Lovre Marušić: „Interakcija s publikom ono je što treba svakom umjetniku“

Protekla, nimalo uobičajena godina, iznjedrila je i brojne svijetle trenutke za hrvatske glazbenike, među kojima su posebnim sjajem zabljesnuli oni mladog pijanista Lovre Marušića. Na pragu tridesete, Lovre Marušić ostvario je doista značajne uspjehe, osvojivši drugu nagradu i srebrnu medalju na glasovitom Međunarodnom pijanističkom natjecanju u Clevelandu, ali i ugledno priznanje Hrvatske glazbene mladeži, nagradu Ivo Vuljević. Kruna uspješne natjecateljske, koncertne i festivalske godine bila je njezina velika završnica – izvedba Beethovenova 4. koncerta za klavir i orkestar u G-duru, op. 58 uz Orkestar Marijinskog teatra, pod ravnanjem jednoga od vodećih dirigenata današnjice, Valerija Gergijeva, u Sankt Peterburgu.

Životna priča toga svestranog mladog umjetnika iz Omiša koji je, uz sve navedeno, asistent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i umjetnički voditelj Međunarodnog festivala komorne glazbe Ostinato u rodnom gradu, živopisna je i puna iznenađenja. Na poziv ugledne ruske pijanistice i pedagoginje Natalije Trull, Lovre je srednjoškolske godine proveo u Moskvi, da bi potom upisao studij na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, u klasi prof. Rubena Dalibaltayana, nastavivši ga i završivši kod prof. Ljubomira Gašparovića, a poslijediplomski studij upisao je na Visokoj školi za glazbu Franz Liszt u Weimaru kod prof. Grigorija Gruzmana.

Iza njega je zavidan popis nagrada na poznatim međunarodnim natjecanjima, kao i uglednih pedagoga kod kojih se usavršavao, a na koncertima u zemlji i inozemstvu, kako recitalima, tako i solističkim nastupima uz orkestre, redovito ga prati Danijel Gašparović, čija je organizacija Cristoforium Art zadužena za Lovrino zastupništvo. U razgovoru za portal glazba.hr, Lovre Marušić otkrio je brojne zanimljivosti sa svoga dosadašnjeg pijanističkog puta, ali i promišljanja o natjecanjima, pedagogiji i bavljenju glazbom.

Lovre Marušić, fotograf: Marin Frka

Unatoč svim otegotnim okolnostima u protekloj godini, vama je ona bila iznimno uspješna i aktivna. Za početak, osvojili ste drugu nagradu na uglednu Međunarodnom pijanističkom natjecanju u Clevelandu, na koje se prijavilo više od 250 kandidata iz cijelog svijeta. Kako je izgledao tijek natjecanja u pandemijskim uvjetima i što je bilo bitno za uspjeh?

Ono što je zaista potrebno za uspjeh svakog čovjeka u bilo kojem poslu, a posebno u umjetnosti, jesu sreća i određena okolnost. Tako su u vrijeme pandemije umjetnici bili dosta zakinuti i, nažalost, srezani po pitanju svojih angažmana. I evo, u takvim okolnostima, kada se uopće prijavljuješ na takvo veliko natjecanje, nekako ne očekuješ puno. Prve dvije etape su se, zbog zatvaranja granica, odvijale u salonima tvrtke Steinway diljem svijeta; tako sam ja imao priliku izvesti program prvih dviju etapa u Hamburgu. Zatim je nas osmero odabranih kandidata primilo poziv za nastup uživo u polufinalu, a potom i u finalu u samom Clevelandu.

Kao mladi pedagog mogu reći da je bitno samome sebi priznati i neuspjeh, kako bi se dogodio uspjeh

Također, treba uzeti u obzir i činjenicu da se poimanje repertoara, stil i ukus, a i objektivnost pojedinih članova žirija na različitim natjecanjima razlikuju. Ovdje se sve poklopilo, žiri je bio istih ili sličnih uvjerenja vezano uz interpretaciju glazbe koju sam odabrao te sam zato i dogurao do srebra, a uz to sam iznimno zahvalan i sretan što sam imao žiri koji me shvatio kao umjetnika. Naravno, većina pijanista ne priča o svojim neuspjesima, međutim ja se bavim i pedagogijom, predajem kao asistent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te kao mladi pedagog mogu reći da je bitno samome sebi priznati i neuspjeh, kako bi se dogodio uspjeh.

Pokazivati uspjehe u svojoj biografiji je ispravno, no reći da si imao loših iskustava i neuspjeha na svome glazbenom putu možda je, po mom mišljenju, još ispravnije i u većoj mjeri motivirajuće za sljedeće mlade naraštaje koji idu mojim putem.

Međunarodno pijanističko natjecanje u Clevelandu nije bilo jedino natjecanje na kojem ste sudjelovali u protekloj godini; ostvarili ste zapažene nastupe na još dva glasovita natjecanja, Ferruccio Busoni u Bolzanu te u Leedsu. Uzevši u obzir vaše iskustvo, moglo bi se zaključiti da rado sudjelujete na natjecanjima, jesam li u pravu? Smatrate li da na njima možete prikazati svoje kvalitete i umijeće u punom sjaju?

