18
pro
Intervju

Zvjezdan Ružić: "Josipa Lisac nosi posebnu ulogu u mom životu, poput anđela čuvara"

Josipa Lisac Zvjezdan Ružić

Josipa Lisac i Zvjezdan Ružić Foto: Petra Mikšik

share

Josipa Lisac i Zvjezdan Ružić poslali su nam jednu od ljepših prosinačkih glazbenih razglednica u obliku klavirske obrade njena klasika “Da li sam ti ikad rekla da te volim” (album Hoću samo tebe [1983.], autor: Karlo Metikoš). Zajedno će nakon službene suradnje na reinterpretaciji pjesme otvoriti jubilarni 30. koncert posvećen Karlu Metikošu. Josipa Lisac uložila je sve snage da se ovaj veliki autor ne zaboravi svih proteklih desetljeća, a ukazano povjerenje jazz pijanistu potvrđuje da njegov glazbeni potpis rezonira slično s njom.

Iako smo na samom pragu nove godine, zimski razgovor sa Zvjezdanom Ružićem bio je okupan suncem i neuobičajenom adventskom toplinom. Neposredno prije tradicionalnog nastupa Josipe Lisac u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Lisinski, ukrao sam nekoliko trenutaka njezinu mladom suradniku. Zvjezdan se prisjeća lijepih trenutaka u godini iza sebe kad je stvarao novu glazbu i sklapao suradnje s velikanima. Pored naše dive, surađivao je s književnim genijalcem, akademikom Lukom Paljetkom, snimio album Giant’s Freedom u suradnji s Jazz orkestrom HRT-a, ali ni to mu nije bilo dovoljno, pa je paralelno radio na nadolazećem studijskom albumu Pianotrona.

Očekivano je tako vidjeti entuzijazam instrumentalista koji kaže kako je „neopisiva čast otvoriti koncert naše najveće dive svojom izvedbom”, a zanimljivo je kako je do nje došlo u vrijeme pandemijskog zatvaranja kada se kreativnost opirala sputavanju. Prisjeća se da je u tom razdoblju „odlučio Josipi uljepšati dan i poslati joj video kako u pokidanoj pidžami kod kuće sviram meni njezinu najdražu pjesmu Da li sam ti ikad rekla da te volim. Doduše, tada sam je odsvirao samo na klaviru. Ona je bila toliko oduševljena tom mojom izvedbom da ju je podijelila na svojim društvenim mrežama. Nisam tada još planirao snimati obradu.

Onda sam ljetos doživio ljubavni brodolom. Bilo je teško, ali glazba me liječila, kao i uvijek. Jednog jutra početkom desetog mjeseca nazvao sam Josipu i rekao joj kako osjećam i kako je došao trenutak da ispričam svoju priču, jer mi puno emocija stoji na duši. Ona je bila oduševljena mojom idejom glede obrade Karlove pjesme, mada nije ni na kraju pameti imala viziju aranžmana Pianotrona, a niti ja tada još ni na kraju pameti nisam imao ideju o njezinom gostovanju na mojoj obradi. Sve je krenulo – spontano…”

U trenutku nastanka izvorne pjesme autora Karla Metikoša, naš se riječki protagonist nije ni rodio, zbog čega je vjerojatno imao i generacijski odmak koji mu je omogućio svježinu nove interpretacije. Njome je želio „ispričati svoju priču, svoje viđenje ljubavi, svoje snove i žudnje.. Ali, htio sam da bude i uspomena na prijateljstvo s Josipom i sve ono lijepo što taj odnos nosi.”

“Josipa Lisac nosi posebnu ulogu u mom životu, poput anđela čuvara”

Zvjezdan Ružić, Josipa Lisac, pianotron

Vjerojatno se i sami pitate odakle lakoća ove suradnje koja se ne bi realizirala na ovaj način, a bez ranije sinkronizacije kreativnih izraza. Zvjezdan Ružić i Josipa Lisac svoje su prijateljstvo započeli povodom inauguracije Predsjednika Zorana Milanovića kada su izveli himnu Lijepa naša. Skladatelj se prisjeća toga dostojanstvenog čina oko kojeg je bilo „puno lijepih trenutaka, ali i onih malo manje lijepih – kao što znate. Ipak, od tog dana mi smo proveli sate i dane na telefonu, u pričama o životu, ljubavi, snovima, glazbi, svijetu…

Zbližili smo se na nekim duhovnim razinama koje nadilaze samu glazbu. Ona nosi posebnu ulogu u mom životu, poput nekog anđela čuvara. Upravo to sam pokušao i glazbeno dočarati u svojoj obradi, gdje se Josipa pojavljuje kao glas duše iz daljine na refrenu, a kasnije sa svojim vokalizama čuva najljepšu stražu mojoj klavirskoj improvizaciji. Sve je to zapisano u notama ako pomnije poslušate.”

Reinterpretirati nečiju skladbu znači i zaviriti u njegov autorski, stvaralački proces i svojevrsno poistovjećivanje da bi se dostojanstveno ponudilo svoje viđenje, što Zvjezdan i potvrđuje: „kroz brojne sate i dane razgovora s Josipom kao da sam na neki način upoznao i Karla. On je doista bio faca, sanjar, hrabar i odvažan čovjek koji je davnih dana, još puno prije interneta i današnjih mogućnosti otišao potražiti svoju sreću u svijetu, tamo negdje gdje će ga razumjeti… Prihvatiti. Taj put bio je sve samo ne lagan. A kod kuće je bio čudak na samom početku, jer on je nosio priču o rock’n’rollu u zemlji gdje je bio nepoznanica.”

Nastavlja kako se u njemu i sam prepoznao jer ni njegov put nije bio lagan, odnosno često je bio neshvaćen: „Uvijek sam tragao za svojim zvukom, svim srcem pokušavao onaj moj glas duše pretvoriti u note. Na tom putu imao sam puno prepreka, neshvaćanja, smijanja, podcjenjivanja, pa čak i izrugivanja. Tako to ide kada odlučiš biti svoj, jer tada se ne uklapaš u masu, u tu širu sliku gdje su svi ipak na kraju – na neki neobično zavodljiv i simpatičan način – samo broj. Možda smo se i Josipa i ja u toj neshvaćenosti i malo drugačijem pogledu na život i svijet prepoznali. Vjerujem da susreti nisu slučajni, također vjerujem da oni nadilaze same note i da se duše prepoznaju upravo po tim nekim malo dubljim vrijednostima, a onda je glazba samo soundtrack tih susreta, nešto što najljepše ukrašava i opisuje te dubine.”

“Primarno sam obradu zamislio bez Josipe u pjesmi”

Kada sam već razgovarao s elokventnim autorom, morao sam ga upitati o specifičnostima same skladbe, znajući da će biti precizan u artikulaciji značaja pjesme. Tako mi govori da je „primarno zamislio obradu bez Josipe u pjesmi. Onda sam krenuo sa svojim Pianotronom razrađivati skladbu. Kada sam stigao do refrena pjesme, na mellotronu sam odsvirao zvuk vokalnog zbora koji zvuči pomalo anđeoski. U tom trenutku jednostavno sam čuo Josipu kako se pojavljuje ‘u daljini’ s tim mojim ‘zborom anđela’.

Josipa koja dolazi kao ‘glas duše’, reminiscencija na nešto prošlo, a sada je možda nešto što zapravo tek počinje i u konačnici – nešto što nema kraj. Taj dio pjesme zamislio sam doslovno kao neko izvantjelesno iskustvo, kao neki prizor u bezvremenskom prostoru svemira i poruku iz neke druge dimenzije – na nekome duhovnom nivou, daleko od naših fizičkih i materijalnih stvarnosti. Nakon refrena Josipa preuzima ulogu pozadinskih vokaliza koje zamišljam kao najljepšu stražu mojim klavirskih improvizacijama. Taj dio preslika je našeg susreta.”

„Ja imam samo sebe i to dajem svojoj publici. Mi smo svijet, svatko od nas je refleksija svijeta.”

Zvjezdan Ružić, Pianotron

Pozivajući se na Metikoša kao jednu od glavnih tema našeg susreta, pitao sam ga utječu li međunarodna iskustva na skladanje i stil glazbenog stvaranja? Glazbenik odgovara, „na mene utječe sve, svaki dan od kad se probudim do kad idem spavati… Pa čak i ono što sanjam. Sve sam to ja – sve je to moja glazba. Ona samo preslikava moj pogled na svijet i ritam moje duše u danom trenutku. Ne opterećujem se adresom, jer sam davnih dana shvatio kako je sve tu. Tu su i Japan i Amerika i Kina i Australija.

Naše misli i naši strahovi i uvjerenja sve te destinacije čine dalekima i drugačijima i neosvojivima. A sve je samo vibracija. Prije dvije godine sam meditirao prije svog koncerta u Koprivnici i zamišljao kako bi bilo lijepo da sam sada u Japanu, koliko bi sve bilo drugačije… A onda sam maknuo tu prvotnu senzaciju odlaskom u novu zemlju u nepoznato i ogolio sliku. Došao sam do spoznaje da je jedina razlika moj doživljaj nove sredine, a sve ostalo je – isto. Koprivnica ili Tokyo. Ja imam samo sebe i to dajem svojoj publici. Mi smo svijet, svatko od nas je refleksija svijeta, dok mi uporno tražimo odgovore u daljini, na drugim adresama, kao i krivce, a nikako da shvatimo da smo svi – jedno.”

