Krešimir Blažević: „Danas je scena kao livada cvijeća u usporedbi s tadašnjim pustim poljem s tri maka"

Krešimir Blažević jedno je od onih neglazbenih glazbenih imena. Imenjak i prezimenjak pjevača Animatora svoj je trag na sceni ostavio na drugi zvučan, a opet neglazben način. Ime koje danas zna cijela hrvatska “glazbena industrija” svoj je put započeo kao student kada je krenuo pisati o glazbi za tek oformljenu stranicu Muzika.hr. Osnivač i urednik portala 2010. u prostorijama male redakcije stranice otvara prvu glazbenu knjižaru u Hrvatskoj – zagrebački Rockmark. Mi smo ga nedavno ugostili kao gostujućeg virtualnog DJ-ja u svom Tjednom gramofonu gdje nam je složio playlistu zabavnog radnog dana knjižare.

Njegova je knjižara ne baš tiho utočište glazbenih štrebera, kolekcionara, entuzijasta, kao i okupljalište glazbenika koji su deset godina utorcima izvodili svoje akustične pjesme na programu Akustika. Rockmark danas na novoj lokaciji širi svoje kapacitete, kao i glazbene dosege koji su trenutačno fokusirani na izdavaštvo.

Blažević istovremeno radi kao direktor nezavisne glazbene novinarske nagrade Rock&Off koja će doživjeti svoje četvrto izdanje prvi vikend kratke veljače. U Rockmarku smo kao stari prijatelji popili kavu među zajedničkim nam glazbenim nadahnućima s polica i prisjetili se dvadeset godina Krešina rada u svijetu kojeg nije planirao.

Urednik Muzika.hr – prve glazbene stranice u Hrvatskoj

Krešu sam upoznao 2007. u Berislavićevoj 13 kao student druge godine fakulteta gdje me uposlio kao mladog novinara i pomoćnika – ulogama dražim mi od onih slušatelja ranonovovjekovne povijesti. Stranica koju sam čitao kao student i ranije srednjoškolac bila je tada glavni izvor glazbenih informacija na materinjem jeziku. Krešo se prisjetio milenijskog početka…

„Pokrenuli smo stranicu 2001. kad su dečki iz Novog Zagreba kao studenti raznih zanimanja htjeli pisati o glazbi. Osnovali su udrugu da bi zakupili domenu .hr, jer tad si morao biti pravni subjekt da bi ju dobio. Ona se pokazala ključnom za uspjeh. Ja sam se priključio u listopadu te godine kada je već gore bilo nešto tekstova. Osnivača Igora Vujičića upoznao sam na služenju civilnog vojnog roka kad me tražio da mu nešto napišem o glazbi nakon što je čuo da volim U2. Bend je taman imao neko izdanje pa sam počeo pisati paralelno sa svojim burazom Stjepanom…

S vremenom nas je preuzela stranica. Nabavljali bismo neviđene i neobjavljene fotke, počeli prikupljati tuđe priče i pisati o glazbi. Povezali smo se s ljudima i polako počeli stvarati kalendar na stranici. Stvaranje kalendara koncerata generaciji iz devedesetih kada ih je nedostajalo bila je logičan postupak. Priča oko njega je brzo zaživjela i ljudi bi nama dolazili po informacije o koncertima u Hrvatskoj i okolici. On je duže razdoblje bio ljudima glavni izvor ovakvih informacija. Igor se uskoro upoznao s Tomislavom Capanom, tadašnjim FER-ovcem koji nam je bio programer, ali ujedno fotograf i zaljubljenik u jazz i world music koji je programirao prvu stranicu.”

Krešo spada u ratnu generaciju kojoj je glazba bila jedan od glavnih eskapizma od stvarnosti s kojom smo danas u doticaju samo kroz fikcijske forme. Devedesete i njegove rane 2000e bile su vrijeme manjih sloboda, kreativnih dosega i mogućnosti, kako u svakodnevici, tako i u glazbi. Autonomija, krojenje vlastitog imidža i kormilarenje vlastitom karijerom bile su rezervirane za najveće veterane. Na današnje vrijeme bivši urednik nekoć najvećeg glazbenog medija gleda puno optimističnije od mnogih.

„Danas je scena kao livada cvijeća u usporedbi s nekadašnjim pustim poljem s tri maka. Od domaće si glazbe imao velike bendove iz devedesetih i osamdesetih, a manji i noviji su dobivali malo medijskog prostora i interesa. Sve su diktirali i određivali izdavači zbog brojki i prodaje. Današnjim bendovima možda se ne čini često tako, ali imaju mogućnosti od kojih mnoge ne iskorištavaju i mnogi ne uspijevaju puno učiniti od sebe. Pojave se na godinu dana ili čak izdaju jedan singl i nestanu… Nema interesa ili nema ideje. Ranije si morao puno više dati od sebe da te netko posluša, a kamoli objavi.

