Ususret Planet srijedi
Le Chocolat Noir: „Clubbing nije ništa bez barem malo queernessa“
Ususret idućem izdanju osebujnog party projekta Planet srijeda, koji će ovog puta osvanuti u Jadran filmu, porazgovarali smo s jednom od misterioznijih utvara na domaćoj elektroničkoj sceni koju ćete uz Felvera, osnivača projekta, i Cursesa imati priliku čuti ovog petka.
Na osobnoj mu je iskaznici ime Jasmin Mahmić, no na svoje se različite glazbene projekte potpisuje raznim imenima – Le Chocolat Noir, Fiume, Honored Maters te kao dio dvojca Florence Foster Fan Club i Black Dot. Predstavnik je mračnijih žanrovskih odjela elektroničke glazbe, kolekcionar oštrih zvukova s prefiksima dark, synth, punk, industrial, acid i sufiksom –wave. Zagovarajući izvorne vrijednosti supkulture elektroničke glazbe svijest upire na reprezentaciju i sigurnost queer zajednice na sceni, koja je iz marginaliziranih skupina upravo i proizašla. Njegova je prisutnost na domaćoj sceni artefakt i uvid u svjetsku underground scenu kakva prebiva u metropolama žanra, poput Berlina i Nizozemske.
Le Chocolat Noir / press
Za početak, reci nam ukratko nešto o svojim aktualnim projektima – čime se trenutno baviš i pod kojim imenom?
U studiju sam trenutno najviše fokusiran na snimanje vokala za projekt Black Dot, duo s producentom Christianom Kroupom iz Slovenije. Ove godine nam je izdana treća ploča, ovaj put za Italo Moderni iz Barcelone. Očekujem novo vinilno izdanje za Fiume, za novu etiketu koja je bazirana u Barceloni i u Berlinu. Izlazi i nekoliko kompilacija za moje razne projekte, a koproducent sam i na jednoj neuobičajenijoj suradnji s američkim producentima koji su dio šire glazbene scene.
Kakva je tvoja glazbena pozadina – kada razvijaš interes za elektroniku, kako izgledaju prvi susreti s produkcijom? Također, rodom si iz Siska; od čega se sastoji tamošnja glazbena scena i kako je ona utjecala na tebe?
Iako sam se bavio DJ-ingom od 2000. godine, a clubber sam bio već dosta dugo prije toga, produkcijom sam se počeo baviti 2005. godine uz Sašu Rajkovića, poznatog i kao Zarkoff, kada smo osnovali elektro body-wave duo Florence Foster Fan Club. Ubrzo nakon toga sam samostalno počeo producirati svoju glazbu. Osim Zarkoffa, od 2000-ih je u Sisku postojala dark electro scena s producentom erehwoN / Cable Bends Steel i selektorom Alenom Belajcem, koji su već od kraja 1980-ih u lokalnim klubovima i raznim prostorima vrtili EBM i općenito mračnije stilove. Tada sam s ekipom paralelno istraživao acid, italo, house i techno izdanja, a od tada sam razvio zanimanje za vrlo široki spektar glazbe. Oni koji me više prate znaju da mogu biti vrlo sleazy i emo u svojim setovima, s često izraženim punk pristupom, uz dobru dozu sirovosti; znači, nije sve crno i možda najdraži stil mi je zapravo acid i općenito chicago-house, a jako volim čuti u bilo kojoj prilici talijanski disko sa ženskim vokalima.
A potpuna fascinacija prema clubbingu stvorila se na prvom izlasku u tadašnji klub Gjuro, jedne hladne srijede na samom početku 1990-ih, gdje je Dinko Bažadona organizirao Space i Ecstasy evente. Strobo i dim s mirisom vanilije, ljudi u najčešće crnom, koža i PVC te sirova elektronička glazba, mix techna, gabbera i ebma, ali i UK HC-a.
Sisak trenutno ima presamozatajne producente, tako da ni sam ne znam što se krije u tim studijima. Period kada smo Zarkoff, Popsimonova i ja stvarali iz Siska je učinila naš grad prepoznatljivim na regionalnoj i na europskoj niche electro sceni. Zvali su nas hrvatski Sheffield i hrvatski Detroit; ovo drugo više zbog posrnule industrije i taj je nadimak bio dio naše lokalne priče. Tada je Omar bio dosta aktivan kao dio Stereo Studia pa se o Sisku zapravo uvijek dosta čulo i pričalo, puno clubbera i music lovera pohodili su evente tamo.
