Kristijan Rahimovski: „Zvijezdom se postaje kada to ljudi kažu, a ne kada bismo mi htjeli“

Kiki Rahimovski već više od dva desetljeća gradi samostalnu glazbenu karijeru, tijekom koje je objavio nekoliko studijskih albuma, među njima 100 godina, Stopala i Dupli zagrljaj, kao i niz singlova koji su ga održali prisutnim na domaćoj glazbenoj sceni

Njegov put obilježile su različite faze, od koncertnih i festivalskih nastupa do medijske vidljivosti, a posljednjih godina i nova profesionalna poglavlja nakon odlaska njegova oca Akija Rahimovskog. S novim zamahom u karijeri, suradnjom s Markom Lasićem Neredom u ulozi menadžera te singlom “Putnik“ s kojim se predstavio na Zagrebačkom festivalu, s Kikijem smo razgovarali o dosadašnjem putu, sadašnjem trenutku i planovima koji tek slijede.

Dvadeset godina solo karijere, a ime Rahimovski i dalje nosi sjenu oca i Parnog valjka. Je li ti ta sjena ikada zaista smetala na spiku John i Julian Lennon, Jacob i Bob Dylan ili si s njom naučio živjeti kao s dijelom identiteta koji ne možeš ni odložiti ni potpuno naslijediti?

Na to pitanje više ne raspoznajem koji odgovor dati. Jako je teško mijenjati percepciju ljudi koja je u ovom slučaju veća kod slušača nego kod mene. Uistinu s moje strane ne doživljavam to kao neki teret, ali sam ujedno i svjestan da nije lako biti u mojoj koži i svakodnevno nekom nešto pokušati objasniti na ne jedno nego mnoga pitanja mnogobrojnih ljudi. Da imam osrednji talent bilo bi mi mnogo lakše. Otkad mog oca nema ljudi u meni osluškuju i njega jer im nedostaje. Ja stvaram glazbu jer me veseli to i iz vlastite potrebe. Ne mislim raditi nešto da bih zadovoljio tuđa mišljenja.

Marko Lasić je čovjek koji je godinama izgradio ime u hip-hopu, a sad sjedi s tvoje strane stola kao menadžer. Što je on vidio u tebi što ti možda nisi sam vidio u sebi, ili što drugi nisi bili voljni izreći naglas?

Marko je prije svega pokazao prema meni da je čovjek prije svega. Bio je iskren prema meni u mnogim stvarima. Upoznali smo se na jednom eventu, pozvao me da dođem kod njega u agenciju i to sam pola godine kasnije napravio, nakon što sam završio album Dupli zagrljaj koji sam poklonio tj., posvetio svojim roditeljima. Osjetio sam da moram naći neko novo okruženje jer kopnim. Pola godine kasnije nazvao sam Marka i rekao mu hajde da se nađemo i da vidimo kako i na koji način bi se ostvarila suradnja. Iako je u potpuno drugom segmentu glazbe, nisam imao predrasude nego sam jednostavno slušao svoje srce. Došao sam mu u poluraspadnutom stanju, iscrpljen od svega i bezvoljan da stvaram. Dogovor je bio da dođem iduće jutro da sjednemo i probamo nešto napraviti. Sjeli smo i on je donio neki tekst u formi koji nije metrički klasičan za pop rock mainstream, uzeo sam gitaru i ne znam kako nemam objašnjenje, jednostavno sam počeo pjevati i graditi melodiju, tek sam kasnije shvatio da je on pisao za mene, o mom životu sve ono sto ja nisam imao snage niti volje napisati. Od tog dana radeći svaki dan napisali smo 20 pjesama. S “Putnikom“ se pokazalo da smo dobar spoj, a protekom vremena sve više ljudi je vidjelo na meni te promjene i da se nešto dobro događa u sinergiji Marka i mene. Marko je u nekoj fazi kad piše tekstove za mene takvom brzinom da ja to nikada nisam doživio u ovih 20 godina i to mi je drago. Od trenutka kada smo se našli povezali smo se na mnogim razinama i to mi je drago. Neka traje. Što je vidio u meni to ćete pitanje morati njemu postaviti ali ja mislim da je i on tražio nekog suputnika.