Sjećam se tih koncerata koji su bili velika stvar. Primjerice Urban u zagrebačkom Aquariusu nakon dugo godina. Čekao bih do dva ujutro da započne s koncertom, iako ujutro moraš ustati na posao ili na faks. Bilo je puno manje nastupa i izvođača općenito. Malo tko se uopće tu isticao, pa mogu izdvojiti Leut Magnetik, TBF, Yammat ili Edu Maajku. Nedostajalo je sadržaja, a njega je onda internet uskoro omogućio.

Tada je bilo nezamislivo da ekipa poput današnjih Z++, Bore Balboa ili Grše bez diskografa pune Tvornice bez imalo problema. Uvijek govorim da nam nedostaje pojava novih zvijezdi, samo zato da se nešto događa, da prestanemo stalno koristiti ista stara imena iz povijesti. Ne mislim baš ništa loše o njima, ali redovito nam se po glazbenim događajima vrte isti ljudi. Najbolji je primjer žanr rocka. Nađi neko ime mlađe od 30 godina!”

Odavno smo pokopali punk, Marilyn Manson je rock pokopao još 1998. godine kada je zaključio da su ga preplavile konfekcijske i popularne forme, a Leonora Bedić svoj je panegirik metalu nedavno umalo pretvorila u eulogiju. Kao svjedok vremena i kroničar promjene, Krešo o sumraku ovih žanrova kaže:

„Ti stavovi nisu mrtvi, ali glazba tih žanrova jest. Punk nije mrtav kao stav jer ga možeš iščitati iz djelovanja tih glazbenika. Kao ni rock. Nažalost, problem je što ljudi, recimo, baš u rocku ne vole ideju evolucije žanra nego žele da ostane nepromjenjiv. Ono što ljudi ne mogu prihvatiti, s druge strane, jest da klinci danas više nemaju žanrovske preference. Istovremeno će slušati Nirvanu, razvaljivati se na Gršin trep i voljeti Cannibal Corpse. I još će u nekom trenutku u to ubaciti neku popularnu cajku. Nama nisi mogao spojiti Nirvanu i Cannibal Corpse.

Sjećam se izlazaka u Jabuku gdje bi se pankeri i metalci nekad znali dobrano pošorati i šutati. Znalo je biti situacija kad bi mi frendovi dobili batina ili flašu u glavu samo zato što su bili obučeni kao grungeri, pa je to pojedinima djelovalo kao pozerstvo. Ne nedostaje mi ovaj dio, ali mi nedostaje ta strast i opsesija nekim žanrom, bendom ili fenomenom koji je s tim išao. Danas je glazba prečesto nekome pozadina nečemu ili samo sredstvo kraćenja vremena.”

Direktor nagrade Rock&Off

Ovaj okorjeli fan U2-a, Depeche Modea i turske kave direktor je nezavisne novinarske glazbene nagrade Rock&Off. Četvrto će se izdanje održati ovih dana, ali kao i druge ceremonije odavanja priznanja u polju rada, nagrada nije izbjegla svoje kritike.

Rock&Off proteklih je godina bio na meti nezadovoljnika prema praksi nagrađivanja glazbenih imena prema principu popularnosti i dugovječnosti. Kao predstavnik sada već četvrte godišnje dodjele, Blažević je svjestan problema za koje kažu da nisu uzroci u organizacijskom tijelu, no ono svjesno izazova pokušava što pravednije i neutralnije pristupiti glazbi i glazbenicima. Nagrade bira gotovo 90 hrvatskih novinara koji sami predlažu kandidate pojedinih kategorija i, naposljetku, sami svojim glasovima potvrđuju najveća imena prethodnih godina.

„U hodu pokušavamo riješiti stvari na razini promjene pravila u odnosu na prethodne godine i u “direktnoj komunikaciji s novinarima. Svjesni smo da ih je dosta i da nisu svi mladi pa da prate novu scenu. Nagrada je drukčija jer novinari nominiraju, a onda biraju pobjednike nagrada po kategorijama. Ovdje smo sretni zbog lokalnih i nezavisnih novinara s manjih stranica ili radijskih postaja po Hrvatskoj, od Dubrovnika, Zadra, Rijeke, Vinkovaca do Splita.

U Rock&Offu stvarno pokušavamo izbjeći prežvakavanje istih imena i veseli me što svake godine ipak netko novi iskoči u prvi plan. Tako su ove godine to imena poput Bad Daughter, The Gentleman i Porto Morto. Bilo bi mi drago da netko od novih izvođača bude nominiran uz bok Urbanu i pobijedi. Da nema Urbana, Bareta ili Pipsa u tim kategorijama, ispalo bi da se radi o nominacijama samo mladih izvođača. Poanta je pokazati da netko mladi može u tom slučaju napraviti bolji album od starijih i većih izvođača i to prema mišljenju kritike.

