Ivan Repušić: „Svijet opere će uvijek opstati, ali neminovno se mijenja”

Ime Ivana Repušića na hrvatskoj klasičnoglazbenoj sceni nije novost sada već desetljećima. Isto vrijedi i za njemačku scenu, naročito opernu.

Nakon početka u Državnoj operi Donje Saske u Hannoveru, put nastavlja dirigirajući u Njemačkoj operi u Berlinu gdje je od 2014. prvi stalni gostujući dirigent. Šefom dirigentom Orkestra Münchenskoga radija postaje 2017. godine. Nanizao je brojne nastupe na uglednim europskim pozornicama kao što su bečki Musikverein, dvorana Berlinske filharmonije, Komična opera u Berlinu, dresdenska Semperoper i brojne druge. No ono što je zapravo povod našem razgovoru jest hrvatska glazba u dijaspori, s obzirom na to da je Ivan Repušić gorljivi zagovornik domaćih partitura na inozemnim pozornicama.

foto © Jasenko Rasol / HRT

Hrvatska glazba u dijaspori

S Berlinskim radijskim simfonijskim orkestrom gostovao je u Lisinskom u veljači 2018., izvodeći Istarsku suitu Natka Devčića te idilu Večer Vatroslava Lisinskog kao dodatak. Sjećam se da je to bio vrlo uzbudljiv trenutak — čuti doista dobar inozemni orkestar kako posvećeno i besprijekorno izvodi partiture hrvatske glazbe. No možda najupečatljivija uspomena koncert je najljepših opernih zborova naslova Fuoco di gioia iz ožujka 2019. sa Zborom Bavarskog radija i Münchenskim radijskim orkestrom. Tada je sve zapanjio dodatak: Himna slobodi Jakova Gotovca savršene dikcije, tehničke spremnosti, muzikalnosti i žara dva inozemna ansambla. Naročito upečatljiv bio je zbor u kojem, vjerujem, nitko ne govori hrvatski.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kako ste osvojili minhenske ansamble i privukli ih na suradnju u izvođenju hrvatske glazbe tijekom prvih sezona Vašeg zajedničkog rada?

Stekli smo međusobno povjerenje i poštovanje pa su sve partiture koje smo izveli i snimili izvedene na obostrano zadovoljstvo. Ono što mi je posebno drago jest da nije bila pozitivna samo reakcija ansambala te publike nego i kritike, što je rezultiralo nekolicinom prestižnih nagrada. Naravno da je to bilo iznenađenje i vodstvu etikete BR Klassik Label, koje nije očekivalo da će takva otkrića biti visoko vrednovana. Nakon desetak godina BR Klassik Labela s brojnim izdanjima velikih djela s majstorskim dirigentima, baš je Glagoljaški rekvijem Igora Kuljerića osvojio nagradu ICMA u kategoriji zborske glazbe.

Kad već donosim djelo iz svoje domovine, obvezujem se izvesti ga na najkvalitetniji mogući način

To je za mene bio dodatni poticaj, ali i velika odgovornost: kad već donosim djelo iz svoje domovine, obvezujem se izvesti ga na najkvalitetniji mogući način. Moraju se poklopiti brojni faktori: minuciozna i studiozna priprema djela, jednako studiozna i kvalitetna priprema zbora i solista (posebno zbog hrvatskog jezika), zdravlje pjevača itd.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Zbor Bavarskog radija izuzetno je fleksibilan. Kad je došla vijest da slijedi izvedba Glagoljaškog rekvijema, iz zbora su me obavijestili da će im biti potreban lektor za hrvatski jezik. Ponudio sam da pronađem nekoga i odmah dobio odgovor da nema potrebe za tim jer je već sve dogovoreno. Bio sam fasciniran činjenicom da su tijekom čitanja partiture pored zborovođe imali i profesionalnog lektora za pomoć u izgovoru hrvatskog jezika.

Prvi susret sa Zborom Bavarskog radija bio je na mom prvom projektu, snimanju Puccinijeve Lastavice. Dobio sam samo 45 minuta sa zborom, na što sam se bunio, tražio sam dulji termin. Iz vodstva zbora zamolili su me za razumijevanje, ali mojoj želji nisu mogli udovoljiti. Došao sam na pokus skeptičan, a on je završio za samo 40 minuta. I bilo je dovoljno! Otada sam fasciniran tim zborom koji prihvaća moje ideje i želi surađivati sa mnom.

Koncert koji smo imali u Zagrebu, Fuoco di gioia, s presjekom talijanske, ruske i njemačke operne zborske glazbe, trebao je završiti svojevrsnom zahvalnošću domaćoj publici, Himnom slobodi Jakova Gotovca. Nakon emotivne izvedbe polovica zbora i orkestra je plakala, a ni sam nisam mogao suzdržati emocije. Ovacije prepunog Lisinskog su mi se urezale u pamćenje.

