Ivan Josip Skender: „Biennale je i dalje poligon za hrvatske skladatelje”
Susreli smo se ispred Glazbenog učilišta Elly Bašić gdje je čekao stariju kćer kojoj je završavala nastava. On je svoj glazbenički put započeo u Varaždinu s klavirom i klarinetom, a ona je odabrala violončelo. Sutradan ujutro, kružeći užurbanim centrom Zagreba u potrazi za parkirnim mjestom, prisjetili smo se studentskih dana i lica iz tih akademskih generacija, nekih kolega s kojima smo se družili ili ih samo sretali u dvorištu stare akademijine zgrade u Berislavićevoj ulici (ili, češće, u Berki s lijeve strane!).
Svi smo se razasuli nekim svojim putevima, a Ivan Josip Skender ostao je posebno vezan uz svoju kolegicu i prijateljicu iz kompozicijske klase Ivanu Kiš s kojom se i dalje čuje gotovo svaki mjesec, a obvezno vidi kada ona doputuje iz Izraela u Zagreb. Studentski dani davno su prošli, ali Skender je zadržao dvije osobine koje, od tada sve do danas, karakteriziraju njegov ukupan glazbenički put – vedar duh i zainteresiranost.
Foto: Matej Grgić
Povod razgovoru s Ivanom Josipom Skenderom bilo je njegovo gostovanje na sveučilištu u Sjevernoj Karolini u Sjedinjenim Američkim Državama ove jeseni, kao i prošle godine objavljeno, a ove godine promovirano CD izdanje u ediciji Hrvatski suvremeni skladatelji.
S obzirom na to da je netom završilo svjetsko nogometno prvenstvo, pokušajmo za početak napraviti jednu usporedbu. Često čujemo kako poznati igrači većih europskih klubova pred kraj aktivne karijere odlaze „na drugi kraj svijeta“, primjerice u Kinu ili u SAD, i kao velike nogometne zvijezde, bez obzira na to što možda nisu više na onoj vrhunskoj razini kao prije, ostvaruju velike financijske uspjehe od tih svojih novih angažmana. Može li se taj princip na neki način primijeniti na skladatelje?
Jako teško. U svijetu nas skladatelja ili si globalan ili nisi, i zato nije bitno gdje si pozicioniran. Karijeru imaš ili nemaš, a gdje će se tvoje skladbe izvoditi ovisi i o tvojoj prepoznatljivosti, ali i o tome „gdje ti kocka padne“. S druge strane, možeš ostvariti karijeru kao predavač i onda se, usput, baviti kreativnim poslom, jer zanimljivi predavači su uvijek i svugdje pozvani. No, mislim da je ipak stvar tržišta i stvaranja publike.
Karijeru imaš ili nemaš, a gdje će se tvoje skladbe izvoditi ovisi i o tvojoj prepoznatljivosti, ali i o tome „gdje ti kocka padne“
Prepoznatljivost skladatelja širi se putem festivala, izvođača, a PR je danas 90% svega. Da poput nogometaša odem negdje u inozemstvo, pitanje je bih li uopće mogao naći posao, pogotovo u Americi koja je dosta neprihvatljiva prema strancima, osim ako nisi baš pozvan to raditi.
Prije mjesec dana gostovali ste u Americi, kao skladatelj i kao predavač. Je li to putovanje došlo na nečiji poziv?
Do gostovanja u Americi došlo je tako da sam 2018. bio organizator koncerta unutar Cantusove sezone tijekom koje smo predstavljali glazbu drugih zemalja. Osim što se Cantus bavi predstavljanjem hrvatske glazbe u inozemstvu, što nam je glavna zadaća, kod nas predstavljamo skladatelje drugih zemalja kako bismo napravili kulturnu razmjenu. Tih godina imali smo u programima zemlje Beneluxa, Meksiko, Rusiju, a ja sam bio zadužen za koncert koji se zvao Made in USA. Htio sam pozvati nekoliko aktualnih živućih američkih skladatelja pa sam, među ostalima, naišao na Nicoa Muhlyja koji je zvijezda, jedan od rijetkih skladatelja koji doista može živjeti samo od komponiranja.
