Ivana Radovniković nije bila punoljetna kad je započela svoju glazbenu karijeru, a pjesme s božićnog albuma Merry X-mas koji su finalisti showa Story Supernova Music Talents tada snimili svake su godine nezaobilazne na radijskim plejlistama. Ivana je otad objavila šest samostalnih albuma

Ivana smatra da je glazba izgubila na težini i ozbiljnosti

Upoznali smo je 2003. kao zadarsku pjevačicu u Story Supernova Music Talents – preteči svih glazbenih showova na ovim prostorima. Ivana Radovniković nije bila punoljetna kad je započela svoju glazbenu karijeru, a božićni albuma Happy X-mas koji su finalisti tada snimili (podsjetimo se, uz nju su to bili Nera Stipičević, Natali Dizdar, Rafael Dropulić, Tin Samardžić i Saša Lozar) tiskan je u sto tisuća primjeraka, naklada je razgrabljena. Dvadeset godina kasnije, Ivana objavljuje svoj šesti solistički album Letimo i kad padamo

U vremenu kada su bitniji singlovi od albuma, dolaziš s cijelim jednim albumom od deset pjesama. Ovo je vrijeme kad pop zapravo baš i nije toliko popularan. Kako doživljavaš današnju glazbu?

Sada je era kada glazba više nema istu svrhu koju je imala prije u svom organskom obliku – ti si slušao pjesme tako da se ili poistovjetiš s pričom ili feelingom, možda pronađeš neki glas koji izražava tebi nešto blisko. Danas se to više ne događa tako. Glazba se konzumira doslovno u 15-sekundnim segmentima, tzv. clipovima. Otkad je glazba počela biti kao meso koje se servira u mesnici, na dijelove, nema više tog potpunog doživljaja. Doživljaj je sada vrlo trenutačan i zapravo služi tome da nešto proda. Ne znam je li to bilo toliko izraženo prije s obzirom na to da je glazba uvijek bila uključena u neke reklame, kao glazbena podloga poruke koju ima neki brand, ali otkad se to počelo događati i s ljudima, dakle, da sami izvođači prodaju druge stvari, a da je u pozadini njihova glazba, onda se izgubila ta neka težina i ozbiljnost.

Kad si to počela primjećivati?

Prije šest-sedam godina kad sam se počela baviti digitalnim marketingom jer sam i sama puno puta, integrirajući različite medije kako bih napravila nekakvu reklamnu kampanju ili rebranding, shvatila kako korisnim glazbu na jedan drugačiji način nego ranije. Ranije si mogao napraviti cijeli spot, uzeti jednu pjesmu, a danas možeš napraviti 15-sekundni video, staviti jedan djelić pjesme i zapravo ti više ni ne treba spot. Prije nekoliko godina to je bilo petnaest sekundi, a danas je, navodno, taj prvi kontakt očiju s nekakvim contentom već u prve četiri sekunde. Ako u prve četiri sekunde nisi kupljen, to je propuštena prilika. Ne znam kako glazbom u četiri sekunde doći do srca slušatelja. Prvenstveno, ne želim dolaziti do džepova slušatelja, jer to onda više nisu slušatelji nego korisnici, a ja svoju publiku nikad nisam doživljavala tako, nego doslovno kao publiku. Zapravo, između mene i njih bila je uvijek ta neka opipljiva interakcija za koju osjećam da više nije ni približno toliko intenzivna. Osjećam da mi treba puno više vremena i truda da uspijem prenijeti svoju poruku. Bez obzira na to što se sada albumi ne slušaju od prve do zadnje pjesme, moj je album doista napravljen u nadi da će na nečijoj plejlisti dobiti neko mjesto koje slušatelja u nekom melankoličnom trenutku vraća na put pozitive.

Tko je tvoja publika? Tko te sluša?

