud jer su prije svega pet godina upravo spomenuti Andreas i Adriana uskočili u moj inbox i predložili suradnju. Iako mi se isprva činilo nerealno da su od tolike Švedske pronašli mene, nije bio spam u pitanju. Trebalo nam je malo vremena da se upoznamo i da osjetimo dišemo li u istom ritmu kad je glazba u pitanju, ali čim su se te osnovne stvari razriješile, bacili smo se na posao. Tako su nastale „Noć za kraj“, „Vrijeme je“, „Ocean of Love“, „In the Darkness“ iZaboravljeni“. U cijeli taj naš rad bili su uključeni i brojni drugi glazbenici iz Ujedinjenog Kraljevstva i Švedske, tako da sam zaista imao priliku iskusiti kako je to raditi sa svjetskim producentima. I ne, to nije floskula. Andreas je vrlo aktivan u novom projektu Bjorna iz grupe ABBA, Jonas Ekdahl (također jedan od producenata) upravo je na europskoj turneji sa svojim bendom Evergrey… Danas ipak svoj glazbeni put vidim nešto malo drugačije pa u takvom smjeru i idem. Dovoljno je slično svemu što sam dosad radio, ali dovoljno drugačije da bude malo više po mom guštu.

Tvoja PR agentica mi je napomenula da si dobio vrlo primamljive ponude od producenata Rickyja Martina. Što to znači? Je li sve ostalo samo na ponudi ili se ipak nešto događa po tom pitanju?

Da, nije Sanja slagala… (smijeh) Na relativno sličan način kao i Andreas, tako su mi u inbox uskočili i producenti pjesme „Vente Pa’ Ca“. Olakotna okolnost bila je ta što smo čak imali jednog zajedničkog prijatelja pa je komunikacija bila dosta lakša i prirodnija. U pitanju je bio rad na singlu koji bi se plasirao na vanjsko tržište, ali je to zahtijevalo previše vremenskog angažmana i putovanja u inozemstvo, a to, nažalost, u tom trenutku nisam mogao sebi dozvoliti zbog posla i osobnih obveza pa sam tu priliku preskočio. No, bitno je da je ta ponuda i dalje na stolu. Ako se kojim čudom ova budala ostavi posla i Hrvatske, tko zna, možda se pojavim negdje na MTV-u… (smijeh)

Bio si pozvan i na The Voice UK gdje si od 200 tisuća prijavljenih prošao u drugi predizborni krug u kojem je bilo 3500 kandidata. Kako se to događalo i jesi li bio u Londonu?

Kod mene sve sami pozivi… Bio sam na šišanju u trenutku kad mi je stigao mail od produkcije The Voice UK u kojem su naglasili kako su vidjeli jednu moju snimku kako pjevam te kako bi željeli da se te godine, mislim da je 2019. bila u pitanju, okušam na natjecanju, što sam u konačnici i prihvatio. Kroz deset sam dana već bio u avionu za London. Pjevao sam „Water Under the Bridge“ te sam prošao prvi izborni krug u kojemu je bilo oko 200.000 natjecatelja i ušao među njih 3.500, ali onda ispao… i, očito, vratio se u Hrvatsku! (smijeh) Sve u svemu, predobro iskustvo jer sam shvatio kako lijep glas nije dovoljan. I najveći talenti svakodnevno rade na sebi i uče kako bi uvijek bili sve bolji i bolji. Pa mogu reći da sam ipak nešto naučio iz tog iskustva.

Toma je nastupao na britanskome The Voiceu / Foto: Mislav Žabarović

„In the Darkness“ me osvojila čim sam čula da si koristio vokoder. Koju glazbu smatraš inspirativnom i u kojem smjeru želiš graditi svoj glazbeni stil?

I ja sam veliki fan vokodera, ali ljudi su na Dori mislili da sam koristio autotune.  Nikad nisam preferirao glazbene žanrove kao neke striktne i isključive kategorije u kojima se moramo kretati. Uvijek kažem da te kutije za mene ne postoje i kako ja volim od svakog žanra ponešto. Baš zato si me mogla vidjeti i na koncertu Luke Nižetića u Tvornici, na koncertu Pocket Palme isto u Tvornici, ali i u Areni kako u ekstazi skačem na sve Massimove hitove, a ne samo na „Kladim se na nas“ jer sam oduševljen interpretacijom i pojavom tog glazbenika. Massimo je cijelu svoju karijeru bio underdog, onaj koji je vrhunski glazbenik, umjetnik, interpretator, ali nikad nije doživio ovaj grande trenutak u svojoj karijeri. Do nekidan! I bilo je fenomenalno! ‘Ajmo samo reći kako se nadam da ću jednog dana, kad pogledam iza sebe, moći reći – to je ToMa stil. U tom smjeru želim graditi svoju karijeru.

