Jelena Radan: Moja ponovna šansa

Jelena Radan za sebe kaže da je samozatajna glazbenica koja dugo promišlja stvari. Veliki nastup u Lisinskom sa Zagrebačkom filharmonijom u sklopu Off ciklusa dolazi kao vrhunac njene dosadašnje karijere

Svoj veliki nastup Jelena Radan je u zagrebačkom Lisinskom trebala održati 2020. godine, ali je zbog pandemije koronavirusa odgođen za ništa bolju 2021. Iako je navikla na svoj dugotrajni tempo, treća sreća trebao bi biti posljednji datum – 20. svibnja ove godine.

„Cijelu priču inicirao je Vedran Galić koji je imao ideju i povjerenje da bih ja to mogla. Nevjerojatna mi je čast nastupiti sa Zagrebačkom filharmonijom, a od glazbenika su tu još i Viktor Lipić Lipa na klavijaturama, Ivan Božanić na električnoj gitari, Mladen Posavec na harmonici, Matej Milošev na violončelu i Pedro Abreu na gitari“, objašnjava Jelena. Nove orkestralne aranžmane pjesama raspisali su Frano Đurović i Krešimir Seletković, a Zagrebačkom filharmonijom ravnat će britanski maestro Jonathan Griffith. Važnost ovog projekta prepoznala je i Zaklada Ana Rukavina te ga uklopila u svoju akciju Želim život.

Jelena Radan / Foto: Petra Sever

Koji je razlog tvoje prisutnosti ispod radara? Zašto tako rijetko izlaziš s novom glazbom?
To je neki moment kada volim tu samozatajnost i kada mogu odabrati, a ne da mi netko govori: „Hajde, Jelena, moraš objaviti toliko i toliko pjesama da bi bila prisutna“. Na svoju odgovornost, biram da mogu odabrati. S druge strane, ako mi se sviđa glazba nekog umjetnika, ne smeta mi da je svakog dana na naslovnici ili da uopće nije na naslovnicama. Odabrala sam, bez nekog kalkuliranja, ovako. Mogu sigurno biti prezentnija kroz ovakve stvari, ali možda više u koncertnom smislu nego da idem na televiziju. Znam da jedno utječe na drugo, ali voljela bih biti konstantnija u diskografskom smislu i da bi to bilo poželjno.

Vjerujem da je bilo demotivirajuće odgađati koncert koji bi trebao biti vrhunac karijere?

Kako smo odgađali dva puta, kad se dogodio ovaj zadnji datum, kao da sam osjetila moment da kažem: „Ok, odustajem“. Pola godine ranije moraš donijeti odluku, a ne znaš što će biti s mjerama, ne znaš još sve aranžmane… a imaš osjećaj „možeš li ti to, možeš li to iznijeti nakon jednog perioda koji je stvarno bio sporiji?“ Sad odjednom čupam glazbenike, gledam tko ima volje, tko je tu…

Tako sam sretna jer smo jučer imali probu. Stvara se jedna nova ekipa. To je moja ponovna šansa da sve skupa opet još jednom pokrenem. Svjesna sam te svoje samozatajnosti, ali možemo je nazvati još grublje. Neuhvatljiva sam i na neku foru ljudi još uvijek znaju za mene. Zezam se često na svojim koncertima – iako nije zezancija nego stvarno istina – ljudi dolaze na koncert bez hitova. (smijeh) Svjesna sam te svoje nekonstante u objavljivanju pjesama.

Menart je iznimno strpljiv u čekanju mojih singlova i spotova. Nekako si sam krojiš, i kad je dobro i kad nije dobro. Sad je očito vrijeme kad završava neki teški period za sve. S jedne strane, nešto smo naučili. Svi pričaju kako su mnogo radili i stvarali, snimali. I ja sam dovršila neke pjesme, snimam album, uskoro će i novi singl, iako neće izaći prije koncerta. Znam da to nije pametno, ali nema veze. Ionako nikad nisam robovala tim pravilima kako treba raditi i svejedno se toliko puta pokazalo kako nema tu neke velike razlike. Ili netko hoće ili neće pustiti pjesmu na radiju i televiziji. Novu pjesmu ”Ko čovjek koji bi mogao bit” sada ćemo premijerno izvesti s orkestrom u Lisinskom.

S obzirom na to da uvijek imaš te svoje pauze, a to je jednostavno tvoj način funkcioniranja, zašto misliš da će se sada nešto promijeniti?  Što će ti biti motivacija za kontinuitet?

