Krunoslav Levačić: „Jako mi je drago da sam živio i svirao s vrlo različitim ljudima“

Zagrebačkog samoukog bubnjara, skladatelja, pedagoga, autora udžbenika bubnjarskih tehnika, majstora za vrhunske činele, žilu kucavicu najinteresantnijih domaćih jazz sastava i još puno više od toga, Krunoslava Levačića, nemoguće je opisati pukom biografijom i popisom suradnji.

Njega prije svega zanima zvuk: njegov karakter, napetost, nesavršenost i trenutak u kojem glazba umjesto reprodukcije postaje živa komunikacija. U razgovoru u povodu koncerta sastava Folkestra na festivalu JazzHR govori bez filtera o jazzu kao prostoru iznenađenja, zašto ne želi pomagati glazbenicima niti podilaziti publici. Prisjeća se početaka Folkestre, suradnji s mlađim generacijama glazbenika, vlastitog glazbenog razvoja. Kroz svoju gotovo opsesivnu fascinaciju činelama i zvukom bubnjeva, između umjetnika i inženjera, improvizatora i filozofa zvuka, otvara se portret glazbenika koji jazz ne doživljava kao stil nego kao način mišljenja i bivanja.

Foto: Davor Hrvoj

Nesavršen karakter savršenog zvuka

Kruno, često ističeš da te više zanima glazba nego sam instrument. Što zapravo misliš kad to kažeš?

Kao mlad bio sam najveći control freak i svaki sam dan vježbao jer sam htio pobijediti ne druge nego sebe. Slušajući Sonnyja Rollinsa, jer je malo koji bubnjar zanimljivi i malo koji je muzičar, shvatio sam da me zanima glazba, a ne bubnjevi. Bubnjevi su nužno sredstvo, da bih se izrazio. I volim ih. Bez njih ne bih mogao živjeti. To je najluđi instrument na svijetu, s najvećim frekvencijskim rasponom i najvećom dinamikom. U početku sam mislio da moram sve imati pod kontrolom i da sve mora biti organizirano, no tad se ono najvažnije u jazzu ne može dogoditi, a to je iznenađenje. Shvatio sam da se mogu istaknuti isključivo pomoću muzikalnosti. Da teče muzika, da ne kalkuliram, da ljudi dožive iznenađenje.

U početku sam mislio da moram sve imati pod kontrolom i da sve mora biti organizirano, no tad se ono najvažnije u jazzu ne može dogoditi

Stvar je u tome da sve ono što se nekima čini krivim i izvan ritma tenzija je u odnosu na mjesto gdje nota pada kad ju se matematički izračuna. I sad me, sa skoro 69 godina, zanimaju te stvari. Kad pomislim na sve one koji su najdublje u tom svijetu (govorim isključivo o jazzu), kao što su Ornette, Thelonious i takvi ljudi – to je taj zvuk! I kad ga jednom čuješ onako prirodno snimljeno kako je nekad bilo, bez ikakvih šminki ili efekata, da se band proširi, nešto što nikad nisi čuo niti u jednom klubu, niti u jednoj dvorani takav zvuk.

Foto: Srecko Niketic/PIXSELL

Često se spominje kultni status Folkestre. Od kud to dolazi?

Mi smo godinama svirali svaki tjedan. Počeli smo kao duo, Teo i ja, a svirali smo isključivo instrumentalno i akustično pa nas je onda Žiga jednom prilikom došao slušati i rekao da se želi priključiti, što je i učinio nakon vojske. Od tad su mi se počele događati stvari koje mi se nikad prije nisu događale – počeli smo svirati u meditativnim stanjima i eksperimentirali smo s neograničenim repertoarom.

Počeli smo svirati u meditativnim stanjima i eksperimentirali smo s neograničenim repertoarom

Ljudi su sve više počeli dolaziti na koncerte; od trideset ljudi na jednoj, već na sljedećoj svirci ih je došlo tristo. Glas se širio jer smo radili najgluplje pjesme poput one ”Jedna će mandolina svirati ovu noć, čekaj me, čekaj, draga, jer ja ću te vidjeti…” na kojoj sam uz pjevanje svirao trubicu s motora koju mi je Žiga dao. Taj koncert u KSET-u je trajao četiri i pol sata. Publika se prvo smijala na tekst, da bi na kraju svi zajedno pjevali samo refren ”Jedna će mandolina svirati ovu noć, čekaj me, čekaj, mila, čekaj jer ja ću doć’…“, ali onda se dogodilo ono što bi se trebalo dogoditi u crkvi – publika je sama nastavila pjevati.