Ti si izrazito vješt vokalist, ali imaš iskustva i u pisanju pjesama. Kako ti gledaš na glazbena natjecanja?

Mislim da se glazbena natjecanja treba konačno nazvati svojim imenom – PR platformom nakon koje gradiš karijeru, jer realno, to stvarno nije natjecanje tko je bolji, rezultati to ne pokazuju. Upravo sam iz tog razloga išao na ta natjecanja. To je odlična, možda i najbolja odskočna daska za anonimusa koji treba doći do što većeg broja ljudi prije nego objavi svoju prvu pjesmu.

Koje je tvoje mišljenje, što glazbenika čini uspješnim?

Teško pitanje… Klikovi, pregledi, lajkovi… sve to pada u vodu kad se na koncertu ne pojavi nitko. ‘Ajmo realno stati i reći da uspjeh dirigira broj koncerata, ali onih na koji zapravo publika dođe. To stiže s godinama i iskustvom, nakon što se objavi niz odličnih pjesama, nakon što se uvjeri publiku zašto treba doći na taj koncert. Ne ide to preko noći.

Uz svoju glazbenu razvijaš i onu voditeljsku. Prvo si bio na televiziji, a sada te možemo slušati na radiju. Mogu li se uopće usporediti ove dvije ljubavi? I koliko se isprepliću?

Iznimno je zabavno raditi u medijima… Uvijek sam bio onaj tip osobe koji voli strku, kaos, žurbu, a moj se posao baš tim riječima može opisati. Ono što je najbitnije, uvijek sam okružen glazbom. Jednostavno, imam osjećaj kao da od jutra, kad odem na posao pa sve do večeri, kad se vratim sa svirke, živim svoj san. I sretan sam. Onako, baš jako.

Tomislav Marić se okušao i u voditeljskim vodama / Foto: Mislav Žabarović

Koja je tvoja priča s glazbom? Kada si shvatio da od one amaterske razine “ja samo lijepo pjevam” želiš doći na profesionalnu razinu?

Oduvijek sam sanjao kako ću jednog dana imati svoje pjesme i koncerte i kako ću za sebe moći reći da sam glazbenik. Cijeli sam život tomu težio, ali nikad nisam znao kad će se dogoditi taj neki službeni pomak. Suradnja s Markom Kutlićem bila je spontani klik u tom smjeru. Nekako se dogodilo da će mi on napisati pjesmu. Nakon čega sam objeručke prihvatio svoj san, svezao sigurnosni pojas i krenuo u najluđu vožnju ikad. (Vožnja i dalje traje. Još uvijek imam goriva.)

Ja sam poprilično kasno shvatila (ali nikad nije prekasno), da ponekad treba reći “ne” dobrim prilikama kako bismo napravili mjesta u svom životu i sačuvali energiju za one najbolje prilike. To je prilično u kontrastu s onim što cijeli život slušamo od okoline. Dolaziš li i ti, kao mladi izvođač, u takve situacije i što ti je mjerilo kada biraš stvari koje ćeš raditi i koje će graditi tvoju glazbenu karijeru?

Evo, kao naručeno, baš posljednjih dana imam situaciju kako mi projekti koje sam za dlaku izgubio prije dvije godine sada dolaze u još boljem izdanju i u još boljem vremenu. Ma koliko god ja tvrdio i mislio kako je prije dvije godine bilo pravo vrijeme za te stvari – nije. Moramo zapamtiti kako ono što mi smatramo našim putem nije nužno i najbolji put. Kad si to u glavi složimo, stvari tako dobro funkcioniraju. Ja sam dugo imao problem samookrivljavanja zbog propuštanja prilika, ali u jednom sam trenutku shvatio da problem nisu propuštene prilike nego nedorastao ja. Svojoj sam karijeri dozvolio da se sama gradi. Ja lagano kormilarim tako što napišem pjesmu, dogovorim suradnje i nastupe, ali sve velike stvari život stavlja sam pred mene. Ja ih dozvati i naručiti ne mogu. „Kad god došla, dobrodošla mi…“

Moglo bi Vas zanimati