Kaja Farszky: „Ako kao glazbenik izgubiš zaigranost i znatiželju, pitanje je što ćeš prenijeti dalje“

Kaja Farszky udaraljkašica je koja je nakon studija u Hrvatskoj te potom pedagoškog i izvođačkog iskustva (koje je uključivalo sve od klasičnog orkestralnog repertoara, djela suvremenih skladatelja pa do eksperimentalne glazbe), svoj profesionalni put nastavila u inozemstvu. Odselivši u Belgiju, njeguje suradnje i glazbeničke aktivnosti na međunarodnom planu, u različitim izvođačkim konstelacijama i glazbenim područjima.

Jedna je od glazbenika koji su često nastupali na programu Izloga suvremenog zvuka, preteče festivala Gibanja, koji se odvijao u sklopu djelovanja Kulture promjene SC-a u Zagrebu. Nakon godina pauze, vraća se u festivalski suradnički krug te uz saksofonista Grgura Savića donosi jednu od ovogodišnjih suradnji na razmeđi znalačkog izvođačkog umijeća i neizvjesnog doživljaja u domeni improvizirane glazbe eksperimentalne provenijencije.

Kao iskusna oblikovateljica programa za najmlađe, pripremila je i koncert za vrtićki uzrast te majstorski tečaj za studente udaraljki na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Foto: Sanja Bistričić Srića/Glazba.hr

Koliko je vremena prošlo otkad si odselila i promijenila životnu i radnu okolinu? Kako je biti natrag na Muzičkoj akademiji, gdje si i sama završila studij udaraljki, ovaj put u ulozi predavačice i to vrlo specifičnih tema?

Deset godina je da sam otišla profesionalno iz Hrvatske. U početku sam imala više koncertnih angažmana kad bih dolazila, a kasnije se to svelo na posjete obitelji i prijateljima jer nije više bilo vremena za sve. U sadašnjim udaraljkaškim sobama Muzičke akademije sam bila jednom. Ne poznajem nove generacije studenata, Akademija i ljudi koji su ovdje za mene su potpuno novi te mi je zadovoljstvo otkriti čime se danas studenti bave.

U doba mog studija u Zagrebu poznavali bismo druge udaraljkaše, diplomirani glazbenici znali su tko je trenutno na studiju, što danas nije slučaj jer je puno više škola, studenti dolaze i različitih krajeva Hrvatske pa ne mogu reći da poznajem trenutni studentski profil na studiju udaraljki. Danas je studentski život drukčiji nego kao kad smo mi studirali. U udaraljkaškoj klasi zasigurno su bolji uvjeti nego što su tada bili, više je informacija i mogućnosti pa i za kakav istraživački rad ako se njeguje takav interes. Za kakve smo se mi mogućnosti u ono vrijeme trebali izboriti. Zanima me je li ekipa toga svjesna, to ćemo vidjeti.

Vratiti se na alma mater koji te formira, htjeli mi to priznati ili ne, uvijek je posebno. Uz određenu dozu vlastite osobnosti, profesionalno razvijanje moguće je u različitim smjerovima. Potrebno je proširiti horizonte, imati dozu znatiželje, a ne samo „note, note“. Upravo drugi dio mog masterclassa pogled je na profesionalni put. Želja mi je pokazati sve strane toga puta – što čini jednu karijeru, što čini profesionalni put, što se definira kao uspjeh, što sam sebi možeš zadati i postaviti kao vrijednosti i ciljeve…

Pogotovo dok su još uvijek u sustavu obrazovanja, ali i nakon tog segmenta obrazovanja koji je kod nas zanatski kvalitetan (premda možda općenito s nešto manje uvida u diversifikaciju načina na koje se čovjek može danas baviti glazbom), uvid u scenu, mogućnosti i partikularnosti nečije karijere dragocjen je. Jesu li takva znanja nešto što bi bilo korisno inkorporirati u obrazovni program ili je i dalje korisnije čuti različite primjere od iskusnih starijih kolega?

Zaista ne mogu reći što se događa jer sam svoju karijeru razvila drugdje. U doba dok sam bila ovdje svi smo svugdje radili, danas je to drukčije. Moj pravi profesionalni početak bio je odmak od akademske scene, gdje je bilo istraživanja repertoara koji se nije izvodio i svirao na Akademiji. Istraživanje i propitkivanje se kod mene dogodilo nakon Akademije, zbog znatiželje i želje za istraživanjem koje, ako ne njeguješ tu želju, studij ti neće reći što trebaš učiniti da se ono odvije.

