Katarina Livljanić - Hekubin vjetar u leđa
Nagrađivani francusko-hrvatski ansambl Dialogos, koji je utemeljila hrvatska pjevačica i muzikologinja Katarina Livljanić, na Glazbenim večerima u sv. Donatu 12. srpnja 2022. predstavit će svoj novi projekt imena Hekuba. Inspiriran grčkim mitom, ali i njegovim renesansnim interpretacijama, bit će prožet specifičnim glazbenim izričajem kakav njeguju ansambl i njegova umjetnička voditeljica. Tim povodom s Katarinom Livljanić razgovarao sam prošloga utorka, točno sedam dana uoči praizvedbe.
O Hekubi smo razgovarali netom prije prvoga lockdowna 2020., u knjižnici HAZU-a na simpoziju u organizaciji projekta CROMUSCODEX u sklopu kojega su se ostvarili knjiga te CD o Barlaamu i Jozafatu. Kada se zapravo rodila ideja o projektu Hekube?
Gledajući na svojem računalu sve što se nalazi u mapi imena Hekuba, došla sam do zaključka da su prve datoteke nastale još 2015. Kao što je slučaj s Juditom ili Barlaamom i Jozafatom, stvaranje programa kod mene traje dugo. I neka je tako, pogotovo u ovome svijetu kad sve mora biti hitno i brzo. To nije moj stil. Kao što postoji tzv. slow food, tako bih ovo nazvala slow music. Moram biti iskrena: ideja je došla od Sande Hržić.
Ona Hekubu izvrsno poznaje još od studentskih dana kada ju je igrala na studiju. Počele smo je iščitavati, a u meni je postojala doza skepse oko ideje pretvaranja Hekube u glazbu. Sanda me ohrabrivala ukazujući mi da sam Juditu ili Barlaama i Jozafata vrlo uspješno transformirala, a ovdje je ipak riječ o drami koju se može promatrati kao operni libreto. Tako sam počela taj spori proces rada na Hekubi. Naravno, nije riječ o svakodnevnom radu – ponekad bih nekoliko dana zaredom intenzivno radila na njoj pa mjesecima možda ništa jer krene neki drugi projekt.
Onda se jave misli da se možda nikada neće realizirati pa sve promijeni jedna iskrica koja iskoči i rad ponovno krene. Zašto je tako – nemoguće je odgonetnuti.
Foto: François Mauger – Fondation Royaumont
Otvorila su se neka nova pitanja?
Nametnulo se pitanje: uzeti Držićevu Hekubu i načiniti iz nje neku glazbenoscensku priču ili stvoriti nešto potpuno novo i drukčije? Također, pitamo se i što je nama Hekuba. Što je Držiću Hekuba? Odakle mu inspiracija za nju? Naravno, on nije njezin izvorni autor, riječ je o djelu koje postoji od Euripida, a na latinski ga je preveo Erazmo Roterdamski i tiskao 1506. Potom je Hekubu na talijanski jezik preveo Ludovico Dolce, venecijanski renesansni polihistor. Pritom je vrlo zanimljivo da su Držić i Dolce rođeni iste godine, a umrli su godinu za godinom. Obojica su pokopani u Veneciji. Nikada nećemo saznati jesu li se možda i upoznali.
Držić je na hrvatski jezik preveo Dolceovu inačicu, ali uz određene izmjene. Tu nastupa divan renesansni koncept prevođenja u kojem se prijevod ne provodi doslovno. Svatko je dodao nešto svoje — neke nove likove, satire, nešto drukčije. Danas je to nepojmljivo. Taj osjećaj slobode me zapravo ponukao na usporedbu s ranom glazbom danas u kojoj se teži onoj omraženoj riječi „autentičnost“. U 16. stoljeću su, uzimajući grčku dramu, pokušavali „oživjeti“ antičku praksu, ali su zapravo stvorili djela svojega vremena.
…divan renesansni koncept prevođenja u kojem se prijevod ne provodi doslovno. Svatko je dodao nešto svoje — neke nove likove, satire, nešto drukčije. Danas je to nepojmljivo.
Uzela sam dvije Hekube koje sam „ukrižala“ uzimajući neke uloge od Držića, a neke od Dolcea. Jedni drugima govorimo na talijanskom i hrvatskom jeziku. Nastaje nešto između Dolceove i Držićeve Hekube. Na talijanskome će pjevati čileanski tenor Francisco Mañalich, a na hrvatskome ću ja. Tu su i Kantaduri koji će biti poput grčkoga kora te članovi Dialogosa, instrumentalisti Norbert Rodenkirchen i Albrecht Maurer.