Zato sam im i rekao: „Draga braćo i sestre, pružimo jedni drugima ruke s dva-tri eura i raziđimo se u miru.“ Oni ni tad nisu htjeli prestati još sljedećih pet minuta. Završilo je bez aplauza, a na izlazu su samo rekli hvala. Mislim da je to esencija crkve i religije, da postanemo isti, da se povežemo i muzika to može dati. Zato je Folkestra legendarni band.

Foto: Marko Lopac/Žarišta

Da bi se postalo jedno, kako kažeš, ne bi li trebalo postojati razumijevanje između publike te glazbenika i, naravno, prvenstveno glazbenika međusobno? Zanima me tvoj odnos s drugim glazbenicima, ali i činjenica da na vašem posljednjem koncertu u Močvari dio publike nije bio siguran što se to na bini događa.

To je poanta ovog banda i mojeg sviranja. Jednom prilikom me je mijenjao kolega, koji je bolji bubnjar i muzičar. Rekli su mi da nije bilo s njim nikakvih problema, a moj se bend zove Problemi. Ja nikome ne želim pomoći, jer Elvin Jones, Jack DeJohnette ili Tony Williams nisu svirali s nekim kome treba pomoć i udarali prve na važnim mjestima; to je protiv zakona jazza. Ja ne želim pomoći, jer onda je to kao neka močvara s punoglavcima koji su ispod onog mulja, a vani se ništa ne događa, znači događa se muzika koja ne angažira promatrača.

„Isek’o si mi vazduh“

Postoje neki koji govore da je najbolje bilo između dva rata, u eri big bendova, i ne vole kad bubnjar „iza mene gradi kuću“. U Beogradu mi je jedan rekao: „Isek’o si mi vazduh.“ Postoji i publika koja ne podnosi muziku u kojoj se događaju stvari, gdje se događa evolucija, napredak, nego dođu na koncert kao na masažu i ne prihvaćaju ništa drugo. Dakle, to nije nešto što me zanima.

Govoriš o trenutku kad glazba umjesto reprodukcije postane zapravo živa, zar ne?

Da, to je način na koji ja pomažem. Matija (Dedić, op. ur.) je uvijek govorio da mu u svirci glazbenik s kojim svira treba nešto dati, ponuditi, kako bi mogao uzvratiti; takav je Brad Mehldau, Keith Jarett. Miles Davies je dugo tražio Tonyja Williamsa, a onda mu je jedan kritičar za njihov album In a Silent Way napisao da ne swinga (kasnije su tu kritiku stavili na sljedeće reizdanje tog prekrasnog albuma). To je taj trenutak kad su izvjesni muzičari solisti postali toliko jaki i sigurni da mogu zaposliti bubnjare s kojima mogu komunicirati, a samo tako mogu i ja.

Mislim da se ne može reproducirati nešto što je prošlo. Bolje je prihvatiti vrijeme u kojem živiš i raditi to za što si stvoren. Kad sam konačno pronašao svoj zvuk, primijetio sam da su me veliki bubnjari počeli manje hvaliti jer su mislili da se više ne klanjam tradiciji, iako mislim da se tek kad pronađeš svoj zvuk klanjaš i više nego kad si ju pokušavao oponašati.

Kako je bilo s Folkestrom?

Svirao sam u MM dvorani s nekim jazz bandom i od nekud se pojavio Teo, vegan koji živi u celibatu. Nakon koncerta nas je netko povezao, a sljedeći dan otišao sam na njegov koncert i nisam mogao vjerovati kako čovjek ima svoj način harmoniziranja stvari, svoj zvuk, pjeva nekim hrapavim i toplim glasom, svira poliritmije kao i ja, ali sam znao da je potpuno neuk, da ne zna što radi, jedan čudak.

Prvo je zvuk, a ti si na kraju i moraš se predati muzici

Kad mi je kod sebe doma svirao na svojoj klavinovi, shvatio sam da on i na električnom klaviru ima svoj zvuk, kao Matija. Spustio je glavu i zatvorenih očiju udario prvi akord, a meni je to bilo kao da sam u crkvi. Shvatio sam da malo koji jazz muzičar ima toliko osviještenu hijerarhiju stvari: prvo je zvuk, a ti si na kraju i moraš se predati muzici. Mi smo muzičari koji idu u prirodu, onda tamo pjevaju i sviraju jer to više nije kao da imam pred sobom publiku koja je došla po nešto određeno. Ti ljudi, stava sam, mogu odmah otići doma. Zato najviše uživam graditi lažnu sliku o sebi kao negativcu.

Poznata je tvoja izjava da voliš publiku ubiti u pojam.