Trajno bilježenje i najviši standardi

Puno snimate, osim CPO-a tu je i ugledna izdavačka kuća Bavarskog radija, BR Klassik Label koja objavljuje snimke dirigenata poput Sir Simona Rattlea, Bernarda Haitinka, Yannicka Nézet-Séguina, Marissa Jansonsa… Koja je pozicija snimanja u Vašem svakodnevnom poslu u odnosu na izvedbe uživo? Je li to nusproizvod operne i koncertne djelatnosti? Snimili ste već 21 nosač zvuka.

Kao pravi radijski ansambl, Münchenski radijski orkestar stavlja snažan naglasak na snimanja. Simfonijski orkestar Bavarskog radija posvećen je više simfonijskom repertoaru i međunarodnim turnejama; to je jedan od najboljih orkestara u svijetu.

Münchenski radijski orkestar usredotočen je na vokalno-instrumentalna djela, naročito opere s naglaskom na raritetima, djela koja publika nema priliku često čuti na koncertima ili u operi. Zato izvodimo naslove poput Gotovčeva Ere s onoga svijeta, opere Aleko Sergeja Rahmanjinova ili Verdijeve rane opere.

Tijekom svake sezone određen je broj termina u kojima Münchenski radijski orkestar snimi barem četiri ili pet studijskih snimki, a nekoliko ih nastane i uživo. Razlika među njima je značajna. Snimke uživo su mi možda i draže zbog protoka glazbe bez prekidanja, šireg interpretativnog luka i same atmosfere, kontakta s publikom kojega nema na studijskim snimanjima.

U studiju je priča znatno drukčija. U jednom danu imamo dvije probe, svaka traje dva i pol sata, a rezultiraju snimanjem maksimalno petnaestak minuta glazbe. Bezbroj je ponavljanja dok sve ne bude besprijekorno snimljeno. Potom tonski majstor i producent, poput drugoga dirigenta, u suradnji sa mnom donose odluke o tome što treba popraviti. Zatim se spajaju svi uspjeli dijelovi u završnu snimku. Sve to nastaje u suradnji s dirigentom.

Snimke uživo su mi možda i draže zbog protoka glazbe bez prekidanja, šireg interpretativnog luka i same atmosfere, kontakta s publikom kojega nema na studijskim snimanjima

Mnogo toga promijenilo je vrijeme pandemije kada se nije moglo puno nastupati, no i tada smo uspjeli dosta snimati glazbu za manje ansamble. Primjerice, glazbu za gudače Pēterisa Vasksa, komornu glazbu švedskog skladatelja Gunnara de Frumerieja, četiri simfonije Jana Křtitela Vaňhala, simfonije Beethovenova suvremenika Johanna Wilhelma Wilmsa… No nismo mogli izvoditi opere. Jedino što smo uspjeli jest snimiti operetu Lijepa Galateja našeg Splićanina Franza von Suppéa uz distancu i s možda dvadeset posto prisutne publike, ali ta su vremena, srećom, iza nas.

Uskoro postajete glazbenim ravnateljem leipziške Opere pa se nameće pitanje kakve šanse hrvatska opera ima na njemačkim pozornicama.

Uvijek tražim „pukotinu do raja“: neću ostati miran dok ne vidim može li se u Weimaru i Leipzigu nešto promovirati i izvesti. U Leipzigu je program mojih prvih dviju sezona (2025./2026. i 2026./2027.) već određen. Živimo u izazovnim vremenima koja su ekonomski i politički turbulentna, što se osjeti i u posjećenosti kazališta. Trebamo gledati u budućnost, dobro osjetiti bilo grada i njegove publike koju treba privući.

Uvijek tražim „pukotinu do raja“: neću ostati miran dok ne vidim može li se u Weimaru i Leipzigu nešto promovirati i izvesti

Uvjeren sam da postoji nekoliko vrhunskih djela hrvatskih skladatelja koja bih ondje volio barem promovirati, a onda i izvesti. Nisam ni sam vjerovao da ćemo Eru snimiti u inozemstvu. Taj CD možete pružiti bilo kome i s ponosom promovirati našu najizvođeniju operu. Američki muzikolog Ralph P. Locke čudio se tome zašto Ero nije češće na opernim pozornicama te da CD može biti poticaj za neka nova vremena i nove izazove opernih kuća nakon pandemije.

Opera, repertoarna politika i bilo publike

Svijet opere će uvijek opstati, ali neminovno se mijenja. U vrijeme korone smo putem digitalizacije, izravnih televizijskih i radijskih prijenosa nastojali održati kontinuitet rada i kontakta s publikom, ali izvedba uživo je nezamjenjiva. Repertoarna politika je pitanje za sebe. Brojna kazališta bila su uspješna jer su uspjela izabrati adekvatan repertoar i privući publiku pravom promocijom i, što je najvažnije, kvalitetnim izvedbama.