Foto: Bénédicte Karyotis
Tko je Hekuba Katarini Livljanić i zašto se njome bavite?
Najprije bih ju predstavila. Ona je trojanska kraljica, supruga kralja Prijama. Majka devetnaestero djece, među kojima su Paris i Kasandra. Priča o njoj (Euripidova) događa se na samome kraju Trojanskoga rata. Ona se nalazi u čvoru gdje grčki ratnici pobjeđuju i porobljavaju trojansku kraljevsku obitelj. Kasandra postaje Agamemnonovom robinjom, a tu je i Odisej kojega Hekuba moli da joj poštedi djecu.
No središte te priče ne leži u tome da se Grci osvećuju, nego u tome da oni žele otići kući. Međutim, nema vjetra i njihovi brodovi ne mogu isploviti. Grci od bogova zatraže malo vjetra, na što im Ahilov duh odgovori da će ga dati, ako mu zauzvrat žrtvuju Hekubinu kćer Poliksenu. Ona u smrt odlazi vrlo spremno, svjesna da se taj čvor neće raspetljati ako ne prihvati vlastitu sudbinu. Ta je smrt u domeni nečega transcendentalnog. No Hekuba tu ne poklekne kao što će u nastavku. Svojega najmlađeg sina Polidora uz određenu količinu zlata povjerila je na čuvanje prijatelju Polimestoru za vrijeme rata. Polimestor se pomami za zlatom te baci Polidora u more i kako bi se domogao zlata.
Izdaja prijatelja kojem je povjerila sina srušila je cijeli Hekubin svijet. Katarzu nalazi u osveti, kujući plan da Polimestor mora proći kroz tabor trojanskih žena koje će ga napasti i iskopati mu oči. On shvaća što je učinio. No kao i većina slijepaca u mitovima, postaje vidovitim i proriče budućnost. Hekuba doznaje o svojem tragičnom kraju… To je prava klasična tragedija.
Današnji svijet stalno vrti oko zabavnog, ne shvaćajući koliko gubi pamćenje o cijeloj humanističkoj kulturi na kojoj smo izrasli, a o kojoj ne znamo više ništa
Mnogi me danas pitaju zašto baš Hekuba, a ne nešto zabavno. To me ipak ne dira, jer se današnji svijet stalno vrti oko zabavnog, ne shvaćajući koliko gubi pamćenje o cijeloj humanističkoj kulturi na kojoj smo izrasli, a o kojoj ne znamo više ništa. Sve mitove čitam na simboličan način, riječ je o poučnim pričama koje i danas mogu biti relevantne te aktualne, u vremenu kada zatvaramo oči i uši na stvari koje bismo trebali i vidjeti i čuti.
Dialogos se bavi mahom glazbom srednjega vijeka, najnoviji album je Swithun! i posvećen je najranijim slojevima višeglasja. Renesansnom književnošću bavili ste se u interpretaciji Marulićeve Judite, koja pripada prvoj polovici 16. stoljeća. Sada smo, međutim, u drugoj polovici. Monteverdi početkom 17. stoljeća tvrdi da nije izmislio ništa novo i da „nova“ praksa kojom se bavi postoji već pedesetak godina. Dakle, Hekube (Držićeva i Dolceova) nastaju u vrijeme kad se rađa najljepša greška u tumačenju antičkih književnih spisa, a to je opera.
Držić i Dolce na svoj su način rekonstruirali mit, a firentinska Camerata na vlastiti način tumači antičke spise o izvođenju tragedija, pretpostavljajući da su se u cijelosti pjevale. Na kojem je tragu Dialogos — stvara li nešto novo ili rekonstruira staro?
Kad oni misle da se bave ranom književnošću, stvaraju novo. Čini mi se da je to divni paradoks koji i sami često odbijamo prihvatiti. I mi smo uvjereni da se bavimo ranom glazbom (doduše, imamo više znanstvenih saznanja, tekstova, metoda rada, analize itd.), ali čak i kad izvodimo winchestersku polifoniju iz 10. stoljeća, opet ne možemo znati sve! Ne znamo, recimo, kakav je bio sustav ugađanja. Traktati možda govore o pitagorejskom ugađanju, ali kad i dandanas negdje na otocima čujemo kako se pjevaju gregorijanski napjevi na koje je utjecalo i glagoljaško pjevanje i druge tradicije, jasno je da nije sve tako jednoznačno.