„Ne dodvoravam se nikome nikada“

“Putnik” je nova stvar, je li singl svjesni zaokret prema određenom zvuku i publici ili je više kao izjava o tome tko si sada, nakon svega, bez obzira na trendove?

“Putnik” je ovo drugo, naglasak na sazrijevanje i odgovor da ulazim u neki novi period u kojem putujem i stvaram, nema povratka na staro. Želim nova uzbuđenja, nove pjesme, nove uspjehe i sve to pokloniti tj. podijeliti sa ljudima. Mislim da sada, nakon dvadeset godina diskografije i moga glasa u eteru, ne mogu nešto pretjerano mijenjati zvuk, ne dodvoravam se nikome nikada, to mi je besmisleno, a s druge strane mislim da čim zapjevam ljudi znaju da se radi o meni. Počelo mi se dešavati nešto vrlo neobično za mene, a to je da su ljudi počeli govoriti Kiki ove tvoje zadnje pjesme su sjajne, a ja mislim da je to sve počelo s pjesmom „Stopala“ kada je prešla četiri milijuna pregleda. Tada sam shvatio da to nije zezancija više nego da imam talent koji može dobaciti daleko. Prije toga su bile mnoge druge poput “Otkad te volim“, “Jednom u životu“ i tako dalje, “Suze nebeske“ isto. Sad počinjem kao iznova shvaćati da sam jako malo razumio stvari vezane uz glazbu i otkrivam kroz nju neke nove vrlo ozbiljne stvari. Sve i jednu pjesmu koju sam radio u lošem stanju nisu prošle ili su imale premali dobačaj, sve koje sam radio ujutro i kada sam bio posložen i na neki način sretan, sve su dobacile. Tako da iako čudno zvuči, ali mislim da ima nešto i u tom spiritualnom smislu između dana i noći, dobra i zla. Pjesma “Samo ljubav“ je bila ta kada sam to shvatio, a pjesma “Tko nas to razdvaja“ moment odgovora da sam na strani dobra. Ljubav je za mene egzaktna znanost nedovoljno istražena. Premalo pokušavamo shvatiti njezinu moć. Sinergije između muzičara da bi se stvorila pjesma su jako važne, kreativnost se umnaža, jedan čovjek ne može sam dobaciti nego u timu koji vjeruje u poruku okružen ljubavlju, zlo brzo razara, a teško se gradi. Znam da zvuči suludo ali to je nešto što sam počeo otkrivati zadnjih par godina stvarajući glazbu.

Aktualni moment na sceni zatiče Jakova Jozinovića dok puni Arenu u Beogradu i Zagrebu, a gradio je karijeru kroz talent-showove bez jednog autorskog teksta. Gledaš li takve uzlete s divljenjem, nevjericom, ili jednostavno s razumijevanjem tržišta?

Što god tko misli za Jakova poput da iza njega stoje obavještajne službe, vanzemaljci i ostale teorije zavjere možda su u pravu, ali sigurno nisu, pa i da jesu, odabrali su nekoga tko prenosi. Možemo mi pričati što god hoćemo, ali taj je dječak poklon koji se trebao puno ranije desiti. Jakov spaja, ima karizmu jer bez nje ne bi mogao osvojiti. Isti taj PR s nekim drugim ne bi uspio, a bilo je više slučajeva gdje su bili uloženi ogromni novci pa je projekt podbacio. Jakov se dogodio prirodno, iskreno, nevino, netko je to prepoznao i uložio u njega. Pametan poslovan potez. Tko god da jest, ja mu kapu skidam. Jakov veseli i mlade i stare, a ja vidim u tome samo plus. Pjeva ono što mu po osjećaju pripada a pritom polako pjeva svoje pjesme. Koliko će u budućnosti trajati ovisi više o njegovom timu. On je sebe dokazao da ima sve, sada samo drugi mogu fulati. Ja ga podržavam i sretan sam zbog radosti u njemu i radost koju prenosi drugim ljudima.