Istraživanje i propitkivanje se kod mene dogodilo nakon Akademije, zbog znatiželje i želje za istraživanjem

Možemo se odmaknuti u nepoznato, a u redu je vidjeti što ti se sviđa, a i otići u drugom smjeru. Danas želim otvoriti taj dijalog koji je potreban između klasa na Akademiji, glazba i stilova, da bismo uopće mogli opstati u društvu. Svako je na svoj način jedinstven, svatko na svoj način može doprinjeti nešto i toliko je mogućnosti nakon Akademije da kao student ne možeš ni pojmiti koje su opcije za profesionalni put. Raznolikost nije nešto što stignemo naučiti na Akademiji, pa se nekako nadam da će razgovor ići u smjeru razmjene iskustava, davanja primjera i prikaz dijela poslovnog puta koji ne možeš naći na web stranici ili u službenom CV-u, primjerice.

Tu su npr. prijave za natječaj, razvoj programa (jer si u solističkoj karijeri najčešće sam svoj kustos). Ne moraš ići u solo vode, možete tu ići od sastavljanja novih ansambala ili izvođačkih kombinacija, tu je kazalište, suradnja s drugim umjetnostima i druge transdisciplinarne suradnje koje su meni svakodnevica. Koliko to nalazi mjesta na Akademiji ne mogu reći jer nisam u akademskim vodama. Iz repertoara koji su odabrali za naš susret već vidim da ima odmaka od mojih studentskih dana! Zapravo, ima više stranih studenata koji dolaze ovdje studirati, tu ide veliko hvala prof. Lešniku.

Foto: Sanja Bistričić Srića/Glazba.hr

Ne libiš se ući ni u koštac ni sa najzahtjevnijom skupinom suradnika i publike, a to su djeca!

Moj rad i karijera, počevši ovdje pa prema međunarodnim vodama, protkani su mojim interesima. Bilo je, među ostalim, rada u školi, pa ostaje i stalna briga za mlađe generacije koje se danas suočavaju s nekim stvarima s kojima se mi nismo morali suočavati. Kao umjetnici ne možemo oglušiti na sve što se događa oko nas. Kroz moje tridesete dogodila se bitna stavka u karijeri, postala sam ‘mama umjetnica’. Odgovorna si za novo biće i iz želje za učenjem o razvoju djeteta, mozga i dovođenja svih tih razvojnih pitanja na profesionalnu razinu u mojoj domeni, suradnje su se dogodile i krenula sam u vrlo mladu publiku.

Dojenčad u dobi do 3 godine najdraža mi je publika, oni će ti uvijek reći kakvo je nešto. Moraš se potpuno dati kao osoba, promisliti kako pripremiti teren… tu je apsolutno stalno prisutan interaktivni moment, spontani kontakt koji se dogodi i koji ti puno toga može reći o umjetničkom materijalu koji predstavljaš, kao i to da ih ne trebaš podcjenjivati.

Pristup „odsvirat ćemo im tri pjesme i to je ok“ ne prolazi! Vrtićancima ćemo predstaviti pristupe Alvina Luciera, ali sve kroz igru i pripremljen prostor te njima prilagođen pristup, a puno toga je na principu neverbalne komunikacije. To je nešto što me i dalje zanima kod te publike – sa svim znanjem, emocionalnim znanjem, svime moraš pristupiti djetetu, od pozdrava na njihovoj razini do svega što slijedi. Programi za vrlo ranu dob su se mnogo razvili u zadnjih desetak godina, a drago mi je vidjeti da i na hrvatskoj sceni ima umjetnik(c)a koji to njeguju i koji brinu o kvaliteti predstavljenog programa.

Pristup „odsvirat ćemo im tri pjesme i to je ok“ ne prolazi!

