Ika: „Samostalni rad u glazbi je kao znanost i alkemija“

Glazbena scena u ožujku 2026. godine dobila je još jedno kantautorsko ime koje nas nije moglo zaobići. Ako pružite priliku albumu Zadnji dan vidjet ćete i zašto.

Ivana Miljković, umjetničkog imena Ika, zakoračila je u solo vode nakon godina kreativnog i sviračkog doprinosa u nekoliko bendova. Odlučila je otvoriti svoju dugogodišnju „ladicu s pjesmama“ i iz nje izvukla materijal koji se na kraju nalazi na debitantskom izdanju.

Intervju smo vodili krajem travnja na terasi Kinoteke u trenutku kada je Ika odlazila na mini turneju pa smo njezin odgovor i dojmove o dalmatinskim koncertima dobili naknadno. Dotakli smo se i kompleksne dinamike regionalne scene te koliko publike za alternativnu i nezavisnu glazbu zaista postoji. Ako ste kojim slučajem već preslušali njezin album, možete vidjeti kako se tiha apokalipsa modernog društva prelijeva u glazbenu umjetnost. Za sva ostala objašnjenja, tu je intervju s Ikom.

Went, End is Near, KOIKOI samo su neki od bendova u kojima si bila članica. Odakle je došla odluka za samostalnu karijeru?

Bendovi prije KOIKOI su srednjoškolski i rano-studentski bendovi, ali bili su to super bendovi u kojima naučiš mnogo toga; kako se planira turneja s Wentom, kako se pišu pjesme s End is Near i slično. Kada sam s KOIKOI završavala suradnju shvatila sam da u ladici s pjesmama imam gomilu toga što nikad nije vidjelo svjetlo dana. Iz te priče i neobjavljenih pjesama nastao je Zadnji dan. Album sam stvarala praktički šest-sedam godina. Promatrala sam krajeve raznih poglavlja kroz to razdoblje i nekako se sve uobličilo u moje prvo izdano studijsko izdanje.

Prije nekoliko godina preselila si se iz Beograda u Zagreb. Kako te zahvatila promjena okoline i je li ti selidba dala neki novi, tebi dosad nepoznati kreativni zamah?

Zagreb mi prija, ovdje ima magičnih i predivnih ljudi. Ali svaka sredina, odnosno promjena sredine nosi i svoje izazove. Kada si uljuljkan u svoju rutinu, mnogo se manje moraš truditi i tražiti. I ljude, i događaje. Nekako sve dolazi samo od sebe. Možda su rezultati traženja interesa manji, nego kad si prisiljen tražiti u nekoj novoj, nepoznatijoj okolini.

Ivana Miljković Ika / Matej Grgić

Moramo se dotaknuti tvog prvijenca Zadnji dan. Ika je isporučila jedno od onih izdanja koje će se pamtiti, a vjerujem da će mnoge novinarsko-glazbene liste na kraju godine to znati honorirati.

Album je sniman u Beogradu. Proces je dugo trajao. Kada si naviknut na bendovski modus, obično pjesme budu gotove, ulaziš u studio i snimiš. Kasnije se to miksa, masterira i gotovo je. Kada si samostalan, to je kao neki znanstveni, alkemičarski pristup gdje trebaš paziti na aranžmane, poliranje svojih ideja, a često nemaš nekoga da te tog trena ispravi.

Producent albuma je Dušan Filimonović, moj dugogodišnji prijatelj iz Beograda. On je sve vrijeme bio u procesu i bio je adresa kojoj se obratiti kada sam mislila da ću potpuno poludjeti. Uvijek je davao dobre upute. Tu je bio i Vitomir Milićević-Vića, s kojim imam duet na pjesmi ”Klikeri”, ujedno je i bubnjar na nastupima. Ostale muzičare sam s vremenom ubacivala. Tako je Dimitrije Simović došao za pjesmu ”Sram, strah i ja”. Kada sam mu pustila demo snimke, dogodilo se povezivanje i shvatio je odmah na čemu radim. Leo Beslać gostovao je na pjesmi ”Vojnik” na flauti. Od gostiju tu su još bili Pavle Popov (gudači), Luka Arežina (bas gitara) i Ivan Stanković (kontrabas). Sva ta ekipa nekako se spontano formirala.

Ubrzo nakon objave albuma uspjela si sasvim ugodno popuniti Močvaru. Kakvi su dojmovi s nastupa?

Bili smo malo nervozni (smijeh). Ali kao da i jesam prvi put stala na binu. Nisam preveliki tremaroš jer dolazim iz svijeta folklora, krenula sam nastupati sa šest godina. Ipak, sve ovo mi je bila luđačka ideja jer mi bubnjar živi u Beogradu, dok je ostatak benda u Zagrebu. Možeš misliti koliko je to organizacijski i logistički bilo zahtjevno uskladiti za probe. Tu je i bio Đutko, koji se na koncertu pojavio kao gost. Svi muzičari koji su bili u Močvari drage volje će mi pomoći u daljnjoj promociji albuma, a onda ćemo vidjeti kako će proći festivali. Ima mnogo toga nepoznatog.

Bilo da u budućnosti sviramo kao trio ili u nekoj većoj postavi, mislim da smo napravili više od samog live sastava, već da smo mala obitelj koja se nagura u auto te ide od kluba do kluba, od grada do grada, od republike do republike.

Iza tebe je i mini-turneja po dalmatinskoj obali. Kako to da su se Šibenik i Vis našli na karti početkom svibnja?

