Zoran Juranić: Vjernost kontinuitetu veze s tradicijom
Uvijek je osobita čast i oplemenjujuće iskustvo razgovarati sa svestranim intelektualcima, eruditima, koji su ostavili dubok trag na području glazbene umjetnosti i pritom nastavljaju djelovati u tom smjeru s nesmanjenom energijom i invencijom, istodobno zračeći umjerenošću i nenametljivošću. Jedan od njih svakako je akademik Zoran Juranić, skladatelj, dirigent i profesor, koji je svojim, više od pola stoljeća dugim umjetničkim djelovanjem, višestruko zadužio hrvatsku glazbenu umjetnost. Povod našem razgovoru u sunčano, ranojesensko poslijepodne, bio je njegov autorski koncert, glazbena proslava 75. rođendana, koja nas, u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja i izdavačke kuće Cantus, očekuje krajem listopada.
Foto: Matej Grgić
Maestro Juranić, u Preporodnoj dvorani palače Narodnoga doma, 26. listopada autorskim koncertom bit će obilježen Vaš 75. rođendan i više od pola stoljeća bavljenja skladanjem. Uz iskrene čestitke, možete li se ukratko osvrnuti na svoj skladateljski put od početaka do danas? Kako biste Vi sami opisali vlastiti skladateljski izričaj?
S obzirom na to da sam prvu skladbu napisao s deset godina, znači to je već šezdeset pet godina što neozbiljnog, što ozbiljnog skladanja, mislim da sam cijeli život ostao vjeran jednom kontinuitetu veze s tradicijom. Nekako mi je uvijek bilo draže nadograđivati na nešto postojeće, nego rušiti i počinjati iznova, nisam bio taj tip. U tom smislu, mislim da je moja glazba ukorijenjena u nastavak tradicije, ali naravno da je ona po mnogim svojim elementima suvremena jer je nastala u ovo vrijeme.
Kao što ste spomenuli, Vaše skladateljsko pismo protkano je tradicionalnim elementima i postulatima, svakako uz snažan osobni impuls, dosljednost i raskošnu umjetničku invenciju utjelovljene u suvremenom trenutku.
Da, u prvom redu smatram da skladatelj mora pisati ono što osjeća, a ne razmišljati o tome hoće li to biti nešto novo i hoće li to biti originalno. Ako on ima što za reći, bit će u svakom slučaju originalno, a ako nema, može se truditi koliko hoće, no to neće biti uspješno. Zbog toga se nikad nisam htio opterećivati tim je li to što pišem u određenom trenutku jako bitno ili jako originalno, važno je da sam to ja. Što to znači u nekom širem kontekstu, procijenit će drugi.
Nikad se nisam htio opterećivati tim je li to što pišem u određenom trenutku jako bitno ili jako originalno, važno je da sam to ja – što to znači u nekom širem kontekstu, procijenit će drugi
Od samih početaka profesionalnog bavljenja glazbom, uz brojne značajne aktivnosti na različitim područjima glazbene umjetnosti i pedagogije, uspješno ste spajali skladateljski i dirigentski poziv. Je li u nekom trenutku jedan od njih prevladao ili su oni cijelo vrijeme opstajali u ravnopravnom suživotu?
Stalno su u nekakvom suživotu, s tim da, naravno, kad sam bio više angažiran u dirigentskom poslu, na neki način patio je taj kompozitorski dio i manje sam pisao, a jedan od razloga bio je taj što je to bilo doba zahuktale avangarde i nekako nisam imao osjećaj da imam puno prostora u svemu tome kao skladatelj. Međutim, kako je uvijek bilo glazbenika koji su htjeli izvoditi moje skladbe, kad god bi me netko zamolio da nešto napišem i malo „pogurao“, to bih učinio.