Što ti je stvaranje različitih aliasa pružilo, odnosno, u čemu te stvaranje pod jednim imenom sputavalo i ograničavalo? Jesu li to i različiti karakteri? Kako ih diferenciraš unutar sebe – kako znaš koji od njih želi stvarati u određenom trenutku?
Različiti aliasi dolaze s vremenom, npr. s početkom korištenja neke nove glazbene opreme, a nekada iz zabave (upravo sam u procesu razvoja sasvim novog aliasa).
Neki od aliasa imaju drugačiji karakter, npr. Fiume je najsiroviji i glazbeno najtvrđi alias, definitivno najcrnji. Najprovokativniji je u tom glazbenom smislu, ali ga je i najteži za bukirati, iako su ljudi koji ga uživo čuju najviše fascinirani tim nastupom. U procesu sam preoblikovanja i restrukturiranja nastupa tog projekta koji već je, ali će još više postati izvedba kojoj nema slične – ne samo lokalno već i šire. Pod tim imenom sam producent glazbe i izvođač za Striptease Dore Brkarić, izvedbu suvremenog plesa, tako da se stripped-down inačica tog zvuk može čuti ne samo u klubovima, već i na pozornici MSU-a ili Istarskog narodnog kazališta. Osobno mi je taj projekt najzanimljiviji za izvedbu uživo, trenutno se najviše povezujem s njim. Ove sam godine imao dva nastupa s ekipom koja organizira i izvodi Noć mračnog cirkusa, odlično smo se spojili i vrlo smo kompatibilni, freaks for freaks!
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Zanimljiv mi je moment u kojima organizacije bukiraju tvoje različite „karaktere“ – na koji način to čine i koji od aliasa u tom smislu najuspješniji i najtraženiji?
Kada nastupam kao DJ, ime koje se koristi u osnovi nije toliko važno, a najčešće se na flyerima ipak nalazi Le Chocolat Noir jer sam najpoznatiji pod tim aliasom. Taj alias je zapravo spoj previše toga, puno ideja i utjecaja, a time je marketinški i najzeznutiji jer svim scenama koje su kao povezane, ali u realnosti baš i nisu, izuzevši veće clubbing hubove Europe, nikada nisam ‘dovoljno nešto’ ili sam ‘previše nešto drugo’.
Čini mi se da je, s obzirom na komodifikaciju, komercijalizaciju i omasovljenje određenih pravaca elektronike, upravo u sferama „mračnog“ u kojima ti najčešće boraviš ostao sačuvan duh i element onoga što podrazumijevamo pod pojmom supkulturno i underground. Ima li u tome istine i koji su to elementi?
Tu se mogu nadovezati na prijašnju rečenicu, ali – da, u osnovi taj zvuk još ima elemente undergrounda više nego neki drugi stilovi. To je izričaj, ako ga gledamo u širem smislu, koji nije dovoljno pitak za mase, osim ako ne pričamo o nekoj tehnoidnijoj ogoljenijoj verziji s manje vokala. Kod nas je na moje evente – koje sam suorganizirao sa svojom ekipom (davno prije sa Zarkoffom, a u zadnjih dosta godina s bRaveom) – periodički dolazilo više ili manje ljudi. Znalo se čuti ‘išli smo s ekipom tamo gdje je više plesno’ i onda su ti isti ljudi kasnije odvaljivali na Schwefelgelbe i Helenu Hauff, a to je uvijek bio u osnovi taj zvuk, samo je pitanje kada je nešto više pomodno.
S druge strane, toliko sam puta čuo od ekipe koja se slučajno zadesi na takvim eventima da se iznenade kako im je odlično bilo iako to ne slušaju, a to me ne iznenađuje jer na ovoj, nazovimo ju mračnijoj sceni, dobar DJ-a može stvoriti nešto što izlazi iz okvira klasičnih klupskih večeri, a da ipak bude ‘plesno i zabavno’. Ljudi ipak traže zabavu, a ne nužno glazbenu edukaciju kada izlaze.
Meni npr. nije underground kada netko u svom tehnoidnom setu pusti samo najveći hit Nitzer Ebba uz neki electro-techno ili kada se neki setovi s razlomljenim beatovima smatraju avangardni. Taj termin u današnjem kontekstu općenito baš nema smisla, iako znam da je dobar za PR. U tom pogledu sam snob, ali s razlogom, jer previše neutemeljenog kićenja crnim perjem sam se nagledao da bih bio indiferentan prema tome. Mislim da je jako važan element undergrounda kada se DJ ne libi pustiti pjesmu koja je pomaknuta na neki način, koja izlazi iz nekih zadanih okvira i tu stil glazbe zapravo nije bitan. Takve pjesme treba umiksati u vrhuncu seta, ne kao intro.
