03
lis
Intervju

Turisti: Kad je izvođač na margini, lakše se po njemu pucaju rafali

Turisti

Riječki kvartet objavio je treći album (Foto: Kristina Barišić)

share

Nakon nastupnog albuma grupe Turisti Human_esque i drugog albuma pod nazivom Revolución prožetih zvukom osamdesetih i devedesetih, bend koji čine gitarist i autor Vlado Simcich Vava, vokalistica Iva Močibob, Bobo Grujičić na bubnjevima i basist Sergej Hofman – objavili su svoj treći studijski album Apneja

 

Mračniji nego inače, poznati riječki glazbenici Vava Simcich (En Face, Laufer, Mone, Paraf…) i Iva Močibob (Putokazi, ENI, Paraf…) govorili su o njegovom nastanku u vremenu neizvjesnosti, ali i poziciji koju alternativna glazba ima na sceni.

Kako biste okarakterizirali novi album grupe Turisti u odnosu na dosadašnje? Koja vas je ideja vodila u stvaranju albuma? Što ste željeli promijeniti, a što nastaviti u odnosu na prethodne albume?

Vava: Nije bilo neke jasne ideje u početku o koncepciji. Naime, moj pristup snimanju je ovisan isključivo o inspiraciji. Snimam pjesmu za pjesmom, a kako volim biti ekonomičan sa studijskim vremenom, dakle i budžetom, onda se na nju troši najmanji mogući broj vremenskih jedinica, do tri sata maksimum. Nažalost, luksuz druženja benda, a kamoli jammanja u studiju nije više, barem nama, moguć ni dostupan. Kad je već bio snimljen veći broj pjesama, bilo mi je jasnije da će materijal biti mračniji, da će odražavati duh današnjeg vremena, prijetnju rata, pandemije. Ukratko, iskaz tjeskobe kroz koju svi prolazimo. Ono što povezuje ipak sve albume Turista su tekstovi, neki ih zovu hermetičnim, ali ja ih pišem tako da imaju u sebi sadrže notu ljubavi, humanosti, gubitka, ali i povremeni izboj svjetla i naznaku barem vizije bolje budućnosti.

Iva: Osjećam se puno slobodnija sama sa sobom i u interpretiranju i u sugestijama koje imam za Vavu tijekom stvaranja pjesme. Neke zadrške koje sam imala na prva dva albuma ovdje su nestale. Kontradiktorno, tijekom najnesigurnijeg razdoblja u kojem si bez prestanka suočen sa smrtnošću, nikad nisam bila sigurnija i čvršća u pronalaženju svojega glasa u svakoj pjesmi.

Zašto takav naziv albuma? Apneja je poremećaj spavanja kada disanje prestaje u kratkim intervalima. Kako ste to povezali s Turistima?

Vava: Negdje otprilike u ovom prvom odgovoru već leži objašnjenje. Zeitgeist je trenutno takav da se čini kao da možemo živjeti isključivo od danas do sutra, nesigurnost i strah su postali dijelom naše svakodnevice. Ne znam kad sam odspavao u kontinuitetu nekih sedam – osam sati, to već postaje stvar prošlosti. Što se tiče poveznice, nije potrebno daleko pogledati – nitko nije imun na uzburkani kaotični svijet koji se dijeli na slabe i nuklearno opremljene države.

Iva: Album je nastajao tijekom razdoblja u kojem je cijeli svijet na neko vrijeme prestao disati. Sve je stalo. A nas je svakodnevno vježbanje u spavaćoj sobi, dnevnom boravku, kuhinji, na balkonu ipak uspijevalo održati samo malo iznad vode.

S kime ste surađivali na stvaranju Apneje?

Vava: Prije svega, tu je naš sonični meštar Matej Zec s kojim već surađujem samostalno više od petnaest godina i koji prati moju nervoznu dinamiku na snimanjima brzinom svjetlosti. Na „Rekvijemu“ sam ga zadužio i za aranžmanske zahvate i tu je dao svoje optimalno umijeće! Sjajan čovjek, odličan producent. Nezamjenjiv. Njegov kompanjon iz bivšeg sastava Morso, Darko Terlević, multiinstrumentalist, dobio je također zadatak skockati „Porušena stabla“,poigrati se bazičnom snimkom i od nje učiniti nešto svoje, dodati vlastiti autorski potpis.