Tu bih spomenuo jednog, nažalost, pokojnog dobrog prijatelja, violončelista Janka Kichla, koji me stalno motivirao i naručivao skladbe, govorio da moram pisati, a ja sam mu na tome bezgranično zahvalan. Naravno, kasnije, pogotovo nakon 2005. kad sam otišao iz kazališta na Muzičku akademiju, pojavilo se puno više vremena za komponiranje, a s obzirom na to da je ono ipak bilo moja prva ljubav, a dirigiranje je došlo nešto kasnije, sad se osjećam puno slobodnije pa je nekako i kvantitativno ispalo da više skladam.
Foto: Matej Grgić
Spomenuli ste da ste često skladali potaknuti narudžbama kolega i prijatelja glazbenika. Skladate li radije na narudžbu ili vođeni vlastitom stvaralačkom intuicijom i u kojoj mjeri je po Vašem mišljenju važna suradnja, odnosno interakcija između skladatelja i izvođača uoči izvedbe? Imate li već tijekom rada na novim skladbama u vidu potencijalne izvođače koje biste rado vidjeli u ulozi tumača novostvorenoga glazbenoga sadržaja?
Kad skladam na službenu narudžbu, tada već obično znam tko će biti izvođač. To mi je onda jako drago – surađivati s ljudima u koje imam puno povjerenja kao glazbenike, tako da je to u svakom slučaju veliki poticaj. Naravno, mnoga su djela nastala u situaciji kada nisam znao hoće li ikad biti izvedena jer koji put čovjek u sebi nosi nešto što mora, da tako kažem, napisati pa što bude, bude.
No, kada dođu poticaji sa strane, u tebi se nešto zahukta i odmah ti počnu padati na pamet razne ideje, koje su najčešće nukleusi neke nove skladbe. Interakcija između skladatelja i izvođača pritom je svakako važna.
Kada dođu poticaji sa strane, u tebi se nešto zahukta i odmah ti počnu padati na pamet razne ideje, koje su najčešće nukleusi neke nove skladbe
Bez obzira na razinu kvalitete školovanja, koja je u Šulekovoj klasi bila vrlo visoka, nikad ne možete znati o nekom glazbalu onoliko koliko zna svirač koji je majstor na svom instrumentu; zato određene konzultacije s kolegama, kad primjerice želiš provjeriti je li nešto u duhu tog instrumenta, je li lako izvedivo, je li nespretno itd., uvijek dobro dođu. Naravno, s vremenom, što više ulaziš u tu materiju, tih je konzultacija sve manje, odnosno, manje su potrebne, ali uvijek postoji nešto što još ne znaš i što možeš učiniti boljim.
Foto: Matej Grgić
U Vašem skladateljskom opusu značajno mjesto pripada brojnim orkestralnim, komornim, vokalno-instrumentalnim i scenskim djelima, a tijekom nešto više od posljednja dva desetljeća obilježila su ga i velika glazbeno-scenska ostvarenja, četiri uspješne opere – operna farsa Govori mi o Augusti, operna sapunica Pingvini, operna fantazija Posljednji ljetni cvijet i naposljetku Opera po Kamovu, praizvedena prošle godine u Rijeci.
Je li za sklonost prema opernom stvaralaštvu dijelom zaslužna Vaša dirigentsko-kazališna karijera? Budući da ste za svoje opere pisali i libreta, a uz to ste se bavili i opernom režijom, smatrate li operu na neki način „svojim“ medijem?
Ja sam na neki način odgojen na opernoj tradiciji; rodom sam iz Rijeke, gdje je opera po staroj talijanskoj tradiciji bila omiljena glazbena forma i od rane dobi išao sam u kazalište na predstave. Zato sam bio jako sretan kad sam nakon studija dobio mjesto zborovođe u Hrvatskom narodnom kazalištu jer je baš opera bila ono čime sam se htio baviti. Međutim, kao skladatelj – naravno, ja sam još kao klinac započinjao nekakve opere, sjećam se da je to bila Ukroćena goropadnica pa je tu bila Držićeva Tirena, ali to su bili samo dječji pokušaji koji nisu bili ozbiljni…
Na neki način sam odgojen na opernoj tradiciji; rodom sam iz Rijeke, gdje je opera po staroj talijanskoj tradiciji bila omiljena glazbena forma i od rane dobi išao sam u kazalište na predstave
Bilo je i kasnije puno ideja, od kojih su me neke čak i duže „proganjale“ pa sam ih poslije odbacivao, jer nisam osjećao pravi poriv i skladateljsku kondiciju za njihovu realizaciju. Međutim, kad sam pogledao predstavu Govori mi o Augusti Luke Paljetka na Dubrovačkim ljetnim igrama, odmah mi se učinilo da je to nešto što je u tom trenutku bilo najbliže mom razmišljanju o suvremenoj operi, dakle, nešto što nema veze s realizmom, što je dovoljno transcendentalno da bi se moglo uglazbiti, a opet je imalo meni vrlo važnu poetsku notu i poruku koja je bila općeljudska, uza sve lascivne trenutke koji se nalaze u libretu, tako da sam se odmah latio posla.
Povezao sam se s Lukom Paljetkom, koji je na moj nagovor dopisao neke stihove i scene, što je kongenijalno napravio jer je shvatio što meni treba, i počeo sam s radom na libretu i glazbenim skicama. Međutim, to se jako rastegnulo, trajalo je dvadeset godina, nisam ni znao da će ikad biti izvedeno, ali na kraju je sve imalo happy end.
Foto: Matej Grgić
Jedan od najvećih izazova bile su mi uloge u operi Posljednji ljetni cvijet koju sam radio u Novom Sadu, zato što sam, kako to obično biva, došao u stisku s vremenom i onda sam, znajući da neću pronaći redatelja koji bi pristao raditi nešto što još nije gotovo, preuzeo i režiju predstave; tako sam u toj operi bio libretist, skladatelj, redatelj i dirigent. Poslije sam malo istraživao postoji li još takvih primjera, sigurno da postoji, ali jedino što sam pronašao bio je Ukleti Holandez Richarda Wagnera, koji je također sam režirao i dirigirao svoju operu, što možda kao usporedba zvuči malo neskromno, ali bilo mi je zanimljivo.
Posljednji veliki operni uspjeh doživjeli ste s Operom po Kamovu, praizvedenom prošle godine u Rijeci.
Da, to mi je jako drago jer mi je bilo posebno važno i zbog Rijeke i zbog Kamova, kao i zbog cijele situacije u kojoj sam, srećom, zahvaljujući upravi riječkog kazališta, imao mogućnost dobiti vrhunsku ekipu solista i vrhunsku redateljicu, s kojom sam već i prije radio. Nekako je ispalo da je ta opera doživjela velik uspjeh. Bilo mi je sjajno kad sam poslije dobio snimku i kad sam čuo ovacije, kao i da je pljesak trajao više od sedam minuta, a morate znati da je to bilo u pandemijsko vrijeme sa svega 150 ljudi u kazalištu, tako da je to očito bio znak kako je publika lijepo prihvatila to djelo.
Opera po Kamovu – Goran Jurić, Vlatka Oršanić, Cvita Vidučić, Ivana Srbljan (Foto: HNK Rijeka)
Za skladateljski rad dodijeljene su Vam brojne prestižne nagrade i priznanja, Vaše skladbe redovito izvode ugledni glazbenici i ansambli, a iza Vas je doista zavidno umjetničko iskustvo. Biste li mogli izdvojiti neke od osobno najdražih trenutaka u dosadašnjoj karijeri?
Predugačka je karijera pa se moram malo prisjetiti, ali svakako premijera Auguste i reakcije na tu operu, pogotovo kolega iz struke, dakle, skladatelja, bile su velik poticaj. Zapravo sam ja s tom operom na neki način prvi put svratio veću pažnju glazbene javnosti na svoj skladateljski rad. Prije toga sam previše sporadično bio prisutan da bih bio u reprezentativnoj skupini skladatelja. To je svakako bio važan trenutak.