Istražujući dalje naišao sam na Petera Askima, skladatelja, dirigenta, voditelja ansambla, kontrabasista i predavača, ukratko vrlo zanimljivu ličnost. Poslao sam mu e-mail i objasnio zašto mu se javljam, odgovorio mi je dosta brzo, a budući da nije u tom trenutku imao skladbu koja bi bila za tip ansambla kao što je Cantus, ponudili smo mu da za nas napiše novo djelo.
Čak je došao u Hrvatsku, držao radionice za komornu glazbu i kompoziciju na Muzičkoj akademiji, i bio je ugodno iznenađen i počašćen time kako smo ga ugostili te kako smo njegovu skladbu A Late Winter, An Early Spring praizveli. Nakon toga imao je ideju pozvati me u Ameriku. I baš kada smo započeli dogovore, krenula je pandemija.
Dvije godine bilo je grozno, da bi ljetos ponovno stigao njegov poziv, i to za skladbu za simfonijski orkestar koja je trebala biti gotova u roku od mjesec dana. No, ja sam mu odlučio ponuditi nešto drugo, skladbu koja je trebala biti izvedena 2019. godine u sklopu projekta orkestra mladih s područja zemalja bivše Jugoslavije, ali je projekt propao zbog nedostatka financija. Vidio je partituru i rekao da je ta skladba idealna za njegov ansambl. Malo sam ju preinstrumentirao i to je bilo to.
Foto: Matej Grgić
Je li orkestar Raleigh Civic Symphony, koji je izveo Vašu skladbu Shades and Fireworks, profesionalni ili studentski orkestar?
To je orkestar sveučilišta sastavljen od studenata i profesora te nekih profesionalaca koji dođu „popuniti“ sastav, i dio je njihova sveučilišnog kurikuluma. Nekoliko puta tijekom semestra održavaju koncerte i to je fenomenalno. Bitno je istaknuti da na sveučilištu u Raleighju nemaju glazbu kao major, odnosno osnovni studijski smjer, ali imaju minor, što znači da studenti mogu odabrati glazbu kao predmet u sklopu drugih sveučilišnih smjerova. Trolist Državnog sveučilišta Sjeverne Karoline – Raleigh, Duke i Chapell Hill – dijele zajedničke glazbene predmete, što je vrlo zanimljivo koncipirano.
Glazba razbija barijere
Kako je bilo naći se na programu s Čehom Dvořákom i Amerikancem Stillom?
I prije sam znao biti u vrlo različitom društvu. Program ovoga koncerta Old Worlds / New Worlds (Stari svjetovi / Novi svjetovi) simbolizirao je poveznicu između europskih i američkih skladatelja – Dvořák koji je putem pedagoškog rada usađivao u Ameriku određeni europski duh, odnosno klasičnu stranu naobrazbe, zatim William Grant Still, klasično obrazovani skladatelj i sveučilišni profesor koji je pokazao da je jazz zapravo američka klasika te skladatelj koji je kao Afroamerikanac bio u puno toga prvi u povijesti američke glazbe, zatim ja kao europski skladatelj koji je svojom glazbom zapravo internacionalan. Glazba razbija barijere, to je bila poanta koncerta.
Kakav je stav američke kulture prema suvremenoj glazbi?
Publika je otvorena, nema velike razlike u odnosu na našu publiku, samo što su oni malo srdačniji, mnogi koncerti završavaju ovacijama. I to upravo iz poštovanja prema glazbenicima, njihovom trudu i prema glazbi.
Održali ste i predavanje o hrvatskim skladateljima. O čemu ste pričali?
Prvo predavanje, vezano uz moju glazbu, održao sam u Raleighju studentima koji proučavaju glazbu 20. i 21. stoljeća. Dobili su zadatak poslušati moj album i neki od njih su pripremili zbilja ozbiljna pitanja. Cilj je bio predstaviti moj način skladanja, promišljanja, proces nastanka glazbe, bilo je to predavanje više otvorenog tipa, ali koje je njima bilo od velike koristi.