Najradije bih ti odgovorila sljedećim periodom u kojem ti onda mogu reći: „E, Ivana, vidiš, vidiš!“ Znaš, to se stvarno događa! Definitivno mi je u prirodi ta neka sloboda u smislu kao što si sama rekla, učiš se planiranju, ali opet se nekako tome i odupireš. Volim tu svoju glavu u oblacima i teško mi je reći da nisam to, ali opet se nekako moram prilagoditi svijetu. Imam osjećaj da je sad stvarno vrijeme u ovim mojim godinama za neku dozu zrelosti (smijeh) i stvarno sam se promijenila u tom jednom dijelu. Prevrijedno je i previše je truda uloženo sa svima da ne bih sad ustrajala u ovome. Nekako mi se čini da ću stvarno sada upogoniti taj vlak i ostati na toj pruzi do negdje.

Jelena Radan / Foto: Sara Ivelić

Netko razdvaja svoj program obrada, autorski rad ili neke druge glazbene projekte, a ti ćeš na ovom velikom koncertu s Filharmonijom sve spojiti! I fado, i autorske, i pjesme koje su drugi za tebe pisali.

Da, inače i ja razdvajam. Nekad su to samo fado koncerti, a nekad voyage, iako to nisu samo pjesme s albuma Voyage. Ovdje, ali i na nekim koncertima posljednjih godina, ove sam programe spajala jer mi se činilo da su zapravo spojivi, zanimljivi, pomalo i zbog formacije glazbenika koji su bili tu, uz Pedra koji me prati na fadu. Na koncertu u Lisinskom je to bilo baš ciljano jer, možda je malo egoistično, ali stvarno sam htjela čuti kako te pjesme zvuče s Filharmonijom. Nekako im je prirodniji ovaj simfonijski svijet negoli s tri-četiri instrumenta.

To te, zapravo, čini unikatnom. To su ta tvoja glazbena znanja koja prolaze kroz tebe i koja te razlikuju od ostalih izvođača.

Nekako mi je to super! Baš razmišljam koga bih voljela vidjeti u publici, bilo od suradnika, onih koje dugo nisam vidjela ili onih za koje si mislim znaju li me uopće, znaju li tko ja jesam. Pomalo nas ljudi upoznaju ovako kroz intervjue, pomalo kad se pojavimo na televiziji, ali najbolje te netko može upoznati kad si na toj pozornici gdje daješ ono što daješ. To mi je kao neka osobna karta u kojoj mogu pokazati što stvarno jesam i što u glazbi volim.

Kako se i zašto rodila ta ideja s fadom? Ta glazba dotad nije bila previše prisutna na našoj sceni.

Negdje 2000. godine dobila sam pod ruke jedan CD i točno se sjećam da sam ga stavila u CD player, stavila one velike slušalice na uši i bila u transu nekoliko sati. Je li to bio taj neki određeni period u životu, ja to ne znam. Možda se nešto poklopilo, jer nemam nikakve veze s Portugalom, ali jednostavno sam osjetila potrebu to izvesti. Bendove koji sviraju blues ili jazz nitko ne propituje zašto to sviraju, ali fado je bio dovoljno neobičan, čak i nepoznat, pa je i s te strane bilo blesavo raditi koncert s glazbom za koju ne znam sluša li je itko uopće. Na kraju krajeva, ja sam je čula prvi put. Krenulo je od Splita i Dioklecijanovih podruma. Nekako je to ljudima bilo egzotično.

Dotad su me znali po nekakvim pjesmama na talijanski način, bila sam na festivalima… dosta sam se tražila. Odrasla sam u Zagrebu s ekipom koja je bila više pop rock, imali smo probe u garaži. S prvim bendom sam svirala pjesme od Deep Purplea, uz starijeg brata sam se punila pjesmama Beatlesa, Azre, i to je sve ulazilo u mene, da bih u Splitu upoznala Runjića i otišla na skroz jednu drugu stranu. Štogod da sam radila, to je uvijek bila neka kvalitetna priča. Fado je bio jedan izlet, paralelni kolosijek, u kojem sam osjećala da mi je to skroz jasno. Godina mi se pretvorila u dvije, tri, pet i odjednom ljudi su počeli govoriti: “Aha, to je ona koja pjeva fado.“ Svjesna sam da sam se tu prilično brendirala, pretpostavljam da sa svojim autorskim pjesmama još uvijek nisam. Našla sam neku svoju mjeru gdje mogu biti sasvim okej, a zaštititi svoj život koji ne mora biti ljudima na pladnju.