Moja je publika sada postala toliko nepovezano raznolika i teško ju je pohvatati na istom mjestu u isto vrijeme. Dogodila mi se jedna velika disperzija jer sam krenula sa sedamnaest godina i ljudi koji su na neki način odrastali sa mnom sjećaju me se kao dio svojih osnovnoškolskih ili srednjoškolskih dana, ali tu je i publika koja je došla u nekom vremenu iza 2015. kada sam se više okrenula ovom nekom više organskom pop country zvuku. I ono prije je bio pop, ali uvijek je imao primjesu još nečega, zato se moji album razlikuju. Primjerice, Moj si anđeo je pop album koji ima nijansu mediteranskog popa, talijanštine, Cafe je pop koji je u potpunosti pod utjecajem live svirke big banda, swinga, brass sekcije, božićni album je na engleskom jeziku, tu je i dječji album, a Dio mene je album kojem se vraćam nekakvom izvornom pop izričaju.

Jesi li na albumu Dio mene počela pisati svoje pjesme?

Jesam, ali zapravo i na svojemu prvom albumu imam jednu pjesmu, ”Ne bojim se ljubavi”. Oduvijek sam ih pisala, ali jednostavno nisam smatrala da imam dovoljno dobar broj pjesama između kojih mogu birati toliko da mogu od njih oformiti album. Imala sam i tu sreću da su mi u život ulazili ljudi koji su pisali stvarno dobre pjesme, ali izbor je uvijek bio moj. Lijepo je imati te planove koji te usmjeravaju, ali to nema veze s načinom na koji se život događa, pogotovo u ovom kreativnom procesu. Baš te odvede posvuda. Sada, kad gledam unatrag, meni je točno jasno, točno vidim svoj put i točno vidim razloge zašto su se neke stvari ipak tako posložile jer bez toga nema šanse da bih bila tu.

Ivana smatra da danas nije potrebno raditi spotove nego samo 15-sekundne videozapise

 Đorđe Novković tada je bio u žiriju Story Supernove, zar ne? S tobom je radio tvoj prvi album…

Da, i Đorđe i Škoro su bili u žiriju. Đorđe mi je radio album i moram priznati da sam od njega baš užasno puno naučila. Konstantno smo se svađali, ali kao tata i dijete, zvuči smiješno, ali to je stvarno bilo tako. Đorđe je imao jedan određen film u svojoj glavi o tome kakav tip izvođača trebam biti. Meni je to potpuno jasno gledajući iz njegove perspektive. Htio je da vjerojatno budem netko poput Danijele Martinović. Pazi ovo, prije nego što je uopće došla Taylor Swift, on je smatrao da bih trebala biti domaća Faith Hill ili Shania Twain. To su bili glasovi s kojima je on vukao paralelu za mene. Jednom mi je rekao, i zapravo se pokazalo da je bio u pravu, „Ivana, ti imaš jednu veliku prednost. Kad maknemo sa strane pjevanje, talent, to što si prizemljena, ti si žena koju će voljeti i muškarci i žene. Tebe žene neće mrziti. Neće te doživljavati kao nekakvu groznu prijetnju. Tebi će žene dolaziti na koncerte jer imaš pristupačnost i toplinu. Najbitnije ti je da te žene vole!“

Bila sam užasno profesionalna tada sa sedamnaest godina jer sam se užasno opterećivala time da ne donesem neku krivu odluku – bila sam pod velikim povećalom i, neću reći pritiskom, ali puno je ponuda dolazilo na stol. Uvijek sam bila ja ta koja donosi odluku. Oni su mi sugerirali, konzultirali me, sate smo prosjedili onda u Croatia Recordsu s Novkovićem, Dujmićem, Škaricom, ali ja sam odlučivala. Nije to jednostavna situacija kada ti svi oni kažu da je pjesma super, a tebi nije.

