Josip Radić (Kensington Lima): „To su moje pjesme i moj način“

Kensington Lima hvaljeni je projekt iza kojeg autorski stoji Josip Radić. Zvuk koji se svidio poklonicima tradicionalne i profinjene pop-rock glazbe nedavno je dobio novu razinu u obliku drugog studijskog albuma „Southbound“. Bio je to povod našeg razgovora u kojem nam je mastermind projekta kojeg naziva svojim „malim OPG-om“ otkrio detalje o zvuku novog albuma, utjecajima, ali i prokomentirao trenutno stanje na domaćoj glazbenoj sceni.

Kompleksniji i bogatiji zvuk drugog albuma

„Drugi je skuplji“, otkrio je kroz smijeh na pitanje razlike između aktualnog albuma i njegovog prethodnika. Kako se u svakoj šali krije pola istine, u ovo je djelo uistinu uloženo više s umjetničke i financijske strane kako bi se stvorio kvalitetniji finalni proizvod: „Od najbanalnijeg primjera – na prvom albumu bilo je oko devedeset posto kompjuterski „ukucanih“ bubnjeva, a na novom nema nijednog.

Sve su pravi, živi bubnjari koji su svirali prave bubnjeve. Shvatio sam da imamo producenta koji je i bubnjar (op. a. Jere Šešelja) pa zašto to ne iskoristiti? Imamo gudačke aranžmane, platili smo aranžere (smijeh), da naprave gudačke dionice. Pravi gudači su došli to odsvirati.“

Album je sniman u Zadru, u studiju Twenty Twenty čiji je ambijent, tvrdi Radić, zasigurno utjecao na finalni zvuk. Rad na drugom albumu bio je višegodišnji proces, prva pjesma objavljena je u pretpandemijsko vrijeme, 2019. a posljednja je snimljena u ožujku ove godine. Vremenskom odmaku usprkos, Radić tvrdi kako mu je doživljaj djela uvijek isti – sam uviđa dijelove koji su se trebali promijeniti, kroz šalu kaže te dodaje: „To su neke moje brije.“

Posebno brije na vokalne harmonije, kojima pridaje posebnu pažnju i u koje ulaže mnogo vremena, dok se, otkriva, dionica bas gitare snimi u gotovo jednom pokušaju. No, vokale je potrebno dovesti do savršenstva.

Josip Radić/Benjamin Strike

Trenutci grandioznosti zvuka i perfekcionizam jasni su na albumu, iz kojeg posebno izdvaja pjesmu „Tomorrow“ koja traje čak šest i pol minuta. „Pravi radijski bombončić“, dodaje u šali. Refren pjesme spaja tri različite priče – inspiraciju pronalazi u svojoj okolini, a cijelu stvar začini s nekoliko autobiografskih elemenata te tako nastaju ova djela: „Sjednem s gitarom ili uz klavir. I onda krene; što mi se dogodilo, što sam pročitao…

Kako kaže Bruce Springsteen: ‘Ovo što radim je najveća laž, magic trick‘. Mislim, imaš uvijek autobiografski moment, ali radnja i likovi ne trebaju uvijek biti identični, možeš malo dramatizirati.“

Kompleksnost emocija i skladateljskog pristupa danas je sve rjeđa, što on opisuje činjenicom da je pravi glazbeni boomer: „Nemam TikTok. Nisam klijentela za to, a i općenito mi se čini da sve to stoji na klimavim nogama. Pogotovo sad kad su baš svi pohrlili tamo, od Stinga, Led Zeppelina i svih tih staraca – tiktokeri će, kao i na Fejsu, skužiti da je postala prevelika gužva i naći neki novi poligon za igru.