Turisti

Naslovnica albuma Apneja

Osjećate li se nakon svih tih godina zrelije, pametnije i odraslije ili još uvijek uzbuđeno i zaigrano kad počinje priča oko novog albuma?

Vava: Pamet je ostala negdje iskopčana, stoga se ne oslanjam na nju. Ako me pitaš postoji li zasićenje ovim najljepšim poslom kojeg radim, odgovor je ne. Uživam u svakom trenutku nastajanja moguće pjesme i svirke jer me svaki takav trenutak vrati u tijelo dječaka zarobljenog u ovog sredovječnog muškarca koji jesam danas. Onaj vibrantni osjećaj neposredno pred izlazak na binu, uključivanje u pojačalo, nervoza – nemjerljivo s bilo čime. Možda bih i seks uvrstio u tu oskudnu top listu.

Iva: Vavin entuzijazam i njegov autorski izraz nešto su čemu se iskreno uvijek divim. To je kotačić od kojeg kreće sve. Na taj poticaj nikada ne mogu niti želim ostati imuna. Uživam, igram se, isprobavam… Nekad ide teže, nekad iz prvog pokušaja. Uvijek s puno strasti i uzbuđenja. Od muzike sam uvijek zaljubljena.

Kako su uopće Turisti dobili ime? Sugerira li to prolaznost i nezadržavanje na glazbenoj sceni ili pak periodične povratke?

Vava: Tvoja je teorija zanimljiva! Ali ne bih rekao da smo tu samo u prolazu. Nismo vidljivi na mapi, oko toga spora nema, međutim, od 2015. objavljujemo uredno albume, nastupamo – iako nedovoljno često, čak snimamo i spotove. Gotovo bi se reklo da je to ozbiljna karijera. Što se mene tiče, sviram dok ne umrem! Izbor samog imena bio je slučajan. Imali smo desetak imena, ubacili ih u šešir i izvukli ovo.

Kako ste zadovoljni statusom benda na sceni?

Vava: Svakom tko prati domaću i regionalnu scenu bih rado poklonio po jedno povećalo. Tek toliko da ne ostanemo skroz nezapaženi.

Koji su glazbenici utjecali na vas kod stvaranja Apneje?

Vava: Misliš baš na zvuk ovog albuma? Ne bih se usudio tvrditi da je postojala ikakva intencija preslušavanja pa onda preslikavanja nekog benda. Prije bih rekao da je on rezultat akumulacije svega skupljenog i pohranjenog u sivim ćelijama u posljednjih četrdesetak godina pa su utjecaji dolazili od svuda, od post punka do dark popa, rocka. Kako se ne volim zabijati u jedan žanr, onda težim obuhvatiti što više stilova. U ovom slučaju, kod Apneje, ipak postoji puno jasnija ujednačenija koncepcija: kako aranžmanima, tako i tekstovima.

Turisti

Iva Močibob

Koje te teme najviše zaokupljaju? O čemu voliš promišljati?

Vava: Moja platforma oko pisanja se uglavnom kreće intuitivno, ali rekao bih da je glavna tema ljubav. Povremeno ubacim i nešto socijalnih komentara, no uglavnom to bude kroz metafore, dakle, neizravno ukazujem na stvari koje me tište, neosjetljivosti ljudi na nepravde, izostanak humanosti.

Preslušala sam nekoliko puta album i za uho su mi zapele „Nisam sama“, „Rekvijem za san“, ali stvarno mi je posebna, možda najjača, „Kada jednom“. U objavi za medije piše da je neformalna književna skupina riječkih autora Ri Lit sudjelovala na toj pjesmi. Na koji način? Jesi li ti muški vokal u pjesmi?

Vava: „Nisam sama“ je među nama članovima ispao favorit na albumu i volimo je svirati, otvarati koncert upravo njome. Spora je, lijena gotovo i ima tu mantru u ponavljanju teksta sa željom da te uvjeri da biti sam zaista nije toliko teško. „Rekvijem“ je nastao, kao uostalom i sve ostale pjesme, tako što najprije složim kompletnu muzičku podlogu, a potom se pozabavim melodijskom linijom na koju zakačim tekst. U ovom slučaju, jako mi se dopalo iskoristiti taj naslov američkog klasičnog modernog romana autora Huberta Selbyja. Bio u bunkeru neke četiri godine, odnosno, nije mi se uklapao u nijedan prethodni koncept albuma, ali sada odnosno prošle godine, s gubitkom roditelja, znao sam da je mogu oživjeti, napraviti posvetu. I upravo zato sam se okuražio stati za mikrofon i osobno prenijeti poruku, ipak je to neka vrsta ispovijedi. Društvo iz Ri Lita se vrlo rado odazvalo kad sam ih zamolio da šaptom prodube atmosferu odlaska, zaspivanja zauvijek. Inače, na svakom dosadašnjem dugosvirajućem izdanju Iva i ja imamo po jedan duet – „Srce kao nebo je“, „Vegas“ i sad ova, „Kada jednom“.