Taj prvi album je radio Nikša Bratoš, koji je paralelno radio Gibin album. Kemal Monteno mi je otpjevao refren od ”Moj si anđeo” u studiju prije nego što sam ja ušla snimati jer je imao ideju kako bi on to. Ja sam, ono, kao dijete od sedamnaest godina među svim tim velikim ljudima pokušavala pronaći svoj glas i zapravo mi je super da su me starci uspjeli toliko postaviti na noge da me nitko od njih nije mogao pokolebati. Nikad nisam mogla raditi ono što ne osjećam – nema teoretske šanse.

Imaš li sada osjećaj da se sve to dogodilo u nekom drugom životu?

Imam osjećaj da se dogodilo jako davno. Prije točno dvadeset godina! Znaš li koliko je to puno? (smijeh) Cijelo to iskustvo je potpuno ludo, ali znaš što je dobro u svemu tome? Iskusila sam iz prve ruke, na vlastitoj koži, što to znači popularnost, onu pravu slavu kada ne možeš hodati ulicom jer hrpa ljudi pokušava strgnuti s tebe odjeću i stvari, vrište i žele da im se potpišeš po bilo kojem dijelu tijela, penju ti se po kući usred noći jer ti žele ući u sobu, zvone tvojim roditeljima dan i noć na vrata…

Pa to je strašno!

Da, to je strašno. Biti popularan na toj razini mogu ljudi koji mogu živjeti u nekakvim utvrdama, potpuno izolirani od svijeta i živjeti u tom svom svijetu. To nikad svjesno ne bih odabrala, ama baš nikada.

Nekad su Ivani obožavatelji pokušavali provaliti u kuću

Gledala sam nekidan novi dokumentarac na Netflixu o Robbieju Williamsu i baš je govorio o takvom pritisku koji nosi slava.

E, ali pazi! Ja sam ga isto gledala i Robbie je imao šesnaest godina kad je ušao u Take That. Znači, ono što je Robbie doživio kad je ušao u Take That, mi smo doživjeli kad smo ušli u Story Supernova – Kedžo sa šesnaest, a ja sa sedamnaest. Trajalo je intenzivno godinu dana, ne kao njima 4-5 godina, ali mi živimo na jednom jako malom prostoru i sva sreća da se meni nikad nije dogodilo nešto jako negativno. Ne znam tko je od mojih kolega imao ful negativno iskustvo, neću pričati ni u čije ime, ali znam da ih je bilo. Vrlo je intenzivno za neku tako mladu osobu da hendla takav intenzitet s druge strane. Danas, kad gledaš stvari s odmakom, onda vidiš one koje su dobre, ali i one koje nisu dobre. To je sve život. Samo što je ovo potpuno neprirodna situacija za neku normalnu osobu. S obzirom na to da mi svi umjetnici nismo baš prototip normalnosti, imamo neke karakterne osobine koje očito traže način kako da zapravo dođu pod svjetla pozornice ili dobiju nekakvu pažnju. S kojom god to svrhom bilo, očito možemo podnijeti određenu razinu nečega. (smijeh)

Dio albuma Letimo i kad padamo snimao se u Rijeci, a dio u Zagrebu, no zanimljivo je da se ne kuži razlika u radu tolikog broja producenata…

Matej Zec je radio pola albuma u Rijeci, a dio smo radili u Zagrebu – Miroslav Lesić, Tomislav Šušak, Ivan Škunca i ja. Ovaj zagrebački dio čine ljudi koji sa mnom surađuju gotovo oduvijek. Zec je novi suradnik i zapravo je ful zanimljivo da se nismo upoznali prije nego što smo krenuli raditi na albumu. On je zaista jedan veliki faktor zašto je zvuk takav. Masterirao je cijeli album.

Letimo i kad padamo tvoj je u potpunosti kantautorski album, no čini mi se da ta pjesma jedina nekako iskače od svih ostalih.

