14
pro
Intervju

Leo Anđelković: „Industrija se trudi zbog konzumerizma stalno 'refreshati' mozgove šire mase i zato se glazba pretvori u štancanje"

Leo Anđelković

Leo Anđelković /Samir Cerić Kovačević

share

Leo Anđelković proteklih se godina etablirao kao jedan od najpoznatijih domaćih producenata, ali i autora. Svestrani Leo svira nekoliko instrumenata, piše pjesme za svoje bendove Baltazar, Screaming Wheels i Producent, a producirao je i nove pjesme Daleke obale, te je ‘krivac’ za dolazak novog pjevača u bend, Jakše Jordesa.

„U zadnja četiri mjeseca kao bubnjar sam odradio skoro stotinu svirki u šesnaest zemalja Europe prateći člana blues kuće slavnih”

Već puno godina djelujete na sceni, no kako ste zavoljeli glazbu? S obzirom na to da dolazite iz Novigrada, bilo je za očekivati da ste prvo zavoljeli talijanske kancone?
Jako mi je drago kad netko u prvom pitanju spomene moj rodni Novigrad, puno hvala na tome. Glazbu sam zavolio u ranijoj dobi, ali začudo bez ikakve poveznice s talijanskom kanconom. Kao mali sam jako puno vremena provodio sam kod kuće i TV mi je bio jedini takoreći prozor u svijet, i tu se dakako moglo vidjeti i čuti sve ono što je u ranim 90-im bilo dostupno na TV programu. U početku su bendovi koje sam volio i pjevušio bili domaći i od malih nogu sam jako dobro pamtio tekstove i pjesme izvođača poput Bijelog dugmeta, Azre, Divljih jagoda, Daleke obale itd.

Kasnije su se tu upleli malo ‘žešći’ bendovi kao što su Laufer, Majke, Kojoti, Hladno Pivo itd. E onda je nakon desete godine života došlo do preokreta u mojoj glavi i onda je krenulo – Pink Floyd, AC/DC, Led Zeppelin, Deep Purple, Sound Garden, Alice In Chains, The Cult, Rage Against The Machine, Tool i praktički do danas slušam te bendove uz sve ostalo. Definitivno ono sto me obilježilo kako klinca jest da što god se vrtjelo na televiziji kad sam imao pet-šest godina slagao sam ispred sebe prazne Kraš express kantice koje su podsjećale na bubnjeve te sam bojicama i olovkama lupao po njima i zamišljao da sam bubnjar.

Broj polomljenih olovki i bojica jasno je dao do znanja da neću biti jazz bubnjar i da je rock taj koji teče mojim venama. Iako sam se prvo zaljubio u električnu gitaru i u prvim bendovima djelovao kao gitarist, vrlo skoro sam se dokopao bubnjeva i sjećam se da sam dugo svirao po cijele dane i da su mi ruke bile pune žuljeva što mi je kao tadašnjem rukometašu jako smetalo, ali znao sam da će se trud isplatiti. Pa eto, iako gitarist i pjevač, u zadnja četiri mjeseca kao bubnjar sam odradio skoro stotinu svirki u šesnaest zemalja Europe prateći člana blues kuće slavnih. Vrijedilo je!

Koliko instrumenata svirate i kako ste ih sve naučili? Koje glazbeno obrazovanje imate?
Sviram pet-šest instrumenata. Na žalost nisam glazbeno obrazovan osim možda godinu ili dvije solfeggia i to (plot twist) – harmonike, (double plot twist) DUGMETARE! Ali ne one na kojoj se svira glazba ne baš bliska mom senzibilitetu, nego sam učio klasičnu glazbu, a moj profesor je bio gospodin Denis Modrušan koji je završio konzervatorij u Ukrajini i bio je virtuoz na tom instrumentu, a bio je i svjestan da ja naginjem malo drugačijem žanru i uspio me nekako naučiti sve ono što i danas posjedujem u smislu ritma i razmišljanja o kompoziciji.

Tu su također bile i moje profesorice glazbenog, Paola i Lolita, koje su me htjele u školski zbor (koji sam vješto izbjegavao) i uvjerile me da imam potencijala kao pjevač, iako sam se zgražao kako je moj glas zvučao kad bih se snimio na prvim kazetofonima. Užas! I eto, koliko god možda nisam ništa upamtio od tog učenja oko teorije i ne znam čitati note, podsvjesno mi se uz pomoć mojih profesora od najranije dobi uvuklo pod kožu sve ono što mi je kasnije pomoglo da postanem ovo što sam danas. Neobrazovan, ali jako strastveni glazbenik i pjevač.

Šira javnost zna vas po nekoliko projekata poput Baltazar, Producent, Screaming Wheels, ali i Dalekoj obali. Koliko ima razlike među njima, je li vam teško bilo ‘prešaltati’ se iz jednog u drugi?
Dakako, Baltazar je moja prva autorska ljubav jer sam tu dobio puno prostora da se izrazim i nije bilo nikakvih drugih interesa osim posvetiti se glazbi bez predumišljaja, a tako je i dan danas. Producent je nastao nešto kasnije jer sam kroz godine napisao i puno ‘mekše’ i više radiofonične pjesme koje sam uvijek nekako mislio ponuditi nekim drugim izviđačima, dok me jednog dana današnji članovi benda nisu doslovno posjeli i rekli da sam lud ako to ne snimimo zajedno i pustimo u eter.

To je pak rezultiralo sjajnim reakcijama publike, prijatelja, ali i radio i TV postaja koje nas puštaju u svojim programima. Screaming Wheels je jedna pak priča o kojoj bih mogao pisati danima, ali ukratko bih vašim čitateljima mogao to predočiti tako da im preporučim da pogledaju film Untouchables i zamisle takva dva prijatelja koji su takav život prošli s gitarama u ruci i otišli dva puta u Ameriku i uspjeli realizirati album koji se sluša u cijelom svijetu.

Leo Anđelković

Leo Anđelković/privatna arhiva

Što se Daleke Obale tiče, tu postoji jedna jako zanimljiva priča između sadašnjeg pjevača Jakše Jordesa i mene. Naime, 2008. godine sam došao u Zagreb u namjeri da tu i ostanem zbog posla, kod svog prijatelja i čovjeka koji mi je pomogao stasati u Zagrebu, Renata Milovana, poznatog kao DJ RENO. A tada sam nabasao na Jakšu koji je trebao asistenta za snimanje svog solo albuma, ponudio sam se i on me odmah prihvatio. Radilo se o snimanju vokala, a tu sam imao već nekog iskustva jer sam već bio radio s Guidom Mineom koji je bio poznat po tome da je uvijek radio s vrhunskim pjevačima.

Već na prvom snimanju kužio sam da me nešto previše podsjeća na Marijana Bana, ali sam mislio da je to zbog dalmatinskog naglaska, pa mu nisam htio ništa govoriti osim samo da ne razvlači krajeve fraza jer onda previše zvuči kao Ban. To je naravno prošlo kao šala i riješio se toga i otpjevao vrhunski u svom stilu. Dakle, možeš malo fraze izmijeniti i uljepšati, ali boja te kao pjevača više definira nego sama tehnika.

„Pjesma je na kraju uvijek ono što ostaje, proces većinom nekako izblijedi, ali kad netko čuje pjesmu, njega ne zanima proces nego emocija.”

Što se nakon dvanaest godina i pokazalo kao točno, a evo i zašto. Dakle, The Obala snima tri povratnička singla nakon dvadeset godina i angažiraju mene kao producenta, što naravno objeručke prihvatim. Od te tri pjesme na jednoj se Jakša trebao pojaviti kao saksofonist, na što mi je glavom prošlo samo „ajme meni“ i nisam ništa govorio sve dok se (kao da sam prizvao) nije ispostavilo da se ne zna tko će otpjevati jednu od tih pjesama, ja potom predložim bendu da Jakša barem pokuša, on uđe u sobu, razvali, cijeli bend ulazi u režiju i svi u nevjerici doslovno padaju od smijeha kako je Jakšina farba sjela na pjesmu, a o njegovom filingu ne treba ni govoriti, strašno strastveni glazbenik i pjevač.

I par dana kasnije The Obala uz odobrenje Marijana Bana postaje ponovo Daleka Obala i sad dok ovo pišem stegne me u grlu od sreće. Divni ljudi koji jednostavno uživaju u glazbi i u životu. Jako sam zahvalan što sam imao takvu priliku u životu i svima njima što su me primili kao najbližu obitelj.

Kako ste otkrili dar za produkciju? Što po vama jedan moderni producent mora imati u sebi?
Kao i u svemu, i u tome sam samouk, a jedino što iole pametno mogu reći jest samo to da bez muke nema nauke. Producent je kod nas zvanje koje sadrži puno psiholoških razina i nije dovoljno znati samo nešto snimiti ili smiksati, treba znati naći nit vodilju u izvođaču da iznese čak i puno više od onoga što on sam misli da može.

Tu sam imao sreće raditi s najboljima i nekako sam savladao barem osnove, i zapravo jako puno izvođača voli raditi sa mnom jer iz njih izvlačim ono najbolje. A ispred mene je još puno učenja i svladavanja prepreka, tako da nemam baš nekih pametnih savjeta osim da budu što više svoji i da uvijek pjesmu stave ispred svega ostalog, pa i ispred sebe i svojih očekivanja. Pjesma je na kraju uvijek ono što ostaje, proces većinom nekako izblijedi, ali kad netko čuje pjesmu, njega ne zanima proces nego emocija.

Možete li usporediti današnju produkciju kada je sve digitalno, s onom od prije 50 godina, kada se radilo analogno, na četiri kanala. Je li moderna tehnika uzela dušu glazbi?
Pa ja sam još odrastao u vremenima kad se slušala glazba koja je snimljena analogno, i taj zvuk te nekako obilježi i vezan si za njega. A imao sam i tu sreću da sam po dolasku u Zagreb radio kod najveće legende analognog snimanja na ovim prostorima, on se zove Janko Mlinarić-Truli i on me naučio svim bitnijim stvarima o takvom principu snimanja, ali nije bio zatvoren ni za modernu tehnologiju i bilo je zabavno slušati naše razgovore i gledati spajanje starije i novije tehnologije.

Iako imam i svoj studio, s vremena na vrijeme volim otići kod njega i snimiti bilo što, čisto da budem s njim u studiju. Što se tiče oduzimanja duše glazbi to ne može ništa učiniti pa ni tehnika, ima vrhunskih pjesama koje su napravljene moderno, ali i dalje kad uzmete akustičnu gitaru ili klavir i otpjevate ih, zvuče fenomenalno.

Industrija se trudi zbog konzumerizma stalno refreshati mozgove šire mase i zato se glazba pretvori u štancanje, to je ono što bih eventualno izdvojio kao problem. I tu nije samo industrija kriva nego i publika koja od trčanja za materijalnim vrijednostima na putu izgubi ono duhovno, uzvišen. Ali da zbog toga danas nema dobrih pjesama, to naprosto nije istina. Gdje ima volje, ima i načina.

Leo Anđelković

Leo Anđelković/privatna arhiva

Član ste hrvatskih blues snaga, a svirali ste i snimali u Memphisu. Kako vam je bilo svirati u kolijevki bluesa?
Auh, jednom riječju – nestvarno! Snimali smo i miksali u studiju Ardent kroz kojeg su prošla imena kao što su ZZ Top, Led Zeppelin, Stevie Ray Vaughan, Tina Turner i još mnogi mnogi drugi. Osjećao sam se kao da sam na drugom planetu, a najljepši dio mi je definitivno bio kad su se u studiju pojavile mlade blues snage koje su cijelu naciju učinile ponosnom.

Te godine su Hrvatske blues snage dobile nagradu Keeping the Blues Alive, što je jedan vrhunski uspjeh i tu tradiciju treba održavati svim snagama, tu je predsjednik Boris Hrepić-Hrepa odradio fenomenalan posao i to svi glazbenici i ljudi iz branše trebaju podržati.

Posljednje četiri godine Trilj je postao meka bluesa u Hrvatskoj, a na Thrill Blues festival dolaze brojne svjetske zvijezde. U čemu je tajna?
Nema tajne; predanost, nesebičnost i enormne količine rada dovode takve manifestacije na svjetsku kartu bluesa što je Thrill Blues Festival definitivno dokazao. Čast mi je biti dio te priče i trudit ću se uvijek ih podržati. Jedne sam godine u istom danu vozio iz Novigrada šest sati do Trilja i potom šest sati nazad, i to da bih sa Sunnysidersima odsvirao samo dvije pjesme.

Netko bi rekao da sam lud, i ja bih isto, ali na taj sam način htio pokazati koliko mi je stalo do izvođača, ljudi u publici, a i u organizaciji. Prekrasna lokacija za prekrasan blues festival, što više treba jednom štovatelju blues glazbe? Pivo! A i toga ima. Savršeno.