Prije svega, natjecanje na neki način zadaje rok i izazov određenog repertoara. U svakom slučaju mislim da su natjecanja sjajna za mladog glazbenika iz samo jednog razloga, a to je da potenciraju razvoj tvojih znanja i vještina. Natjecanja, na kraju krajeva, pružaju mogućnost da se za tebe pročuje, a dalje je na nama da idemo pametno i ciljano po ono što je naše, a to je mjesto u tom svijetu klasične glazbe. Natjecanja su samo pomoćno sredstvo, međutim ne i ključ uspjeha.

Kraj godine obilježilo je i jedno značajno priznanje, nagrada Ivo Vuljević koju Hrvatska glazbena mladež dodjeljuje za najbolje ostvarenje mladih glazbenika. Što nagrada takva kalibra predstavlja na vašem umjetničkom putu?

Nagrada Ivo Vuljević mi je dodatni poticaj te pokazatelj velikog priznanja i poštovanja uglednih glazbenih umjetnika, pedagoga i članova žirija prema mom radu. Nadam se da ću opravdati dosadašnje uspjehe, kao i da ću i sâm odgojiti buduće naraštaje koji će također jednog dana biti dobitnici te nagrade.

Uz natjecanja, protekle ste godine bili iznimno koncertno aktivni, pa je tako iza vas niz uspješnih koncerata u redovitim ciklusima, na poznatim ljetnim festivalima, solističkih nastupa uz naše ugledne ansamble, ali i inozemnih gostovanja. Šlag na torti bio je, nesumnjivo, solistički nastup uz Orkestar Marijinskog teatra i maestra Valerija Gergijeva u Sankt Peterburgu krajem godine. Možete li nam otkriti kako je došlo do tog angažmana i kakve dojmove nosite sa sobom iz Rusije?

Nastup takvog značaja čovjek, naravno, pamti cijeli život, teško mi je opisati sreću i emocije koje su prolazile kroz mene. Poziv je uslijedio od umjetničke direktorice festivala, srpske pijanistice Mire Jevtić, koja je ujedno bila u žiriju natjecanja u Clevelandu te zajedno s maestrom Gergijevim organizirala Mariinsky International Piano Festival, na kojem su nastupili nagrađeni pijanisti sa Chopina, Clevelanda, Čajkovskog te drugih velikih natjecanja. Samim time, pripala mi je čast biti prvi pijanist iz Hrvatske koji je nastupio s maestrom Gergijevim, koji se smatra jednim od najvećih dirigenata ne samo današnjice, nego i uopće.

Vjerujem da nastup s Orkestrom Marijinskog teatra i maestra Gergijeva smatrate jednim od vrhunaca ne samo protekle godine, nego i svoga dosadašnjeg umjetničkog puta, no, kada se osvrnete na sve prošlogodišnje događaje, što biste još izdvojili?

Naravno, moj prvi solistički recital na Dubrovačkim ljetnim igrama ovo ljeto te nastup uz Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije s maestrom Ivanom Hutom u Zadru s kojim sam jednostavno, u pravom muzičkom smislu, kliknuo te ga osobno smatram našim najperspektivnijim mladim dirigentom. Želim mu puno sreće te se nadam se da će nam se ispuniti želja da jednog dana zajedno izvedemo 3. koncert za klavir i orkestar Sergeja Rahmanjinova.

Vratimo se na trenutak vašim počecima bavljenja glazbom. Kako je započela i kako se razvijala vaša priča s klavirom u kojoj su na neki način u kontinuitetu isprepleli domovina i inozemstvo? U kojoj mjeri su vas odredili vaši profesori?

Moja priča s glazbom krenula je u ranom djetinjstvu s obzirom da se moja sestra Ivana također profesionalno bavila glazbom te je danas profesorica klavira. Ona mi je velika inspiracija u životu, zajedno s cijelom mojom obitelji koja me bezuvjetno i beskompromisno podržava. Moj put je bio, u kratkim crtama, od rodnog Omiša preko poziva ugledne ruske pijanistice Natalije Trull, sve do studija s uglednim profesorima Rubenom Dalibaltayanom, Ljubomirom Gašparovićom, Danijelom Detonijem te Grigorijem Gruzmanom. Osobno sam mišljenja da su me svi pomalo oblikovali, u prvom redu svojim znanjem te ljubavlju prema glazbi i kako živjeti istu. To su one najvrjednije stvari koje sam naučio i mislim da sam sretan čovjek što sam imao priliku učiti kod takvih ljudi.

Dobivši i prihvativši nesvakidašnju priliku, punih pet godina najranije mladosti proveli ste u Rusiji. Kako je tada izgledao vaš život, kako ste se snašli, je li bilo teško? Na koji način vas je oblikovalo to iskustvo?

Rusija se već proteklih dvadeset godina pokazala ne kao država iz priče u kojoj je ekstremno teško već dapače, kao država koja se ekstremno brzo razvija te sam zapravo došao baš u pravo vrijeme, nakon obnove Centralne muzičke škole pri Državnom konzervatoriju P. I. Čajkovski u Moskvi. Bio sam smješten svega nekoliko minuta hoda od škole, gdje sam zaista imao sve uvjete za rad. Imao sam svakakvih iskustava, od prekrasnih, do jako teških i kompliciranih, i fizički i psihički, međutim, na kraju se opet osvrćem na silnu podršku svojih roditelja bez kojih sve to ne bih mogao.

Kao pijanist s iskustvom, čije izvedbe glazbeni znalci često opisuju kao prirodne, nepretenciozne i znalački promišljene, ističući pritom osobitu ljepotu tona, što smatrate ključnim za uspjeh u danas iznimno velikoj konkurenciji perspektivnih mladih pijanista i glazbenika općenito?

Red, rad i disciplinu, pa na kraju krajeva, i sreću. Dakako, treba slušati profesore, jer ako ti netko kaže nešto jednom, a onda netko drugi to isto ponovi, znači da nisi u pravu, tada ih treba poslušati i prijeći preko vlastitih želja, spustiti se na zemlju i raditi, a onda na kraju vjerovati svojoj muzičkoj intuiciji.

Koji vid muziciranja vam je omiljeni; doživljavate li se u prvom redu kao solist? Jeste li možda imali uzora među poznatim pijanistima; u čijim izvedbama pronalazite nadahnuće?

Prvenstveno se, po izvođačkoj prirodi, smatram solistom i komornim glazbenikom; više solistom, no radim na tome da jednog dana budem aktivan i kao komorni glazbenik jer smatram da će mi to pomoći i u razumijevanju glazbe. Među uzorima bih izdvojio Vladimira Horowitza, Mihaila Pletnjova te Emila Giljelsa.

Kao što ste spomenuli, uz koncertnu aktivnost posvećeni ste i pedagoškom radu kao asistent na Odsjeku za klavir, čembalo i orgulje Muzičke akademije u Zagrebu, a unatrag nekoliko godina uspješni ste i kao umjetnički voditelj Međunarodnog festivala komorne glazbe Ostinato u Omišu. Smatrate li sve aspekte svoga umjetničkog djelovanja jednako važnima ili biste na neki od njih ipak stavili težište?

Naravno, počašćen sam i presretan što sam dio kolektiva na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, uvijek mi je bio san jednog dana postati profesor na akademiji. Umjetnički sam voditelj festivala Ostinato, međutim kod nas je direktor Petar Buljević, čovjek-stijena! Zahvalan sam mu što je učinio da taj festival zaživi. Također bih zahvalio i gradonačelniku grada Omiša Ivi Tomasoviću koji je prepoznao vrijednost festivala te nas podržao u njegovu daljnjem razvoju. Želja mi je jednog dana imati nešto poput Festivala Verbier u Hrvatskoj, ali naravno za to treba vremena. Zasad, naravno, stavljam težište na svoj solistički i pedagoški razvoj, a dalje ćemo vidjeti… Volio bih snimiti velik broj diskografskih izdanja jer to je ono što ostaje.

Kako ste došli na ideju o utemeljenju festivala? Koja je njegova programska koncepcija i što imate u planu za sljedeća festivalska izdanja?

Na ideju osnivanja festivala došao sam s Laticom Anić, po mom mišljenju, našom najtalentiranijom mladom violončelisticom. Što se tiče koncepcije, ona je jasna, imati iznimnu kvalitetu na svakom izdanju festivala jer jedino to pobjeđuje. Naravno, naglasak je na komornoj glazbi. Na sljedećem izdanju nastupit će poznati domaći i inozemni izvođači, poput Yarona Kohlberga, Peter Firšta, Viktorije Baskakove, Andreja Zenina, Nikite Gellera, Arama Yagubyana, Pauliusa Anderssona, Sama Lucasa te Zagrebačkih solista.

Uz tako aktivan profesionalni život, pretpostavljam da je slobodnog vremena malo. Čime se tada bavite, što vas zaokuplja?

Trenutno me zaokuplja glazba Johanna Sebastiana Bacha, nadam se će taj proces što dulje potrajati. Slobodno vrijeme volim provoditi s bliskim ljudima, zabavljati se na raznorazne načine, na primjer, obožavam nogomet.

I za kraj, neizbježno pitanje o željama i planovima. Sigurna sam da novih prilika neće nedostajati, ali što imate u planu, a što biste poželjeli sami sebi u godini koja je pred nama?

Prije svega bih svima poželio zdravlje te da konačno možemo nastupati pred što većim brojem gledatelja, odnosno, publike jer bez nje sve ovo nema smisla. Interakcija s publikom ono je što je svakom umjetniku potrebno za njegov razvoj.