Vaša glazba nije za mase, ali, Vava, meni tvoji stihovi mogu samostalno stajati kao poezija. Imaš li možda i takve ambicije, s obzirom na tvoju povezanost s riječkom književnom scenom? Pričaj mi malo više o tome.

Vava: Ha, znaš jednom sam stvarno imao tu ambiciju, objavljivao stihove u magazinu Val, čak složio cijelu zbirku koja je naišla na simpatije jednog izdavača spremnog da ih otisne u knjižicu. Srećom po mene, izdavač je bankrotirao i taj moj projekt se nikada nije realizirao. Bio sam stvarno premlad i prebudalast, danas bi mi bilo vrlo neugodno da taj naslov stoji negdje u mojoj biografiji. Mislim da ti tekstovi mogu funkcionirati isključivo kroz muzički kontekst, moraju imati vlastiti soundtrack i u slučaju da ih izoliraš, nestali bi bestraga. Ovako se barem povremeno dogodi da ih netko i zapazi. Literarni angažman mi je danas puno uzbudljiviji kroz prozno stvaralaštvo. Tu je prostor puno širi i artikuliraniji.

Koliko ti kao autoru i kreativcu znači mišljenje kritičara?

Vava: Jedino što mi preostaje, rekao bih. Publika je imuna na radove, svejedno jesi li iz one instrumentalističke faze ili ove konvencionalne, s klasičnijim aranžmanima. Kritičari su korektiv, ponekad. No postoje i neargumentirani komentari toksičnog sadržaja koji nisu ugodni za probavljanje. Naučio sam se nositi i s njima. U svakom slučaju, kad je izvođač na margini, puno se jednostavnije po njemu pucaju rafali.

Turisti

Turisti uživo

Koje je tvoje mišljenje, jesu li spotovi doista bitni kako bi se danas dobro promovirala glazba ili su prevelik zalogaj za one glazbenike koji nemaju toliko veliku publiku?

Vava: Nemam pojma kako bih odgovorio na to pitanje. Negdje duboko u sebi smatram ih potpuno suvišnim i nepotrebnim. Pogotovo ako znaš da su i oni teški financijski izdatak za izvođača. Što se tiče Turista, tu pristajem na kompromis pa povremeno snimimo neki videouradak jer ostali članovi smatraju da je to nužno. Šteta je za našu malu zemlju, diskografiju uopće, što ne postoji emisija koja bi promovirala aktivno novosti s rock scene. I tek danas shvaćam u kolikoj je mjeri bio važan Hit depo sa sjajnim voditeljima i otvorenim konceptom prema svim rukavcima rock glazbe, od undergrounda do mainstreama.

Što ti je najvažnije kao autoru?

Vava: Biti donekle prepoznat, ne i celebrity.

Što ti može poslužiti kao pokretač ili inspiracija u procesu stvaranja pjesme?

Vava: Okidač za proces nalazim ama baš svugdje. Bile to priče drugih ljudi ili osobne preokupacije, sve želim pretočiti u pjesmu. Jako se volim baviti i biblijskim temama, bez obzira na to što sam uvjereni ateist. U licima koje se ondje pojavljuju postoji patnja koja je svevremenska i ljudska. Izdaje, zavidnosti, zloće, naivne dobrote, zombiji, ukratko – vrelo inspiracije.

Tko je do sada najviše utjecao na vaš glazbeni izričaj?

Vava: Ako su u pitanju Turisti, onda je ta lepeza utjecaja vrlo široka i pokriva sigurno prostor od pedeset godina svjetskog i domaćeg rokenrola. Klasični rock, new wave, dark pop, glam rock…

Osim što ste glazbeni partneri, ti i Iva ste i životni ste partneri. Puštate li svoje pjesme svome djetetu ili doma ipak svira dječja glazba?

