08
pro
Intervju

Lucija Ivšić (Živa) - od punka do dvojezične elektronike

Živa / Foto: Jess Brohier (Alt House Melbourne)

Živa / Foto: Jess Brohier (Alt House Melbourne)

share

Nešto prije ponoći, pred novi radni tjedan, već u polusnu spajam se na Zoom gdje me s druge strane planete čeka glazbenica Lucija Ivšić. Njoj ne samo da je ljeto, već i trideseti rođendan kojeg bi inače slavila uz čvarke, no odlaskom u Australiju mijenja ih za plažu. Vinkovčanka s adresom u Melbourneu otišla je trbuhom za kruhom nakon više od desetljeća rada u punk-rock Punčkama – trojkom koja me kupila na prvu još za svojih srednjoškolskih dana, na festivalu dokumentarnog filma DORF.

Projekt ŽIVA

S Lucijom se godinama nisam vidio uživo zbog sličnih emigrantskih putanja, ali ipak, zahvaljujući tehnologiji, jednom godišnje popijemo kavu pred ekranom i zaboravimo da nas dijeli nekoliko kontinenata i oceana te da nismo u istoj prostoriji. Proaktivna Vinkovčanka ne samo da je uzbudljiva sugovornica, nego i netko tko ne koristi samo moderne komunikacije za savijanje vremena i prostora; a svoja nova životna poglavlja posvećuje upravo tome. Krajem studenog 2021. kao ŽIVA iznenadila je elektroničkim i dvojezičnim singlom ”Power” kojeg prati i moderan projekt virtualne stvarnosti.

Naravno, riječ ‘živa‘ višeznačnica je za koju autorica kaže da „objedinjuje nekoliko značenja: moje slavonske korijene, živu kao kemijski element i pridjev ‘živa’. Posljednje dvije i pol godine su mi bile najteže ikad i, iako sam se osjećala kao da spavam zimski san u ovim dugim lockdownima, zapravo sam bila najživlja ikad i zakoračila u najdublja kopanja sebe, ali i traženja načina koji će mi stvoriti novi smisao. S obzirom na to da mi je fokus na tome da nastavljam stvarati glazbu i dvojezične tekstove inspirirane Slavonijom, čim sam otkrila da je ŽIVA (u Slavena znana kao Živena, u Rusiji kao Mokoš, u Aziji Ištar) bila zaštitnica polja i božica plodnosti, nisam morala više razmišljati. Ako sam ikad bila produktivna, to je sada. I na kraju, iako sve sto krasi ŽIVU kao moj alter ego je pozitivno, kroz nju ja i dalje izbacujem svoje demone, borbe s OKP-om i depresijom, otrovne i destruktivne aspekte sebe.”

„Govoriti svaki dan na stranom jeziku zaista ima moćan utjecaj na identitet!”

Mlada Vinkovčanka karijeru je izgradila, dakako, na hrvatskom jeziku, ali otvaranjem mogućnosti pronalaska novog mjesta u društvu i industriji, prigrlila je i anglofoni izraz. U kasnonoćnom razgovoru rekla mi je kako je već počela i sanjati na engleskom kao njezinu svakodnevnom operativnom mediju te nastavlja da „govoriti svaki dan na stranom jeziku zaista ima moćan utjecaj na identitet i osobno, iako mi je ugodno govoriti na engleskom, totalno me to mentalno sjebalo jer bih se često osjećala lažno. I koliko god je engleski milozvučan, ja stvarno volim ć, ž, š i direktnost i surovost prisutnu u hrvatskom jeziku. Kao ŽIVA sam prisutna slavonskim i australskim duhom i želim to njegovati i vidjeti do koje mjere može ta granica postati nevidljiva.”

ŽIVA je potpuni odmak od Punčki po pitanju svih izraza. Rad projekt u tuđini odraz je svih neplaniranih i spontanih iskustava: od radikalne promjene okoline, samostalnog autorstva i skladanja do pronalaska novoga glazbenog identiteta u njoj sasvim novim izričajima i žanrovima, čime propituje svoje granice i identitet za što kaže da joj je „odlaskom u Australiju stvarno izmaklo tlo pod nogama i, iako sam znala da će mi najteže od svega pasti nemogućnost nastavka djelovanja Punčki i live nastupa, nisam mislila da ću baš toliko patiti.

Netom nakon dolaska pojavila se i pandemija tako da sam tijekom prvog lockdowna odlučila preuzeti kontrolu i pokušati stvoriti nešto za sebe gdje neću ovisiti o drugima. Tako je i nastala prva, vrlo rana iteracija moje nove priče, poznatija kao Mockingbird. U tom periodu zaista jesam patila i primarno bila u stanju igrati na sigurno (svirati gitaru i pjevati) jer se to činilo kao jedina fiksna i prepoznatljiva točka mene. No s vremenom sam postala vještija s Abletonom i novim instrumentima, a uz to kroz doktorat naučila da tehnologija ne bi trebala biti ograničenje, već nova mogućnost.