Puno toga radim s kolektivom Klankennest koji je specijaliziran za tu dob. Solistička uloga nije ključna koliko kontakt pri kreaciji. Tako da kod tih predstava za djecu, ako je struktura dobra, dijelove koje ne možeš kontrolirati oblikuješ kroz prihvaćanje svih emocija koje su dozvoljene. Kao umjetnik moraš imati u vidu da će ti svaki put doći neka beba koja prvi put dolazi i mora postojati kontakt – osmjehom, očima, pažnjom kroz izvedbu. Igra i kontakt kroz pripremljeni kontakt. Ta publika nema filtera.

Foto: Sanja Bistričić Srića/Glazba.hr

Što je s publikom festivala posvećenih suvremenoj i eksperimentalnoj glazbi? Sve, pa i eksperimentalna glazba, danas ima svoje uvriježene pristupe i predstavljačke profile, pa i jezik kojim se obraćaju publici. Kako kod nekoga tko nema već afinitet prema ovim vrstama glazbe i rada sa zvukom graditi otvorenost prema zvuku koji ne nudi jasne forme ili narative?

Publika je došla iz svojih razloga i ne smijemo ju podcjenjivati ni na koji način. Tu je velika odgovornost, pažnja prema detaljima i davanje sve od sebe. Kod suradnji s ansamblom, npr. s ansamblom Black Page Orchestra s kojim sviram, tu su redovito i praizvedbe, programi s elektronikom, novom tehnologijom a u izvođačkim praksama općenito bez publike nema ni nas. To je odnos koji se mora njegovati, a njeguje se tako da se promišlja, da se ne ide “ofrlje”.

Važna je iskrenost i želja za dijalogom, da ne staviš sebe u prvi plan nego glazbu. I mimo glazbe uvijek se volimo držati stvari i ljudi koji su nam poznati, teško je napraviti korak prema van, a kako odgajati otvorenost dobro je pitanje.

Kako je došlo do suradnje s Grgurom Savićem i kako prepoznaješ kad postoji prostor za istinsko istraživanje, a ne samo “suradnju” u tehničkom smislu?

Htjeli smo da suradnja bude među glazbenicima koji su povezani sa Zagrebom, a mi smo išli u istu glazbenu školu, kasnije smo i radili u istoj školi, ali smo veći kontakt nalazili kroz susrete i koncerte u kojima smo sudjelovali, npr. kroz CRIO te u Berlinu, gdje on živi. To čini ovu suradnju nečim što nije tek susret uz par proba, nego sadrži i element osobnog susreta, mjesto za slušanje i podržavanje. Što će se na tim temeljima glazbeno dogoditi ne možemo znati.

Definirali smo instrumentarij i pozicije. I vrijeme – bilo bi dobro da dođemo u isto vrijeme. Ide u smislu i smjeru jednostavnosti, uz proširene tehnike izvođenja. Svakako su Gibanja mjesto koje nudi prostor za takve stvari.

Foto: Sanja Bistričić Srića/Glazba.hr

Da, uz gostovanja stranih umjetnika, uvijek se gibaju tu i neke kombinacije glazbenika poznatih krugovima koji čije osovinu znatiželjnika neopterećenih žanrovskih podjelama – kako bi predstavila Grgu?

Naći se s čovjekom na istoj valnoj duljini, to je apsolutno potrebno. Grga je otišao u Graz, gdje je studirao jazz. On je od ranih dana kroz jazz upoznao puno aspekata improvizacije i razvio osjećaj za suradnju.

Toliko je kreativna osoba – ima svoje kompozicije, grafičke partiture, stalno propituje zvuk kroz susret sa svojim instrumentom, drugim umjetnostima, a tu je i paleta predmeta i tehnika kojima se može proširiti dijapazon mogućnosti te kako kroz to profilirati unutarnji moment u koncertu. Mi nismo nikad sami svirali, ne poznajemo se toliko detaljno u tom zvukovnom smislu, ali smo kroz razgovor došli do nekih izbora.

U kontekstu ove vrste glazbene ekspresije, kako su te upravo udaraljke kao profesionalni odabir, i potencijal cijeloga instrumentarija, oblikovale kao improvizatoricu?

Improvizacija je jedan aspekt moga djelovanja, ali svakako nije jedini. Udaraljkaši su uvijek ti koji prvi dobiju zadatak za nešto izazovno ili čudno – od orkestralnih detalja do klasičnih kompozicija. Od tinejdžerskih dana ta me raznolikost privlačila kod udaraljki, da svašta može postati instrumentom, da može doći do različitih kombinacija.