Vava: Samo to ne! Dječje pjesmice! Pouzdan način da me se istjera iz kuće! Brrrr! Kći je izložena muzici koju slušamo, ali ne na agresivan način, jednostavno nam šušti tu negdje s ploča ili kompjutera. Siguran sam da će sama jednom izabrati nešto što meni neće biti po volji, ali nije li tako bilo sa svima nama? Kad vježbamo nas dvoje s akustičnom, ona se obično prikrade i zapjevuši s Ivom. Najdirljiviji trenutci u mom životu!

Iva: Ona je dio procesa stvaranja. Pjesmu pjevuši prije nego snimimo demo, a rado se pridruži i u demo snimci. Dobro pamti tekstove i strukturu pjesme pa baš uživa. Inače, puno zajedno slušamo muziku. Trudimo se zaraziti ju onom dobrom pa nam je tako zadnji album Placeba bio toliki hit da smo zajedno išli na njihov koncert u Zagrebu u šestom mjesecu. A često kad je rokenrol u autu, svira i zračnu gitaru. Lijevom rukom.

Kakva je domaća alternativna scena iz vaše perspektive?

Vava: Nemam više toliko jasan uvid, priznajem. Manje vremena jednostavno ne dopušta dugotrajnu istragu u tom smjeru. Ono što mi je zaista blisko je lokalna scena koju pratim prilično aktivno. I gotovo svi akteri se ponekad požale na manjak koncertnih nastupa ili slabo zanimanje publike, bez obzira na izvrsnost, moje mišljenje, koju ti izvođači isporučuju.

Iva: Voljela bih da su izvođači alternativne scene prisutniji, da imaju više medijskog prostora i da ih srednjoškolci više citiraju.

Kad smo posljednji put razgovarali, započeo si suradnju s Parafima. Što se događa na tom polju?

Vava: Ta je suradnja u punom zamahu. Nastupamo širom regije, ipak je riječ o legendarnom bendu iz doba punka i novog vala pa kad su se iz dugogodišnje hibernacije probudili, izazvali su veliko zanimanje kako nekadašnje, tako i sasvim mlade publike. Upravo ovih dana dovršavamo miks živog albuma snimanog još u travnju u Rijeci s Matejom. U iščekivanju smo i snimaka s novosadskog Exita, kojim bi upotpunili taj konačni prvi pravi album uživo ujedinjenih Parafa, a koji će obuhvatiti njihov cjelokupni opus od tri albuma objavljivanih redom 1980., 1981. i 1984.  Vjerujem da bi taj live mogao sadržavati u svom bonusu i tri, ili više, studijske snimke koje smo kuhali u proteklom periodu.

Što vidite kao ostvarenje uspješne karijere?

Vava: Mene na životu održavaju svirke. Nastupi su, električni ili akustični, smisao postojanja i kad ih nema u dovoljnom broju, frustraciju liječim tako što trošim novce odlascima u studio jer mi se ondje oslobađa vrlo slična energija kao i na koncertima. Ili je vatromet ili piši kući, propalo je!

Iva: Slažem se da su svirke ostvarenje u punom smislu. Ta neponovljiva kemija u trenutku s tom našom energijom i s energijom publike je vrijedna. Naravno, meni je i cijeli proces rada na pjesmama čaroban. Kako pjesma nastaje, od skice preko studijske snimke pa sve do izvedbe uživo koja nikad nije ista. To bih mogla zauvijek. To je moj osobni uspjeh. Da imam priliku biti dio takve magije.

Čime se trenutačno bavite i u kojem smjeru razvijate svoje interese?

Vava: Upravo dovršavam sasvim novi instrumentalni album, a i nedavno sam radio soundtrack za kratki film redateljice Kristine Barišić. Uz to sam se pozabavio i skladanjem kratkih instrumentala za radio dramu Mići princ, što je čakavska verzija Malog princa, a na nagovor prijatelja iz muzeja Peek&Poke.

Neostvarena želja?

Vava: Da odsviram jedan session s EKV. Ili s Bowiejem. Dobro, ‘ajde, sa Stonesima.

Iva: Da odsviram jednu pjesmu s Turistima uživo. Na gitari. Ili na basu. Odsviram.

Moglo bi Vas zanimati