Sad shvaćam – dopisujući odgovor na ovo pitanje – da mi je čitav intervju ispunjen s „prvim putevima“, što mi je jako slatko. Tako su i koncerti u Azimutu u Šibeniku i Pirkotovoj luli u Komiži. Probali smo svirati kao manji sastav (koji stane u jedan auto) i svirali publici koja nikad nije čula ove pjesme, a čak mi je bio i prvi put na Visu. Marija i Paulo iz Pirkotove lule uspjeli su napraviti u svom čarobnom malom gradu jedno fenomenalno mjesto okupljanja za sve kreativne duše. Azimut, s druge strane, dobro mi je poznato mjesto i jedno od omiljenih na Zemlji. Ovakva mjesta, koja okupljaju lokalce oko muzike, nose scenu na svojim leđima i treba im uvijek biti zahvalan na tome.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli IKA MUZIKA (@ika.muz.ika)

Već si rekla kako se ekipa oko tebe okupljala te da ste prava mala obitelj. To ti svakako može biti inspiracija za dalje, a ako uzmemo u obzir činjenicu kako je danas teško biti nezavisan glazbenik, možeš li mi reći kako je tebi sada na zagrebačkoj sceni?

Dodatnu injekciju inspiracije dalo mi je sviranje s fenomenalnim muzičarima koje smo maloprije spomenuli. Dok se prvi album miksao, već sam napisala tekstove i okosnicu za drugi album. Voljela bih raditi još više s bendom, da i oni imaju prostora za aranžiranje svojih instrumenata. Oni će ih prilagoditi mnogo bolje nego što ja to radim. Priučena sam napraviti aranžmane i smisliti kako će svirka izgledati. U Beogradu na promociji svirali smo i novi singl koji će izaći kroz par mjeseci.

Na glazbenoj sceni ne postoji iluzija da će biti lako i da će se odmah uspjeti. A što se tiče scene u Hrvatskoj, mislim da je odlična. Zagreb i sjever Hrvatske kao da su više orijentirani na rock stranu, a Dalmacija prema rap i hip-hop kulturi. Ali što se tiče autorske strane, zaista je raznoliko. Sada imamo problem kada pričamo i o Srbiji i Hrvatskoj, a to je mali broj ljudi. Kada si niša, već si dovoljno ograničen brojem publike. Je li to dovoljno za karijeru i sigurniji život, nisam uvjerena. Koliko se puta godišnje može svirati u Zagrebu, koji je grad od oko milijun ljudi? Recimo dva puta maksimalno. U ostalim gradovima još i manje.

Uz projekte poput AJMO postoji neka sigurnosna mreža za manje klubove i mjesta te da se može napraviti turnejica, povezati par koncerata… To je poticaj i za klubove da budu hrabriji u biranju svog programa, da se ne igra uvijek na sigurno.

Ivana Miljković Ika / Matej Grgić

Situacija u svijetu takva je kakva jest, mislim da ne moramo dodatno naglašavati apokalipsu u geopolitičkom smislu. Kako takve grozne vijesti, informacije koje svakodnevno dolaze do nas, utječu na tebe i tvoje pisanje?

Apsolutno utječu. Čak i kada su tekstovi poput ”Ne budi tužan”, koji su naizgled potpuno osobni, i tu je inspiracija tog raspada koji promatramo. Osjećaj mi je posljednjih nekoliko godina ne da je počela apokalipsa, nego koliko brzo i lako sve može eskalirati. Od ratova, ekonomske nestabilnosti, do bolesti – ideja globalnosti zakazuje onda kada je najpotrebnija. Mislim da sam to kroz Zadnji dan izbacila iz sebe, tako da dalje idem u neke druge teme. Ali to jest neki osjećaj koji u meni cijelo vrijeme tinja.

Baviš se animacijom, ali spot za ”Klikere” prepustila si nekome drugome. Možeš li malo objasniti Ikin vizualni identitet?

Sama sam pravila vizuale za singlove i liriks video za ”Sram strah i ja”, a spot za ”Klikere” je napravio jedan super mladi redatelj, Petar Lakić. U tom procesu potpuno sam mu prepustila svaku kreativnu odluku, a to nije lako kada ti je tako duboko stalo. Ako želim da netko drugi napravi spot, ne želim se uplitati u taj proces i da im budem nepodnošljiva sa svojim sugestijama. Zdravije mi je ako nekom drugom prepustim ideje oko vizualnog identiteta, a ja sam tu kao neki producent, da napravim uvjete da oni ostvare svoju ideju.

Na početku razgovora spomenula si da si se bavila folklorom u djetinjstvu i školskim danima. Koji su tvoji glazbeni početci i što te je odvelo u smjeru u kojem te danas glazbeno poznajemo?

Sve je počelo poprilično rano. Sa sedam-osam godina inzistirala sam da naučim svirati neki instrument, plesala sam u folkloru. Cijeli život bila sam okružena muzikom. Djed mi je etnomuzikolog. Imali smo klavir, zatim i gitaru. Tako da je sve to bilo sasvim normalno i neizbježno. Uvijek sam voljela pjevati. Nisam bila pretjerani talent za to, ali voljela sam i ne mogu izdvojiti jedan moment koji je bio ključan za razvoj moje ljubavi prema glazbi. To je bio moj čitav formativni period.

Kad su ti roditelji rokeri, kao i stariji brat, nekako ti i oni formiraju muzički ukus. Uvijek je tu bilo mainstreama pa i narodne muzike. Dijete sam devedesetih. Ne možeš odrastati u Beogradu ranih dvijetisućitih, a da ne slušaš narodnjake na svadbama, u klubovima… Bilo je tu svega i svačega, a na kraju je rezultat jako širok izbor muzike.