LCN / Matteo Ventitre
Kako se hrvatska elektronička scena (posebice njezini opskurniji i zakučasti dijelovi) uspoređuje spram vodećih mjesta na svjetskoj sceni elektroničke glazbe?
Ta opskurnija scena je općenito mala, izuzevši nekoliko hubova u Europi, tako da smo tu vrlo slični. Na žalost, ako gledam producente, nema nas puno koji smo dio te scene, a da smo prisutni i izvan Hrvatske. Neon Lies je jedan od ambasadora naše scene izvan Hrvatske, uz još nekoliko imena, Zarkoffa kojeg sam već spomenuo, a dosta je produktivan i Iv/An, Ivna Ji sa svojim beatovima i elektro melodičnosti, Strahinja Arbutina je prisutniji vani nego kod nas, a očekujemo i povratak Popsimonove. Kroz godine je bilo zanimljivih projekata, ali s vremenom se ugase, nestanu; što je i razumljivo, jer ili dolazi razočaranje ili se jednostavno dogodi život, a neki projekti ostanu opskurni i ne zažive dalje od njihovih mikrolokacija. Kod nas problem dosta loše klupske infrastrukture ograničava da se sve to podigne na viši nivo; viši u smislu prostora koji imaju dobar sound i da nisu (pre)komercijalni. Osobno izdajem na etiketama koje su okosnica te scene, tako da tu poveznica postoji.
Ipak, ne bih komentirao domaću elektroničku scenu općenito jer ju ne pratim dovoljno, imam nekoliko omiljenih DJ-eva čije setove volim poslušati: primjerice, Labud, moji bRave-ovci Maja Pa i Ikonal, Mary i drugi. Uvijek me zanimaju i novi mlađi DJ-evi, to isto trenutno ne pratim dovoljno, ali vjerujem da i tamo ima zanimljivih izričaja. Jedino što sam primijetio, a nisam jedini, da se novim snagama ne otvara dovoljno prostor od strane starije etablirane ekipe. bRave je tu uvijek bio dosta otvoren, ugostili smo dosta tada nepoznatih imena, mislim da bi na tome naša scena mogla više napraviti. Bilo mi je drago vidjeti da je na prijašnjoj Planet srijedi vrtila Doxia.
Le Chocolat Noir / Valerio Baranović
Je li elektronička glazbena scena i dalje u potpunosti safe space i reprezentativna za queer zajednicu, s obzirom da je 1980-ih godina nastala i proizašla upravo iz rasno i seksualno marginaliziranih skupina? Je li generalna komercijalizacija žanra utjecala na ovu dinamiku i na koji način? Kako ocjenjuješ domaću scenu po ovom pitanju?
Nije safe space u potpunosti, ali to je širi problem klupske scene općenito, ne samo kod nas. Ta poslovna komercijalna scena nema veze s ovom scenom o kojoj mi pričamo, ljudi koji izlaze na te evente uopće ne gledaju na glazbu na isti način. Već dugo klupska scena je općenito postala nešto što se prije zvalo Saturday night disco, a po meni to nema veze s queernessom. Ta scena koja je tada bila queer obojana je bila underground i tamo su plesalo na ovu glazbu o kojoj mi pričamo, a subotnje diskoteke su u osnovi bile okupljalište mainstream ekipe.
Naša klupska scena nije imuna na razne vrste fobija, mislim da ljudi previše idealiziraju i da je realnost malo neugodnija. Nema smisla tvrditi da je clubbing samo nešto progresivno i otvoreno za različitosti, kao što npr. ljudi na osnovu TV serija misle da sva queer ekipa (dobro) prati modu i da nisu konzervativni. Safe space, kod nas to zavisi o lokaciji; neka mjesta su to na dobar način kreirala, neka lošije, čuli smo povremeno o neželjenim situacijama i incidentima na više lokacija. Problem je što vlasnici tih prostora nakon incidenta ne reagiraju adekvatno te je osuda nasilničkog ponašanja nedovoljno direktna i ostaje neartikulirana. Po meni, od već spomenutog prvog Gjuro iskustva, clubbing nije ništa bez barem malo queernessa.