A onda će sve uhvatiti panika (smijeh). S druge strane, u Jerinom studiju je kao kada uđeš kod nekog klasičnog urara. Sve je pomalo i ufino, stari alati, mikrofoni, instrumenti, svira Radio Sljeme, miriše domaća spiza i wd40, opet je ’94.“

Skriveni dragulji

Njihov debitantski album „May“ objavljen je 2018. godine, a na njemu se nalaze pjesme koje je stvarao i pripremao deset ili čak petnaest godina. Premda je većina pjesama s novog albuma nastala u međurazdoblju, postoji nekoliko skrivenih dragulja koji su tek sada dobili priliku ugledati svjetlo dana:

„Na ovom su albumu dvije pjesme još iz srednje škole koje nisu bile za prvi album. U principu radim tako da snimim demo i onda filter napravi producent, kaže što je dobro, a na čemu treba još raditi. Ako shvatim da je u pravu. onda ga poslušam, ali nekad sam tvrdoglav pa ga ne poslušam.“

Djelomično je i tvrdoglav što se snimanja spotova tiče, jer smatra da nema gore potrošenog vremena nego ići snimati neki spot: „Meni je to bolna točka. Izgubiš cijeli dan. Vremena ionako imam malo – posao, malo dijete, nedostaje mi vremena za rad na pjesmama i svirku, a kamoli da ga trošim ovako.

Snimanje spota je gnjavaža, to svi znaju, dođeš ujutro, dok se ekipa posloži, već je podne, onda su svi nervozni jer su gladni pa tek onda kreće snimanje koje se produži do kasno i izgubiš cijeli dan. Osim, naravno, ako si Porto Morto i imaš fantastičan spot, onda ti bude super. Ja sam shvatio da, primjerice, imam Dalibora Barića koji radi animacije, on to sam odradi, pošalje na mail, ja dignem na YouTube i ćao-bao.“

Mediteranska romantika osamdesetih

Umjetničku dimenziju, osim animiranih spotova, nosi i naslovnica albuma na kojoj se nalazi fotografija Feđe Klarića iz davne 1981. godine, u kojoj centralno mjesto zauzima par koji se ljubi na splitskoj rivi: „Tu sam fotku vidio na jednoj izložbi u Splitu. Osvojili su me neki detalji sa slike, stare Diadora patike, onaj stari kiosk, riva prije nego što je bila popločena, to je bila prometna riva tada. I to dvoje ljudi, koji su tada imali 19-20 godina, a danas su u svojim šezdesetima, pred penziju.

Ne znam jesu li oni i danas zajedno ili su bili zajedno samo to ljeto… Nešto se s njima dogodilo, možda ni ne znaju da ih je netko slikao. Kao ono dvoje s Woodstocka. Volio bih da saznaju kako su na naslovnici nekog albuma iz doba kada su imali 20, a možda ni ne znaju da postoji ta fotka. Nadam se da će im unuci doći i pokazati.“

Premda danas živi i radi u Zagrebu, Split zauzima posebno mjesto u njegovom srcu, no istovremeno je skeptičan oko tamošnje situacije: „Promovirajući roman ‘Moja dota’, Nora Verde kaže da prema Splitu istovremeno osjeća i nostalgiju i prezir. Možda ne bih upotrijebio toliko teške riječi, ali nije to daleko od istine. Nema više mojih klubova, kafića ni zidića, ali nemam ni ja više dvadeset godina pa recimo da smo Split i ja odigrali neriješeno.“

Josip Radić/Benjamin Strike

S glazbenog aspekta, to znači činjenicu da se od TBF-a nije pojavio još nijedan toliko utjecajan bend s onog područja, što nas je potaknulo na raspravu o decentralizaciji i disperziranosti domaće glazbene scene, odnosno razlike između radijske, koncertne i digitalne publike: „Danas Gibonni jedini objedinjuje i radio i koncerte i digitaliju. Silente također, to je meni nevjerojatno drag bend. Oni su zapravo istinski rock’n’roll bend, skoro pa i tvrdoglavi punkeri.

Zašto? Prvo, njima iz Dubrovnika za sve treba izgubiti dan viška. Za snimiti „Dobro jutro, Hrvatska“ oni sjedaju u kombi dan ranije, jedu one loše sendviče na pumpi, dođu i sutradan odsviraju jednu stvar na televiziji i pravac nazad. To znači htjeti, gristi i ne puštati. Skidam im kapu, tu nema laži, a prepoznali su to i drugi.

