30
ruj
Intervju

Ususret velikom slavlju u Boogaloou

JeboTon ansambl: „Rad u tako velikom okruženju začuđujuće je izvediv i vrlo nagrađujuć“

JeboTon

JeboTon /Fotosekcija KSET-a

share

JeboTon kolektiv aktivno djeluje već jedanaest godina, a svoj će jedanaesti rođendan proslaviti 1. listopada u Boogaloou uz nastup najpoznatijeg i najmnogoljudnijeg uličnog ansambla. Nakon prošlogodišnje festivalske fešte održane na dva stagea u Medici uz nastup svih bendova kolektiva, od kojih su se neki ponovno okupili upravo povodom te svečanosti, ansambl će se ove godine vratiti u prostor iz kojega je i krenuo.

Multiinstrumentalisti opisani kao „jedini cover bend koji izvodi isključivo vlastite autorske pjesme“, a vjernijoj koncertnoj i festivalskoj publici već dobro poznati kao pravi party makeri, širitelji pozitive i ljubavi, kako prema glazbi, tako i prema ljudima, uvest će nas u koncertni listopad, a nešto o koncertu, pripremama, ljetnim turnejama i ostalim glazbenim izazovima jeboTon ansambla ispričao mi je Filip Bingo Berlengi.

„Sviranje u ansamblu veoma je specifično jer više podsjeća na ‘hare krišne’ ili skupinu navijača nego na klasični bend“

Kako je nastao jeboTon ansambl? Tko je, kako, zašto i kada došao na tu ideju i odlučio oformiti ovaj kolektiv?

Ansambl je nastao početkom ljeta 2011., samo par mjeseci nakon formiranja JeboTon kolektiva (umjetničke platforme koja je posljednjih godina postala i nezavisni izdavač), a svrha mu je bila da kao privremeni sastav u kojem članovi bendova JeboTon kolektiva sviraju akustične instrumente na ulici promovira prvu jeboTon feštu u Boogaloou. Koliko se sjećam, u početku zaista nije bilo većih aspiracija ni očekivanja od ansambla, osim da posluži tome da više ljudi dođe poslušati druge bendove u kojima smo svirali.

Kako funkcionira kreativni rad u tako velikom kolektivu? Koliko je teško dogovoriti se, pronaći kompromis i okupiti sve ljude na probi, u isto vrijeme i na istom mjestu?

Rad u tom velikom okruženju začuđujuće je izvediv i vrlo nagrađujuć, naravno, pod uvjetom da se uspijemo istodobno skoncentrirati na više od tri minute. Budući da je teško okupiti ljude za probe, imamo ih jako rijetko – manjak proba nadoknađujemo zajedničkim sviranjem – što s ansamblom, što u drugim bendovima, što kroz jammanje. Jedini je osjetni nedostatak takvog načina rada navježbavanje novog materijala, što se najčešće desi tijekom turneje jer nas je valjda jedino tada većina na okupu na više od par sati, ili na jednoj od par proba kojih održimo godišnje.

Što je predstavljalo najveći izazov u vašem dosadašnjem radu i funkcioniranju?

Mislim da je pandemija, za koju se zaista nadam da je sad trajno iza nas, bila jedan od najvećih izazova u kulturno-umjetničkoj sferi. Unutar jeboTona smo je, skupa s potresom i očekivanjem najezde skakavaca pa jahača apokalipse, prebrodili kao familija – uz međusobnu pomoć, psihološku podršku, izvlačenje maksimuma iz situacija radi epidemioloških mjera i emotivne intimne koncerte zbog kojih smo još više osvijestili koliko nam je muzika važna u životu, kao na primjer na Peglici i komandosu u Močvari za dvadeset ljudi pod maskama koji bengaju u stolicama međusobno razdvojenima po dva metra…

Koja je razlika između sviranja u ansamblu i u matičnom bendu (ili čak bendovima)?

Sviranje u ansamblu veoma je specifično jer više podsjeća na ‘hare krišne’ ili skupinu navijača nego na klasični bend, a i ne postoji potreba za tolikom količinom individualnog angažmana, dok se za sviranje u matičnom bendu čini da iziskuje puno veću razinu involviranosti i posvećenosti vlastitom projektu nego što je to slučaj s ansamblom. I jedno i drugo je izniman gušt, samo na znatno različite načine.