Foto: Matej Grgić
Na Dukeu sam održao predavanje na poziv doktoranta porijeklom s Lošinja, Jamesa Budinicha, namijenjeno studentima i profesorima toga sveučilišta. Nisam htio glumiti povjesničara glazbe, nego sam predavanje koncipirao oko Muzičkog biennala Zagreb kao središnje točke. Biennale je pokrenuto u vrlo neobičnoj geopolitičkoj situaciji te 1961. godine, ovdje smo okupljali skladatelje poput Cagea, Lutosławskog, Nijemce, Ruse, Amerikance, skladatelje koji su stvarali progresivnu glazbu, govorili i pisali jezikom koji je razbijao granice. Kako je moguće da se baš u Hrvatskoj to dogodilo i kako je moguće da festival postoji već šezdeset godina, tim sam pitanjem otvorio predavanje.
Zatim sam krenuo od Blagoja Berse kao osnivača katedre na akademiji, puštao sam im Kuncov impresionizam, Slavensku sonatu Štolcera Slavenskog koja je bliska elementima Stravinskijeva Posvećenja proljeća, a onda sam ih sučelio s nečim sasvim drugačijim, Sakačem. Nadovezao sam Kelemena, a paralelno na Muzičkoj akademiji djelovali su Šulek i Cipra sa svojim skladateljskim školama te su iznjedrili toliki pluralizam stilova.
Princip profesora na zagrebačkoj akademiji bio je naučiti čovjeka zanat
U to vrijeme nije bilo Interneta, biennale je bio taj koji je okupljao. Svaki koncert bio je kulturološki šok. Njima je to bilo fascinantno doznati jer u Americi, čak i šire u svijetu, postojali su dominantni stilovi. Recimo, minimalizam je u Americi još uvijek prisutan. Jazz i minimalizam još uvijek jako utječu na novu američku glazbu. A kod nas je postojao pluralizam stilova.
I postoji i dalje.
Što mislim da je dobro. Stil nije vezan uz profesora kod kojega si studirao. Konkretno, sjetim se svog profesora Željka Brkanovića. Svi studenti koji su kod njega završili, Ivičević, Čop, Palanović, Szirovicza i drugi, svi su različiti. Isto tako studenti iz klasa Horvata ili Kempfa. To je fascinantno i divno.
Znači da je njihov princip bio pustiti mladoga skladatelja da nađe svoj put.
Princip profesora na zagrebačkoj akademiji bio je naučiti čovjeka zanat. Daš mu zanat, naučiš ga instrumentaciji, orkestraciji, čuješ njegovu ideju i onda mu pomogneš da to ostvari.
Foto: Matej Grgić
Zapravo je taj princip krenuo od samoga Berse, on je predavao kompoziciju i orkestraciju pri osnutku katedre. Ako se vratimo na spomenutu stilsku raznovrsnost, učimo da je glazbu od početka 20. stoljeća karakterizirao pluralizam stilova. Je li danas još uvijek tako? Kakva je danas situacija u suvremenoj glazbi?
Apsolutno. Mogu se osjetiti još nekakve stilske niti, pogotovo u centralnoj i zapadnoj Europi, primjerice u Francuskoj, Njemačkoj i Austriji kod kojih se osjeti prisustvo stilskih škola. Ali ako se dobro zagrabi i ode u istraživanje, primijeti se da su se ljudi odmaknuli od zadanosti bilo koje vrste, čak i od eksperimentalnog, ljudi traže vlastiti stil ili odlaze u eklekticizam, postoje čak i nova jednostavnost, nova kompliciranost, svega se danas može naći.
Ali ako se dobro zagrabi i ode u istraživanje, primijeti se da su se ljudi odmaknuli od zadanosti bilo koje vrste
Danas je aktualan problem kulturne proizvodnje. Pojavio se sukob koji je nastao zbog tehnološke revolucije. Direktno se sudaraju ogromna količina informacija i pronalazak kvalitete u svemu tome. Toliko je toga dostupno da je ponekad vrlo teško doći i do druge izvedbe djela, kamoli treće ili da skladba uspije nastaviti svoj život. Ponekad je teško naći publiku, „potrošače“ naše glazbe.
Kako onda dalje stvarati? Uvijek je postojalo pitanje publike suvremene glazbe, odnosno ta publika čini manji, zatvoreniji krug, što je prirodno. Čak i publika klasične glazbe općenito, za razliku od konzumenata popularne glazbe, čini manju društvenu skupinu na globalnoj razini.
