17
srp
Izvještaj

73. DLJI: Bilić, Merčep i Hut uz DSO u sjajnim izvedbama djela hrvatskih autora

Dubrovačke ljetne igre, Hut, Bilić, Merčep

dlji 2. koncert naslovna Foto: DLJI

share

Drugi koncert Dubrovačkih ljetnih igara u svoj je fokus stavio dva mlada hrvatska perspektivna glazbenika, čembalista Franju Bilića i saksofonista Lovru Merčepa. Koncert je održan 14. srpnja u Atriju kneževog dvora, a navedeni solisti nastupali su u prvom dijelu koncerta uz pratnju komornog sastava dubrovačkog simfonijskog orkestra kojim je ravnao dirigent Ivan Hut, a drugom dijelu koncerta izvele su se skladbe za gudački orkestar. Moglo bi se govoriti o određenoj hrabrosti orkestra, odnosno njegova dirigenta, s obzirom na program koji se sastojao isključivo od djela hrvatskih skladatelja dvadesetog i dvadesetprvog stoljeća, što je netipično za većinu ljetnih festivala, posebice za ovaj, kojemu je to ove godine ujedno i jedini koncert s djelima hrvatskih skladatelja i najbliži koraku ka suvremenoj glazbi.

Foto: DLJI

Koncert je otvoren izvedbom skladbe Andantino za gudače i čembalo skladatelja Marka Ruždjaka. Riječ je o skladbi koja je, s obzirom na ostatak programa, imala najsuvremeniji glazbeni izričaj i zamisao. Njezina trodijelna forma fiksnog tempa sastoji se od meditativne pulsacije vrlo eteričnog i mekog glazbenog materijala, a snažna akustika Kneževog dvora bila je izuzetno zahvalna za stapanje timbra čembala s gudačkim korpusom. Zanimljiv je skladateljev komentar one skladbe u sklopu intervjua povodom MBZ-a 1983. godine kada ju opisuje kao odgovor na pitanje ”Come va?” čime otkriva njenu dubinu.

Foto: DLJI

Dionica solista, u izvedbi čembalista Franje Bilića, do većeg izražaja dolazi tek u središnjem dijelu skladbe, no čembalo je više tretirano komorno odnosno kao ravnopravni član i boja čitavog ansambla.

Dirigent je odabrao nešto polaganiji tempo od traženog, od tempa otkucaja srca pri kakvoj šetnji,  zbog čega se pomalo izgubila percepcija skladbe kao cjeline, ali je s druge strane ovo pojačalo dojam meditativnosti zbog čega je skladba odisala izuzetnom mirnoćom i spokojem.

Foto: DLJI

Uslijedila je izvedba trostavačne skladbe tradicionalnijeg glazbenog jezika Brune Bjelinskog, Sinfonietta za saksofon, gudače i udaraljke, u kojoj je solistička dionica saksofona (za razliku od dionice čembala u prethodnoj skladbi) doista tako i tretirana u svakom pogledu. Radi se o (za solista) tehnički izuzetno zahtjevnoj skladbi, a saksofonist Lovro Merčep pokazao je da je u svakom pogledu dorastao svim njezinim izazovima.

Foto: DLJI

Njegovo fraziranje izuzetno je logično, a brojne brze virtuozne pasaže savršeno precizne i to tako da je doista bio čujan svaki ton. U ukupnom zvuku, činilo se da je čitava skladba izvedena u dva plana: onom solističkom i orkestralnom. Odnosno, u ovoj skladbi orkestar nikada nije pokazao svoju punu snagu (možda da ne ”pokrije” solista?) te je na toj razini, koja je bila gotovo uvijek umjerena, nedostajalo jasnije dinamičke izražajnosti.

Foto: DLJI

Neumoran pljesak u publici naveo je soliste Franju Bilića i Lovru Merčepa na izvedbu dodatka, aranžmanu skladbe Les folies d’Espagne skladatelja Marina Maraisa za saksofon i čembalo. U ovoj je skladbi Franjo Bilić dobio priliku da dođe do većeg izražaja. Njegova je interpretacija bila vrlo jasna i sigurna, a zbog prepuštanja suptilnim slobodama pri izvedbi bilo je očito da je izvrstan poznavalac baroknog stila. Lovro Merčep i u ovoj se izvedbi pokazao kao izvrstan intepret, a u ovom duu kao da je bio više nadahnut i slobodan.

Foto: DLJI

Bio je to izrazito ravnopravan duo u kojemu su oba glazbenika ”zajedno disala” što je odraz njihove visoke razine uvježbanosti i međusobnog razumijevanja – i to do te razine da si mogu dopustiti umjetničku slobodu pri izvedbi na licu mjesta.

Zanimljivo je da smo na prvom koncertu Dubrovačkih ljetnih igara čuli improvizaciju na istu temu (Folía) u izvedbi ansambla Accademia del Piacere. S obzirom da se radi o vrlo poznatoj i jednoj od najstarijih zapisanih španjolskih melodija to možda i nije neobično, no na prvom koncertu pristup je bio stilski bliže ranom, a na ovom koncertu kasnom baroku.

Do svojeg punog sjaja i izražaja orkestar dolazi u drugom dijelu koncerta, posebice pri izvedbi skladbe Idila Blagoja Berse u aranžmanu za gudače Pavla Dešpalja. Bila je to izrazito nadahnuta izvedba u kojoj je dirigent vrlo odlučno i smjelo kontrolirao agogičke i dinamičke nijanse, a svaki član orkestra bio je doista angažiran.

Foto: DLJI

Jednako odlučna i uvježbana bila je izvedba skladbe Sinfonietta za gudače Borisa Papandopula što je nagovijestio već sam uvod prvog stavka kojeg su svirači iznijeli u složnom i energičnom unisonu kao da su jedan organizam. Treba posebno istaknuti da je ova skladba od svih na programu definitivno orkestracijski najkompleksnija jer sadrži brojna unutarnja kretanja sporednih dionica što joj daje posebno bogatstvo i slojevitost. Svaka je grupa instrumenata ispjevala i ove ”unutarnje” glasove s velikom pažnjom, a posebno treba pohvaliti besprijekornu sekciju violončela.

Efektan, i vrlo virtuozan treći stavak izazvao je ovacije publike te naveo dirigenta na izvedbu dodatka, također vrlo prigodnog jer se radilo također o skladbi hrvatskog skladatelja, Pavla Dešpalja Čežnja, čija je kratkoća i smirenost odlično zaokružila čitav koncert.

Foto: DLJI

Kontinuitet cjeline višestavačnih skladbi prekidao je buran pljesak publike i između stavaka (u kojoj su očito prevladavali turisti i glazbeni amateri), no to je zapravo pokazatelj koliko se ovaj ”hrvatski program” svidio publici koja ga vjerojatno i nije ranije poznavala i koja se očito za njega zainteresirala zbog čega sam izbor programa, premda izuzetak, zaslužuje pohvalu.

Moglo bi Vas zanimati