Pronaći nešto pitagorejsko u tome je nemoguće, prisutne su stotine različitih ugodbi od sela do sela. Nitko me ne može uvjeriti da imamo istu vrstu ugodbe u Winchesteru kao u Limogesu, Fleuryju ili drugdje. To je nešto što jednostavno moramo prihvatiti.
U 16. stoljeću je više elemenata — prisutni su instrumenti, partiture, polifonija za koju nam je jasno što moramo s njom, način ugodbe nam je znatno informativniji nego onaj winchesterski. Ne možemo zanemariti glazbeni jezik toga doba. Mogu reći da je to jedan izlet u renesansu, iako sam u Baselu izložena svakodnevno glazbi renesanse, koju uz srednjovjekovnu predajem studentima… Htjela sam se zapravo okrenuti fenomenu koji se pojavljuje u venecijanskim akademijama, svjetovnom muziciranju, a zove se cantore al liuto.
Riječ je o pjevaču uz lutnju koji pjeva stihove i improvizira. Renesansni autori tvrde da onaj koji improvizira izravnije prodire do srca publike nego onaj tko čita glazbu koju je naučio unaprijed. Pojavljuju se imena kao što su Ippolito Tromboncino i Claudio Merulo, a potonji je naročito zanimljiv u ovome kontekstu jer je pisao glazbu za intermedije na Dolceove tekstove. Glazba nije sačuvana, no zato jesu tekstovi u kojima piše što se točno pjevalo. Dakle, znamo što se pjevalo, ali ne i kako. Krenula sam tragom strambotta, lauda, giustiniana – svih tih vrsta koje sadrže određenu dozu improviziranosti u Veneciji.
Renesansni autori tvrde da onaj koji improvizira izravnije prodire do srca publike nego onaj tko čita glazbu koju je naučio unaprijed
Odemo li u Dubrovnik toga vremena, naići ćemo na Lamberta Courtoysa koji u to vrijeme sklada i sudjeluje u glazbenom životu grada. Međutim, na naslovnoj stranici Držićeve Tirene piše da u njoj „vlasi boj [biju] na način od moreške i tanac na način pastirski“. Dakle, neki grubi slavenski element postoji. Beskrajno okrutne prakse poput odrubljivanja glava za kaznu su svakodnevica. Kad svi ti ljudi pišu Hekube i Judite, moramo razmisliti što se događa u njihovim svakodnevnim životima. Čime su oni okruženi? To je kao da danas netko u Ukrajini napiše književno djelo dok mu je vojska za leđima; ne možemo apstrahirati što se događa u njegovu životu od samoga djela.
Kad svi ti ljudi pišu Hekube i Judite, moramo razmisliti što se događa u njihovim svakodnevnim životima. Čime su oni okruženi? To je kao da danas netko u Ukrajini napiše književno djelo dok mu je vojska za leđima
Hekuba je stoga vrlo aktualna, a glazba koja je prisutna u tome vremenu hranila je moju inspiraciju za stvaranje novoga glazbenog jezika. Neće biti doslovnih citata, ali postoji glazbeni materijal koji je korišten kontrafakturno. On je, dakako, razvijen u odnosu na tekst, dramske situacije, scene – vjerojatno kao što su to činili cantori al liuto dok su izvodili, recimo, Tassov Oslobođeni Jeruzalem.
Bit će ovo suvremeni pokušaj proto-opere oslobođen želje za preciznom rekonstrukcijom, što su glazbenici radili u to vrijeme. Manje me zanima što su radili, a više kako. Zato ćemo u ulozi grčkoga kora naći Kantadure koji će „grubo“ pjevati. Jer kad u Tireni nađemo informaciju o vlasima koji „boj biju na način od moreške“, tu progovara neki ruralni sloj zaleđa i njegove prisutnosti u kulturnom krugu tog vremena. Bit će to jedna naša vizija, ali kao i uvijek, hranjena korijenima i pretvorena u nešto drukčije.
Foto: Bénédicte Karyotis
Scenski nastup je za Dialogos uvijek važan. Koliko prostor utječe na nastupe, odnosno što za Hekubu znači to da će biti praizvedena u specifičnom prostoru crkve sv. Donata u Zadru?
Prostor je doista važan. U razgovoru s našom redateljicom Sandom Hržić dobila sam uvid u to koliko je za nju Donat važan prostor. Bit će sjajno postaviti Hekubu u Donat da zapravo cijela crkva pjeva i svira u bogatstvu prostora. No kako ćemo to prebaciti u neku drugu dvoranu? Spacijalizacija je uvijek drukčija i nova, stoga je svaka predstava drukčija. Pjevači ne pjevaju iz nota niti pjevaju nekakve fiksne napjeve. Prostor je dio predstave, a kako je svaki drukčiji, onda je svaka predstava drukčija, što je i nama doista interesantno.
Kako će vizualno izgledati Hekuba?
To ne znam ni ja, imamo još sedam dana proba! Mogu reći da će biti titlovi tako da publika može pratiti. Koristimo čitav prostor, bogata je upotreba rasvjete. Minimalizam, kao i uvijek kod Sande. Velika je odgovornost na tijelima pjevača u prostoru. Rekvizita gotovo i nema, a kostimi su ocrtani detaljima koji daju naslutiti tko je u kojoj ulozi. Režiju uvijek nosi priča i snaga glazbe, a minimalno rekvizitni balast. Težimo tome da to budu koncerti-predstave. S obzirom na to da oni uvijek putuju, moramo biti prilagodljivi i „lagani“. Kako Sanda izlazi iz kazališnog svijeta bliskog minimalistima u kazalištu, poput Petera Brooka, nastojimo minimalnim sredstvima dobiti maksimalnu prisutnost i snagu.
Nastojimo minimalnim sredstvima dobiti maksimalnu prisutnost i snagu
Onda na vidjelo izlazi Katarina Livljanić, ali ne muzikologinja i pjevačica nego glumica i pjevačica…
To je uvijek bio neki moj alter ego. Gluma i ja se uvijek nađemo u nekom svom svijetu pjevane glume ili glume glasom… Uvijek je ta komponenta prisutna.
Koliko su fiksirani napjevi koji su dijelom Hekube?
Cijelu priču nosi drama, ne možemo previše odstupiti od toga. Unatoč slobodi, mnogo je toga zadano. Priču nose uloge koje su jasno dodijeljene. Neki od nas pjevaju više njih, a neki samo jednu s obzirom na situaciju u kojoj postoji „kor“, iz kojega ponekad izađe netko kao solist. Dramaturški je sve doista razrađeno.
Hekuba se bazira na improvizaciji, kao i, recimo, Barlaam i Jozafat. Stoga je snimka contradictio in adjecto jer kad se improvizacija jednom snimi, ona je fiksirana. A kad je jednom fiksirana, gubi svoju konotaciju nastanka u određenom vremenu i zapravo postojanja isključivo u njemu. Postoje li ovdje ikakvi zapisi koji će se koristiti ili će se Hekuba bazirati isključivo na improvizaciji?
Kao i kod Barlaama i Jozafata ili Judite, CD ili DVD doživljavam kao jednu izvedbu koju se može više puta ponavljati. Ali ona za mene nije kraj. Samo jedan od načina da se to zabilježi, ali nije odgovor na sva naša pitanja. Kod Hekube, kako se još uvijek „rađa“, stvari se dosta pomiču i još odlučujemo gdje će što i kako biti postavljeno. Iz dosadašnjih iskustava na projektima, svakome od njih treba nekoliko izvedbi i jednostavno vrijeme da sazrije. Snimi se, recimo, premijera pa poslušam sve što bih htjela promijeniti i slično.
Riječ je o nekom prvom vremenu u kojem se stvari još uvijek mijenjaju. Potom u jednoj fazi dođe do trenutka kad se učini da je projekt dobio svoju ravnotežu i kreće dalje svojim ustaljenim tijekom. Zasada je sve otvoreno. Svi su naši projekti snimljeni dugo nakon praizvedbe, što mi je drago. Tada snimka projektu ne predstavlja neke okove.
Hekuba je djelomično nastala u okrilju francuske Zaklade Royaumont. Koliko su takve institucije važne u razvoju ovakvog vida umjetničkoga djelovanja?
Doista su važne jer prihvaćaju rizike s glazbenicima i to s projektima koji možda nisu hitovi „na prvu loptu“. Postavljaju pitanja što je ta razna glazba, kako se njome baviti danas… Royaumont ima doista važnu ulogu. Sljedeće godine ćemo Hekubu, nadam se, izvesti u Splitu i u zagrebačkome HNK-u, što je jedan sasvim novi kontekst za Dialogos. Nadamo se i Varaždinu sljedeće godine, ali i brojnim inozemnim nastupima koji su već dogovoreni.
Postoji li institucionalna podrška u Hrvatskoj ili je ipak potrebno ići u inozemstvo?
U ovome nam je projektu pomogao zadarski festival. Sljedeće godine bih trebala biti svojevrsnom rezidencijalnom umjetnicom u Hrvatskome domu u Splitu gdje sam za izvedbu Judite dobila nagradu Tijardović. Jedan centar za kulturu u francuskome gradu Meudonu nadomak Pariza nas također poziva da budemo na rezidencijalnom boravku uz koncertni nastup. Takvi su partneri doista potrebni jer je bez njih programe poput Hekube gotovo nemoguće ostvariti.
U inozemstvu je praksa doista drukčija nego u Hrvatskoj. Ekonomski je pristup takav da privatne institucije lakše i s više volje financiraju takve projekte…
Nekad je bilo doista lakše, no i tu se situacija promijenila. Institucije bi vas pozvale, osigurale prostor i sve ostalo što vam je potrebno, pokrivajući sve troškove. Sada toga baš i nema. Ponekad samo pruže mogućnost korištenja prostora. Izvedbene umjetnosti žive u nekoj novoj ekonomiji. Prije desetak godina doživjeli smo veliku promjenu u pristupu diskografa. Danas glazbenik sam plaća produkciju CD-a, dok je prije diskografska kuća polagala povjerenje u umjetnika i omogućavala mu da objavi nosač zvuka. Danas diskografska kuća samo distribuira.
U koncertnoj djelatnosti organizator vas još uvijek poziva, ali i tu se ekonomija mijenja. Glazbenik mora pristajati na sve teže i teže uvjete. Ponekad su to koprodukcije u kojima sam mora osigurati dio sredstava i slično. Vrlo skeptičnim okom gledam u budućnost, vidim da se često zaustavi na projektima za koje su organizatori sigurni da će biti rentabilni. Uvijek govorim istu stvar: da je tako reagirao koncertni organizator u Beču početkom 20. stoljeća, što bismo danas imali od Schönberga ili Mahlera, glazbenika koji su donijeli revoluciju u povijest glazbe?
Glazbena industrija danas vrlo rado igra na sigurno, što joj donosi kratkoročnu zaradu. No eksperimentalni projekti koji će najviše obilježiti neko razdoblje razmišljanja o nekom repertoaru ili njegovoj evoluciji možda nisu oni koji donose nužnu kratkoročnu zaradu. Tu ne znam što nas čeka i kuda ide ovaj glazbeni svijet.
Vidim da se često zaustavi na projektima za koje su organizatori sigurni da će biti rentabilni. (…) da je tako reagirao koncertni organizator u Beču početkom 20. stoljeća, što bismo danas imali od Schönberga ili Mahlera, glazbenika koji su donijeli revoluciju u povijest glazbe?
Što nas od rane glazbe očekuje na ovogodišnjim Glazbenim večerima u sv. Donatu?
Nastupit će ansambl La boz galana, lutnjist Bor Zuljan, kao solist će nastupiti Francisco Mañalich — kao neki renesansni festival. Renesansa na razne načine. Za sljedeću godinu moramo vidjeti što će nam donijeti budućnost jer živimo u nevjerojatnom vremenu u kojem mi se čini da radimo posao koji se bori protiv vjetrenjača. U fazi smo proba kada dvojica instrumentalista zbog letova ne mogu doći na vrijeme pa kasne dva dana. Dojma sam da stvari postaju sve teže i teže. Postoje planovi, naročito za jedan zanimljiv program imena Dalmatinsko zrcalo i još neke druge programe koji bi se mogli pojaviti, no prvenstveno moram doznati što nam sve festival može osigurati.
Ali Hekuba je dobila svoj vjetar u leđa!
Nadajmo se da će premijera proći očekivano, unatoč glazbenicima izgubljenima po europskim zračnim lukama gdje je pola letova otkazano. Vjetar je malo zastao, ali nadajmo se da će puhnuti i da će naša Hekuba isploviti.