Ove godine HDS ZAMP daje novčanu stimulaciju od 10,000 kuna pobjedniku Velikog praska što potvrđuje da je nagrada prepoznata iznutra, kao i da treba dati poticaj novim izvođačima. Prošle smo godine krenuli s Rock&Off turnejom po četiri grada gdje nedostaje glazbenih događaja, pa se nadamo imati prilike to ponoviti ove godine. Kroz ove dvije razine nagrade želimo podržati mlade bendove da se čuje za njih u cijeloj zemlji.”

Prva glazbena knjižara – Rockmark

Nakon gotovo 20 godina rada glazbenog uredništva, Blažević je posvećen razvoju prve i zasad jedine hrvatske glazbene knjižare Rockmark. Oaza ljubitelja dobre riječi, kao i dobrog zvuka nakon deset godina u srcu metropole, izmjestila se u veće prostore podno Nacionalne sveučilišne knjižnice gdje sam ga i ulovio na popodnevnu ćakulu sunčanog siječnja i vratio ga desetak godina unatrag kako bi me podsjetio na početak svoje druge glazbene priče.

„Kao klinci bismo odlazili u stari Algoritam čitati strane glazbene časopise, knjige i pregledavati CD-e. Kad kreneš odlaziti u inozemstvo na koncerte, tražiš dobre glazbene dućane da se zabiješ tamo i proučavaš glazbu do koncerta. Toga mi je nedostajalo u Zagrebu i upravo mi je to postala idejna vodilja za Rockmark.

S obzirom na to da je trebalo odnekud krenuti, bilo je to s rock biografijama. Razdoblje prije 2010. obilježio je boom glazbenih biografija, počevši s Ožiljcima o Anthonyju Kiediesu iz RHCP, pa biografijama Cobaina, Morrisona i Hendrixa. One su podigle prašinu pa smo krenuli s njima i majicama. Tražili smo svoje mjesto nekoliko godina. Ulazak u EU je promijenio sve nabolje micanjem carina i marži na robu što je pomoglo širenju.

S prvom smo svojom knjigom krenuli kad mi je jedan izdavač nakon Noći knjige predložio reizdanje Broda u boci Arsena Dedića koja je tada bila rasprodana. Zadnje je izdanje objavljeno 1989., a bila je najprodavanija poezija Jugoslavije. Nazvao sam Arsena koji je pristao na suradnju. U lipnju 2015. nazvao sam ga ponovno da to potvrdimo, taman prije njegova odlaska u toplice gdje ga je Gabi natjerala da ode. Arsen je preminuo u kolovozu. Priča je nekako došla do Lee Dekleve koja je sve ponovno pokrenula s Matijom i Gabi. Brzo smo to realizirali. Ovdje mi financije nisu uopće bile bitne jer sam je htio objaviti što zbog Arsena i obitelji što zbog same knjige.”

Krešimir Blažević

“Nakon njegove knjige, dogodila se suradnja s Antom Perkovićem koji se obratio nakon što je ponovno dobio natrag svoja autorska prava od izdavača na Sedmu republiku. U procesu je nevjerojatno i on preminuo. Srećom, za priču je znao Toni Šarić – organizator festivala DORF – koji se pak javio Antinoj supruzi Sunčici. Objavili smo je njemu u spomen, što mi je iznimno drago.

Osjećao sam tada da samo radimo reizdanja pa smo skupili hrabrosti da krenemo s prijevodima biografija, što je bila ona frontmena Iron Maidena Brucea Dickinsona i biografija Freddieja Mercuryja objavljena paralelno s filmom. No ja bih volio da se hrvatski autori angažiraju po pitanju pisanja, kao što je bio slučaj s Matom Škugorom kojeg sam nagovorio na Glazbu za žedno uho motiviran njegovim objavama za medije tijekom godina organiziranja koncerata. On je to shvatio kao dobar ispušan ventil u koroni i način da zaokruži priču sa Žednim uhom.

Slično je bilo s Aleksandrom Dragašem čije smo glazbene tekstove naslovljene Pjesme iz doba korone iz Jutarnjeg lista, a napisane u pandemiji objavili kod sebe. Uskoro nam na tom tragu izlazi glazbena lektira Borisa Jokića koji mora obraditi još svega dvije-tri pjesme za potpunu knjigu.

Osobno bih volio da se sami glazbenici angažiraju i da naše glazbenike obrađujemo na neke ne nužno biografske načine.”