Je li za tebe razlika između interpretatorskog i autorskog pjevača stvar vrijednosti ili samo stvar izbora? I gdje se ti iskreno nalaziš u toj podjeli?

Negdje između. Nekada sam manje pisao, nekada više. Mislim da to određuju situacije i vrijeme u kojem se nalazim, naravno i godine. Što više zapažam, više upijam i imam veću unutarnju potrebu, kao neki čudan nemir, izbaciti to iz sebe. Ne znam kako bih to najtočnije opisao. Vjerujem da mnogi slično rade. Interpretacija je razumijevanje emocije i pjevanje na način da pjesma bude ta koja traži točno tog pjevača i tu emociju. Čuo sam negdje da kod velikih autora nema pogrešne pjesme, nego samo pogrešnog spoja. Mislim da je to veliki Đorđe Novković rekao i uvijek mi se ta misao provuče.

Za sebe bih rekao da kada nešto napišem i snimim u početnoj fazi, poslušam par puta, odložim dan-dva i tek onda vidim imam li ispravnu emociju. Kad sam sebe uvjerim u to što radim, meni je to dovoljno. Tada znam da će pjesma dobaciti. Postoji jedna riječ koju najviše ne volim, a to je hit. Kada mi netko kaže da ima hit za mene, ja ne radim s tim ljudima. Ja volim raditi s ljudima koji kažu: „Kristijan, imam nešto zanimljivo pa bih volio da zajedno probamo i vidimo što će se desiti.“ Jer koliko će pjesma dobaciti, to nitko ne zna. Mi samo možemo vjerovati u to što radimo, a nagrada je velika kada se desi velika pjesma, kada je ljudi prihvate. Svi smo sretni kada se to dogodi.

Biti kantautor je dosta teže, rekao bih, jer moraš razumjeti više komponenti, tj. osjećati. Za početak, posložiti svoje misli u nešto, stvoriti kolorizaciju emocija s instrumentima i na kraju to jednako i prenijeti. Tako da je to složen proces. Nije zezancija i zna biti jako iscrpljujuće. Znao sam napisati tekst pjesme za pola sata i vidjeti da je sve na svom mjestu, nekako iscuri iz mene. Kada mi se to desi, nekako znam vrlo brzo i glazbu napisati. A ima groznih momenata kada se doslovno zatvori kanal pa sjedim u stolici pet sati radi jedne blesave rečenice. To mi je najgroznije. Dođe mi da poludim.

„Za sebe smatram da se ne lažem, da sam vrlo jednostavna, dobroćudna i naivna osoba“

Odrastao si uz oca koji je bio javna osoba prije nego si znao što to znači. Kako ti to iskustvo utječe na to kako danas živiš vlastitu vidljivost u smislu što čuvaš, što dijeliš, gdje postavljaš crtu? I kako ti se čini posthipodromska glazbena scena na kojoj s novim singlovima tražiš nove pute?

Ja si ne umišljam da sam zvijezda i iskreno, taj način razmišljanja mi je u ovom trenu postao potpuno besmislen. Sa 20 godina sam zamišljao to da budem zvijezda i to je jedino bilo važno. Sada shvaćam da mi to nije potrebno. Shvatio sam da su puno veće stvari u igri, a to je da, ako imaš talent koji dobacuje, na neki način si ga dužan i podijeliti.

Ja volim mir. Zvijezdom se postaje kada to ljudi kažu, a ne kada bismo mi htjeli. Kada djela koja stvaraš postanu na neki način soundtrack ljudskih života. Ne volim intervjue, zamara me to. Ne volim ni evente, ne osjećam se ugodno tamo. Previše ljudi je to za mene. Rijetko gdje se pojavljujem. Ljudi koji me žele vidjeti mogu me pronaći ujutro na kavi ispred zgrade ili na Jarunu, koji je moj balans. Prirodu obožavam, ona me izravna.

Za sebe smatram da se ne lažem, da sam vrlo jednostavna, dobroćudna i naivna osoba. A opet znam biti nejasan sebi i drugima i težak u nekim situacijama. Ali ono što znam jest da nemam u sebi sujete, osjećaja mržnje, inata i nekih zločestih momenata. Jednostavno volim biti što je više moguće dobar, ali koji put zakažem. Sve u svemu, jedna poluizbalansirana osoba, čudna ponekad sebi i ljudima oko sebe. Ne znam, mnogi me vole, mnogima idem na živce, ali znam da pjesme govore drugačije. Kažu da takve ljude nazivaju umjetnicima, hahahaha. Valjda i ja spadam u tu kategoriju, hahahaha. A ni moj stari nije bio baš svoj, ali baš takav je bio najbolji i svi su ga voljeli. Na kraju, ovaj posao ne možeš raditi potpuno normalan jer normalni ljudi rade normalne poslove. Ovaj je nenormalan, to je sigurno. Nije za svakoga.

Upravo smo gledali još jedan Eurosong. Hrvatska ima trajni kompleks prema natjecanju, ni preblizu ni predaleko. Što misliš o tome kako hrvatska glazbena scena danas koristi ili propušta taj prozor prema Europi? I vidiš li se ti na jednom od idućih?

Prirodno je da svaka mala zemlja ima kompleks i neku nevjericu u sebe. Ali realno, mi imamo nadrealne uspjehe. To pokazuje kolika je borba jaka u nama. I ja to imam u sebi i sa što više uspjeha manji je taj kompleks. Koji put biramo krivo, koji put znamo odabrati. Vlastiti strahovi jedini su koji nas mogu koštati.

Mislim da bi slanje pjesama na Eurosong trebalo uvijek biti vođeno idejom da je to nešto što je izgrađeno kao cjelovita misao i osjećaj koji ima glavu i rep. Ne bismo se smjeli povoditi za time što je u trendu i što bi moglo proći iz kojekakvih političkih stanja i zbivanja u Europi. Ja vjerujem da ljudi i Europa znaju prepoznati nešto što može dobaciti, ali u zadnje vrijeme se pokazalo da su odluke žirija i glasanja vođene upravo time, što pokazuje da smo zaboravili da je Eurosong platforma za stvaranje novih velikih europskih ili možda svjetskih izvođača koji mogu biti al pari, uz bok američkim, britanskim itd.

Ovo sve što se događa zadnjih 15 godina pokazatelj je da se stvari trebaju pod hitno mijenjati i stavljati u fokus ono što dobacuje trajno, a ne da se vodimo zaslijepljeni scenskim nastupom i showom koji izgleda kao cirkus. Vidi se da je sve u fokusu, a ponajmanje izvođač. To neće biti dobro nikada, dok se ne promijene stvari. Zadnji izvođač bio je Baby Lasagna i Måneskin prije toga. Nitko dugi niz godina. Ja vjerujem da je za uspjeh potrebno jedno svjetlo, jedan instrument, jedan vokal, jer ako pjesma nije dobra i uvjerljiva, neće joj pomoći niti sva svjetla ni PR lobiranja ovog svijeta.

Dvadeset godina estradiziranja nije mala stvar, već cijela generacija publike koja je odrasla s tobom i nova koja te možda tek otkriva. Što u ovom trenutku karijerom pokušavaš dokazati osim uvijek sebi, naravno, i kome? I jel nas čeka puno tvojih vokala u Nekijevim rap featurinzima?

Jebote, 20 godina diskografije, a 35 sveukupno. Ne mogu sebi to objasniti. Zapeo sam tu i što sad. Rekao sam sam sebi: poslije 40, jebiga, Kiki, sad to dovrši. Mislim da sam se htio zaposliti bar 20 puta, kao da sebi dokažem da radim nešto normalno, ali onda opet dođem doma, upalim TV, stavim neki film i vidim, tj. čujem gitaru i klavir kako me zovu: „Dođi, Kiki, dođi da se igramo s tobom i da te opet zajebavamo.“ Jednostavno, glazba mi ne da nikuda. Koji put me te moje misli toliko iscrpe da moram izaći u prirodu svako malo da se zbrojim sa svojom glavom.

Moment kada primim instrument u ruku u početku je tako dosadan, a onda počinje nešto izlaziti i u tom trenutku znam tko sam i što sam i gdje pripadam. Moment kada nešto stvorim toliko je ispunjujuć i sretan sam. Više ništa ne pokušavam sebi dokazati, jednostavno radim i promatram što se događa kad izbacim pjesmu. Taj mi je moment sada zanimljiv. Kako ljudi doživljavaju ono što ja stvaram u svojih par kvadrata studija. Taj proces kada me nitko ne vidi i trenutak kada to svi vide. To mi je nevjerojatno.

Razmišljam o tome je li emocija kemija pa se ljudi s istom kemijom u mozgu prepoznaju ili je ta emocija, misao toliko jaka kao neki spiritualni moment da dobaci onome kome je potrebna ta moja pjesma. Sada s Markom pišem i ne razmišljam. Rekao sam mu: „Marko, ovo je dobro, ne znam kako, ali ajmo uživati dok traje.“ Iskreno da vam kažem, ja bih volio da smo zajedno u ovome do kraja moje karijere, ali ne mogu to tvrditi jer sam nepredvidljiv. Ja sam rekao da je glazba bitna, mi smo samo oni koji prenose. Ego si rušim svakim danom da mogu razumjeti pjesmu što bolje.

Što se tiče Nekija i mene, neka suradnja… Nemam pojma, pa zar već ova nije dovoljna? Ali da, bilo bi skroz zanimljivo da se nešto desi i po tom pitanju. Možda hoće, možda neće. Pjesma bi se valjda trebala dogoditi. Ja blage veze nisam imao da on može ovakve tekstove napisati za mene. Mislim da on sam mora osjetiti da želi biti u tome i kao izvođač. Tako da neka bude prirodno.

Ako za deset godina gledaš unazad na ovaj trenutak, na „Putnik“, na suradnju s Neredom, na sve što dolazi, što bi htio da se pokazalo kao pravi zaokret, a ne samo još jedna epizoda u dugoj priči?

Zaista misliš da će ovo trajati? Hvala ti ako je to tako i pozlatile ti se riječi, ja isto vjerujem. Jedna vrlo važna osoba u glazbenom biznisu mi je nedavno rekla da mnogi pričaju u glazbenim krugovima o tom spoju mene i njega, a da on osobno misli da je meni netko takav trebao. Te se stvari dogode.

Što će mi “Putnik“ značiti za 10 godina, to ću tek otkriti. U svakom slučaju neće biti isto. Zaokret je vidljiv, ali ne toliko u samim pjesmama koliko u meni. Zanimljivo mi je što se događa s mojim rukopisom. Osjećam da se nešto mijenja u meni, da dolazi neka faza koja je puno zrelija i bistrija od prijašnje. To je zaokret i nadam se da će ljudi to znati prepoznati kroz pjesme koje dolaze, a dolaze i izlaze više nego ikad.

Moje želje su da budem samo zdrav i sretan da bih mogao što dulje stvarati i veseliti se svakom nastupu, susretu s ljudima. To mi je nekako najbitnije. Čak i da je ovo neka epizoda koja ima svoj istek roka, uvijek ću je smatrati jednim velikim korakom prema naprijed, ali ja bih volio da traje, a to će ovisiti uvijek i isključivo o pjesmama.