LP Duo: „Njujorška publika je zahtjevna, sjećam se da se taj koncert lomio, da smo upotrijebili svu energiju i umijeće da im predstavimo glazbu u koju vjerujemo“

Jedan od najintrigantnijih diskografskih izdavačkih pothvata u duljem vremenskom periodu u Hrvatskoj učinio je zagrebački Universal Music Hrvatska objavivši studijski album beogradskog LP Dua pod nazivom LP Duo Plays Božičević.

Međunarodno prepoznati klavirski duo – Sonja Lončar i Andrija Pavlović – sviraju skladbe Ivana Božičevića, također međunarodno prepoznatog skladatelja, freelance muzičara, trenutno nastavnika kompozicije na Glazbenom odjelu Umjetničkog fakulteta u Splitu gdje živi i radi.

Naravno da su i Božičević i LP Duo stari znanci vezani zajedničkom znatiželjom, sklonošću eksperimentu na razmeđi klasične glazbe, jazza i popularne glazbe. Na ovom albumu LP Duo svira sljedeće skladbe Ivana Božičevića nastale između 2010. i 2017. godine: Sustainable Development, Spring Passes, Ariel, Thousand Pines, One Moon: Adagio, Thousand Pines, One Moon: Fluente, Shaken From A Crane’s Bill, Horloges Solitaires: Movement 1 i Horloges Solitaires: Movement 2. Ovo je inače peti autorski rad skladatelja Božičevića, premda se njegovi tragovi mogu naći na brojnim drugim projektima.

Neke od skladbi s albuma LP Duo već je izvodio uživo, ali sada su prvi put sve skladbe snimljene u studiju, odnosno na poznatom beogradskom Kolarcu. Ivan Božičević je i aranžer, tonski snimatelj i producent, zajedno s LP Duom.

Preciznije, sve su izvedbe snimljene na dva Steinway Model D klavira u Velikoj dvorani Kolarca u Beogradu. U velikom intervjuu Anti Batinoviću za portal Glazba.hr ovi posebno zanimljivi glazbenici ne govore samo o albumu LP Duo Plays Božičević nego i o mnogim detaljima iz karijere, stvaranju umjetničko-znanstvenog projekta Quantum Music i još mnogo čemu.

Pogledao sam, naravno, dokumentarac  o LP Duu, posebno dio u kome Sonja priča kako je došla do jednog analognog syntha u selu pokraj Šapca. Od jednog harmonikaša koji svira narodnjake i koji, u stvari, nije znao što je kupio (mislio je valjda da je to nekakva poluharmonika)…

Sonja, kako si uopće došla u kontakt s tim harmonikašem i što je taj njegov synth značio tebi i Andriji? Je li ti upravo taj susret možda otvorio prozor u svijet analognih sintesajzera i svemu što ti instrumenti znače u dijelu kreativnosti LP Dua?

No, prije odgovora, dvije digresije iz povijesti glazbe i velikana Elvisa Costella i Maestra Ennija Morriconea. Nakon niza godina što se distorzija u rocku nije upotrebljavala, u drugoj polovici sedamdesetih godina prvi ju je upotrijebio Elvis Costello koji je na upit ‘otkud sad distorzija ponovo u rocku’ odgovorio: „Tijekom snimanja raspao nam se studio, miks pult i sve je bilo u kaosu. Netko je od tehničara pokušavao popraviti kvar i krivo spojio, naravno, dvije žice, pri tom izazivajući efekt distorzije iz šezdesetih! Eto, tako je u mom slučaju nastala distorzija.“

Ili drugi slučaj: Maestro Morricone dao je pauzu na nekom snimanju i nakon pola sata svi su, osim gitarista, bili spremni za nastavak snimanja. Gitarist je pogledao svoju gitaru koja je bila gotovo rastopljena s obzirom da ju je ostavio blizu upaljene električne grijalice. Užasnut, rekao je Maestru da će donijeti drugu gitaru, ali Maestro je inzistirao da svira na toj umalo rastopljenoj. Efekt je bio zapanjujuć. Uostalom, sam Maestro Morricone rekao mi je u svom stanu u Rimu da je na početku karijere za špageti westerne koristio raznorazne efekte jer nisu imali novca u budžetu da plate pravi veliki orkestar!

Samo, štos je u tome da se samo u velikih umjetnika događaju ovakve stvari.

Da se s harmonikašem sreo netko drugi, a ne ti, ništa ne bi bilo od nove umjetnosti. Eksperimentalne umjetnosti.

Je li takav slučaj bio i s tobom i Andrijom pri uporabi analognih instrumenata?

Kako je do toga došlo u LP Dua? Tu se, naravno, onda može razgovarati o svjesnosti, planiranju ili totalnoj spontanosti?

Sonja Lončar: Nikada neću zaboraviti taj odlazak kod harmonikaša, kao ni prvi susret s tim legendarnim analognim sintijem. Više se ni ne sjećam kako sam do njega došla, ali sjećam se da je potraga za tim sintesajzerom trajala dugo. Za mene je to stvarno bio početak jednoga potpuno novog poglavlja i dugo sam svirala taj instrument u okviru različitih bendova (Jarboli, Neočekivana sila…). Nekoliko godina kasnije, na koncertu grupe Duboka Ilegala, u kojoj je Andrija svirao, prvi put sam ga zapazila i pomislila kako je nemoguće da još netko osim mene u našim (tada mlađim) generacijama svira analogne sintesajzere. Vrlo brzo nakon toga smo se i upoznali i skoro momentalno započeli ovaj zanimljiv zajednički glazbeni put.

Iako nas je na samom početku povezala ljubav prema analognim sintesajzerima, prvih nekoliko godina na studiju u Njemačkoj posvetili smo se klavirima i klasičnom repertoaru. Trebalo je proći neko vrijeme da se na neki način vratimo na početak i da krenemo napokon spajati naše dvije ljubavi, klavire i sintesajzere, akustični i digitalni zvuk.

U početku smo pravili transkripcije postojećih kompozicija (Ligeti, Helweg, Šaban, Mellits, Meijering i još mnogi drugi kompozitori), ali vrlo brzo smo počeli skladati glazbu u ovom aranžmanu. Jedan od prvih nastupa u ovakvoj kombinaciji klavira i sintesajzera bio je u okviru Muzičkog biennalea u Zagrebu 2015. godine. Spajanje ovih instrumenata bio je jedan kompleksan proces, nije bilo lako uskladiti ovakva dva svijeta kroz suvremene klasične kompozicije. Pokušavali smo napraviti logično jedinstvo ovih različitih instrumenata, ali i različitih vrsta glazbe. Možda je sam početak došao spontano, ali je za nas to definitivno bio pravi put kojim i dan danas idemo.

Što se tiče Andrije, u jednom trenutku govori o tome kako je došao do stava da mu je na fakultetu postalo dosadno stalno svirati Chopina i da je onda krenuo prema drugim smjerovima u glazbenoj umjetnosti. Očito su oboma uštogljenost, žanrovska ukalupljenost, akademska sklerotičnost nešto odbojno i neprihvatljivo. Beogradski SKC očito je bio izazovniji. Koji su to još trenuci koji su odlučili da postanete nekonformisti? Očito vam klasično obrazovanje u glazbi nije služilo da postanete tipični pijanisti u svijetu klasične glazbe, ali je udarilo potrebne temelje da uz nevjerojatni talent i glazbeni avanturizam postanete vrhunski izvođači koji iz jednog eksperimenta odlaze u drugi?

Andrija Pavlović: Naravno, bila je riječ upravo o tome, kada sam došao na studij klavira na Fakultetu glazbene umjetnosti u Beogradu, tamo se samo nastavilo sve ono iz glazbene škole. Program je bio isti. Nigdje nove glazbe, ni na vidiku! Mene je to duboko deprimiralo, jer sam vjerovao da Chopin i Liszt nisu početak i kraj (iako jako cijenim spomenutu gospodu). Što sam drugo mogao, nego pobjeći u SKC, gdje sam počeo da raditi kao kinooperater, u kino dvorani koja se nalazila doslovno s druge strane zgrade Muzičke akademije.

E tu je onda počelo svašta, odjednom sam se zadesio u novoj generaciji umjetnika u SKC Galeriji (urednica Biljana Tomić), gdje je začeta jugoslavenska konceptualna umjetnost (Marina Abramović, Raša Todosijević, Era Milivojević, Neša Paripović, Braca Dimitrijević i mnogi drugi), a i minimalistička glazba (grupa Opus 4, Ansambl za drugu novu muziku, kompozitori Miroslav Miša Savić, Miloš Raičković, Milimir Drašković, i mnogi drugi). Na akademiji smo u trećoj godini počeli studirati novu glazbu, a kada sam otkrio Johna Cagea, Philipa Glassa i druge, život je postao podnošljiviji. Međutim, u SKC-u je zapravo počelo moje (i Sonjino) neformalno obrazovanje na polju avangardnih praksi, ne samo u glazbi, već i u likovnoj umjetnosti, kazalištu i filmu.

Pa sam se ja najprije počeo baviti konceptualnom umjetnošću i glazbenim performansom, pa onda sve dalje. A tu je postojao i radio SKC, koji je osnovao dragi direktor i kustos, Slavko Timotijević. Držao je taj radio kao umjetnički projekt, jer državne institucije (poput SKC-a) nisu mogle imati radijsku frekvenciju. I onda se tu dogodilo da cijela jedna generacija beogradskih umjetnika stasa u periodu između 2001. i 2005. godine, u vrijeme velikog optimizma nakon pada Miloševića (do ubojstva Zorana Đinđića 2003., inače prvoga demokratski izabranog premijera). A tu se upoznajemo Sonja i ja, jer smo oboje sudjelovali u različitim programima, imali i svoje emisije, i eto, ostalih skoro dvadeset godina naše karijere već je tu. 🙂

Ističete, između ostalog, nastup u Carnegie Hallu i centru Kennedy. Bio sam u oba mitska mjesta, vidio vaš radosni nastup (dio na videu) u Carnegieju i prisjetio se da je dirigent na otvorenju Carnegija bio Čajkovski. Da ne spominjem ostale velikane klasične glazbe od kojih ste vi sami sebe odavna udaljili. Ili se varam i prenaglo zaključujem? Pogotovo što ste u Carnegie Hallu izvodili djela samo živućih kompozitora. Uostalom, nakon nastupa u Carnegie Hallu, Amerikanci iz ove mitske dvorane napisali su za LPDuo: “Klasična elegancija, sloboda jazza i snaga Rock and Rolla!“

Andrija Pavlović: Da, mi smo u Carnegie Hallu svirali repertoar živih kompozitora. Svirali smo američkog minimalista Johna Adamsa, ali i naše, Miroslava Mišu Savića i Miloša Raičkovića. Gošća na tom koncertu nam je bila nevjerojatna Margaret Leng Tan, Cageova višegodišnja suradnica. To je i bila Miloševa ideja, da imamo gosta na koncertu, što bi privuklo još publike. Još uvijek se sjećamo tih proba s njom, u njezinoj kući u Brooklynu.

Pet pasa koje ona šeta ulicama usred noći i fotografije s Cageom na zidovima soba. Ništa nismo htjeli pitati, bila je jako stroga. Izveli smo jedno djelo Miroslava Miše Savića za dva klavira i toy piano. Margaret je već dugo u fazi istraživanja zvukova ovih malih, klavira igračaka i ima veliku kolekciju. Njujorška publika je zahtjevna, sjećam se da se taj koncert lomio, da smo upotrijebili svu energiju i umijeće da im predstavimo glazbu u koju vjerujemo. Na kraju je koncert završio sa standing ovations. Margaret nam je odala priznanje nakon toga, i nastavili smo jedan divan, ravnopravniji odnos.

U Carnegieju sam gledao Olivera Dragojevića u čijem su orkestru svirali i bubnjar Antonio Sanchez (grammyjevac) i klavijaturist Jason Lindner koji je obavio lavovski dio posla na zadnjem albumu Davida Bowieja, Blackstar. Bowie ga je inače otkrio u jednom jazz klubu na Manhattanu! Ovo ‘ja’ u Carnegieju nemojte shvatiti krivo, nego kao moje iskustvo s tim prostorima, budući da onda još i više cijenim i razumijem vašu oduševljenost i majstorluk u Carnegieju.

No, posvetimo se još dvjema važnim temama LP Dua: kvantnoj glazbi i hibridnim klavirima! Nije li postojala bojazan da ugazite u hladnoću znanstvenog laboratorija? Fizika i muzika? Postoji čitav niz znanstvenih radova o nogometu i fizici i matematici. Naravno, to vrijedi za majstore nogometa i to sam proučavao pišući knjigu o našem Slavenu Biliću, nogometašu i treneru hrvatske reprezentacije. Kako stvari stoje s LP Duo i fizikom, kako je došlo do hibridnih klavira?

Sanja  Lončar: Do hibridnih klavira došli smo vrlo logično, iz dva razloga. Prvi je bio naše iskustvo koncertiranja u kombinaciji klavira i sintesajzera. Upotreba i način sviranja sintesajzera dosta je drugačija u klasičnoj i rock ili elektronskoj glazbi. Analogni sintesajzeri nisu u načelu rađeni za klasičnu glazbu i nije lako na njima izvoditi veoma virtuozne kompozicije. Poželjeli smo preko tipki klavira, koji je za nas savršen instrument, proizvoditi i druge zvukove.

Željeli smo proširiti njegov zvuk, ali i bilo nam je dosta ‘mučenja’ s plastičnim tipkama sintesajzera. Željeli smo iskombinirati akustični i digitalni zvuk na jedan potpuno nov, organski način. Negdje u to vrijeme prvi put smo se povezali s kvantnim fizičarima i otvorili novo poglavlje u našem radu pod nazivom Kvantna muzika. S njima i inženjerima uplovili smo u istraživanje zvukova koji se događaju u kvantnom svijetu. Pomislili smo da nam za skladanje glazbe s kvantnim zvukovima treba jedan potpuno novi instrument. Ideja je bila da kroz akustični instrument spojimo različite svjetove. I tako je uz pomoć grupe sjajnih inženjera nastao prvi hibridni mehanizam, a uskoro će biti gotov i najnoviji prototip pod nazivom Duality.

Svaka tipka povezana je sa senzorom koji mjeri pokrete tipki akustičnog klavira, to se pretvara u digitalni signal i tako nastaje jedan hibridni instrument koji zvuči impozantno. Slični mehanizmi su već razvijani, ali Duality je prenosiv, implementira se na bilo koji klavir u roku od 15 minuta i tako nudi izvođaču potpuno novi način sviranja i skladanja. Na prvom prototipu ovog mehanizma nastao je i naš album Duality, kojeg smo promovirali po cijelom svijetu, od New Yorka do Tokija.

Suradnja s kvantnim fizičarima još uvijek traje i u drugoj polovici ove godine planiramo kroz koncertnu turneju predstaviti novu glazbu skladanu za ovaj projekt. Iako je istina da spoj znanosti i glazbe na prvi pogled može zvučati hladno i odbojno, naše iskustvo je zapravo potpuno suprotno. Kvantni svijet nije neki drugi svijet, kvantni zvukovi su tu s nama, sveprisutni, ali pošto naše uši nisu dovoljno male – nismo ih u mogućnosti čuti (što je ustvari dobro, zato što bi vjerojatno poludjeli od tolike količine zvukova :). Prebacujemo ove zvukove u čujni opseg i tako nastaju nevjerojatno inspirativni rezultati, zvukovi koji jesu novi, ali potpuno organski dio našeg zvučnog svijeta.

LP Duo

Vi mi i na pozornici ili studiju, svejedno, djelujete, isijavate tipičnim rock and roll veseljem. Oboje ste mi za tim instrumentima poput, primjerice, Little Richarda ili Jerry Lee Lewisa za klavirom. Veselje i prava radost i hedonizam, naravno, iako ne svirate ”Lucille” ili ”Great Balls of Fire”? U nekoj prilici netko vas je – ili vi sami, ne sjećam se stvarno – povezao čak i s punkom? Što možda i nije teško, jer kad netko kaže da mu je dosadno svirati samo Chopina – kao Andrija tijekom studija klavira – onda je to kao kad Sex Pistolsi vrište ”God Save The Queen” ili ”EMI”.

Andrija Pavlović. Hvala, to ste lijepo primijetili. Tako se i osjećamo. Trebalo je puno godina rada, studija i vježbanja da bi to tako izgledalo, a onda kasnije opet ‘zaboraviti’ sve što smo naučili, da bismo stvorili vlastiti stil, vlastiti izraz i skladali autorsku glazbu koja je spoj naizgled suprotstavljenih polariteta (klasike i popularne kulture, a pod plaštom avangardne umjetnosti). Mi smo pet godina proveli u Rostocku u Njemačkoj (Visoka škola za glazbu i kazalište) i tamo smo pekli zanat u internacionalnoj klasi za klavirska dua. Zaista, konkurencija je bila nevjerojatna! Kada smo došli na prijemni, mislili smo da mnogo toga znamo, imali smo već neke male karijere u Beogradu, ali onda smo samo zašutjeli, i sljedećih godina sjedili i vježbali po cijele dane.

Nekad je to bilo i po deset sati dnevno. Kada smo se plasirali na najveće svjetsko natjecanje klavirskih dua, Miami Dranoff Two Piano Competition – i ušli u finale – tada je sve nekako krenulo, koncerti i pozivi na gostovanja. A natjecanje u Miamiju je bilo, kako bi Sonja rekla, kao film I konje ubijaju zar ne? 🙂 Neka dua su odustajala. Ja sam po povratku u Beograd dobio boginje i bolovao mjesec dana, ali eto, bilo je to jedno zanimljivo iskustvo u Miamiju.

Očito volite Johna Cagea. Dok pregledavam i čitam o LP Duo, prisjetim se i boravka Johna Cagea u Zagrebu 1985. godine na Muzičkom biennaleu. Prije premijere, praizvedbe svoga djela The Collections of Rocks znate li, dragi Sonja i Andrija, gdje je Cage bio prije odlaska u Vatroslav Lisinski? U društvu velikog muzikologa i akademika Nikša Glige, John Cage je bio na Dolcu – glavnoj zagrebačkoj tržnici. Kupio je stručak šparoga i s njima kroz grad došao na praizvedbu.

Andrija Pavlović: Znamo! To je divno, i Nikša Gligo je divan, njega ne poznajemo osobno, ali otkrila ga nam je naša divna profesorica i pijanistica, Nada Kolundžija. Cage je nevjerojatan! Vjerojatno jedan od najvećih umjetnika u povijesti, svakako najveći filozof u glazbi 20. stoljeća. Vrijeme u glazbi bi se i moglo računati kao ‘prije’ i ‘nakon’ njega. Svakih nekoliko ga ponovo proučavamo i tu nema kraja.

Održali smo jedan jako lijep projekt povodom njegova stotog rođendana, 2012. godine pod nazivom Do You Love John Cage?. Koncerti su bili u Beogradu, Zagrebu (dvorana SC-a u suradnji s nasljednicom Nikše Gliga, Davorkom Begović) i u Ljubljani. Ispostavilo se da mnogi vole Cagea, neki ga i posesivno vole i svojataju, a mnogi i ne znaju ništa. Svirali smo djela za dva preparirana klavira, i to izgleda ovako:

Što vi radite prije nekoga premijernog koncerta bilo gdje na svijetu? Ja osobno, kad sam poslom u Barceloni, na primjer, obavezno idem na glavnu tržnicu razgledavajući, naročito morske i riječne plodove i ribe.

Andrija Pavlović: Uglavnom sjedimo u nekom kafiću i ‘špijuniramo’ ljude. Osluškujemo, gledamo, kako žive, o čemu razmišljaju. Tako sam jednom, kada smo svirali na Saint-Germain u Parizu, vidio i čuvenoga jugoslavenskog pisca Boru Ćosića, kako sjedi sam u bistrou, i samo promatra, stvara materijal za novi roman.

Nakon toga standardno, imamo probu, tu obično sviramo i improviziramo, pa nastane neka nova tema, onda se pred koncert zagrijemo, ako smo nervozniji, malo zažmirimo, udahnemo i osamimo se. Važno je biti u tišini. Cijenit ćemo je sve više! (opet cageovski, zen budistički)

Toliko ste privlačni svima, ali što posebno treba istaknuti skladateljima koji vam šalju naramke  partitura pisanih specijalno za LP Duo. Vaš najnoviji album LP Duo svira Božičevića sadrži samo kompozicije Ivana Božičevića. Rekao bih da je ovo vaš još jedan poseban projekt koji slušam kao jedno vedro pop-djelce iznimnih pijanista i kompozitora koji kao da je dio LP Dua. Džentlmenski su isprepleteni pop, jazz i klasika, kao i nadasve puno virtuoznosti i dobrog raspoloženja. Što bi Andrija rekao, „zabavno je“. Kako Sonja i Andrija doživljavaju ovaj projekt i što je to tako privlačno za oboje u skladbama Ivana Božičevića?

Andrija Pavlović: Ovaj album nekako podsjeća na sam početak našega zajedničkog sviranja i našu omiljenu ploču, An Evening With Chick Corea and Herbie Hancock. Ovakve ploče se više ne snimaju. To su sedamdesete, to su majstori, to je jedan nevjerojatan spoj suvremene glazbe i jazza, to je zanat i virtuoznost, a opet je i dio popularne kulture. Zaista smo uživali radeći na ovom izdanju, a s Ivanom se znamo već više od deset godina. Svirali smo ga širom svijeta, nema gdje nismo!

Od Amerike do Azije. Vrijeme je bilo da zaokružimo to prijateljstvo jednim albumom s njegovim kompletnim djelima za dva klavira. Ovaj album je pravi album minimalističke i crossover glazbe 21. stoljeća. Ivan je majstor ne samo klasične kompozicije i minimalizma, već svira i orgulje, jazz i pop glazbu. To se sve čuje. Kao da je Steve Reich prošetao ulicama Beograda i Splita.

Što je bilo privlačno u Derneku Ive Josipovića?

Sanja Lončar: Imali smo tu divnu čast da izvedemo Dernek u okviru projekta Skladateljski dijalog. To smo i snimili, i s kompozicijama Ivane Stefanović snimka se našla na CD-u izdavačke kuće Cantus 2009. godine.

Dernek je jedno uzbudljivo i zavodljivo djelo, s puno utjecaja različitih žanrova. To je nešto što je nama blisko, uvijek smo se dobro snalazili u tom crossover svijetu. Kompozicija je veoma virtuozna, jako zabavna, pogotovo za sviranje uživo i sjećam se dugih ovacija nakon izvođenja na koncertu. S gospodinom Josipovićem ostvarili smo divnu suradnju i prijateljstvo.

I na kraju, umjesto možda na početku: kakve su bile vaše formativne godine, dječaštvo i tinejdžersko razdoblje? Kakva je bila društvena okolina, kulturološka pozadina/okoliš…?

Ja sam te godine proveo u Šibeniku. U tamošnjoj gimnaziji profesor književnosti bio mi je književnik Ivo Brešan (Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja…) koji nas nije učio samo književnosti i umjetnostima općenito, nego naročito filmu, prikazivajući Bergmana, Antonionija, francuski novi val i špageti westerne Sergija Leonea sredinom šezdesetih godina – u kazalištu lutaka gdje je bio i Klub ljubitelja filma.

Andrija Pavlović: Lude su bile devedesete u Beogradu. Rad, sankcije, borba protiv Miloševića, demonstracije, pa onda i bombardiranje. Ipak, kultura i scena bile su mnogo jače nego danas. Bilo je više izbora, medija, klubova, događaja, vjerovali ili ne. A i još uvijek je prije pojave interneta sve išlo pravolinijski, pa su se devedesete nadovezale na osamdesete, i sve smo mi to zakačili, i slušali punk, i novi val.

Svirali smo u bendovima, Sonja je išla na turneje i s Jarbolima i s Neočekivanom silom, ja kasnije sredinom 2000-tih s mojim duetom Ola Horhe. U SKC su dolazili Tuxedomoon, Laibach. Oktobarski salon kao smotra likovne umjetnosti bio je snažna manifestacija, alternativni kulturni centar REX, itd. Upijali smo svijet umjetnosti oko sebe.

Sanja Lončar: Da, devedesete su stvarno bile užasne, ali možda baš zbog sve te težine koja nas je sve obuzimala, tražili smo izlaz još jače! Biti tinejdžer u takvom vremenu i baviti se glazbom koja nije kič i šund (koji je tada definitivno počeo prevladavati), bio je jedan teži put. Borba s tim mrakom kroz glazbu nas je i oblikovala, dala nam neku strast koja nikada neće prestati. Borba za istinu kroz umjetnost je jedan svevremenski put.

U svezi vašeg projekta LP Electro, jeste li slušali New Order, Cabaret Voltaire i Davida Bowieja iz berlinske faze?

Andrija Pavlović: Uh, apsolutno da! Kao i Kraftwerk, Depeche Mode, Kate Bush, Briana Ena, a kasnije Daft Punk.

Sanja Lončar: Bowie je za mene definitivno jedna od najvažnijih ličnosti u muzici, kao i Kratftwerk. Kasnije su se pojavili i Massive Attack i Portishead koji su zauvijek oblikovali neku novu glazbenu putanju. Daft Punk i još mnogo primjera suvremene retro futurističke elektronske glazbe su izvršili veliki utjecaj na LP Elektro.

Ivan Božićević

Svoju verziju priče dao nam je i sam skladatelj, Ivan Božićević.

Ako sam dobro informiran iz raznih članaka, press releasea i sličnoga, ti i LP duo se dugo poznajete. Koliko dugo i kakvo je to poznanstvo u umjetničkom smislu?

Sonju i Andriju upoznao sam 2010. godine u Beogradu, gdje se na Tribini kompozitora izvodila jedna moja skladba za komorni sastav. LP duo je također nastupao na toj Tribini, izvodeći par ključnih djela minimalističkog pravca – Hallelujah Junction Johna Adamsa te kultni Canto ostinato Simeona ten Holta.

Bio je to prvi put da sam čuo nekoga iz naše regije kako doista uvjerljivo svira minimalizam; ritmički veoma precizno, ali istovremeno gipko, snažno i s puno senzibiliteta. Bilo je jasno da smo srodne duše – klasični glazbenici po obrazovanju i profesionalizmu, ali željni da se probiju uobičajene barijere tog žanra. S jedne strane, taj se okvir se većini zatvara tradicionalnim repertoarom („vječno sviranje Chopina“) a s druge avangardnom glazbom koja teško nalazi publiku.

Odmah smo se složili da želimo ići jednim svojim putem koji podrazumijeva glazbu zamjetne dubine i ‘specifične težine’, ali opet svježu i dostupnu perceptivnom, inteligentnom slušatelju koji ne mora nužno biti verziran u najnovija dostignuća skladateljskih tehnika.

U jednom intervjuu Sonja je rekla da primaju jako puno skladbi raznih autora iz cijeloga svijeta i da se zna dogoditi da neke skladbe koje odluče izvesti znaju „malo prepraviti“, a neke čak tako znaju „prepraviti“ da skladatelj izjavi: „Pa to su sad vaše skladbe!“ Kako teče suradnja tebe i  LP Dua? Naročito oko ovog albuma koji je ujedno i tvoj autorski?

LP duo plays Božičević moj je peti autorski album, koji dolazi nakon jazz albuma Sotto mare, sopra aria (Best music), albuma komorne glazbe u izdanju Cantusa (edicija Suvremeni hrvatski skladatelji) te albuma glazbe za solo orgulje (The Moonpiper) i solo klavir (The Hut of the Phantom Dwelling) u izdanju američkog nakladnika Edition Lilac.

Na početku suradnje s LP duom, a u želji da što prije čujem nešto svoje u njihovoj izvedbi, radio sam prerade već postojećih komornih skladbi. Tako sam najprije za njih aranžirao Tisuću borova, jedan mjesec; potom su Sonja i Andrija poželjeli da obradim Spring Passes. Vremenom su nastale i skladbe pisane baš za LP duo (Ariel i Horloges Solitaires), ali nisam odustao ni od prerada, jer svako djelo u njihovoj izvedbi dobiva jednu sjajnu aureolu vitalnosti (Sustainable Development, Shaken From a Crane’s Bill).

Konkretna suradnja je, kao što je s nama uvijek i bilo, tekla uz veliko obostrano poštovanje – LP duo je moj notni tekst vjerno pretočio u zvuk na najbolji mogući način, a njihove su interpretativne ideje dodatno profilirale pojedine dijelove skladbi. Na snimanju prvog dijela albuma (dovršenom još 2018. godine u Beogradu) bio sam osobno prisutan u ulozi glazbenog producenta. Korona kriza me je spriječila da se to ponovi i na snimanju drugog dijela, ali Sonja i Andrija su sve izvrsno napravili baš kako bih i ja osobno to uradio – što nakon toliko godina suradnje i prijateljstva nimalo ne čudi.

Moj osobni dojam, doživljaj  glazbe na albumu LP duo Plays Božičević: Džentlmenska, elegantna, profinjena i iznimno zabavna. Iako traži i jak angažman pri slušanju, stilski je začudni amalgam popa, jazza, klasike (?) te je prepoznatljiva na prvu loptu (?). Kako si/ste to postigli?

Hvala na komplimentima, potencirali ste upravo stvari koje su i meni iznimno važne: prepoznatljivost i prijemčivost glazbenog izraza, ali uz istovremenu potrebu za angažiranim slušanjem. Prožimanje žanrova je jednim dijelom rezultat svjesnog nastojanja, odnosno, već spomenute želje za ‘probijanjem barijera’, samo bih obrnuo vaš redoslijed – po važnosti najprije klasika, naročito minimalistički pravac, potom jazz, pa tek onda možda još nešto drugo.

Opet, u trenutku komponiranja nema takvih svjesnih kalkulacija i glazbeni materijal sam ‘vuče’ u nekom svom pravcu, iz čega će nastati uvjerljiv rezultat – ili ponekad i neće. Možda će pogled na moje dosadašnje bavljenje glazbom dati najjednostavniji odgovor na vaše pitanje „kako“. Prije puno godina, počeo sam kao ‘klasični’ skladatelj i orguljaš. Radio sam na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu i Akademiji umjetnosti u Novom Sadu kao profesor teorijskih glazbenih predmeta. Slično je i tijekom zadnjih pet godina, samo što sam sada profesor kompozicije na Umjetničkoj akademiji u Splitu. No, u sredini je jedan dugački period u kojem sam, po vlastitom izboru, bio slobodni umjetnik.

Pored klasične glazbe, aktivno sam se bavio jazzom – Big band HRT je izveo i snimio pet mojih skladbi, tu je već spomenuti autorski album ostvaren s combo sastavom Splitminders te tri albuma sastava Waveform, gdje sam sudjelovao kao skladatelj i klavijaturist. S druge strane, surađivao sam s klapom Cambi (album Svitlo jubavi), Tedijem Spalatom, Meri Cetinić, a posebno mi je draga dugogodišnja neprekinuta suradnja s Harijem Rončevićem u njegovu bandu. Pretpostavljam da se sve to na kraju nekako odrazi na glazbu koju skladam.

Posebna zanimljivost jesu tvoje osnovne informacije o nastanku skladbi, nadahnuću za skladbe. To je toliko raznoliko, i vremenski i kulturološki i zemljopisno. Pri tvom ‘japanskom’ nadahnuću odmah sam se sjetio Davida Bowieja kojemu je jedno vrijeme dizajner scenske odjeće/kostima bio Yamamoto, u pjesmi Scary Monsters sudjeluje  jedna japanska pjevačica, a koristio je i puno toga iz tradicionalnoga japanskog teatra kabuki – i to ne samo način šminkanja. Kako je kod tebe došlo do te fascinacije japanskom kulturom i umjetnošću?

Početni impuls za upoznavanje s japanskom kulturom dala mi je moja supruga Erma Sotirova, koja mi je svojevremeno poklonila prekrasnu Devideovu knjigu Japanska haiku poezija i njezin kulturno-povijesni okvir. Premda se doista radi o vremenski i prostorno udaljenoj kulturi, u japanskoj sam estetici prepoznao puno odlika koje rezoniraju s mojim vlastitim nazorima: jezgrovit izraz ostvaren minimalnim sredstvima, profinjen i pročišćen od ispraznoga vanjskog blještavila.

Emocija se na prvi pogled može doimati prigušenom, ali ispod površine je itekako tu. Vjerujem da takav pristup omogućava trajnije umjetničke rezultate, djela koja imaju šanse živjeti i na duže staze.

Ni tebe, a ni Sonju ni Andriju, nisam ni pomislio pitati u svezi crossovera, trivijalnoga estradnog pristupa fuziji klasike i rocka/popa, ali ipak, evo, pitam tebe kako na to gledaš ili kako to doživljavaš, ako uopće slušaš? Kako, na primjer, gledaš na 2CELLOS, a kako na jednu Apocalypticu (o 2CELLOS kažu mi da su „premekani pop“), a na trećoj strani Kronos Quartet i četvrtoj strani Balanescu Quartet?

Kronos Quartet sam upoznao davne 1984. godine, na čuvenom Ljetnom kursu nove glazbe u Darmstadtu, prije njihova globalnog uspona. Tamo su svirali djela Terryja Rileya i Mortona Feldmana, dakle, minimalizam i avangardu. Njihov album Pieces of Africa s djelima afričkih skladatelja jedan mi je od najdražih u kolekciji.

No, umjesto priče o, kako sami kažete, ‘trivijalnom’ crossoveru, zanimljivije bi bilo istaknuti glazbenike koji na umjetnički puno kvalitetniji način plove kroz, između i iznad različitih žanrova, objedinjujući ih u doista inventivnome glazbenom izrazu. Recimo, Keith Jarrett, koji jednako savršeno interpretira standarde American Songbooka sa svojim jazz triom, koliko i Šostakoviča ili Bachov Dobro temperirani klavir, dok u svojim monumentalnim klavirskim improvizacijama sve to objedinjuje; saksofonist Jan Garbarek, umjetnik enormnoga stilskog raspona, podjednako uvjerljiv kada svira u vlastitim jazz sastavima, ili s indijskim i arapskim glazbenicima, koliko i kad improvizira nad eteričnim vokalima Hilliard ansambla; potom grupa Oregon, pa gitarist Egberto Gismonti, pijanist John Taylor, trubač Kenny Wheeler…

Od nešto mlađih, recimo, poljski pijanist Marcin Wasilewski, na čijem ćete najnovijem izdanju jednako čuti sjajne improvizacije na Bachove Goldberg varijacije, kao i na ”Riders on the Storm”! Sve su to fantastični umjetnici koji utiru put novom shvaćanju glazbe, oslobođenom od žanrovskih