Tako je. Ali onda naiđeš na mjesta i na ljude koji idu samo na takve koncerte. Znači da u nekim gradovima ili zemljama postoje scene koje zanima isključivo suvremena glazba.
Zaljubljenici u suvremenu glazbu.
Pravi zaljubljenici. Naiđeš, primjerice, na dužnosnika koji je zadužen za kulturu neke zemlje, koji je totalni connoisseur za modernu glazbu, zanima ga nova proizvodnja i to zato što u tom gradu ili zemlji postoji značajan broj publike koja je totalno luda za tom vrstom glazbe. Kada smo s Cantusom bili u Montrealu primijetili smo da, zbog velike ponude, slušatelji imaju potrebu svake večeri posjećivati različite koncerte.
Začudilo me da smo imali punu dvoranu za program hrvatske glazbe. I onda nam se nakon koncerta dogodilo da se vozimo podzemnom željeznicom, priđe nam čovjek koji je bio na koncertu i započne s nama razgovor o izvođenim djelima.
Foto: Matej Grgić
Kakva je situacija kod nas, što se tiče publike suvremene glazbene produkcije?
Trenutna geopolitička situacija cijelog svijeta je takva da je kultura u drugom planu. No, kada je najgore, događa se da umjetnici rade punom parom. Slažući program za biennale slušali smo neke umjetnike iz krajeva zahvaćenih ratom koji su počeli stvarati glazbu upravo suprotnu ratnim okolnostima. Ima fenomenalnih djela. Leonard Bernstein je jednom rekao, baš kada je najgore, treba se čim više baviti glazbom. I onda se događaju takve amplitude, kada nema potrebe za kulturom, ona postaje sve bujnija.
Kod nas je važan odgoj publike, u čemu je biennale jako bitan. I Cantus Ansambl ponekad ima pune koncerte, i to ne samo studenata, već dolaze ljudi koje takva glazba stvarno zanima. Zašto? Na Biennalu je uvijek postojao alternativni program. Fascinantno mi je bilo još dok sam bio student, kako ekipa iz „klasičnog“ akademskog dijela MBZ-a kasno navečer odlazi na alternativne programe i obratno.
Počelo ih je zanimati sve. Pandemija je na neki način tome i pomogla. Nije bilo direktnog dodira s publikom i bili smo prepušteni streamingu, no u tome su se otvorile neke nove tehnološke mogućnosti. Nakon pandemije, publika se zaželjela koncerata uživo.
Kako su okolnosti proteklih godina utjecale na Vas?
Moram priznati da sam i ja imao krizu. Ne u smislu kreativne blokade jer takvo nešto nikada nisam doživio, nego u smjeru razmišljanja o svrsi bavljenja glazbom. Koji je smisao stvaranja glazbe? No, da se nisam trgnuo, ne bih doživio ovakvo lijepo iskustvo gostovanja u Americi. To je razlika između zanimanja i poziva.
Foto: Matej Grgić
Budući da ste dio programskog odbora MBZ-a, koje su glavne smjernice festivala za iduću godinu?
Na čelu s Margaretom Ferek Petrić spremamo drugu sezonu koja je oslobođenija pritiska. Prvo naše biennale prije godinu dana bilo je problematično jer je moralo biti prilagođeno okolnostima i pandemije i zagrebačkog potresa. Bila je to neugodna situacija, prostori su nam bili ograničeni, dolasci gostiju izvana onemogućeni, budžet osiromašen.
Biennale 2023. godine vraća se starome ruhu, s vrhunskim ansamblima i glazbenicima, sa skladateljima koji će održavati i radionice. Jako nam je bitna održivost. Radi se o tome da djela izvedena na MBZ-u ostanu na repertoaru, da budu prisutna na drugim festivalima te da ostvarujemo na taj način suradnje i koprodukcije. Trudimo se da naši skladatelji i dalje imaju poligon na biennalu jer mnogima od njih ovaj je festival bio mjesto prvih skladateljskih koraka.
Slažete li se da je zadnjih godina primjetno intenzivnije širenje produkcije suvremene glazbe izvan Zagreba u druge hrvatske gradove?