Osjećaš li se onda kao autsajder ili kao dio glazbene scene?

Ponekad kao autsajder, svojom voljom, ali to mi je nekako draže. Opet, volim pričati s tobom. Nije stvar u tome da želim pričati samo o glazbi, nego u načinu na koji netko nešto pita. Kad osjećaš da netko nešto pita s ciljem da to postane naslov, osjećaš neku intuiciju. Pa nisi blesav! Osjećala sam se zbog toga pregaženo, a pritom nisam doživjela ništa u odnosu na neke druge koji jesu. Očito sam to jasno i sigurno dala do znanja pa me nitko od njih već dugo i ne kontaktira. Nije da nešto skrivam ili da ne želim pričati o životu ili puno segmenata života, ali bitan je pristup i način. Eto.

Od Voyagea je prošlo već skoro deset godina!

Nevjerojatno! Dijelom me i sram. Jednostavno, ne znam kako je prošlo već deset godina, ali već zadnjih šest godina pripremam novi album.

Pjesme si objavljivala rijetko. Na Voyageu je poveznica putovanje, doslovno i metaforičko, a koja je nit vodilja novog albuma?

Već je nekoliko pjesama vani. Meni su jako drage ”Kad nas ne bude”, ”Negdje tamo gore”,”Nismo više isti ko prije”, ”Samo me ljubi” s Ladaricama. Radim sad album s Edijem Cukerićem i Konradom Mulvajem, ali tako nam sporo ide, zbog raznih razloga. Odlučila sam ovaj album napraviti kao svoje autorsko djelo, a nikad nisam mislila da to moram. Dapače, uvijek mislim da onaj koji nešto bolje radi da bi trebao to nešto i napraviti. U jednom sam periodu osjetila nalet za napisati pjesme. One čekaju i skoro su gotove, a ova posljednja koja će uskoro izaći, ”Ko čovjek koji bi mogao bit” samo treba dobiti spot. Sad kad slušam sve pjesme, nekako su pune ženske energije, bez obzira na to što su suradnici muškarci.

Mozartine, prekrasan zbog djevojaka s kojim sam surađivala na ”Kad nas ne bude” i ”Ko čovjek koji bi mogao bit”, Ladarice koje su na ”Samo me ljubi”, spoj jedne mladosti i zrelosti, a ja negdje na sredini. Neka sirovost i djevojaštvo u tim glasovima i neka himničnost, to me nekako vodilo kroz te pjesme, i neka kombinacija nečega što je samo moj svijet iznutra, a onda se raširim na neki način van. Teško mi je sada svaku pjesmu secirati, ali uvijek su to moji momenti sanjivosti. Vjerojatno mi se zato fado toliko sviđa, zbog toga njegovog saudade, a to onda prenosim u svoju glazbu koja zvukovno ne zvuči kao fado, ali su čežnja i pogled negdje tamo, što bi mogao kad, kako bi bilo da je. Uvijek nekako nisi ovdje i sad, nego razmišljaš o prije i poslije.

Zato je i Voyage bio moj susret s djevojčicom kakva sam bila prije i povratak ovdje. Samo da vidim gdje sam. Nikad kao sad nisam osjećala taj moment da tako vrijeme nekako ide. To mi je grozno reći. To znači da stvarno starim, a s druge strane osjećam se totalno blesasto i uopće nemam godine.

Jelena Radan / Foto: Filip Tot

Možda je to cilj svega. Drugi govore o tom vremenu koje prolazi, ali zapravo je cilj da se susretneš sa sobom, da si ovakva kakva jesi i da zaboraviš na vrijeme.

Je, i prihvatiš nekako, ali ne kao da je to nešto loše. To je proces. Čak me i u pjesmi ”Kad nas ne bude” morio trenutak tog odlaska ljudi, da nečeg više nema, da je drvo posječeno, da je nikla zgrada, da nema te slike, vizure nečega što je bilo prije deset, petnaest, dvadeset godina, da više taj dućan nije tu nego neki drugi…

Ali o tome govore stoici. Nikad ništa nije naše, osim iskustva. Imali smo priliku iskusiti to iskustvo, dobiti to sjećanje, osjetiti tu emociju. To je naše, a ne taj čovjek, ta zgrada, to drvo.