Stoga sam odlučila pokušati okrenuti kreativni proces naglavačke, minimalno koristiti gitaru i reći ‘da’ za sve one ideje kojima bih uvijek rekla ‘ne‘. Tako sam onda ubila Mockingbird i pronašla ŽIVU. Najbolja odluka ikad.”

Neobična fuzija zvukova, žanrova, kao i dvojezičnost ipak imaju duboke korijene u hrvatskim običajima pa tako Lucija kao ŽIVA suptilno upisuje slavonske napjeve u svoju novu glazbu. Međutim, praksa nije odraz tuđine jer kaže „još od Punčki i pjesme ”Ako se rumenim” htjela sam vidjeti mogu li inkorporirati slavonske napjeve u svoje pjesme. Možda ne doslovno, ali barem ih još više naglasiti i podcrtati moć ženskog višeglasja. Od svih instrumenata najudobnije se osjećam kada se igram s vlastitim vokalom. Stoga mi je zanimljivo istraživati mogu li napraviti nešto novo od toga. Trenutno radim na nekoliko pjesama u kojima se igram i vučem inspiraciju iz poznatih slavonskih pjesama, no nije mi cilj to napraviti direktno, nego vidjeti mogu li to održati živim, na sebi svojstven način, i provući kroz mračniji filter.”

Virtualna stvarnost: most između Vinkovaca i Melbournea

ŽIVU je medijima predstavila i kroz suvremene digitalne tehnologije, pa je djelomično stavlja u sfere  virtualne stvarnosti koje tek treba razviti za svoj umjetnički, ali i obrazovni projekt. Lucija se prisjeća: „tijekom lockdowna ove godine sam započela svoj prvi ikad projekt VR (virtualne stvarnosti, op. a.) pod nazivom What Homes Are Made Of: The Architecture of Displacement. U njemu istražujem nevidljive sastojke našeg nasljeđa koji očigledno izgrađuju našu sadašnjost, identitet i prostor u kojem boravimo (poput doma) bez obzira gdje se nalazili u danom trenutku. Ideja za projekt nastala je zbog nemogućnosti povratka kući u Hrvatsku i straha da ću zaboraviti kako zvuči (i izgleda) nedjelja u Vinkovcima, što sve moja obitelj radi preko dana i gdje sam ja u toj priči.

Cijeli sam projekt napravila sama, od kodiranja do zvučnog dizajna i instalacije u prostoru, gdje je vizualni dio virtualne stvarnosti sastavljen od više od 150 milijuna točaka snimljenih laserskim skenerom. One predstavljaju moj stan Melbourneu u stvarnoj veličini (1:1) (vidi sliku ispod). Tijekom istraživanja mog stana publika će ubrzo primijetiti da se stvorila veza između Vinkovaca i Melbournea gdje, iako se vizualno krećemo kroz Melbourne, svi zvukovi dolaze iz Vinkovaca. Pa vas tako moja mama u jednom trenutku čak pozove da dođete ručati i sjesti za stol, što predstavlja moja sjećanja, ali i paralelnu stvarnost koja se odvija u Vinkovcima dok sam ja u Melbourneu. Prošli tjedan imala sam premijerno prikazivanje iskustva u Melbourneu, nadam se da će doći u Hrvatsku sljedeće godine!”

Doktorandica i stipendistica prestižnog sveučilišta

Cijeli je projekt isprepleten njezinim doktoratom kojeg je nedavno započela raditi u Australiji, a riječ je o „praktičnom doktoratu koji se proteže kroz područje informacijske tehnologije (IT), arhitekture, umjetnosti i dizajna. Znam da zvuči ludo i zaista jest tako. Ni ja sama ne mogu još vjerovati da na tome radim puno radno vrijeme svaki dan. Prošle godine sam na temelju svog projekta bila nagrađena punom školarinom i stipendijom na jednom od najboljem fakultetu na svijetu (Monash University) i laboratoriju za multidisciplinarna istraživanja SensiLab. Pod praktičnim doktoratom podrazumijeva se da sam uz uobičajenu pisanu tezu i redovni znanstveni doprinos obvezna izraditi niz umjetničkih djela i artefakata koji će na kraju činiti kompletnu izložbu i smislenu nadopunu pisanoj tezi.

Kroz projekt se trenutno bavim pitanjem identiteta promatrajući ga kroz ogledalo post-humanističkih ontoloških teorija te kako se on stvara i mijenja s obzirom na naša sjećanja, baštinu i fizički prostor u kojem boravimo. Koristim se raznim tehnologijama (i metodologijama) kako bih ispitala i dokazala ove teorije. No, zasad je to primarno kroz izgradnju XR instalacija u raznim fizičkim prostorima i korištenjem zvuka kao primarnog medija. Ono što čini ovaj doktorat zanimljivim jest činjenica da je glavni inicijator i polazna točka projekta osobno iskustvo kao migrantice – koje onda rastavljam i analiziram istovremeno kao umjetnica (subjektivno) i znanstvenica (objektivno).”

„Oduvijek sam znala da poprimam potpuno drugačije obličje na pozornici i da identitet nije samo jedan, no dolaskom u Australiju i stvaranjem života iz nule svjesno sam mogla i pratiti taj proces”
Od punka benda Punchke do electro popa sa Živom

ŽIVA / Foto: Jess Brohier (Alt House Melbourne)

Samopoznaja u tuđini

No gdje je poveznica s njezinim novim alter-egom ŽIVOM? Dinamična sugovornica iz svoje australske kuhinje govori mi kako je „doktorat jedan ogroman i konstantan rad u tijeku (smijeh), tako da nisam sigurna znam li točno odgovoriti! No u ovom trenutku se usudim reći da je glavna poveznica pitanje identiteta i načina na koji se on iznova formira i nastaje sada s obzirom na našu baštinu, ali i u određenom trenutku kao što je, primjerice, tijekom nastupa. Oduvijek sam znala da poprimam potpuno drugačije obličje na pozornici i da identitet nije samo jedan, no dolaskom u Australiju i stvaranjem života iz nule svjesno sam mogla i pratiti taj proces.

Sada vidim utjecaj (i djelomično konflikt) svog identiteta kojeg sam izgradila u Hrvatskoj uz Punčke i svoj život tamo, kao i novog identiteta koji tek nastaje u Australiji. Kroz ŽIVU želim naučiti prihvaćati sve aspekte sebe na jedan vrlo intiman ali i otvoren način (ipak se javno izražavam i dijelim svoje osjećaje kroz pjesme), no istovremeno ga želim analitički promatrati i zabilježiti kao znanstveni doprinos.”

Poziv publici u svoje privatne virtualne prostore prirodno me potaknuo na povezivanje takvih izmještenih iskustava s metaverzumom kao novom inačicom mrežnog iskustva. No iako je uronjena u digitalne vode, Lucija za njega kaže „nisam sigurna jer ipak preferiram biti fizički prisutna i bliska s ljudima kad god mogu. No sigurno ću nastaviti eksperimentirati s novom tehnologijom i hi-tech instrumentima poput Airsticksa s kojima ću u ožujku imati prvi nastup u Melbourneu i surađivati s australskim umjetnikom i inovatorom Alonom Ilsarom.”

„Ogroman sam ljubitelj crypta!“

Australska glazbena industrija i digitalna ekonomija već su snažno usklađeni, a kao glazbenica, booking agentica i poslovna konzultantica nekoliko je koraka ispred domaćih praksi u glazbenoj industriji. Pitao sam zato Luciju o popularizaciji NFT-ova u Australiji i njezinu iskustvu s novom tehnologijom koja će promijeniti smjerove glazbene industrije. Na to se vrlo uzbuđeno nadovezuje: „Ogroman sam ljubitelj crypta! Nevjerojatne se inovacije događaju na toj fronti svaki dan i da – ovdje je doista svakodnevnica posjedovati crypto, a to je i dio portfolia svakog (pogotovo mladog) investitora. Posjedujem nekoliko NFT-ova, no zasad se nisam upuštala u glazbeni aspekt te priče… Iskreno, nemam vremena! Pratim sve redovito i preporučila bih isto svima jer je zanimljivo i stimulativno (ne samo financijski), kao i brutalan izvor novih ideja i jednostavnih tehnoloških rješenja.“

„Moram se jako rastegnuti da bih shvatila samu sebe.”

Kako sam je nazvao iz Zagreba, s deset sati razlike između nas, pitao sam je kako gleda na Hrvatsku, posebice nakon dvije godine izbivanja i to usred pandemije. Pjevačica kaže kako na Hrvatsku gleda nostalgično i sada je, ovako s odmakom, svjesna koliko je ona obilježava i definira, pa zaključuje da Hrvati u usporedbi s mnogima „nenormalno guraju. Zato ja ovdje želim osvijestiti sve one stvari koje su me uopće dovele ovamo, a onda ih zadržati, pa ih inkorporirati u svoj rad.”

Znači li to da je u premještanju i odlasku spoznaja vlastita identiteta?

„Da. Moram se jako rastegnuti da bih shvatila samu sebe.”

What Homes Are Made Of: The Architecture of Displacement.

hat Homes Are Made Of: The Architecture of Displacement.

Foto: Lucija Ivšić (Živa)

Razvoj projekta VR-a hat Homes Are Made Of: The Architecture of Displacement

01 - 02

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora