16
srp
Intervju

Kim Verson: „Volim biti u svom svijetu“

Kim Verson

Kim Verson /Nicolas Diamane

share

Kim Verson nedavno je objavila svoj treći studijski album Digni ruke sve do neba.

Album, koji je prije svega namijenjen djeci i mladima, objavljen je u digitalnom obliku na svim streaming platformama i uz potporu Ministarstva kulture

Kim Verson već nekoliko posljednjih godina uz svoju glazbu veže i priču koja ima puno dublje korijene od onoga kako se čini na prvo slušanje. Krenula je s problematikom vršnjačkog nasilja u školama, a sada je na albumu Digni ruke sve do neba dotaknula nove teme bliske mlađoj populaciji.

Autorica je svih tekstova i glazbe, a uz potporu svog dugogodišnjeg suradnika i producenta Alana Dovića i mladog dizajnera Nicolasa Diamanea kao autora naslovnice, album je u svega nekoliko mjeseci postao zaokružena priča objavljena pod etiketom Dallas Recordsa.

Čestitke na novom studijskom izdanju! Odakle ideja za albumom ovakve vrste?

To mi je zapravo želja već mnogo godina. Već sam sa svojih dvanaest godina stvarala i pisala, nastupala na izborima za dječju pjesmu Eurovizije. Tamo sam se prvi put predstavila s pjesmom “Sretno dijete” i zapravo mi je super što se i ta pjesma nalazi ovdje nakon toliko godina.

Naravno, ponovno sam snimila vokal, ali baš mi je bilo posebno emotivno snimati tu pjesmu. Na neki način sam imala osjećaj da se povijest ponavlja. Album se zove po pjesmi “Digni ruke sve do neba” koju sam napisala u sedmom razredu. To sve ima neku svoju priču i bilo mi je žao da pjesme samo stoje i da ne pronađu svoj put. Dugo je bila ta potreba u meni.

Kako se stvarao ovaj album?

U Ministarstvu kulture su vjerovali u cijeli ovaj projekt te dali potporu i podršku. Objavili su natječaj i ja sam se prijavila ne očekujući ništa, objasnila o čemu je riječ, sve obrazložila i dobila potporu. Bez njih ne bih tako brzo ovo ostvarila, a jako sam sretna i uzbuđena i baš sam htjela obuhvatiti tu cjelinu, da se pronađu ne samo klinci, nego i mlade osobe, roditelji, bake i djedovi. Baš je ovo jedna cijela priča o odrastanju, o prvim snovima, ambicijama, o uvažavanju različitosti, što je jako bitno da djeca rano osvijeste. Da smo svi jednaki…

Misliš li da oni obraćaju pozornost na to? Da oni to zaista razumiju?

Ovisi kako koji roditelj razgovara sa svojim djetetom i koliko se radi s djecom. Mislim da treba puno više razgovarati s djecom o svemu, osvještavati o važnostima i koliko sami nose vrijednost u sebi, ljepotu koju trebaju rano osvijestiti kako ne bi dolazilo do nasilja u školama. Djeca često znaju biti i frustrirana zbog nekih stvari… puno toga ide iz kuće. Ako im se ulijeva ljubav i produhovljenost, onda bi nekako, po meni, bilo manje problema s vršnjačkim nasiljem.

Kim Verson

Kim Verson/Nicolas Diamane

Na naslovnoj pjesmi gostuje Suicidal. Kako je došlo do te suradnje?

Suicidal je rekao da je prvi put pristao repati tekst koji nije njegov! Ja sam ga napisala još u sedmom razredu, on ga je malo prilagodio, ali nije ga mijenjao. Baš mi je bilo super s njim raditi! Sjajan je kao čovjek i donio je neku super energiju. Mislim da nitko ne bi bolje odgovarao ovoj pjesmi!

Vjerujem da si prije objave svog albuma istraživala scenu i područje dječjih albuma. Što je, prema tvom mišljenju, najkvalitetnije od domaće ponude dječjih albuma?

Vidiš koje pitanje, čovječe! Pa nisam! Ja to uvijek sve nekako radim po osjećaju! Volim biti u tom svom svijetu. Naravno, uvijek imaš neku inspiraciju kad stvaraš, ali ja sam se zatvorila i to je išlo van iz mene. Nisam morala raditi na nekim pjesmama koje su mi ostale iz djetinjstva, ali sjećam se da je Antonija Šola imala dječji album, Jacques Houdek je bio u tim vodama.

Nadam se da će biti što više tih angažmana u sklopu dječjih manifestacija. Imam puno planova.”

U kojoj se mjeri pisanje pjesama za djecu razliku od pisanja za sve ostale?

Mislim da ga nisam puno mijenjala! (smijeh) Teško mi je to i objasniti! Kad osjetiš potrebu da izbaciš van nešto što stoji u tebi, nema tu puno kompliciranja. Pisanje i stvaranje je jedna vrsta izazova. Djeca su najiskrenija publika i meni najdraža. Ako oni prepoznaju ovo i pronađu se u tome, nitko sretniji od mene! Ovo je sve još uvijek svježe, tako da treba vremena da dođe do ljudi.

Koji plan imaš s promocijom ovog albuma? Kako planiraš doći do svoje nove ciljne publike?

U Požegi ću prvi put izvesti sve ove pjesme uživo i to mi je baš drago jer je to moja rodna Slavonija! Srce mi skače od uzbuđenja! Vjerujem da će biti baš lijepo! U Ogulinu ću isto biti tim povodom. Nadam se da će biti što više tih angažmana u sklopu dječjih manifestacija. Imam puno planova.

Prošle su tri godine od objave tvoje pjesme “Ptica” koja se bavi vršnjačkim nasiljem do ovog albuma koji je posve namijenjen mlađoj publici. Koje je tvoje iskustvo u odnosu na nove pjesme danas i one ranije? Kakav je odaziv na tvoje akcije kojima pokušavaš podignuti svijest?

Ptica” je jedna od tih najemotivnijih pjesama, puno mi znači i vrlo je osobna. Nisam se baš uklapala kad sam bila klinka, uvijek je bilo i tih odbacivanja i ignoriranja. Dosta rano sam spoznala što želim i koji je moj put, rano sam počela nastupati, bila je tu i glazbena škola, pa se znalo događati da djeca to baš i ne razumiju. Bilo je nekih situacija, ali tako je moralo biti kako bih izašla puno jača iz svega. Pjesma “Ptica” je dugo ležala u meni, težak je tekst, ali htjela sam dočarati kako se žrtva nasilja zaista osjeća. Ne znaš je li gore psihičko ili fizičko zlostavljanje.

Kim Verson

Kim Verson/Nicolas Diamane

Kako autoriteti i okolina ne reagiraju na takve stvari? Nemoguće je to cijelo vrijeme maskirati?

Nažalost, zato kažem da s djecom treba razgovarati, da se ne trebaju stidjeti, osjećati loše i da trebaju to reći naglas, barem u školi, pedagogu ili profesoru. Imala sam priliku biti ambasadorica projekta Dan ružičastih majica – to je naš najveći pokret protiv vršnjačkog nasilja u Hrvatskoj i ova je pjesma bila izabrana za službenu himnu tog projekta. Svaka pjesma s ovog albuma također ima svoju poruku. Osjećam odgovornost da na neki način budem uzor mladim osobama i drago mi je da imam priliku kroz svoj rad nešto reći i progovarati o bitnim temama. To me ispunjava i mislim da je to moja dužnost kao glazbenika.

Kako je iskustvo s vršnjačkim nasiljem utjecalo na tvoje formiranje?

Bila sam u dodiru s tim situacijama, ne želim da sad to ispadne nešto strašno. Na sreću, nisam imala velikih problema, ali bila sam u tim situacijama, osjetila sam to, često sam znala biti žalosna i zbog toga se povlačiti u neki svoj svijet. Danas sam sretna zbog toga zato što sam tada pronašla svoj svijet. Jako sam puno voljela maštati, rano sam počela pisati i tako razvijala svoj životni put. Za sve postoji neki razlog.

Mogla sam milijun puta povući se i odustati, ali ne posustajem”

Gdje si nalazila nadahnuće za ove pjesme?

Pokušala sam dotaknuti što više tema koje sam voljela čuti kao djevojčica. Tema prvih ljubavi, naravno, uvijek je svima zanimljiva. Nikad neću zaboraviti svoju prvu simpatiju i tad me sustignu emocije. O tome je “Čarolija”. Vršnjačko nasilje nalazi se u pjesmi “Digni ruke sve do neba”. Ima jedna božićna pjesma – htjela sam da bude nešto drugačije i zanimljivo. Vjerujem da će ta pjesma biti u eteru za Božić. Bio mi je cilj razigrati se i sve zapakirati u pop-county, rock-country.

Tko je glazbeno utjecao na tebe? Nekako sam na trenutke čula Kelly Clarkson dok sam slušala ovaj album!

Ozbiljno?! Nju sam dosta voljela slušati u srednjoj školi! Ona mi je uvijek bila odličan vokal. Pink mi je odlična. Taylor Swift mi je super. Privatno slušam i dalje one stare bendove, dobar blues, stari rock.

 

Kao samostalna umjetnica, već si dvanaest godina poznata javnosti. Jesi li zadovoljna svojom pozicijom na hrvatskoj glazbenoj sceni?

Ne mogu reći da nisam zadovoljna. Mogla sam milijun puta povući se i odustati, ali ne posustajem. Tu sam gdje jesam i zadovoljna sam. Morat ću još puno raditi, kao i svi.

Tko su tvoji heroji?

Meni uvijek moja mama pada na pamet! To već i ptice na grani znaju. Baš sam pjesmu “Najljepši tren” posvetila njoj, tako da mi je to najemotivnija pjesma na albumu. Kad je izvodim, nekako mi najviše stvara emocije. Baš mi je posebna i posvetila sam je svom najvećem heroju.

Na sceni si, zapravo, odrasla. Kada se dogodila ta transformacija kada si shvatila da te ljudi ne doživljavaju ozbiljno i da se moraš zauzeti za sebe, pokazati snagu i odlučnost?

Pa to se stalno događa. To je još uvijek tako. To je normalno. Jednostavno, u tom poslu stalno imaš osjećaj da ideš ispočetka. Digneš se, pa padaš. To je dio svakog posla. Moraš osvijestiti sebe, svoj talent, koliko vrijediš i vjerovati u to. Da istinski ne vjerujem u to što radim, da nisam ostala dosljedna sebi, ne bih mogla više uopće koračati ovim putem. To je jedino najbitnije. To je jedina formula i ključ.

Moglo bi Vas zanimati