Ne mogu ja to… Nek’ stoici kažu. Ja se strašno vežem, a s druge strane tu su uvijek neke suprotnosti u svima nama. Na jedan način se rasplačem u sekundi zbog nečega, a s druge strane je tvrdoća, taj moj Zagora/Vlajina moment u genima. Kao da moraš ponekad biti hladniji, ovisno o situaciji. Baš čudno. Jako volim ljude i sve njihove ranjivosti. U fadu su mi, posebno za žene, ti momenti prekrasni. Od najveće moguće snage do grešnice, do toga da se svašta može dogoditi, a da je ljepota u svemu.

To je to prihvaćanje dobrih i naših sjenovitih strana. Tek onda smo cjeloviti. Ne osjećamo taj otpor kojeg vidimo kao u ogledalu u drugima.

Je, i zapravo sve spremnije mogu izreći i svoje manjkavosti. Čak je možda to isto dijelom psihologija, ma radije da ja to tebi odmah kažem, nego da ti to meni nađeš pa te razočaram. Od djetinjstva mi je jako zanimljiv moment kad se bojiš nekoga razočarati. Shvatila sam da je bilo nekih stvari i odluka koje sam prihvatila samo da ne razočaram nekog drugog. Dovoljno sam svjesna, posebno jako drugo, da je jednostavno okej reći da ne mogu i da ne želim sad to tako. U glazbi i ovim stvarima sam vrlo jasna.

Pričaj mi o novoj pjesmi ”Ko čovjek kakav bi mogao bit”

Ta je pjesma dosta mantrasta. Isto je spoj kao nekakvog tradicijskog pjevanja. Nastala je debelo prije korone, tekst je Gdje to sunce sjajnije, gdje se to miru ne izruguje…, a nekako zvuči kao da je napisana prije tri mjeseca. To su, zapravo, stvari koje mene uvijek zanimaju. Tu su mi se pridružile djevojke Mozartine koje sam spomenula. Nisam robovala onim dobronamjernim savjetima koji kažu da me radio neće puštati ako će pjesma trajati pet minuta. Tako sam osjećala pjesmu i meni to tako treba. Malo sam zadala problema Menartu poslije u promociji, ali nema veze.

Ako se radiju ne sviđa tvoja pjesma, neće je pustiti trajala ona tri minute ili pet minuta.

Upravo sam tako razmišljala. Zašto da to mijenjamo ako nije razlog? Sretna sam što smo je tako dovršili. Jako se sviđa i glazbenicima, jer su je izdvojili iz repertoara nakon naše probe za Lisinski i to mi je baš super. Jako mi je gušt.

Jesi li umjetnica kakva si htjela biti ili nisi mogla ni zamišljati ovo što si danas?
Nisam zamišljala da ću biti ovo što sam danas. Divim se ljudima koji su izuzetno marljivi i radišni, koji uspijevaju puno stvoriti. Ne znači da je hiperaktivnost nužno nešto bolje, ali mislim da ima prostora da pronađem neki red kod sebe, da budem malo pragmatičnija i da mogu stvarati efektivnije. U smislu slijeđenja ovoga gdje jesam i intuicije, sretna sam.

To se, zapravo, ogleda u tvom radu. Nisi hiperaktivna, ali imaš jedan detaljan pristup kad objavljuješ. To je posebno vidljivo u tvojim spotovima, u promišljanju, o simbolima koji se pojavljuju, cijelo vrijeme povezuješ tradiciju s današnjim vremenom, ali sve na jedan profinjen, lijep i retro način.

Hvala ti! Nisam tu samo ja. Tu su i Boris Sekulić i Dino Topolnjak koji je radio spot ”Kad nas ne bude”. Divno je kad nađeš ljude oko sebe koji ti poklone stvarno svoje promišljanje o svemu. Kad meni sad, recimo, Vedran Galić, koji radi na koncert u Lisinskom, kaže da je on sva ta moja promišljanja o pjesmama i koncertu pročitao, pjesme preslušao, taj poklon ne možeš nikome platiti. I svi ovi koji rade sa mnom zapravo su takvi ljudi. Nadišlo je to sve. Neizmjerno je kad nađeš takve ljude.

Iskustva su ta koja oblikuju autorsko stvaranje. Sada, kada stvaraš vlastite pjesme, vjerujem da te i to iskustvo oblikovalo kao glazbenicu. Misliš li da je sada isključena opcija prihvaćanja tuđih pjesama?