A to je to, kaj nije? Recimo, Sun Ra i njegova muzika, to je toliko specifično. Da se Thelonious Monk pojavi, ne mogu zamisliti da bi mislio da mu se rugaš ako bi svirao njegovu muziku drukčije, jer ti je tako došlo.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Takvi su i glazbenice i glazbenici s kojima surađuješ poput Tamare Obrovac, Boilersa. Drago mi čuti da s novim Boilersima imate svaki tjedan intenzivne probe.

Hrvoje Galler fenomenalan je čovjek. Nikad nisam vidio da nema volje raditi s nekim na kompozicijama kao da je njegov album, čak i više. Šestak me je jednom pitao kako uspijevam odsvirati takve stvari na koje nitko nije upao. A to nas tjera naprijed, to mi je i Tamara rekla. Sviram svaki dan i pustim da dođem do momenta koji se nekad ne dogodi ili se dogodi, čudan broj doba, čudna podjela, ali ništa iskonstruirano, tako ispadne.

Sviram svaki dan i pustim da dođem do momenta koji se nekad ne dogodi ili se dogodi

Na zadnjoj probi s Boilersima vidio sam Davora kako svira trubu jednom rukom, drugom dirigira i pleše, toliko je inspiriran. Sretan sam što imamo Gallera i Zvonu jer to nije to jednostavan zadatak, naslijediti takav bend. Početak je bio takav da smo tri do četiri puta tjedno probali, a probe su se pretvorile u sviranje, jer se ne možeš suzdržati. Sad smo imali probu koja je trajala sedam sati. Gdje toga ima kod odraslih ljudi?

Kad smo kod odraslih ljudi, mislim da je bitno spomenuti i mlađe generacije s kojima voliš raditi, svirati – od Borka Rupene, Šimuna Matišića pa do Domagoja Ljeljaka.

Sa svim tim ljudima došao sam nekoliko puta u stanja kad bi oni mislili da ih ja ne razumijem, ali ja volim diskusije, volim da se stavovi iskreno izreknu – i kad su suprotni.

S Tamarom sviram već sto godina i mi ćemo se, ako treba, danas posvađati jer smo isti po tom, ali se i danas izmiriti. Ona kaže svoje, ja kažem svoje, posvadimo se i onda je odmah dobro. Svaki basist s kojim sam radio rekao je onom mlađem da ako ne svira sa mnom nikada neće shvatiti swing. To mi je Ivar rekao, da je rekao jednom mlađem basistu i onda se ovaj pojavio kod mene. Jako me čudi kad čujem takve stvari, da sam bitan. Znači, na jedan ili drugi način, svi ti ljudi su tražili odgovore ili sam ja tražio odgovore, na svakom smo detalju radili, iako je to nekad vrlo kompleksno.

Audioart, dvorište Rojca u Puli / Foto: Igor Dražić/Glazba.hr

Ritam je nezgodan zato što je vezan uz vrijeme koje stalno ide, baš kao naš život. Harmonije i melodije nisu takve. Kad dođeš do jednog tona, možeš stati na tom tonu i ugasiti muziku jer si čuo taj zadnji ton. Ritam van konteksta, protoka, vremena, ne možeš provaliti.

Kao klinac sam na velikom Grundigu slušao Radio Luxemburg, The Voice of America i onda krene Sonny Rollins, Oleo i ja sviram. Naravno, ne mogu uhvatiti Maxa Roacha, ali godinu kasnije znam cijelu stvar i tako dok nisam nabavio gramofon i ploče pa sam mogao svaki dan transkribirati. Već nakon godinu-dvije istrenirao sam uho pa sam transkribirao sve, na normalnoj brzini, i naučio sam note.

Danas kažu da je ovo ili ono teško, a onda nismo imali internet, preskupo je bilo zvati u strane zemlje. Napisao sam pismo na Long Island Drum Institute, koji su me uputili direktno Jacku DeJohnettu koji mi je nakon toga poslao svoju knjigu. To mi se dogodilo puno puta. Te neke prepreke služe da bi ojačale volju.

Kako se u tebi povezuju umjetnik i inženjer? Kad prepariraš činele, imam dojam da zapravo ne popravljaš metal nego tražiš neki novi zvuk koji se tek treba roditi. Što zapravo tražiš u tim činelama i kako si uopće krenuo u taj proces?

Pa mislim da to nikome nije važno kao jazz bubnjarima. Oni uvijek traže neku ride činelu, ali ne razumiju kad inzistiraju na jednoj vrsti palica. Većina ljudi, kad su mladi, počnu svirati glasno i unište si sluh. Takvima ja ne mogu pomoći. Ja nekim čudom nemam oštećen sluh.

No moje činele nisu bolje od drugih, samo su za ljude koji vole svirati tiho i s puno dinamike. Ljubav je počela još kad sam dobio na poklon prve bubnjeve od jednog gospona iz Ilice, ali kovanje činela je jako komplicirano, mnogo toga treba znati. Ja sam srećom znao samo jednu stvar, onu koja činelu dovodi u balans, spusti joj intonaciju i generalno poljepša zvuk. Ono što nisam znao toliko je kompleksno, traje godinama jer trebaš čuti svaku malu promjenu i vidjeti gdje si napravio grešku.

Kruno Levačić @ Audioart

Često kroz Facebook objave dijeliš svoja razmišljanja o zvuku, umjetnosti i načinu na koji pristupaš instrumentu. Umjesto već postojeće knjige Zen i umjetnost popravljanja motocikla, trebalo bi napisati Zen i umjetnost poboljšavanja činela. Koliko ti je to pisanje važno i može li to biti vrsta nastavka istog procesa – istraživanja zvuka, ideja i načina razmišljanja koji stoji iza glazbe?

Mnogo ljudi misli da sam bolji u tome nego što zaista jesam, ali nije bitno koliko si dobar nego koliko imaš potrebu za nekim stvarima, a ja sam uvijek imao potrebu za tim. U gimnaziji sam promijenio tri divne profesorice. Kako sviram, tako sam i pisao već tad, u gimnaziji. Jednom sam napisao sastavak u kojem su predmeti bili bića, a ja i moja obitelj smo bili samo stvari. Najdraža mi je bila profesorica Bručić koja nam je umjesto predavanja znala na gramofonu puštati Mahavishnu Orchestra.

Nije bitno koliko si dobar nego koliko imaš potrebu za nekim stvarima, a ja sam uvijek imao potrebu za pisanjem

Sljedeća je bila profesorica Crnković, a treća je bila mlada iz Dubrovnika, koja je jednom napisala, kad sam umjesto da odgovaram na pitanja iz testa napisao esej: „Vidi se da je pametan i kreativan dečko, ali pošto ne zna činjenice onda minus pet.“ Ipak, budući da se cijeli život bavim glazbom, ne mogu se doživljavati piscem jer pisci imaju karakteristiku koju ja nemam, a to je da s lakoćom prizivaju sjećanja. Pišem stalno, spremam na hard disk, tako da sa svojom kćeri imam dogovor da će ona to jednom urediti. Volio bih da se to dogodi kad me više ne bude, ako je slučaj da pišem kao što sviram, a sviranje je već izazvalo nevolje u našem malom društvu…

Jednom prilikom, kad sam na Hvaru svirao s Matijom, tražili su da me se drži pod kontrolom. To mi je rekao samo zato jer je znao da ću zato svirati još pet puta luđe. U jednom intervjuu priča Ornette Coleman kako su ga dvojica bijelca pokušala zastrašiti jer je svirao po svojem u soul bandu, prijetili su da će ga baciti kao njegov saksofon u provaliju ako tako nastavi, no to uopće nije na njega utjecalo. Njemu je bilo svejedno, nije se mislio promijeniti. Meni to nekad nije bilo važno, nisam na to imao fokus. Sada smatram da, ako na kraju života vidiš svjetlo, figurativno rečeno, ako imaš određenu svijest, zadnji tragovi koje ostavljaš na ovome svijetu, moraju biti sjajni.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Čini mi se da zapravo govoriš o nekakvom riziku. Gdje su granice tog rizika, a gdje zona kreativnosti?

Dok sam bio mlad, kad bih kao zamjena imao koncert s nekim orkestrom, nisam spavao dok nisam sve naučio i došao spreman. To sam morao promijeniti kako bih postao kreativan. Jer je disciplina rutina. U rutini nema kreativnosti. Kako vježbati kreativnost? Ne postoji vježba za kreativnost. Navika je dio rutine. Ako stalno radiš isto u isto doba dana, onda stvoriš naviku. Dok si takav, ne možeš prepoznati uopće kad ulaziš u zonu kreativnosti. U zonu kreativnosti možeš ući samo tako da sebi daš zadatke, kao što je zadatak za brzinu, za izdržljivost, točnost.

U zonu kreativnosti možeš ući samo tako da sebi daš zadatke

Ako imam četiri elementa u polifonom zvuku bubnjeva, moram naučiti kako svirati, a da nikad ne ponovim, da takt ne izgleda isto. Mnogi ljudi koji nemaju intelektualni kapacitet na tom nivou mrze nas, ali ja sam spoj i jednog i drugog, Ciganina koji ne zna ništa i intelektualca koji se obrazovao te zna razlike između poliritmije i polimetrije, koji zna koje su upper structures. Na prvome mjestu mi je muzikalnost i sama muzika je esencija toga. Zvuk. I komunikacija s tobom, sa svakim tko tu stoji. Znači, potpuna svijest. Van svakog ega i iznad svega… znanje je tek na broju 18.

To je kao da sjedneš na motor i proučio si kako to radi i znaš da koljeno trebaš izbaciti van da bi dobio balans na ovu stranu. Sve dok ne sjedneš na motor i ne počneš juriti kao budala pa padneš tri puta; govorim to iz vlastitog iskustva jer naravno da sam morao pasti.

Intuicija mora biti iznad znanja?

To zovu intuicija i to je najljepša stvar, ali ne volim mistificirati stvari. Jako mi je drago da sam živio i svirao s različitim ljudima, s nekim tko se probudio i popio šest piva, a i nekim tko se probudi pa onda vježba. Samodisciplina ovdje, samonered ondje. Pretpostavljam da mnogi ljudi misle kako ja imam specifične stvari koje volim više. Ja volim sve. Moja reakcija nije negativna na neistomišljenike, nego mislim da ako je za nekoga muzika konstantno konstruiranje i inženjering, onda neka svira stvar Michaela Jacksona stvar ”Human Nature” koja je jedna od najljepših poruka te pjesme, melodije i harmonije, nešto prekrasno.

Meni je ipak ljepša kad ju odsviramo Luka Žužić, Mario Bočić i ja u triju kao New Orleans brass band, iako nam nedostaje tuba. To što ja nešto ne bih slušao nije zapravo argument. Poznat sam po tome da kritiziram nešto, a onda dođem na koncert i odvali mi se vilica od iznenađenja. Osim toga, sasvim je drukčije nešto čuti uživo. Zanimljivo kako se život odigra. Oduvijek su mi govorili da neću uspjeti, da ne mogu od toga živjeti. Čak mi je i Boško to rekao: „Ne možeš živjeti od onoga kaj voliš.“ Grozno je tako nešto čuti.

Postoji i ona priča da prvo moraš prodati dušu vragu.

Ima, ima, Mephisto! I na raskršću, to je taj tritonus, središte oktave. I to su te osti. U slučaju Monka i nekih najsjajnijih muzičara, ispostavilo se da je baš u tome „vrag“, u toj naizglednoj ružnoći koja se onda pretvara u nevjerojatnu ljepotu.

Da završimo s Folkestrom. Deset godina ništa pa dva koncerta u mjesec dana.

Pa mi stalno radimo. I snimat ćemo u sljedeće tri godine materijala za možda deset albuma. Imali smo puno proba, a sve su Teovi originali ili neke prerađene folklorne stvari ili klasika. Nama nije važno što publika o tome misli. Jer, vraćam se na početak, kako ne želim nikome pomoći, tako ni Folkestra neće nikome pomoći. Mi smo to što jesmo, a ti ne znaš što smo, jer kad misliš da smo nešto, sljedeći put ćemo biti baš drugo, ali nećemo to biti namjerno.

Znači, nećemo napraviti plan tipa – ‘ajmo sad ljude, evo, šokirati. Nisam znao da će Teo obući ono Štrumpf odijelo ili da će Žiga staviti onu kapu. Došao sam kao papak.

Foto: Marko Lopac/Žarišta

Ali gost i gošće bili su organizirani i pripremljeni. Taj dio mi se najviše svidio, za razliku od nekih drugih dijelova.

Misliš da mi nije prošlo tisuću stvari kroz glavu koje bih mogao reći. Ali zašto sam prostačio?

Da, zašto?

Jer sve drugo bi moglo proći. Samo to ne može. Riječi imaju energiju točno onakvu kako ih izgovaraš. To nije nešto na što se treba obazirati. Ja se nemam potrebu nikome svidjeti.

Nisam za restrikcije, jer onda ne bi bilo ni Montyja Pythona niti Davea Allena. Ali sve može postati mantra. Onda ne mislim na značaj nego samo na zvuk toga. Zato sam mogao i sljedeći put ću možda pričati neke prostakluke, ali ću promijeniti intonaciju. Moj tata je bio takav, kad je Tito stao pred njega nije ni ugasio cigaretu. Rekao mi je da je za njega to sve isto: „Ako on ne vidi da sam ja čovjek, onda ja ne moram vidjeti da je on predsjednik.“