Stvorili su neko pleme koje tetovira njihove stihove, ekipu koju motiviraju da i sami krenu raditi svoje pjesme. To mi je super. To je punk, kad grizeš i hoćeš nešto napraviti. Ne žališ se doma, ne pišeš otužne statuse, nego sjedneš u taj kombi i pičiš.“

Osim Kensington Lime radi na nekoliko projekata od kojih je i misteriozni Valentino Bošković. No, velika očekivanja, što se tiče stvaralaštva Kensington Lime nema: „Ne tražim puno od etera i onda smo svi sretni. Ne razbijam glavu zašto nisam PowerPlay na Narodnom ili Otvorenom, znam kakvu glazbu radim.

Ovo mi je bitno zbog mene. Imam svoje neke rukavce i neke outlete gdje se izražavam, bilo da je to Valentino Bošković, autorska suradnja s ovim ili onim, svirke u Pavelu ili Buđenju gdje sam glazbeni izvođač i gdje mi je lijepo u tom smislu se razvijati. Ali ovo je baš moj, ono što kažu, mali vrt s tikvicama, krumpirima i domaćom salatom.“

Beatlesi kao vječna inspiracija

Kao jedan od važnih utjecaja ističe Beatlese, što je izuzetno jasno na prvo slušanje opusa Kensington Lime, a od domaćih poseban je trag na njega ostavio Neno Belan zajedno s Fiumensima, s kojima je surađivao i na ovom albumu: „On (Neno Belan, op. a.) je iz istog mjesta na Braču kao i ja. Imao je trio s mojim stričevima kad su bili mulci. Mandolina, gitara i bas. On i ja smo nekako išli u isti razred glazbene škole s Beatlesima i svim ostalim utjecajima.

Što se tiče tekstova, moj je veliki utjecaj Saša iz TBF-a. Ta razina se nikada ne može dostići, ali volim čitati njegove tekstove. Imam sreću što sam surađivao s obojicom mojih uzora. Što se tiče moje generacije, ima i tu masu glazbenika koji me inspiriraju i u čijoj muzici guštam, s tim da su cure u zadnje vrijeme prešišale dečke, što se tiče kvalitete.“

U ovom je projektu tako okupio nekoliko prijatelja i mnoštvo gostujućih glazbenika koji su doprinijeli jedinstvenom i kvalitetnom zvuku. Tako su na albumu sudjelovali, uz članove benda, Toni Starešinić, Tibor Karamehmedović, članovi Fiumensa, Olja Dešić i Vedran Križan, zatim Vlado Mirčeta iz Mayalesa, Dean Melki iz Pavela, Marko Jurić (Belfast Food, Beatles Revival Band), Mihael Kurjančić (Vatra), Donat Mandić, orkestrator i skladatelj Dalibor Grubačević te vokalistice Katarina Radić i Ivana Kovačević.

Također, svoj tekstualno-autorski doprinos dao je i Neven Kolarić, višegodišnji Josipov prijatelj i suradnik. Članovi benda, osim što su dobri glazbeno-poslovni partneri su i veliki prijatelji, a to su Jere Šešelja (bubnjevi), Lovorka Sršen (vokal), Danijel Benko (gitara), Karlo Kurtalj (bas) i Davor Capković (gitara).

Njegov način

Mnogo profesionalaca na jednom mjestu, no, kroz šalu kaže, u ovom je projektu on ‘diktator’: „Shvatite to kako god, i u najljepšem i najružnijem smislu. To su moje pjesme i moj način. To si mogu priuštiti. U svim ovim drugim bendovima, ono što radimo nije sto posto moje. Što mi je također gušt, uvijek mi ta suradnja otvori nove vidike. Kensington Lima mi je prioritet, ostalo su lijepe priče i lijepa druženja za pobjeći na par dana (smijeh).“

Lijepa priča zasigurno bila bi i vidjeti ovaj bend uživo, no kaže: „Tko ti se usudi išta danas prognozirati?“ Ostavljamo koncertni izvještaj tada za neka bolja i zdravija vremena.