Nije. Uvijek sam poslušala pjesme koje su mi drugi slali, ali nisam osjetila da su me uzbudile. To je meni jedini kriterij. Sada će ovaj album biti autorski, ali već sam čula jednu pjesmu kod Meri i Anite, Meritas, koju bih voljela snimiti. Nije isključeno.

Koja pjesma najuspjelije prikazuje tebe kao autoricu?

”Kad nas ne bude” i ”Negdje tamo gore”.

Tko je tvoj idealni slušatelj?

Baš lijepo pitanje. Zapravo, onaj tko stvarno odvoji vrijeme poslušati nešto, a ne da posluša pjesmu deset sekundi i ima sud o tome. Onaj koji si dâ šansu osjetiti pjesmu. Zaista, ne mora biti da nužno dâ ocjenu pet.

Kako vidiš položaj autora danas u digitalnom okruženju? Što misliš o funkcioniranju sustava kolektivne zaštite?

Mislim da se tražimo u svemu tome i da neke stvari nisu uopće regulirane pravno. Ako dobra volja postoji, jer smo svi zajedno u tome, od izdavača, nas, raznih udruga koje nas štite, a koje imaju svoje interese u svemu tome, da imamo neki zajednički interes, to bi bilo sjajno. Ima puno toga što je s nekim dobrim predznakom, a ima toga u što nemaš jednostavno povjerenja, ali nemaš ni vremena baviti se time, pa prihvaćaš takvo kakvo je.

Divim se ljudima koji stvarno rade na tome da se nešto promijeni, a ja sjedim doma i komentiram kako je to dobro ili nije dobro. Ne govorim to iz kurtoazije nego zato što stvarno mislim da je to dobro. Neki ljudi stvarno koriste svoje vrijeme da učine nešto za sebe, ali i za našu dobrobit, i ukažu na stvari na takav jedan način. To je hrabro. Mogu sada reći što nije dobro, ali ne činim ništa bitno osim što nekim svojim izborom mogu odrediti što mi je okej, a što nije, ili unutar naših institucija, kad mi se obrate, izreći svoje mišljenje i pokušati nešto. Ne znam kako puno ljudi uopće može preživljavati u ulozi glazbenika. To mi je totalno nejasno.

S obzirom i na okolinu u kojoj živimo, u ovoj regiji, mislim da smo prilično uređeni u tom smislu da netko štiti tvoja prava nakon korištenja tvoje glazbe, da se imaš nekome obratiti. Sigurno da trud postoji. Čak je i ova korona promijenila stvari jer se vidi da se stvari mogu jednostavnije riješiti, a ne kroz brdo birokratskih zavrzlama. Dosta napora tu postoji. Stvarno mislim da postoje ljudi koji žele napraviti razliku i vidim puno kreativnih ideja. Premalo sam u tome. To je i kritika same sebe.

Malo tko zna da si i autorica romana Zeda za young adult publiku. Na kojim još umjetničkim poljima se igraš?

Super mi je što sam imala priliku baš s Meri i Anitom biti u Osijeku na Zemlji bez granica, manifestaciji udruge Breza, gdje smo imale glazbene radionice s djecom. Dobile smo mogućnost da na jedan sasvim drugačiji način pokažemo svoje afinitete i djeci prenesemo svoje znanje. Kroz to se dogodio album za djecu Mjesto za mene, gdje sam pisala tekstove, a cure uglazbile.

U kazalištu, za Tonku Bontonku u režiji Morane Dolenc, radile smo tekstove i glazbu songova. Meritas sada puno više rade za kazalište. Trenutno radimo na jednom super projektu Glazbeni globus u kojem djecu upoznajemo sa zemljama kroz instrumente. Pisala sam priče za taj projekt, Meritas uglazbile, Jelena Miholjević je naratorica, Boris Sekulić radi ilustracije, Maida i Vedran, naši Tetrabot animiraju, a naša Maša je pripomogla Meri otpjevati song. Tako smo nekako sretni što možemo takve stvari raditi.

Roman koji si spomenula voljela bih ambiciozno vidjeti i kao film, napisala sam već scenarij, tekstove za seriju za djecu. Dječji svijet me privlači i jako mi je inspirativan. Volim u svemu tome komediju, pomaknutost, duhovitost. Pokušavamo napraviti nešto, a da nije infantilno, premda bilo za djecu. Voljeli bismo da i roditelju ne bude bed poslušati. Projekt bi trebao izaći krajem svibnja na našem YouTube kanalu Mjesto za mene. Da nema glazbe, bavila bih se pisanjem, a ovako volim tu kombinaciju.