Ta je pjesma bila uspavanka čiju sam melodiju pjevušila svojim klincima kad sam ih uspavljivala. To je trebao biti instrumental koji su po meni u duetu svirali klavir i čelo, ali pjesma koja je trebala zvučati kao klasični piece ili soundtrack nekog filma, nije se uklapala u pop album i vibe koji je imao. Nisam znala što ću s njom, ali melodija me konstantno pratila i odlučila sam složiti nešto oko nje. Kad sam je počela raditi Lesićem, nismo išli u tom mom zamišljenom smjeru, ali na kraju smo dobili ono što mi je sviralo u glavi! Skroz smo se razvezali i došli do toga da će ili biti najgori flop ikad ili najbolja stvar ikad. Skroz odskače, ali to je priča iza nje.

Ovaj album nosi baš neku pozitivnu notu. Njime si htjela dati neku nadu, rekla si mi to kad smo se posljednji put vidjele u vrijeme njegovog snimanja. Odakle ta potreba?

Vrlo rijetko slušam svoju glazbu. Uvijek trebam neki odmak kad nešto snimim, da prespavam, jer na prvu uvijek nađem neke tehničke stvari koje bih promijenila, ali onda na drugu u njima pronađem emociju koja tamo treba biti. To je taj clash kod nekog tko tehnički stremi perfekcionizmu, dok s druge strane ni sama ne slušam ljude koji su tehnički besprijekorni, već slušam ljude koji me jednostavno svojim glasom uvuku u nešto svoje. Nisam htjela uvlačiti ljude ni u kakav mrak. Cijelo to vrijeme pandemije u kojem je nastajao album bilo je baš negativno i mračno, naravno, utjecalo je na mene, ali tako što sam zbog toga u potpunosti sve negativno odlučila staviti sa strane. Meni je bilo potrebnije da radim na ovim pozitivnijim stvarima. Uvijek sam mislila kako mogu bolje napisati i otpjevati baladu, ali onda sam skužila da to uopće nije moj dar, nego da je moja vrlina točno upravo ta da mogu donijeti nešto pozitivno i autentično.

Uskoro će početi i koncertne aktivnosti

Imaš li nastupe? Nedostaju li ti prilike da češće budeš na pozornici?

Sad ćemo svirati na ovom Adventu, ali ideja mi je bila napraviti nekakav koncert i s novim albumom, ali i starim pjesmama. Mislim da ću to napraviti sljedeće godine. Ovo me sve pretrčalo s planovima, paralelno sa svim drugim stvarima koje radim. Jednostavno nisam uspjela skupiti ekipu na istom mjestu u isto vrijeme kako bismo složili nešto konkretno. Voljela bih sad, nakon dvadeset godina, napraviti koncert u koji bih ukomponirala sve svoje pjesme. Sad ih ima.

Nakon dvadeset godina i šest albuma i dalje je ”Moj si anđeo” na vrhu Spotify liste, ali na njoj su se našle i ove novije.

O da! ”Moj si anđeo” nalazi se na svakoj plejlisti! Novi je album izašao prije dva mjeseca i sve su pjesme na streamingu. Uopće nismo išli na fizičko izdanje. Ja, kao osoba koja uopće tako ne konzumira glazbu, ne mogu ni zamisliti kako je tek mlađoj publici. Moja djeca ne znaju što je CD. Kad sam im pokazala svoju slikovnicu s CD-om Bajke u pjesmama, pitali su me kamo to ide.

Imaš li osjećaj da se daješ potpuno u glazbu s obzirom na to da imaš aktivnu i drugu karijeru?

Ne! Mislim da se nisam dala ni trideset posto. Dala sam se kreativno. Dala sam se sa svim onim najčišćim i najboljim stvarima koje su vezane za glazbu. Ovaj drugi dio, gdje zapravo trebaš krenuti u borbu za poziciju, njime se zapravo nikad nisam ni bavila. Na to se nisam trošila, samo nužni minimum. Meni je tu problem jedna računica koja ne drži vodu na razini našeg tržišta i žao mi je što to moram tako reći. Sigurno će netko komentirati da mi je lako to reći kao netko tko ne živi isključivo od glazbe. Ljudi ne shvaćaju da je jednako teško raditi ovaj posao kao i svaki drugi – provesti dane i mjesece na putu, od najmanjeg kafića do najvećeg kluba, do trga, padala kiša ili snijeg, umro tebi netko u međuvremenu, a ti pjevaš i svi se veselimo… Nije jednostavno. Više volim ovaj kreativni dio koji se događa u studiju i nekim malim, intimnim situacijama i prostorima nego što sam ikad stremila tome da budem neka velika zvijezda.

Jesi li razmišljala onda pisati za neke druge izvođače?

Pa jesam, ali jednostavno neke stvari koje sam napisala dala sam nekim prijateljima i nisam od toga pokušavala napraviti posao u tom smislu. Borba u Hrvatskoj za dio kolača je toliko sve luđa i luđa. Ne znam što bih ti rekla uopće o tome! Jedna je stvar pričati o umjetničkom dijelu toga što čini stvaranje, glazbu, pjesme, instrumentaliste, pjevače, pričati o ljepoti onoga što se stvori, a ona druga strana pričanje je o poslu, biznis planu i strategiji. Ne možeš se ozbiljno baviti glazbom na način da nemaš plan i strategiju, bilo da ćeš svirati po kafićima, u triju, u bendu, u više bendova, na svadbama… Sve ima neku svoju kalkulaciju kako je taj model poslovanja održiv. Svi se nadaju da će se nekad dogoditi neki hit, ali realno, koliko više od hita čovjek može zaraditi na našem tržištu? Kad staviš to u te neke relacije, ne možeš fantazirati o tome kako ćeš isključivo i u svakom trenutku svog života živjeti od glazbe. To je vrlo sretna i privilegirana situacija da možeš razmišljati tako. Pogotovo kad pričamo o tome što je u trendu. Pitanje je koliko ono što je u trendu donosi ljudima koji su trenutno u trendu neko dugoročno rješenje.

Naslovnica albuma Letimo i kad padamo

Mislim da se ne govori dovoljno o tome koliko majčinstvo utječe na kreativnost, stvaranje glazbe, snimanje i sav taj glazbenički život. Rađa li to frustraciju? Kakvo je tvoje iskustvo?

Istina, to se i meni događalo. Osim toga što si frustrirana je se ne možeš kreativno izražavati, barem ne u tom trenutku jer moraš čekati na dođeš na red, to je taj moment kada sebe ipak poništavaš i stavljaš u drugi plan jer su neki drugi prioriteti jednostavno – prioritetniji. U tom se trenu događa još jedna dublja frustracija, a to je ona kada si svjesna da si frustrirana zbog nečeg što je vrlo prolazno i trenutno, koliko god se ne čini u tom trenutku jer je vrlo intenzivno. Rekla bih da, za razliku od svih drugih iskustava koje čovjek ima u drugim odnosima, ono prema vlastitom djetetu potencirano je još jače i više. Zbog toga je to toliko intenzivno, jer si ti moraš dati prostora da sam sebi oprostiš situaciju u kojoj ćeš na neki način iznevjeriti sebe da bi nekome drugom u nekom trenu nešto omogućila. Postoji jedan ključni trenutak koji u toj situaciji bude prijeloman – kada shvatiš da nemaš ništa od toga da bivaš frustriran i tako živiš, prenosiš to svoje nezadovoljstvo ili na ljude oko sebe ili iznova na sebe. To je jednostavno jedan začarani krug u koji je jako lako ući ako konstantno sebi pričaš jednu te istu priču. Moraš promijeniti način na koji pričaš priču.

