Marija Pavlović: „Dubrovnik mora dobiti zatvorenu koncertnu dvoranu, to ne smije biti luksuz”

Prije nekoliko dana započeo je šesti po redu Međunarodni glazbeni festival Stradun Classic, koji od 2018. dubrovačkoj publici sami kraj ljeta ispunjava nizom koncerata komorne glazbe. U moru zvučnih domaćih i stranih imena istaknula se osnivačica i umjetnička voditeljica festivala Marija Pavlović, dubrovačka klarinetistica s belgijskom adresom, koja je tim povodom podijelila neka od svojih razmišljanja o festivalu, općem kulturnom životu Dubrovnika te njegovim prednostima i manama, ali i svojoj uspješnoj međunarodnoj karijeri.

Budući da festival prati određenu liniju koja počinje s Dubrovačkim ljetnim igrama, a nastavlja se s Dubrovnikom u pozno ljeto, što biste rekli po čemu je Stradun Classic specifičan i što se od 2018. godine promijenilo u vezi festivala?

Stradun Classic ima jasnu viziju, on je nastao u suradnji s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom kako bi Dubrovnik dobio festival komorne glazbe. Festivali komorne glazbe su jedna ustaljena pojava u svijetu. Koncerata komorne glazbe u Gradu kroz godinu, naravno, ima, ali mi se činilo da Dubrovniku nedostaje istinski festival, pogotovo jer je prošlo već nekoliko godina od zadnjeg festivala Julian Rachlin and Friends.

Prije dvije godine unijeli smo jednu novu formaciju, a to je tzv. festivalski orkestar koji predstavlja sinergiju Dubrovačkoga simfonijskog orkestra i svih gostujućih umjetnika koji sudjeluju u koncertima na festivalu – komornu glazbu unutar orkestra. Rekla bih da je to nešto specifično za Stradun Classic.

Foto: Vedran Levi/DSO

Budući da se radi o festivalu prvenstveno komorne glazbe, a suvremena je glazba najčešće upravo komorna, razmišljate li o cjelovitijem uključivanju nešto suvremenije glazbe te glazbe hrvatskih autora u tkivo festivala?

Redovno pokušavam uključiti nešto suvremenijeg repertoara u program festivala. Ove godine radi se o glazbi Dubravka Detonija, čiji je sin Danijel jedan od gostujućih umjetnika na festivalu. Uvijek imamo na festivalu nešto suvremeno, a uvijek se trudim uključiti i hrvatske skladatelje raznih naraštaja. U proteklih nekoliko godina izredali su se Končić, Papandopulo, zatim Ludomir Rogowski, poljski skladatelj koji je dugo boravio u Dubrovniku.

Uvijek imamo na festivalu nešto suvremeno, a uvijek se trudim uključiti i hrvatske skladatelje raznih naraštaja

Ove godine, budući da obilježavamo stogodišnjicu njezine smrti, bilo mi je logično posvetiti jedan koncert Dori Pejačević, za potrebe kojeg mi se njen Kvartet u d-molu, op. 25 činio kao odličan izbor.

Što mislite, kako diše dubrovačka publika po tom pitanju, otvara li se takvoj vrsti glazbe ili „želi ono što želi“ i to je to?

Mislim da na to pitanje publika može dati bolji odgovor. Međutim, mislim da to nije nešto čemu se publika nužno treba otvoriti, publici samo treba pružiti vrhunske koncerte i odlične programe. Publika je po mom mišljenju vrlo fleksibilna te nije nešto o čemu sam se ikad previše brinula.

Foto: Vedran Levi/DSO

Nedavno sam imao priliku posjetiti arhiv Dubrovačkih ljetnih igara, pa sam tamo naišao i na program jednog koncerta s kraja prošlog stoljeća na kojemu ste upravo vi bili solistica. Kako promatrate kulturni život Grada od svog stasanja u profesionalnu glazbenicu do danas?

Što se tiče glazbenog obrazovanja koje sam dobila u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića, iako je to bilo davno, mogu reći da je ono bilo kvalitetno. Takoreći, s njime sam svugdje mogla tako da je to nešto pohvalno. Neki od profesora koji su tada radili u školi još su uvijek tamo. Ja sam u životu uvijek birala ljude, a ne institucije, barem s klarinetom. Na tom se planu, barem po mome mišljenju, nije puno promijenilo. Mislim da Dubrovnik još uvijek iznosi kvalitetne glazbenike.

Iako ja jesam odavde, ipak živim vani pa kulturni život grada gledam sasvim drugim očima

Oko kulturnog života također mislim da se nije puno promijenilo, barem za mene. Naravno, ljudi koji ovdje žive možda na to drugačije gledaju, imaju jednu drugu perspektivu. Iako ja jesam odavde, ipak živim vani pa kulturni život grada gledam sasvim drugim očima.

Kako vam to glazbeničko iskustvo pomaže s druge strane, u backstageu tj. u sastavljanju programa ovakvog festivala?

Mislim da za to morate biti glazbenik. Do sada sam imala priliku gostovati na brojnim festivalima na kojima sam se upoznala s time kako stvari funkcioniraju, tako da mi je to iskustvo najviše pomoglo.

Foto: Vedran Levi/DSO

Svi koji smo odrasli u Gradu znamo da je Atrij Kneževa dvora poseban koncertni prostor. Ipak, nakon završetka Jesenjega glazbenog moskara pa sve do, praktički, četvrtog mjeseca zbog vremenskih prilika je neiskoristiv pa se tada koncerti prebacuju u druge, manje adekvatne prostore. Ako usporedite tu situaciju s, primjerice, velikim uspjehom Hrvatskog doma Split, što mislite koje su prepreke da i Dubrovnik dobije jedan takav zatvoreni koncertni prostor?

Mislim da to nikako ne smije biti luksuz. Dubrovnik mora dobiti zatvorenu koncertnu dvoranu. Knežev dvor je prekrasan ambijent i ja ga obožavam, ali on se može koristiti samo u određenim godišnjim dobima, jer od jeseni nadalje u njemu se ne može svirati. Instrumenti ne funkcioniraju kako treba na tim temperaturama, na kiši…

Jako je važno da Dubrovnik dobije koncertnu dvoranu, on bi mogla poslužiti ne samo za glazbu nego i za kazališne predstave, produkcije za djecu, snimanja…

Kada bi Dubrovnik dobio dvoranu, ona bi ispunjavala ne samo potrebe lokalnih kulturnih institucija, nego bi pomagala i u obrazovanju mladih. U njoj bi mogli efikasnije gostovati drugi ansambli, drugi orkestri, ona bi mogla poslužiti ne samo za glazbu nego i za kazališne predstave, produkcije za djecu, snimanja… Zbog svega navedenog jako je važno da Dubrovnik dobije koncertnu dvoranu te se nadam da će se prepreke za to vrlo brzo otkloniti.

Znate li možda kako dubrovački glazbenici dišu po toj temi?

Svi vape za dvoranom, kao i ja. Mislim da je to svima u interesu, tako da vjerujem da svi po tom pitanju stoje na istoj liniji.

Kad smo već kod glazbenika, u Stradun Classicu, osim renomiranih inozemnih glazbenika, naravno sudjeluju i glazbenici iz DSO-a te njihovi vanjski suradnici. Kakav je po vašem mišljenju lokalni kadar, i što se u zadnjih dvadesetak godina promijenilo kada govorimo o mogućnostima za mlade dubrovačke glazbenike?

Redovno surađujem s glazbenicima iz Dubrovačkoga simfonijskog orkestra i njihovim vanjskim suradnicima. Dosad imam samo pozitivnih iskustava i mislim da u Dubrovniku ima sjajnih glazbenika.

Foto: Vedran Levi/DSO

Što se tiče mladih, znam da orkestar dugi niz godina pruža puno prilika mladima, talentiranoj djeci iz škole i mladima koji su na početku profesionalne karijere. Ja sam isto imala tu podršku i to je divna stvar u vezi Dubrovnika, jer to nije svugdje pravilo. Da uvijek može bolje, naravno, ali s druge strane mislim da ,,ne treba razbiti kuću da bi se popravio prozor“ nego zadržati ono što valja i kontinuirano na tome raditi.

Što mislite kako se, i je li se uopće više održava nekadašnji kulturni primat Dubrovnika?

Dubrovnik sâm po sebi jest kultura. Mislim da moraju postojati ovakvi festivali kako bi se zadržao određeni kontinuitet kroz godinu, da se ne zadrži samo na Ljetnim igrama, tako da je održavanje koncertne sezone u ovakvom obliku nešto pozitivno.

U kojem smjeru planirate razvijati Stradun Classic u nadolazećim godinama?

Imam dosta ideja u glavi, ali sam tip osobe koja voli izvesti stvari do kraja tako da, dok one nisu sasvim iskristalizirane, ne volim o njima previše pričati. Stradun Classic je iz godine u godinu pun iznenađenja, ali ne volim nikad obećavati nešto što se neće ispuniti. Igram ,,na sigurno“, tako da nikad neću izlaziti u javnost s nekim velikim idejama dok one nisu sasvim dogovorene. Imam jako puno planova, ne bojte se.

Nikad neću izlaziti u javnost s nekim velikim idejama dok one nisu sasvim dogovorene

Za kraj, što je sljedeće za vas nakon završetka festivala?

Vraćam se u Belgiju, imam studente na konzervatoriju, solističke i komorne koncerte. Krajem godine me čeka turneja u Kini tako da mi je poprilično pun kalendar, ali ne volim gledati predaleko u budućnost nego se više koncentrirati na aktualno.

klarinetistica Marija Pavlović / Foto: Sime Zelic/PIXSELL