Zvjezdan Ružić

Međutim, iako Zvjezdan smatra da smo svi jedno, umjetnički i autorski impuls su jedinstveni, pa se tako prisjeća svojih najranijih autorskih skladbi, od kojih je prvu napisao kao 15-godišnjak i govori kako je to bio „crossover klasike i moderne glazbe. Već tada sanjao sam da jednog dana budem kompozitor i pišem svoju glazbu.” I sada mi u razgovoru kaže da sam ga pitanjem vratio u taj osjećaj, pa nastavlja: „Sjećam se sobe, točno tog trenutka u kojem sam stvarao prvu skladbu; tog žara, istraživanja. Nikad u međuvremenu nisam ulazio u neko dublje promišljanje o sebi kao o autoru, samo sam stvarao. Stvaram jer me to liječi, jer je glazba moj jezik; jezik koji najbolje razumijem. Sa svjetovnim se ponekad mučim, jer mi mnoge stvari iz našeg matrixa baš i nisu logične i jasne.”

Zvjezdana najviše poznajemo kao solista, ali ovdje su i grupne formacije, među kojima je i njegov sekstet u kojem je objedinio hrvatsko-slovenske glazbenike Vojkana Jocića, Lenarta Krečiča, Tomaža Gajšta, Mihu Korena i Adriana Bernobića. Prisjeća se: „Dogodio se predivan spoj ljudi i glazbenika koji je rezultirao s tri albuma i četiri Porina.” Jedna od varijanti izražavanja jest Pianotron, za kojeg tvrdi da je „jedna posebna priča. To je moj prvi solo projekt, zapravo moj životni projekt. Jer, još tada kao petnaestogodišnjak maštao sam o solističkim koncertima. Uskoro izlazi drugi Pianotron, odnosno moj šesti autorski album. Gdje će me odvesti, vidjet ćemo, ali maštam lijepa putovanja, neke nove zemlje i neku novu publiku koja će me tek vidjeti i prepoznati moju priču.”

„Note može naučiti svatko, kao i ritam. To je zanat. Emocije već malo manje.”

Naravno, kao ljubitelj najraznolikijih žanrova i gotovo vršnjak svog sugovornika, bio sam znatiželjan čime Zvjezdan miluje svoje uho kada ne sklada i izvodi svoje glazbe. Zvjezdan spremno odgovara: „Sve me zanima, u svemu čujem nešto novo. A svaki taj novi podražaj inspirira me na nešto novo; ne da bih nešto doslovno iskopirao, to nikako. Ali nešto što potiče moju kreativnost… Imam tu sreću da glazbu nikad nisam mogao niti znao slušati analitički – sve do trenutka kada bih odlučio secirati, u ostalim prigodama imam taj talent da je mogu slušati kao pravi laik, uživati u njoj i da me za tri minute pitate kako idu akordi te pjesme, ne bih znao… Jednostavno, uživam u tom nekom emotivnom momentumu koji stoji iza skladbe. Emocija je sve, strast kojom je glazba odsvirana… Iskrenost. A note može naučiti svatko, kao i ritam. To je zanat. Emocije već malo manje…“

I sâm kao ljubitelj jazza, posebice u modernijim elektroničkim fuzijama, Zvjezdana sam kao jazzista morao pitati kako približava ovu formu novijim generacijama. One nerijetko pokazuju otpor prema kompleksnijim formama i žanrovima, posebice kod generacije odgojene na eksplozivne formate kratkih formi. Mladi jazz pianist tako odlučno odgovara: „Ne pokušavam približavati žanr nikome, niti se više opterećujem u koji žanr osobno spadam sa svojom glazbom. Mene zanima glazba, zanima me biti glazbenik i pričati svoj jezik.

A moja priča imat će sve elemente mog života: od terci i trilera koje sviram, a koji mi dolaze od sviranja harmonike davnih dana, do kompleksnih ritmova. Njih sam usvajao u doba fascinacije Michelom Camilom još u srednjoj školi, od elemenata klasike koju sam također volio svirati, pa sve do elemenata jazza kojeg sam studirao, ali i popa i rocka koje sam također puno svirao u svojoj karijeri… Sve je to u mojoj glazbi.”

 „Vjerujem da glazba sama odabire publiku, kao i glazbenike same.”

Kada sve to pospojimo, sigurno bismo voljeli nalijepiti etiketu s kakvim imenom na takvu kombinaciju, na što Zvjezdan dalje odgovara: „Kako se zove – ne znam. Znam samo da je ona preslika moje duše i jedino što sanjam i želim je da ona doprije do srca ljudi, da je prepoznaju, da joj daju priliku da im uđe u život. Jedino sam na to fokusiran, a vjerujem da glazba sama odabire publiku, kao i glazbenike same. Ne treba tu raditi neke velike projekte niti planove. Samo treba stvarati i biti dosljedan sebi, maksimalno iskren prema sebi i svojoj glazbi, a onda će ona pronaći put do ljudi. Sve ostalo je na silu i previše matematički za jedan tako duhovni umjetnički svijet.”

Moglo bi Vas zanimati