„Baltazar ima žestok zvuk i direktne tekstove koji prkose vlasti i korumpiranom sistemu općenito, dok Producent s malo mekšim zvukom i ljubavnom tematikom prolazi bez problema”

Posljednjih godina svirate sa slavnim Normanom Beakerom. Kako je došlo do suradnje s njim i što ste od njega naučili?
Koliko god smo uvjereni da ništa nije slučajno, neke stvari su puka slučajnost, pa tako i moja suradnja s Normanom. Prije jedno sedam-osam godina moj dugogodišnji prijatelj i menadžer Nebojša Petrović doveo je Normana u Zagreb na koncert u Vintage baru i pozvao me da ga dođem poslušati, u razgovoru sam shvatio da ostaju ovdje par dana i ne znajući tada o kome je riječ ponudio sam mu da on i cijeli bend prespava kod mene.

Tek kad sam malo proguglao o kome se radi nazvao sam ga nazad i rekao ‘čuj, nisam baš znao o kakvoj se legendi radi pa možda bolje da odete u hotel jer imam samo jedan krevet i 2 kauča na razvlačenje pa mi je malo neugodno, mislio sam da dolaze neki klipani od 20 godina!’, a Nebojša mi je samo odgovorio da su oni još luđi od toga i da žive totalni rokenrol. Tu smo se upoznali, a svaki put kad su dolazili u Hrvatsku nalazili smo se i družili.

I tako je bilo sve dok jedne godine nisam primio poziv bih li zamijenio tadašnjeg bubnjara samo za jednu dvotjednu turneju. Odmah sam pristao i na kraju turneje Norman me pitao bih li im se pridružio na ostalim turnejama po Europi, što sam također prihvatio i to je na kraju rezultiralo albumom Running Down The Clock koji sam, uz Normana i Johna, imao čast producirati u našem Sound Station studiju kojeg zajedno s prijateljem i vlasnikom Ivanom Škuncom uspješno vodim zadnjih nekoliko godina.

Počašćen sam i time što su nas domaći mediji popratili i proširili vijest da britanski član blues kuće slavnih snima album u Zagrebu, a i Norman često nesebično zna reći da smo mu pomogli da i u ovom dijelu svijeta ljudi znaju za njega i dolaze na njegove koncerte. Što više reći…?

„Novac je jako važan za egzistenciju, ali egzistencija bez kvalitetne umjetnosti samo je puko preživljavanje neispunjenog života.

Što mislite o aktualnom stanju u hrvatskoj glazbi i diskografiji? Koliko je formatiranje radijskih postaja ‘pojelo’ domaću glazbu?
Pa jako je puno polemiziranja i diskutiranja o stanju u glazbi kod nas. Vrlo je jasno da određeni ljudi drže konce u rukama i stvaraju situaciju pogodnom samo sebi i svojim bližnjima. I tu dolazi do frustracije te jako malo kvalitetnih novih izvođača uopće dobije prostora da se izgradi.

Na svojoj sam koži osjetio da sve što radim s Baltazarom ima jako malo, odnosno skoro ništa prostora u eteru, dok recimo Producent nema s tim problema. A sve zbog toga što Baltazar ima žestok zvuk i direktne tekstove koji prkose vlasti i korumpiranom sistemu općenito, dok Producent s malo mekšim zvukom i ljubavnom tematikom prolazi bez problema. Okej, znamo da rokenrol nije mainstream i to je okej, niti treba biti, ali da te baš ni jedna TV ili radio postaja ne vrte jer sviraš čistokrvni rock, to nema nikakvog smisla.

I kad putujem po Europi uvijek iznova se iznerviram jer u 80 posto europskih zemalja na radiju možeš čuti, uz strane, i njihove domaće rock bendove. Mislim da je ova pandemija pokazala najviše koliko ljudi mogu biti željni svirke, pa zašto im to uskraćivati i putem etera? Suludo! Što se diskografa tiče, mislim da bi se i oni trebali malo više posvetiti glazbi, a ne samo brojkama. Novac je jako važan za egzistenciju, ali egzistencija bez kvalitetne umjetnosti samo je puko preživljavanje neispunjenog života.

„Svijetlih točaka dakako ima, što bendova, što pjevača i pjevačica, ono što fali jest da im radio i TV postaje i izdavači uporno ne gase svijetlo”

Postoji li ipak svijetla točka, tko vas se posljednjih mjeseci ili godina posebno dojmio na domaćoj glazbenoj sceni?
Uvijek ima svijetlih točaka. Točki? Točaka? Mozaka? Mozgova? OK! Moram se malo i našaliti. A kad sam već spomenuo mozake i mozgove, izdvojio bih Dubiozu kolektiv kao primjer razbijanja barikada i barijera među staležima kroz glazbu i tekst. Naša cijela regija puna je dobrih izvođača, i uopće nemamo pomanjkanje talenta, ono što imamo jest formatiranost i usidjelice na nekim pozicijama koje diktiraju tok glazbe i uopće ih ne zanima izvođač kao takav, nego samo što on donosi u ‘kuću’. Dakle, svijetlih točaka dakako ima, što bendova, što pjevača i pjevačica, ono što fali jest da im radio i TV postaje i izdavači uporno ne gase svijetlo.

Leo Anđelković

Leo Anđelković/privatna arhiva

Otac ste dvojice sinova, jesu li oni naslijedili vaš glazbeni talent? Ako ništa drugo, zbog imena Lenon i Dylan predodređeni su za uspjeh?
Od svega što inače radim trenutno ih najviše inspirira to što im tata pjeva uvodne špice za Psiće u ophodnji i Kung Fu Pandu.. Na svu sreću nisam niti najmanje opterećen hoće li ih zanimati muzika u smislu sviranja, a presretan sam što uživaju u slušanju muzike. Lenon ima jako dobar osjećaj za ritam, a Dylan sve ponavlja kao papiga i mislim da obojica imaju ono malo potrebno da se upuste u glazbene avanture, a hoće li, to je samo njihova odluka. Njihova majka Milka je također umjetnica, a ona i ja smo tu samo da ih usmjerimo, a ne da ih određujemo. Slikarstvo, fotografija, sport, glazba i film u našoj su kući uvijek dobrodošli.

Koliko je pandemija koronavirusa utjecala na vaš život i rad? Puno glazbenika je praktički došlo na rub egzistencije…
Uh, najteže pitanje do sad. Posebice zbog toga što je ta situacija još aktualna i jako puno mojih prijatelja i kolega se bori doslovno na rubu egzistencije. Meni je svakako, kao i svima, bilo jako teško ne svirati, ali sam se, s druge strane, u produkciji dobro snašao i nekako uspio barem izgurati, iako sam i ja bio na samom rubu.

Ono što najviše rastužuje su zli jezici kojima je bilo smiješno što glazbenici ostaju bez posla, pa su pisali kojekakve gluposti po društvenim mrežama. A sad kad toliko dugo nema koncerata ni ičega onda im ni to ne valja. Ljudi koji ni nakon ovog svega ne shvaćaju važnost glazbe i koncerata nikad nisu ni cijenili glazbu kao umjetnost. Najteži trenuci na posljednjoj četveromjesečnoj europskoj turneji bili su mi kad bih objavljivao sliku s neke svirke, a znao sam koliko mojih kolega nema posla… Užasan osjećaj.

Tako da sam prvih par dana sa svake svirke stavio objavu jer je bilo ljeto i bar donekle smo svi svirali, a kasnije sam možda još par puta stavio nešto sa svirke. A bilo je situacija gdje bih krenuo pisati objavu i na pola je izbrisao zbog nelagode. Nadam se da će uskoro to sve biti iza nas i da ćemo se svi vratiti normalnom životu.

Koji su vam daljnji planovi u karijeri, pišete li nove pjesme?
Upravo dok ovo pišem putujem prema Puli na snimanje vokala za novi album Baltazara, a kad se vratim na redu je završavanje albuma za Producent, i uz sve ostale izvođače i bendove, najviše se veselim pisanju za novi album The Screaming Wheelsa. I evo, za ovaj posebni i najduži intervju u svojoj skromnoj karijeri mogu premijerno najaviti jedan novi projekt pod imenom Supersonic Trio, idem samo pitati dečke ako može.

Dok oni jave želio bih vam zahvaliti što ste me pozvali na intervju i želim vama i svim vašim čitateljima sve najbolje za blagdane i što skoriji povratak u staro normalno. Evo, kažu dečki da može, tako da za kraj, ekskluzivno za vas, najavljujemo novi projekt pod imenom Super Sonic Trio,  slušajte nas uskoro i vidimo se na koncertima!

Moglo bi Vas zanimati