Bila je 2018. kad sam krenula raditi ovaj album, ali ostala sam trudna i morala sam ići na čuvanje trudnoće. Dotad sam napravila već pola albuma, snimila spotove, ali sve mi je u mom životu reklo ne, uz sav osobni užas gdje sam se brinula hoće li biti sve u redu i hoću li iznijeti trudnoću. Sve je bilo u redu, dobila sam sina, ali onda je krenula korona. Izgledalo je kao da je stao cijeli svijet i da neće biti nijednog eventa uživo. Moji prijatelji koji sviraju zaposlili su se kao dostavljači. Unatoč svemu, stvarala sam i dalje u nadi da će sve proći. Na osobnoj razini, za mene je ovo bio test strpljenja. Shvatila sam kako ta briga koju imaš u trenutku, ako nije životno ugrožavajuća, moraš se izdići iznad nje i shvatiti da ne možeš imati sve odjednom. Na kraju je ispalo da mi je život dao sve točno onim redom kako sam to mogla i nositi. Mislim da je, općenito, ženama oduvijek teško. Danas sedamdeset posto autoimunih bolesti imaju žene. Sve nosimo unutra i zato obolijevamo. Pod većim smo stresom, pokušavamo raditi na svim stvarima, ali ih ne možemo riješiti. Možemo samo pronaći način da se samoreguliramo. To mi je bio najveći izazov. Priče koje sami sebe pričamo – najmoćnije su na svijetu. U svim tim situacijama odlučila sam sama sebi ispričati neku drugu priču i napraviti od nje istinu.

Što je s festivalima? Hoćemo li te ponovno gledati na tim pozornicama? Čine mi se kao dobar način za promociju nove glazbe.

Na početku svoje karijere stvarno sam sudjelovala na jako puno festivala. Bila sam na Melodijama Jadrana dok ih je još Runjić vodio, Zadarskom festivalu, Splitskom festivalu, na Dori nekoliko puta, Zlatnim žicama Slavonije, Bihaćkom festivalu… sve sam festivale odradila i čak dobila sam neke nagrade. Dječji je album bio nominiran za Porin. Bila sam dio sustava, ali sustav me nije oduševio. Nisam se osjećala da je meni zbog toga u glazbi bolje ili lošije. Jednostavno, nakon nekog vremena nisam vidjela smisao toga. Na kraju se osjećaš kao neka karavana koja služi popunjavanju televizijskog prostora. Taj mi se dio nikad nije sviđao, ali sudjelovala sam jer su svi bili tamo. To je tada bio jedan by the book način kako se sudjeluje u hrvatskoj domaćoj glazbi. Meni su te Dore bile užas – svi kao radimo neke koreografije, ali to je bilo totalno cringe. Na Doru sam išla samo zato što sam kao klinjo obožavala gledati Eurosong. Kao da je sve nekako izgubilo svoju vrijednost… Ili možda ja to više ne vidim kroz te naočale.

Iza sebe Ivana ima serijal festivalskih nastupa

Spominjale smo u par navrata kako se baviš drugim stvarima. Skillbox je jedna tvoja jako lijepa priča.

Bez obzira na to što se tu ne radi o glazbi, to mi je isto jedan kreativni dio. Radi se o ideji gdje je u pitanju dijeljenje znanja. Mislim da je to ono što može pridonijeti nekom boljitku društva općenito. Ako pokažeš koliko različitih i genijalnih stvari ljudi rade, stvari koje možda nisu nužno eksponirane ili popularne, zapravo tek onda dobiješ uvid koje su to sve mogućnosti koje čovjek ima i kakve sve karijere postoje. Mislim da je to jako važno čuti od ljudi koji su uspjeli ostvariti se u tim područjima i ostaviti trag za sobom. Ti ljudi uspjeli su promijeniti stvari za sebe i za ljude u svojoj okolini. Kada danas pitaš klince da ti nabroje neka zanimanja, djeca nabroje uvijek pet-šest istih. Među njima su influencer i youtuber. Skillbox je definitivno priča koja ima nastavak. Zasad imamo trideset predavača na platformi i od iduće godine idemo u Sloveniju. Super je projekt i baš nam je lijepo to raditi. To je solo projekt mene i Lide Hamar Paladin i vjerojatno zato i uspijeva jer same držimo konce u rukama. Nema sponzora jer želimo da sav sadržaj bude naš i da ima kriterije.