Udaraljkaši su uvijek ti koji prvi dobiju zadatak za nešto izazovno ili čudno

Činjenica je da se mi udaraljkaši bavimo suvremenim zvukom od samoga početka. Puno je toga u literaturi 20. stoljeća. Dok literatura drugih klasičnih instrumenata seže puno ranije, solistička literatura za udaraljke počinje dvadesetih godina prošlog stoljeća. Ali, važno je pratiti i njezinu nadogradnju!

Kako prostor mijenja glazbu, tretirate li ga kao jedan od formirajućih aspekata izvedbe? Kako ste odlučili pozicionirati publiku ovaj put?

Bit ćemo u središnjoj poziciji, pa nema najboljeg mjesta u publici, svatko ima istu priliku za slušanje. Treba se prilagoditi, iskoristiti najbolje, promisliti odakle publika dolazi i kako će slušati jer sve to priprema na slušanje.

Ako nam je iskustvo zvuka fokus, onda i prostor tome treba biti prilagođen, a kroz svoju karijeru – od Musikvereina do izvođenja na otvorenom ili u vrtiću – naučila sam da treba promisliti kako dodati detalj koji će pripremiti publiku za slušanje. U Kontejneru će nam u tome pomoći oblikovanje svjetla i drugi aspekti. Ljudi ne dolaze zbog neke kompozicije nego zbog iskustva, a mi smo odgovorni da im ga učinimo cjelovitim.

Foto: Sanja Bistričić Srića/Glazba.hr

Što te danas, uza sve drugo čime se baviš, ali i dosadašnja iskustva u ovom području, još uvijek tjera (i) prema improvizaciji?

Definitivno se ne bih definirala kao improvizatoricu. Dolazim iz svijeta klasične i suvremene glazbe, sviram puno glazbene literature. Ne mogu reći da imam mnogo ovakvih suradnji u godini. Ovaj poziv je došao kroz promišljanja o tome kamo se dolazi, kako i kojoj publici. Ono što me i dalje zanima u tome jesu zaigranost i znatiželja. Ako to izgubiš kao glazbenik, pitanje je što ćeš prenijeti dalje i predati novim generacijama.

Improvizacija tu oslobađa jedan dio iz klasičnog pogleda, kroz zvuk koji osluškuješ i oblikuješ, to je improvizacija u kontekstu. Ja se u tom smislu ne definiram kao netko tko je svakodnevno u praksi, ali doživljavam to kao poziv na znatiželju. Ta se praksa zadržala i ispreplela kroz sve drugo čime se bavim.

Što dobar festival omogućuje umjetnicima i publici, posebno kada je riječ o eksperimentalnoj i improviziranoj glazbi?

Dobar festival omogući objema stranama susret, daje teren za susret s nečim što je u festivalskom izdanju vrlo koncentrirano. Kroz godine se profiliraju u odabranom smjeru, a Gibanja se mogu staviti u kontekst svjetske razine zbog mnogih čimbenika koje festival njeguje, pa i zbog omogućavanja suradnji koje možda ne spadaju ni u jedan koš – a i živimo u svijetu u kojemu ne možemo stvari staviti u jednu kategoriju.

Gibanja se mogu staviti u kontekst europske razine i zbog omogućavanja suradnji koje možda ne spadaju ni u jedan koš

Ta suradnja je u središtu, a publici to nudi iskustvo dodira s nečim što nije svakodnevno u ovom kontekstu. Htjela bih istaknuti 2K+ festival u Novom Sadu, kamo idem nakon ovoga svirati solistički koncert. To je neka vrsta anti festivala, gdje programatori promišljaju što i kako donijeti te izlaze iz ladica u koje inače pokušavamo svrstati ljude.

Mogućnosti su razne, a festivali zvukovnih istraživanja poput Gibanja ovdje su da nam budu prozor u današnja događanja, mjesto susreta publike i istraživanja. Možda odgajanje otvorenosti o čemu smo pričale ranije razvijamo kroz slušanje, razvoj emocionalne inteligencije i dozvoljavanje vremena i prostora da se to dogodi. Zato Gibanjima hvala na tome!

Foto: Sanja Bistričić Srića/Glazba.hr