Koji je osnovni cilj koji biste željeli postići sviranjem i muziciranjem? Što smatrate najvećim postignućem ansambla, a gdje vidite ansambl u budućnosti?

Tridesetogodišnji plan je da svirkom zaradimo dovoljno novaca za kupovinu svih dostupnih i neiskorištenih nekretnina u Zagrebu kako mladi ne bi imali gdje za stanovati, čime bismo produbili i nastavili međugeneracijsku traumu i natjerali ljude da se okrenu glazbi kao utočištu, što bi značilo da ćemo zaraditi još više novaca ako nastavimo svirati. Ako u tom procesu nekog razveselimo, dirnemo ili potaknemo na kreativno stvaralaštvo, to je onda zaista prekrasno.

Najveće postignuće ansambla neupitno je trenutak s Miroslavom Ćirom Blaževićem kod Šprajca u božićnom specijalu RTL Direkta:

Ćiro: Znate tko je jači od vas?

Mi: …

Ćiro: NITKO!

Ansambl u budućnosti vidimo u 21. stoljeću, što je nešto što, nažalost, ne možemo reći za sve više zemalja u svijetu.

Odakle najčešće crpite inspiraciju? Što pokreće vaše kreativne sokove?

Budući da je u pitanju više autora od kojih svaki na svoj način pristupa kreativnom procesu, teško je naći jedan zajednički faktor koji bi objedinjavao izvor naših ideja, ali ono po čemu smo se svi skupa kao društvo našli i što neupitno ukrašava naše odnose i živote je definitivno zajebancija – većinom ugodna, ponekad pretjerana, ali uvijek vedra i dobronamjerna.

JeboTon je i „jedini cover bend koji izvodi isključivo vlastite autorske pjesme“. Kako izgleda proces prilagodbe pjesama izvedbi ansambla?

Prilagođavanje pjesama ansamblu je zapravo poprilično zabavan proces, jer što god napravimo s tim pjesmama, naše su u startu pa nam ne može biti neugodno zbog nekog drugog. S funkcionalne strane tu je riječ o prenamjeni dionica za druge instrumente jer, na primjer, nemamo električne gitare koje bi svirale tvrde riffove kao što to bude slučaj u originalu, pa se stoga i cijeli zvuk i vibra pjesme najčešće promijene tako da sve skupa bude skladno i smisleno u akustičnom kontekstu. Ali to je prije svega prilika za prisjetiti se i doživjeti koliko je u toj skupini talentiranih i kreativnih ljudi koji iskreno žive i uživaju muziku.

Što je za vas muzika?

U prvom redu imenica. Može biti i glagol ako stvorimo neologizam muzíkati – musti pomalo. Npr. „Vidi ti Tončija, on baš muzíka pare od te muzike!“

Ansambl je krenuo sa svirkama na ulici, najčešće na Cvjetnom trgu. Kako je izgledao taj put od ulice do klubova i festivala, jeste li uopće očekivali takav razvoj situacije?

Prvih pet-šest godina ansambla nismo uopće tražili svirke, svirali smo većinom na ulici, a u klubovima i na festivalima kad bi nas pozvali. Tada smo bili više fokusirani na vlastite bendove i puštali smo da ansambl sam od sebe ide svojim tokom, što se ispostavilo kao recept za uspjeh – ako zaista želiš nešto, mora ti biti svejedno oko toga, inače izgoriš jer se cijeli daš u to. Ako nisi uložio ništa, sve što ti se vrati je nemjerljivo više: kako matematički, tako i po osjećaju.

JeboTon ansambl na moru

JeboTon ansambl na moru

„Najčudniji instrumenti su melodike jer izgledaju kao alkotestovi“

Koje vam je omiljeno mjesto za svirke? Gdje biste najviše željeli svirati, a još niste?

Naš punkt na Cvjetnom trgu preko puta Kina Europa i dalje nam je jedno od dražih mjesta za svirke, najvjerojatnije zato što smo u to mjesto utkali djeliće sebe dok smo se tamo skupa družili i odrastali. Od mjesta gdje bismo najviše htjeli svirati, a da još nismo je sigurno Međunarodna svemirska postaja, ali ju je zasad nezgodno uklopiti u neku turneju jer bi nam bili riješeni samo honorar, hrana i smještaj, ali ne i putni troškovi.

Važno su obilježje JeboTona i ljetne turneje. Kako izgleda njihova organizacija i koliko je ona komplicirana i izazovna?

Ljetne turneje jeboTon ansambla već su postale tradicija gotovo kao i jesenske fešte, a velik dio truda i trošenja mentalnih resursa svodi se prije svega na koordiniranje 15+ ljudi da se uspije dogovoriti za desetak dana tijekom ljeta kad nitko nema drugih obaveza. Nakon toga svi drugi organizacijski i logistički pothvati djeluju kao mačji kašalj. Da ne kažem pičkin dim. Eto, rekao sam.

Osim ‘sto’ glasova, karakterizira vas jednako toliko instrumenata. Koji su ansamblovi najzanimljiviji, najčudniji i najvažniji instrumenti?

Najvažniji instrumenti bi, zapravo, bili oni koji se najviše čuju, jer bez njih zvučimo tiho i šuplje, a to su trombon, bas i cajon. Najzanimljiviji instrument je viola jer nisi siguran je li violina ili viola ako pored nije još jedan violinist, a i nemaš uvijek referencu veličine, na primjer, za Karla su pitali „tko je onaj lik koji svira ukulele“, a svirao je najobičniju klasičnu gitaru, samo što je ogroman. Najčudniji instrumenti su melodike jer izgledaju kao alkotestovi.

Osim glazbom, povezani ste ljubavlju i prijateljstvom. Kako je nastao naziv albuma, odnosno, usudila bih se reći i službeni slogan (koji se pojavljuje i u različitim inačicama s osnovnim lajtmotivom: ljubav) ansambla Širi ljubav ili šuti? Što vam on predstavlja?

Krilatica jeboTona Širi ljubav ili šuti zapravo je izjava našeg drugog kahonista Vita koji trenutno ima hamburšku adresu – u nekoj raspravi je to izjavio, koliko se sjećam, vezano uz kontekst širenja loše vibre. To je bez dilema veoma prikladan slogan za naš kolektiv – i u našem relativno malom krugu ljudi postoji hrpetina različitih stavova, pogleda na život i načina funkcioniranja, ali je bitno samo imati empatiju, razumjeti i prihvatiti različitosti i onda je moguće funkcionirati.

Prošle ste godine obilježili deset godina JeboTona malo drugačijom, velikom feštom u Medici na kojoj smo, osim ansambla, mogli čuti i vidjeti gotovo sve bendove vašega veselog kolektiva na dva stagea uz popratne sadržaje u unutrašnjosti AKC-a. Kako vam je bilo i što vam je najviše ostalo u sjećanju?

Jubilarna dekadentna fešta nam je svima ostala u predivnoj uspomeni, bilo je veoma emotivno i sentimentalno, naročito zato što su iz naftalina za tu prigodu izašli i rashodovani bendovi koji su među onima koji su započeli cijelu priču o jeboTonu – Antidepresiv, Hren i Lobotomija. Mislim da je većina nas osvijestila činjenicu da jeboTon postoji deset godina tek u trenutku kad smo to vidjeli napisano na eventu. Jedva čekamo vidjeti kako će izgledati fešta 2041. za 30 milijuna godina jeboTona, možda do tada uspijemo dogovoriti s Valentinom Boškovićem da stave ansambl kao predgrupu na koncertima koje imaju dogovorene 2046. i 2048.

Koncert u Boogaloou najavljen je kao najveća fešta ikad. Kako izgledaju probe? Što pripremate i što možemo očekivati?

Proba je bila vrlo uspješna za naše pojmove, u klasičnoj ADHD-ovskoj maniri uspjeli smo se skoncentrirati na punih deset minuta (u nekoliko intervala, naravno) i navježbati novu pjesmu. Mislim da je nećemo izvoditi u Boogaloou jer pola ljudi nije bilo na probi, ali smo se samo htjeli pohvaliti da smo ponosni na taj uspjeh. Za Boogaloo možete očekivati formalni dress code i strogi protokol, kao i veoma striktno reguliranu zajebanciju te gospodske manire za stolom i instrumentima.

Ulaznice su i dalje dostupne po cijeni od 60 kuna putem sustava Entrio i u Dirty Old Shopu, dok će na dan koncerta biti potrebno izdvojiti 80 kuna.

Moglo bi Vas zanimati