Tom operom sam svratio veću pažnju glazbene javnosti na svoj skladateljski rad. Prije toga sam previše sporadično bio prisutan da bih bio u reprezentativnoj skupini skladatelja
S druge strane, uspjeh Opere po Kamovu također je bio sjajan, a jedna zgodna epizoda dogodila se s operom Posljednji ljetni cvijet koja je gostovala u Segedinu, u Mađarskoj. Tada je kanal Arte prenosio tu predstavu koja je imala titlove na francuskom i to je bilo prvi put da je jedna hrvatska opera bila emitirana u prijenosu na Arteu, dapače, bila je u streamingu, mogla se pogledati još šest mjeseci.
Nakon toga, na prijemu sam razgovarao s dva francuska kritičara, koji su bili oduševljeni i komentirali: „To je ono što nam treba, da maknemo tu Boulezovu mafiju.“ Oni su očito bili iz ove konzervativnije struje, ali ja, naravno, nisam htio ulaziti u takve diskusije, no njima se očito svidio moj pristup.
Nakon praizvedbe opere Posljednji ljetni cvijet Zorana Juranića, foto: MBZ 2013.
Jedan od njih kasnije je napisao da je moja glavna ženska uloga kombinacija Debussyjeve Melisande i Bergove Lulu, što zapravo možda i drži vodu u pogledu mojih glazbenih, neću reći uzora, ali ljubimaca.
Kakvo je Vaše viđenje mlađeg dijela hrvatske skladateljske scene?
Vidim da je ona jako šarena i to može biti samo dobro. Ima vrlo ozbiljnih skladatelja, ima ljudi koji zaista znaju u nečem novom pronaći jako dobra rješenja. Uvijek se sjetim Mirele Ivičević, koja mi je jako draga pa Tomislava Olivera… Među njima bih spomenuo i Ivana Josipa Skendera koji mi je po glazbenom promišljanju blizak, ali ima ih još, naravno.
Svatko ima svoj umjetnički credo koji ne mora korespondirati s mojim, ali ja to apsolutno podržavam i cijenim
Dakle, ima mladih ljudi na kojima će ostati budućnost ove glazbe. Svatko od njih ima svoj umjetnički credo koji ne mora korespondirati s mojim, ali ja to apsolutno podržavam i cijenim. U krajnjem slučaju, svatko je sam odgovoran za ono što radi, piše, a budućnost će pokazati čije će stvaralaštvo ostati kao trajna vrijednost ili barem zabilježeno.
Foto: Matej Grgić
Jedinstvenost i osobita vrijednost Vašeg djelovanja leži i u činjenici da Vas glazbeni sadržaj ne zanima isključivo s pozicije autora i dirigenta, nego i s muzikološke i istraživačke strane. Interes za rjeđe izvođene skladbe i skladatelje utjelovili ste u njihovim revidiranim izdanjima i izvedbama kojima ste često sami dirigirali, a u središtu Vašeg zanimanja našli su se, primjerice, Zajc, Bajamonti, obitelj Sorkočević, Smareglia, Bersa… Što Vas je nadahnulo i potaknulo na taj pothvat?
Od mladih sam dana volio (imao sam one Sang und Klang zbirke kod kuće) prćkati po klaviru, po kompozicijama koje nisam poznavao, zapravo od autora za koje nisam nikad čuo i od tada me na neki način proganja interes za manje poznate autore i njihova djela. Mislim da među njima ima puno skladbi koje su nepravedno zanemarene, tako da sam ja uvijek volio izvoditi djela koja su manje, odnosno slabije poznata.
Zgodan podstrek tome pronašao sam u knjizi velikog talijanskog dirigenta Gavazzenija, Ne izvoditi Beethovena, a koji u jednom svom eseju kaže kako je danas zapravo nemoguće izvoditi Beethovena jer si opterećen s barem pedeset postojećih snimki i, htio-ne htio, ne možeš stvoriti neku svoju interpretaciju. Naravno da je to malo i pretjerano, ali kad izvodite nešto što ne poznajete i pritom nemate neki uzor u koji se ugledate, to je veći izazov nego, primjerice, deseti put izvoditi 5. simfoniju.