Da, širi se. Tribina se maknula iz Opatije i Pule, zbog osvježenja prostora i zbog nove publike. Otišli smo u Osijek, Tribina je počela istraživati i tradicijske instrumente koji su dobili mali debi u suvremenoj glazbi, što je pozitivno. U Splitu Gordan Tudor puno radi sa svojim studentima, MBZ je pokrenuo Knapanje u Centru za kulturu na Peščenici u Zagrebu iz kojega je proizašao festival Music – Mission – Vision, na Muzičkoj akademiji djeluje ansambl ASMANGU, Grupa za novu glazbu u Glazbenom učilištu Elly Bašić.
Treba odgajati studente da se ne bave samo muzejskom glazbom, nego živućom, koja postoji sada, da otkrivaju nešto novo
Sve kreće od studenata i mlade generacije. Do nedavno je, nažalost, granica bila negdje oko Stravinskog i Prokofjeva koji su smatrani modernim skladateljima. Treba odgajati studente da se ne bave samo muzejskom glazbom, nego živućom, koja postoji sada, da otkrivaju nešto novo. Sve su to odlični primjeri aktivnosti usmjerenih ne samo odgoju publike, nego i glazbenika koji postaju osposobljeniji za bavljenje suvremenom glazbom.
Problem postaje veći na nižoj razini obrazovanja, u srednjoj školi u kojoj se mnogi učenici kroz kompletno svoje školovanje ne susreću s onom glazbom koja živi oko njih, u sadašnjosti, izuzev popularne glazbe koja ispunjava njihovu svakodnevicu.
Zato mislim, i držim se toga, i govorim to svojim studentima, da treba slušati svu glazbu. Treba slušati dobru i lošu glazbu, kako bi se moglo napraviti selekciju, nutarnju kategorizaciju, na taj način stvarati ukus. Moraš biti prijemčiv za više toga, ali izgraditi kriterije razaznavanja kvalitete.
Zato je važno da ansambli putuju kako bi se publika susrela s različitom suvremenom glazbom, koju nema inače priliku čuti uživo.
Puno je veća šansa da će se netko zainteresirati za modernu glazbu, ako ju čuje uživo. Uz sve medije koje imamo, iskustvo uživo je i dalje nezamjenjivo.
Foto: Matej Grgić
Vaš novi autorski CD, objavljen u ediciji Hrvatski suvremeni skladatelji u nakladi Cantusa, presjek je stvaralaštva zadnjih desetak godina. Što to znači u kontekstu odabranih skladbi?
Nije to sve što sam napisao proteklih deset godina, no odabir je išao u smjeru da bude različitih instrumentacija, komornih i orkestralnih djela.
Kroz sedam objavljenih skladbi, četiri se karakteristike nameću kao dominantne ili sveprožimajuće – boja, ritam, forma i tehnika. Koja od njih je pokretač idejnog procesa?
Ja sam oduvijek bio fasciniran bojom. To je o meni jednom prilikom rekao i prof. Brkanović, zato jer sam na akademiji pokušavao istraživati kako na različite načine dobivati boju na istom akordu ili u istoj instrumentaciji. Boja se u glazbi može postizati na različite načine. Harmonija ima svoje boje, različiti instrumenti, kombinacije instrumenata, kako ritam može biti boja, koliko trajanje može utjecati na boju.
Oduvijek sam bio fasciniran bojom
Forma, apsolutno, ponekad ju i razbijem. U jednom periodu pisao sam vrlo kratke, jasne, telegramske forme. Forma je način izražavanja glazbe kroz vrijeme, a onda u tom trajanju forma ostvaruje određenu priču i utjecaj na slušatelja. Koliko god studenti glazbenih oblika mislili da je bavljenje formom dosadno, izrazito je bitno. Najteža forma je gudački kvartet. A što se tehnike tiče, svakoj se skladbi na poseban način posvećujem s obzirom na instrumentarij koji posjedujem.
Kada pristupate skladanju, koliku ulogu u tome imaju konkretni izvođači?
