Ivan Bonačić: „Jazz publika mora imati znatiželju, to nije publika koja dolazi na gotov čin”

Ovog vikenda u Dubrovniku se odvija treće izdanje festivala Dubrovnik Jazz Outbreak, koji ove godine donosi ne samo vrhunske koncerte hrvatskih jazzera nego i izložbu, slušaonicu te sajam jazz vinila. Tom smo prilikom porazgovarali sa dubrovačkim saksofonistom, skladateljem i umjetničkim voditeljem festivala, neumornim Ivanom Bonačićem, o samom festivalu ali i domaćoj (a naročito dubrovačkoj) jazz sceni i njegovoj solo karijeri.

Ivan Bonačić / Davor Hrvoj

Zadnji smo se put imali priliku vidjeti na Ponta Lopud Jazz Festivalu – kakav je bio osjećaj dijeliti pozornicu s nekime kao što je Joe Lovano?

To je bio jedan od onih once in a lifetime događaja. Na poziv Thane Alexe uspio sam doći na festival tek zadnji dan, i dva-tri sata nakon što sam se pojavio, dijelim pozornicu sa Joeom Lovanom, Rickyem Rodriguezom, Luisom Perdomom, Žigom [Smrdelem]…Tek mi je sljedeće jutro, dakle nakon što sam sišao s bine, sjeo na brod, došao doma i odspavao, bilo jasno što se tu zapravo dogodilo. Nadrealan moment.

Vratimo se u 2019. godinu i prvi Dubrovnik Jazz Outbreak – što se sve moralo poklopiti da bi se to njegovo, sad već daleko i, prema Saši Drachu, odlično postavljeno, prvo izdanje dogodilo?

Spletom okolnosti, postojala je jedna programska smjernica Lazareta (i Grada Dubrovnika) da se tu održi jedan takav festival. Bilo je potrebno oformiti producentski tim i na poziv Zrinke Lucianović sudjelovao sam u stvaranju jednog jako zanimljivog programa. To je također bio nevjerojatan događaj jer smo te prve godine uspjeli tome festivalu dati i međunarodnu dimenziju te dovesti izvođače iz Finske, Makedonije, Brazila, Francuske, Njemačke, pa čak i Izraela, a došao je i Luis Bonilla iz SAD-a, tako da je festival započeo na najbolji mogući način.

Dubrovnik Jazz Outbreak 2019., 3. dan festivala / Foto: Lazareti – kreativna cetvrt Dubrovnika

Bez obzira na pandemiju, taj Outbreak jedne druge vrste se prošle godine ipak uspio održati, ali sa zaokretom prema većinski hrvatskim jazz glazbenicima, kao što je bio slučaj i sa JazzHR-om te godine. Što misliš, kako je COVID-19 utjecao na hrvatsku jazz scenu i je li taj prisilni pogled unutra možda čak imao pozitivan učinak na hrvatski jazz jer se nije moglo oslanjati na strana gostovanja?

Kad je došao COVID, sve u kulturi je stalo na dvije godine, tako da je još veći izazov bio ponovno pokrenuti festival. Tad smo se, zbog organizacijskih, logističkih i produkcijskih mogućnosti, orijentirali na hrvatske izvođače i nove albume. Svi smo bili svjesni da ti ljudi nisu uopće imali priliku promovirati svoje nove albume koje su u danim uvjetima mukotrpno snimali i producirali.

Jazz je glazba koja se sluša uživo; jako je lijepo imati album, ali slušatelj koji kod kuće posjeduje CD, ploču ili bili koji drugi medij mora biti svjestan da je u live izvedbi to nešto sasvim drugačije

I ove godine smo se oslonili na hrvatske izvođače baš zbog toga da ljudima bude jasno  da se kulturni, glazbeni sektor, a poglavito jazz, još uvijek nije sasvim oporavio. To mi je bilo užasno bitno jer je jazz glazba koja se sluša uživo; jako je lijepo imati album, ali slušatelj koji kod kuće posjeduje CD, ploču ili bili koji drugi medij mora biti svjestan da je u live izvedbi to nešto sasvim drukčije. Jazz publika mora imati znatiželju. To nije publika koja dolazi na gotov čin.

Kad smo već kod hrvatskog jazza, možeš li kratko predstaviti ovogodišnji program festivala?

Nakon ,,izložbe koja se sluša“ na kojoj ćemo slušati ploče iz kolekcije Marija Polzera, koncertni program festivala otvorit će Matija Dedić sa svojim obljetničkim koncertom 25/50 na kojemu ću i ja s momcima odsvirati par pjesama. Zatim imamo promociju albuma The Keyboard Extravaganza Joea Kaplowitza, a poslije njega na pozornicu izlazi Zvonimir Bajević sa svojim projektom B’s Funstallation i koncertnom promocijom albuma Hold On.

U nedjelju dolazi Tin Džaferović, hrvat sa bečkom adresom koji će promovirati album Music for Standing/Music for Kneeling, a festival će zatvoriti zagrebački gitarist Davor Doležal sa albumom Strange Beauty. Svi albumi koje promoviramo su izašli ove ili prošle godine, radi se o autorskim albumima sa autorskim skladbama. Neću govoriti o samoj glazbi jer mislim da je najbolje da publika dođe i sama stvori neko mišljenje o njoj.

Kako je biti jazz glazbenik u Dubrovniku?

U Dubrovniku ima jazz glazbenika, ali ja ne mogu reći da postoji scena kao takva. Za mene, scena podrazumijeva određen broj glazbenika koji imaju stalne nastupe, koji snimaju i produciraju glazbu zajedno i koji se, općenitije, okupljaju na istom mjestu ili više njih. U Dubrovniku tih mjesta nema. Ovakva vrsta događaja je jedini način da se na području jazz glazbe u Dubrovniku ne samo pokrene nešto nego i stvori određeni kontinuitet, što je za scenu još važnije. Bez tog kontinuiteta, ako snimimo i izdamo neki album, u rodnom gradu smo osuđeni na jedan do dva koncerta godišnje.

Tvoj zadnji album sam uživo čuo samo u Zagrebu, ne i ovdje.

Da, album sam izdao prošle godine i nisam ga promovirao u Dubrovniku, nego samo na JazzHR-u.

Ivan Bonačić / Foto: Matej Grgić

Ima li jazz svoju publiku u Gradu ili ju treba još dodatno pogurati?

Već tijekom studija sam organizirao autorske koncerte, u pravilu u studenom ili prosincu. To su bili mali koncerti u baletnoj dvorani Art Radionice Lazareti koja više nažalost ne postoji. Tu smo imali super iskustva; prvi put je došlo tek šezdesetak ljudi, ali već je drugi put ta dvorana bila puna i na svakom tom koncertu u publici je bilo i studenata i penzionera. Jako je bitno da ljudi, ako ih ovakva vrsta glazbe interesira naravno, dođu na koncerte, da se stvori spomenuti kontinuitet.

Nastavno na pitanje o publici, što misliš, kako mladi u Dubrovniku dišu po pitanju jazz glazbe? Ima li zagriženih jazzera među mlađim generacijama?

Organizirajući radionice u muzičkoj školi (Umjetničkoj Školi Luke Sorkočevića, op. a.) i Lazaretima primijetio sam da postoji hrpa tinejdžera sa afinitetom za improvizaciju, ali potrebno im je usmjerenje.

Mlađe generacije danas jazz otkrivaju na sasvim drugi način – ako u tim godinama nisi upoznat sa nekim od temeljnih jazz albuma ili skladatelja, YouTube algoritam ti može skrojiti neku sasvim drugu definiciju jazza

Mlađe generacije danas jazz otkrivaju na sasvim drugi način; na internetu se može dosta toga naučiti, ali jazz je i dalje glazba o kojoj se najviše uči uživo, na samim koncertima. Ako u tim godinama nisi upoznat sa nekim od temeljnih jazz albuma ili skladatelja, YouTube algoritam ti može skrojiti neku sasvim drugu definiciju jazza. Kao što sam prije spomenuo, na festivalu ćemo imati i slušaonicu i sajam ploča, tako da će mladi i na taj način moći stupiti u kontakt s tom glazbom.

Moram pitati, je li i tebi nedostatak zatvorene koncertne dvorane u Dubrovniku bolna točka?

Mislim da je bitnije imati ljude koji će stvarati kvalitetne sadržaje. [Park] Orsula je koncertni prostor za kojega mislim da je užasno važno da zaživi u ljetnim mjesecima, Lazareti također. Dvorana kao dvorana je samo zgrada te, ako će ju puniti programi ,,lakih nota“, onda se moramo zapitati je li nam potrebna koncertna ili sportska dvorana.

Dvorana je samo zgrada te, ako će ju puniti programi ,,lakih nota“, onda se moramo zapitati je li nam potrebna koncertna ili sportska dvorana

Mišljenja sam da je puno važnije otvoriti vrata ljudima, dati im priliku. Mnogi su ljudi iz Dubrovnika otišli koji bi, kad bi im se dala prilika da se vrate, također mogli pomoći u organizaciji koncerata i drugih kulturnih događaja. Važno je da se, ne samo ljeti nego i tijekom cijele godine, održavaju kvalitetni koncerti. Tek kad se to razvije će doći do potrebe za multifunkcionalnom koncertnom dvoranom.

Ivan Bonačić / Foto: Matej Grgić

Da dotaknemo malo i tvoje stvaralaštvo: lani si objavio drugi album, Dream Aviary, koji je nastao u tom nekom, sad malo nestvarnom pandemijskom, karantenskom okruženju. Možeš li se možda malo vratiti u taj period života i opisati taj kreativni proces?

I Kraken i Dream Aviary nastali su kao neka vrsta osobne katarze, kao zamrznute slike određenih perioda u mom životu. Taj period je bio specifičan zbog toga što smo svi živjeli dosta osamljeno. Sa Dream Aviaryjem sam krenuo prije same pandemije, već sam u Zagrebu komponirao neke od tih skladbi. Onda je sve stalo i vratio sam se u Dubrovnik; tad sam živio u zidinama, u potkrovlju i to je iskustvo dodatno osnažilo melankolični zvuk albuma.

Dream Aviary je kupola u kojoj ptice mogu slobodno letjeti ali čije granice ne mogu prijeći, kao neka vrsta zoološkog vrta. Tako sam se i ja osjećao; čak ni naši snovi nisu mogli pobjeći od situacije u kojoj smo se svi našli.

Jesi li zadovoljan s odjekom albuma?

Taj album sam imao zadovoljstvo promovirati u Zagrebu, na festivalu JazzHR kad je izašao i mislim da je tom prilikom došao do ljudi do kojih je trebao doći, tako da mi je to bilo jedno jako lijepo iskustvo.

Foto: Matej Grgić

Evo ti jedne anegdote: jednom prilikom je Borku [Rupeni] jedan prijatelj slikao kako usred Zagreba, ispred zgrade, na podu stoji ploča sa mojim albumom. Ploča je dosta velik format i sumnjam da je nekome samo tako ispala, tako da još uvijek ne znamo je li riječ o tome da se album nekome u tolikoj mjeri nije svidio da ga je bacio kroz prozor ili je nekome album bio toliko dobar da je pohrlio da nekome pokaže ploču pa mu je ispala.

Možda smo tijekom kampanje trebali izbacivati ploče iz Cessne sa malim padobranima po Zagrebu. Na kraju je taj Borkov prijatelj rekao kako je album preslušao kod kuće i da mu je super.

I za kraj, kakvi su ti planovi za budućnost? Možemo li u skorom vremenu očekivati kakav novi materijal?

Viktor Lipić, Filip Gavranović i ja smo odlučili snimiti jedan novi album čije snimanje kreće za dvadeset dana i album bi trebao izići do Nove Godine, okvirno oko 15. prosinca. Album će se sastojati od naših koautorskih skladbi, dakle skladbi za klavir, gitaru, saksofon i flautu, bez bubnja. Od prvog dana kad smo se Viktor, Filip i ja upoznali, shvatili samo da moramo snimiti album, i to samo nas trojica. Nemam ništa protiv bubnjara, naravno, ali želimo da se taj ritam manifestira na jedan drukčiji, opušteniji način.

Ivan Bonačić / Foto: Matej Grgić