Danas velike operne kuće često imaju problema s privlačenjem publike zbog neobičnog izbora djela, interpretativnih rješenja, režija itd. Primjerice, prije deset godina nije bilo moguće zamisliti da možete samo dan ranije kupiti kartu za neku izvedbu u Metropolitan operi, a sada Tosca ispuni sedamdesetak posto gledališta. Nova Carmen navodno se nije dobro provela s publikom.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Opera treba provocirati: pa i Verdi je provocirao građansko društvo. U Lombardijcima je vlast prekrajala određena mjesta u partituri. No provokacija nije ono što je od primarne važnosti, nego kvaliteta. Redatelj može imati suvremenu ideju, ali ako ona poštuje partituru i ideju skladatelja i pritom donosi smisao na pozornici, onda je to publici privlačno. Ako je jedini cilj stvaranje skandala, kao što je slučaj s većinom suvremenih režija, onda nema napretka nijedne operne kuće. To je samo trošak i dovođenje operne kuće u sve veći problem opstojnosti. Klasične režije koje se repriziraju već pedeset godina u nekim kućama stalno su ispunjene. Možda je tradicionalna klasična ili „staromodna“ režija nešto što publika također želi?

Treba imati na umu to da opera nije prvenstveno vizualni nego i glazbeni, auditivni doživljaj. Mora nastati sretan spoj vizualnog i auditivnog doživljaja. Publiku privlači kvaliteta. Nije rješenje biti isključiv u izboru pa predstavljati samo nova ili nepoznata djela. Jasno je da i njih treba uvrstiti u repertoar, ali uz klasične naslove. Mora se također dati prostora i suvremenom opernom stvaralaštvu.

Svaka opera kojoj se pristupi kvalitetno, od ideje postavljanja do realizacije, mora uključiti dobru pripremu djela prilagođenog ne samo publici nego i ansamblu kuće

Budućnost je u kvalitetnom programskom oblikovanju svake sezone i kvalitetnoj izvedbi. Svaka opera kojoj se pristupi kvalitetno, od ideje postavljanja do realizacije, mora uključiti dobru pripremu djela prilagođenog ne samo publici nego i ansamblu kuće. Recept za uspjeh su dobra radna atmosfera ansambla, pomno programsko biranje djela i, naravno, osluškivanje bila publike.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Nova umjetnička poglavlja

Bliži se kraju razdoblje Vašeg boravka u Münchenu u kojem ste mnogo toga napravili, uključujući i predstavljanje hrvatske glazbe kroz brojne snimke za Bavarski radio. Čekaju Vas novi izazovi. O čemu će biti riječ?

Moje münchensko razdoblje, koje je počelo 2017., polako se približava kraju, ugovor mi je ondje zakazan do ljeta 2026. i neću ga produžiti. Dolaze dvije nove etape u mojem umjetničkom životu. U kolovozu ove godine postajem šef dirigent orkestra Staatskapelle u Weimaru, državnog orkestra, drugog najstarijeg u svijetu. Weimar je grad bogate kulture u kojem su radili veliki umjetnici poput Schillera, Goethea, Liszta, Bacha, Richarda Straussa i brojnih drugih. Staatskapelle Weimar orkestar je koji je praizvodio djela velikih skladatelja. Ondje ću biti posvećen isključivo simfonijskoj glazbi.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Ujesen 2025. postajem generalni glazbeni ravnatelj Opere u Leipzigu, što mi je još jedna velika čast. Grad je to Bacha, Mendelssohna i Wagnera, a u Operi svira čuveni Orkestar leipziškog Gewandhausa. Broji oko 190 članova i ima tri funkcije: nastupa na simfonijskim koncertima u Gewandhausu, svira u Operi te svake subote izvodi kantatu u crkvi sv. Tome uz leipziški zbor sv. Tome.

Uz München sam vrlo emotivno vezan jer sam uspio ostvariti ono što je u meni oduvijek tinjalo: pronaći način kako predstaviti baštinska djela naše glazbene literature. Drago mi je, počašćen sam i zahvalan na pruženoj prilici te povjerenju uprave koja mi je bila velika podrška u snimanju djela kao što su Gotovčev Ero s onoga svijeta, Kuljerićev Glagoljaški rekvijem ili Istarska suita Natka Devčića.

Uskoro ću objaviti i iznenađenje za sljedeću sezonu — još dva djela hrvatske glazbe koja ćemo izvesti, a nadam se i snimiti za etiketu BR Klassik Label. Ako se to ostvari, onda će se ostvariti mali mozaik od prekrasnih kamenčića koje smo u njega ugradili, djela koja apsolutno zaslužuju biti predstavljena u inozemstvu. Drago mi je da su osim reakcija izvođača i publike pozitivne i reakcije kritike.

Hrvatsku glazbu treba ovjekovječiti kvalitetnom produkcijom i potruditi se da ju se u najboljem svjetlu ponudi u inozemstvu

Za Kuljerićev Glagoljaški rekvijem smo, osim nagrade ICMA u kategoriji zborske glazbe za 2020., dobili i nagradu Diapason d’or istoimenog francuskog časopisa i dva Porina. Za sve kvalitetne snimke hrvatske glazbe potrebno je pronaći dobar način promocije. Hrvatsku glazbu treba ovjekovječiti kvalitetnom produkcijom i potruditi se da ju se u najboljem svjetlu ponudi u inozemstvu.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr