Laurie Anderson u Lisinskom: Tai Chi i tri pravila za život

Laurie Anderson sinoć je u Lisinskom priredila pametnu, bolnu, duhovitu, poetsku dijagnozu jednog trenutka u civilizaciji, a isporučila ju je s dostojanstvom i nevjerojatnom lakoćom žene koja ima 78 godina, a umjesto šutnje odabrala je i dalje govoriti.

Anderson je jedna od onih figura kojima kulturna povijest duguje više nego što joj je isplatila. Odrasla je u Illinoisu kao jedno od osmero djece, violinu je počela svirati s pet godina, studirala je povijest umjetnosti i diplomirala magna cum laude, da bi obrazovanje nastavila magisterijem iz skulpture. No akademske titule bile su samo sidrišta za nešto drugo, divlje. Njujorška underground scena sedamdesetih, gdje je postavljala performanse na ulicama i u improviziranim prostorima, bila je pravi inkubator njezina glasa. Jedan od najranijih radova bio je Automotive (1972), gdje je na gradskom trgu u Vermontu aranžirala automobilske trube da sviraju simfoniju. To je, ukratko, Laurie Anderson: uzima ono što je banalno, mehaničko, svakodnevno pa ga pretvara u umjetničko, gotovo sakralno.

Lisinski je sinoć bio pandan tim ulicama iz sedamdesetih. Doduše, s boljom akustikom i puno zrelijom Anderson, rafiniranog stila, ukusa i do kraja razrađenog performansa. Na svoj prvi zagrebački nastup nakon nekoliko desetljeća (iako regiju nije ni ranije zaobišla – nastupala je u Cankarjevom domu u Ljubljani), u sklopu No Jazz festivala, na scenu je stupila s rečenicom da dolazi “iz zemlje koju su nekoć zvali Amerika” i odmah postavila koordinate svojoj priči.

Laurie Anderson u Lisinskom / Boris Ščitar

Koncert je počeo svojevrsnim katalogom prethodnika. Na platnu su se kroz koncert izmjenjivala lica i imena – John Cage, Gertrude Stein, William S. Burroughs – s fragmentima njihovih misli i poetika koje je kroz večer tkala kao niti. To nije bila akademska počast, bila je to mapa koordinatnog sustava unutar kojeg Anderson operira.

Ljubav se ne može rangirati

Cijeli je nastup bio vrlo intertekstualan. Govorila je, među ostalim, o prepirci između JD Vancea i pape Lava oko pojma ordo amoris, latinskog koncepta “pravilno uređene ljubavi” koji je Vance, američki potpredsjednik i konvertit na katolicizam, koristio kao teološku legitimaciju imigracijske politike. Ljubav prema obitelji dolazi prva, onda prema susjedima, onda prema sunarodnjacima, a tek onda prema ostatku čovječanstva. U Vanceovoj interpretaciji to znači: deportirajmo strance, jer oni su na dnu naše ljestvice brige. Lav je odgovorio pismom američkim biskupima: kršćanska ljubav nije koncentrični krug koji se širi od srca prema van, nego ljubav otvorena svima, bez iznimke. Anderson je zaključila: ljubav se ne može rangirati, a da pritom ne prestane biti ljubav.

Laurie Anderson u Lisinskom / Boris Ščitar

Nevjerojatno je kojom se lakoćom umjetnica prebacuje s weltschmerz tema na stand-up formate, a da pritom cjelina ne djeluje nimalo groteskno. Na pozornici je navukla vunenu kapu pa ispričala da ju je jednom obukla uz vojničku majicu pa joj je vojnik na aerodromu salutirao, zaključivši da je jedna od njegovih. Pauza. Pogled u publiku. “I zaključila sam,” rekla je Anderson, “da sam mu ja doista i bila. Da sam i ja služila svojoj zemlji. Na svoj način.”

Ta sposobnost da satirira bez gorčine, da kritizira bez bijesa, to je ono po čemu je Anderson jedinstvena. Ona je skeptik koji voli ljude. To je rijetka kombinacija.

Jezik kao arhiv iskustva

Jedan od najsnažnijih dijelova večeri bio je onaj o riječima. Na platnu su se izmjenjivale zabraniti, zaboraviti, genocid, native american, žena, black, green – dok je Anderson tiho govorila o tome što se dogodi kada zabranjujemo riječi. Zaboravimo što znače. A kad zaboravimo što znače, zaboravimo i osjećaj koji su označavale. Jezik nije samo komunikacijski alat, već arhiv iskustva. Brisanje riječi jest brisanje pamćenja. Odmah zatim uslijedila je pjesma o virusima, jer Anderson je odavno uočila strukturalnu sličnost: i riječi se šire, mutiraju, inficiraju, postaju vijesti, postaju kodovi po kojima vladamo i bivamo vladani. Bio je to uvod u pjesmu “Language is a Virus”.

Inače, set-lista bila je putovanje kroz četiri desetljeća kataloga, no svaka od pjesama – ili, bolje rečeno, recitala – zvučala je aktualno, kao da je mogla nastati i jučer, čime je umjetnica pokazala koliko je još prije nekoliko desetljeća bila ispred svojeg vremena. “Four Big Clocks” i “What Is Love?” otvorile su večer s gotovo meditativnom napetošću, prije nego što je “Big Science”, naslovna pjesma albuma koji je 1982. lansirao njezinu karijeru u orbitu, donijela onaj karakteristični hladan puls industrijskog americana. Srednji dio programa bio je intenzivan i gust. “Hard Rain”, “Russian Poem”, “Bodies in Motion” i “Drum Jacket” izvele su dvoranu iz kontemplacije, dok je “Violin Dance” donijela Andersonin najintimniji instrument, violinu koju drži u rukama od pete godine. Večer su sjajno upotpunili i Andersonini suputnici, njujorški jazz kolektiv Sexmob.

Laurie Anderson u Lisinskom / Boris Ščitar

Anderson je na momente koristila i jedan od svojih kultnih izuma, voice filter koji joj glas spušta u robotsku, rodnoslobodnu zonu, a koji je zvala voice dragom. Glas kao instrument. Glas kao maska. Glas koji govori i time pita: tko to zapravo govori? Kada govorimo o rodu, jedan od najupečatljivijih vizuala koji su pratili nastup pokazivao je statističke podatke o jazu u plaćama između muškaraca i žena, mada se umjetnici možda ipak malo treba spočitnuti da se velika većina njezina nastupa inspirira i vrti oko – muškaraca.

Laurie Anderson u Lisinskom / Boris Ščitar

Grande finale

Umjetnica se na koncu prisjetila i svojeg pokojnog supruga Loua Reeda, s kojim je, ispričala je, osmislila tri pravila za život: ne boj se nikoga. Imaj dobar detektor za sranja. Budi nježan. Na koncu je umjetnica posvetila cijeli koncert upravo Reedu, a Lisinski ju je nakon dva sata programa ispratio na nogama, ovacijama koje nisu prestajale.

Anderson se vratila na pozornicu. I tada se dogodilo nešto što se ne može opisati a da ne zvuči nevjerojatno, pa neka zvuči nevjerojatno: povela je cijeli Lisinski u vježbanje tai chija. Polako, mirno, s njezinim rukama koje su se gibale poput valova, a stotine ruku u dvorani pratile su je. U Lisinskom. Na tai chiju. S Laurie Anderson. Tih nekoliko minuta bili su vjerojatno najčudniji, najljepši, najneočekivaniji trenuci koji su se dogodili u toj dvorani u zadnje vrijeme.

Sve u svemu, Laurie Anderson je aktivistica s manirom dive. Graciozna, artikulirana, spontana, neklasična, nenasilno provokativna. Žena koja se nije bojala nikoga, koja je imala izvrstan detektor za sranja i koja je bila nevjerojatno nježna s publikom koja ju je čekala.

Iz zemlje koju su nekoć zvali Amerika. I koja te večeri, barem na sat i pol, bila ovdje.