Ponekad imaju, a ponekad i ne. U principu, uvijek pišem skladbu kao takvu. Ali ako imam izvođača koji ima neku svoju posebnost, ponekad mu znam prepustiti slobodu u izvedbi. Nakon što napišem skladbu i u nju unesem sve što sam zamislio, pustim ju. Na probama s ansamblima većinom usvajam njihove ideje za izvedbu. Jer u onome trenutku kada je partitura gotova, dalje je interpretacija.
Na albumu se pojavio zanimljiv instrument, milanolo. Koliko je on tehnički bio izazovan?
To je instrument napravljen za Milana Palu, prema njegovoj zamisli, kao violina s pet žica koja ima, zbog toga, dodatnu posebnu boju. Izazov mi je bio skladati Poemu za milanolo. Isprobavao sam neke tehničke elemente, igre s trilerima, flažoletima, no nisam bio siguran je li to dovoljno dobro. No, kada je on to odsvirao, ostao sam pozitivno šokiran. Često moju skladbu izvodi za bis tako da sam sretan zbog toga. Kasnije je Poemu izveo Tvrtko Pavlin, ali za tu priliku napravio sam verziju za violu.
Što Vas pri skladanju najviše muči?
Početi. Mogu na papir staviti sve skice, sve pripremiti. Nekada sam sve držao u glavi, a sada ipak bilježim skice. Ali onda… započeti. Imaš skladbu praktički gotovu, trebaš sjesti i znaš da pred sobom imaš 20-30 tisuća nota koje treba ručno unijeti, taj moment je najteži. Kasnije je lako, ja volim taj dio kombinatorike skladanja.
A ruka na papiru?
Ruka i papir su onaj moment skiciranja. Još uvijek volim imati sliku pred sobom. No, većina skladatelja danas koristi notografske programe, to je naprosto zanatsko oruđe koje olakšava rad i kasniju izradu materijala.
Kompozicija i dirigiranje usko su povezani u Vašoj karijeri.
Smatram se muzičarem, a kompozicija i dirigiranje samo su aspekti bavljenja glazbom. Znanje jednoga pomaže drugome. Kada mi je postalo jasno da je dirigiranje zapravo dekodiranje nečijega djela, shvatio sam da su kompozicija i dirigiranje zapravo jedno te isto.
Uostalom, tako je i u prošlosti bilo, tek su se kasnije ove profesije odvojile.
Takvu vrstu kreativnosti čovjek mora imati u sebi. Stravinski je to lijepo rekao, ako netko sklada samo zato što ima potrebu skladati, bolje da se time ne bavi. Nije samo to dovoljno. Potrebu može osjećati svatko. Poticaji, naravno, mogu postojati, ali inspiracija kao takva ne dolazi sama od sebe. Ako imaš ideju koju nisi u stanju razviti u vrlo kratkom vremenu, nekada su sekunde u pitanju, bolje se ne baviti tim poslom.
S druge strane, treba imati frame of mind do čega se dolazi „uvjetovanjem“ od malih nogu. Kao što se svaki dan služimo riječima pa ipak ne možemo svi biti pisci. Bavljenje kompozicijom je više introvertirana aktivnosti, a dirigiranje ekstrovertirana. Mislim da je ipak teže biti skladatelj.
Po čemu pamtite svoje profesore?
Počeo sam raditi s Davorom Bobićem u Varaždinu kada sam imao 12 godina. On me počeo pomalo oslobađati svakodnevnih sistema. Došao sam onda, kao šesnaestogodišnjak, kod Marka Ruždjaka i to je za mene bio ključni trenutak probijanja zida. Godina dana s profesorom Ruždjakom bila je godina otvaranja svega za mene.
A onda je došao profesor Željko Brkanović, mila i divna ličnost. Krenuli smo s vrlo dobro posloženom i uniformiranom nastavom, do trenutka kada mu nisam donio tražene primjere za instrumentaciju i orkestraciju. On me je uputio da bi na tom mjestu u partituri bolje odgovarale horne. Izvadio sam mu i taj notni primjer, napravio sam i na takav način, ali sam mu odgovorio da me ne zanima rješavanje problema poput križaljke, nego što ako bih učinio nešto drugačije. U tom trenutku sve se okrenulo, nastava je postala po principu pitanja i odgovora, potpunoga dijaloga među nama. Puno sam naučio od njega.
Bavljenje kompozicijom je više introvertirana aktivnosti, a dirigiranje ekstrovertirana – mislim da je ipak teže biti skladatelj
Vjekoslav Šutej je mnogo radio i bio je energičan. Priznao nam je, studentima, da nas nije naučio biti dirigentima u punom smislu, nego nas je naučio osloboditi se vlastite kože, u smislu da glazba koju izvodimo ne prolazi pored nas. Zahtijevao je da smo stalno prisutni na probama, da puno gutamo i zapravo je to bilo dosta poticajno. Taman kada smo se počeli družiti i kao umjetnici, ne samo kao profesor i student, nažalost je preminuo.
Nakon toga upoznao sam Uroša Lajovica koji me je najviše potaknuo u intelektualnom i dirigentskom smislu, kao i u sinesteziji kompozicije i dirigiranja. Objedinio je svo moje dotadašnje znanje i potaknuo me da još više učim i još više se izgrađujem.
Kako biste usporedili studij dirigiranja u Zagrebu u odnosu na neke nama bliže gradove u inozemstvu?
Imao sam priliku studirati u Beču. Prijamni ispiti su tamo lakši, ali zahtjevi su u tijeku studija sve teži i teži i razlučivanje je puno nemilosrdnije. Ovdje je obratno. Međutim, opet se svede na financije, čim fakultet ima više novaca, nastava je bogatija.
Kada usporedim studij dirigiranja danas s vremenom kada sam ja bio student, uvjeti nastave za dirigente su puno bolji, dostupniji su im ansambli, imaju više vremena i prostora praktično raditi s ansamblima, više prilika sudjelovati u raznim projektima. Mi smo puno toga odrađivali samo uz klavir. Ali mjesta za napredak uvijek ima.
Ima li potrebe za pokretanjem dirigentskih klasa na drugim sveučilištima u Hrvatskoj?
Mislim da nema u tolikoj mjeri. Uglavnom su do sada prijamni ispiti bili za jednoga studenta po generaciji, eventualno dva. Ne treba pretjerivati jer su to zanimanja kod kojih se mora paziti na mogućnosti daljnjeg zapošljavanja. Zato i jesu ulazni prijamni toliko rigorozni. Stvar je potreba koje nisu toliko velike na našem području jer nemamo toliko velikih ansambala.
Skladatelji se, s druge strane, mogu baviti i drugim stvarima, produkcijom, pedagogijom. No, živjeti isključivo od kompozicije, kod nas ne funkcionira, ali rijetko funkcionira i u drugim zemljama. Možda je vani nešto lakše utoliko što postoje razne stipendije i poticaji, no skladatelji rijetko žive samo od skladanja.
Koji su glazbeni projekti pred Vama?
Nakon Amerike malo sam se opustio, a sada dolazi vrijeme kada ću morati otvoriti rokovnik i dobro se organizirati. U veljači će Zadarski komorni orkestar izvesti moju novu skladbu za gudače, pišem za Trio Eusebius za izvedbu na MBZ-u, a na biennalu ću dirigirati praizvedbom opere Lennon Ive Josipovića i bit će to moj „povratak“ u HNK Zagreb, gdje sam radio više od deset godina.
Foto: Matej Grgić
Tu su još koncerti s Cantus Ansamblom, praizvedbe djela drugih skladatelja, Zoom sastanci s programskim odborom MBZ-a, ali i, poput svakoga brižnog roditelja, „razvažanje“ kćeri po školama i aktivnostima. I upravo s tom temom završava naš razgovor. Hoće li i njegove kćeri nastaviti glazbenim putem poput oca, tek predstoji vidjeti. Starija kćer uspješna je u svome instrumentu, ali zanimaju ju neke druge stvari.
A on, kao roditelj, nije tu da inzistira, nego da ju podupre u njezinim odabirima. Mlađa kćer ima fantastičan sluh i već je kao dvogodišnjakinja savršeno ponavljala pjesme koje je čula. Ako bude mogao utjecati, neće ju usmjeriti ni na klavir ni na violinu. Možda rog? Nešto ne toliko uobičajeno. Čija će biti posljednja, kćerina ili očeva riječ, tek ćemo vidjeti.