Tako da sam ja to, naravno, okrenuo na interes za hrvatsku glazbu jer konačno, hrvatski sam skladatelj i glazbenik.
Foto: Matej Grgić
Puno sam se bavio našim skladateljima, Sorkočevićima, Bajamontijem, Stratikom, naročito opernim skladateljima kao što su Zajc i Smareglia. Taj istarski skladatelj zaslužuje biti planetarno poznat, ali, nažalost, nije, iako se polako sve više izvodi i u Njemačkoj pa će možda doći do svog zasluženog mjesta.
Mnogo vremena, koje sam mogao potrošiti na skladanje svoje glazbe, potrošio sam radeći klavirske izvatke Zajčevih opera koji nisu postojali, da bi se one uopće mogle izvesti. Čak sam u slučaju njegove opere Amelia morao rukom ispisati i sve orkestralne dionice; ako uzmete u obzir da prva violina ima šezdeset stranica, a to je bilo prije vremena računala, zapravo sam skoro godinu dana radio na tom prepisivačkom poslu, ali nije mi žao. Mislim da neke stvari ostaju, a neke stvari će možda jednog dana netko drugi vrednovati i vidjeti kako to izgleda.
Foto: Matej Grgić
Vratimo se Vašem slavljeničkom koncertu. Program čine recentnija komorna ostvarenja, nastala u posljednjem desetljeću. Jeste li sami odabrali taj program i što je prilikom njegova osmišljavanja bila misao vodilja?
Prva koncepcija podrazumijevala je određivanje načina na koji će se raditi cijeli program, hoćemo li ići na veći ansambl ili na komorna djela. Čim smo se odlučili za komorne skladbe, predložio sam da to budu recentnija djela, među kojima neka nisu nikad izvedena u Zagrebu, a jedno će čak doživjeti i praizvedbu.
Mislim da je to dosta zanimljivo i zgodno i pokazuje kakvi su, što bi rekao Rossini, „grijesi moje starosti“, dakle, kakva su djela na kojima radim u već zrelim godinama. Ima puno glazbe za gitaru odnosno gitare, a tu su dva ciklusa pjesama uz gitare koji mogu biti zanimljivi i mlađim pjevačima.
Vidjet ćemo kakav će biti odjek svega toga, ali jako sam zadovoljan jer će djela izvesti odlični glazbenici, doista vrhunski umjetnici, od Renate Pokupić, Trija Elogio i Maroja Brčića, preko Davorina Brozića, Filipa Faka, Kosjenke Turkulin i Ive Ljubičić, do Bánka Harkaya. Na tome zahvaljujem i Hrvatskom društvu skladatelja koje je to omogućilo.
Invencije i stvaralačkog poleta Vam u svakom slučaju ne manjka. Možete li nam na kraju ovog razgovora još samo otkriti skorašnje planove i možda pokoju (zasad) neostvarenu želju?
Čovjek uvijek razmišlja kao da će živjeti još pedeset godina, što se, naravno, neće dogoditi, ali ja upravo dovršavam jednu suitu za gudače, Bersijana, prema skicama Blagoja Berse – neke stavke sam već i izvodio s Društvenim orkestrom HGZ-a – koju bi trebali izvesti Zagrebački solisti još u ovoj sezoni.
Foto: Matej Grgić
Uvijek razmišljam o još nekoj operi; bavio sam se dugo mišlju da napišem Gloriju prema Ranku Marinkoviću. Hoće li se to ikad ostvariti, ne znam, no za sada pokušavam procijeniti mogu li skupiti snage za još jedno tako opsežno djelo… Rado bih pisao još komorne glazbe; čovjek nikad ne zna hoće li mu netko doći s molbom za novu skladbu, a takvim pozivima nisam u stanju odoljeti; tako da se nadam da – ako me zdravlje posluži – još nisam završio sa skladanjem.
