Marko Matijević Sekul: „Na našim bi koncertima Nijemci htjeli biti Hrvati!“

Manntra je jedan od trenutno najuspješnijih hrvatskih bendova u inozemstvu, koji uspješno promovira tradicijski zvuk ovih krajeva ukomponiran u žestinu metal glazbe

Marko Matijević Sekul (Manntra)/Matej Grgič

Nastupili su na najznačajnijim europskim festivalima ovog žanra, a popis gradova u kojima imaju vjerne pratitelje iz dana u dan postaje sve veći: „Puno je bolje nego prethodnih godina, došli smo do razine da sviramo u malo ljepšim klubovima ili halama. Imamo neki komoditet koji prije nije bio na razini. Naporno je, ali je s druge strane ispunjavajuće. Vidimo rezultate dugogodišnjeg rada, koji se sada pretočio u određenu količinu publike kojoj naši nastupi uistinu puno znače“, govori Marko Matijević Sekul, frontmen ovoga uspješnog benda koji je nedavno objavio novo live izdanje Live in Leipzig. Bio je to, kaže, njihov najveći koncert do sada, pred 1200 posjetitelja:

„Već smo ranije objavili svojevrsni live EP, sa sedam ili devet pjesama, no samo kao digitalno izdanje. To je više popunilo prostor čekanja između dva albuma. Ovo je naš prvi pravi live album koji je snimljen baš na našem koncertu, s našom publikom. Publika je glasna, pjeva, reagira drugačije uspoređujući s prethodnim izdanjem, koje nije snimljeno na našem solističkom nastupu. Bilo je ludo, pun klub, a zvuči kao da je snimano na stadionu. Kada smo snimali koncert, nismo se opterećivali da će to biti snimka na albumu, jer bismo bili nervozni. Kada sam slušao sirovi materijal, shvatili smo da je bend jako dobro svirao, a publika je bila fenomenalna, zato smo ga objavili.“

Marko Matijević Sekul (Manntra)/Matej Grgić

„Nagrada nisu niti brojevi, niti novac, već činjenica da znaš da si nekome promijenio život na bolje”

Njihova publika ne samo da jako dobro poznaje njihove pjesme, već preko njih upoznaje hrvatsku kulturu i tradicijsku glazbu. Neki od njih već su počeli učiti hrvatski, a nekima su, otkriva Marko, spasili život: „U Münchenu je došao jedan čovjek i rekao nam je da je dvije godine bio u teškoj depresiji, mislio je da će si oduzeti život. Odlučio se na to i rekao je da je išao na Spotify kako bi poslušao posljednju glazbu prije nego što bi taj čin odradio. Slučajno mu je plejlista izbacila Manntru. Čuo je to i rekao je da mu je upravo ta naša pjesma dala toliko snage da je shvatio da je život lijep, pa je gurnuo to sve sa strane. Oporavio se u potpunosti, kaže da je prošlo godinu-dvije od tada. To nam je ispričao sa suzama u očima i rekao da smo mu spasili život. To nam je najveća nagrada. Nagrada nisu niti brojevi, niti novac, već činjenica da znaš da si nekome promijenio život na bolje. Naročito kada je nešto tako drastično“, iskreno će Marko.

Natpis sold out sve je češći na datumima njihove turneje, postali su puno popularniji u Njemačkoj u usporedbi s rodnom Hrvatskom: „Da, dobro, to nije nešto novo. Njemačka je treće tržište na svijetu – nakon SAD-a i Japana – po količini konzumacije i novca koji se vrti u industriji. Sve su scene tamo prisutne. Kada vidimo da je možda najveći metal festival na svijetu Wacken tamo rasprodan prije nešto što najave izvođače… I još nakon toga pedeset ili sto tisuća ljudi ulazi u bubanj ako netko odustane pa da kupe ulaznicu. Čim oni imaju nešto tako, naravno da će privlačiti veliki broj bendova i izvođača. Šveđani su jedni od najvećih izvoznika glazbe u svijetu. Max Martin je pisao za sve najpoznatije izvođače svijeta. Oni su također najjači i u svijetu metal glazbe. Uvijek se u svijetu se znalo da su jaki, ali tamo nije to toliko popularno. Njihovi bendovi tamo prodaju najmanje ulaznica, očito je to tako svugdje.“

„Mi to zovemo folk, ali kada to kažem misle da su to cajke s metalom, misle da smo Brkovi“

Upravo Hrvati često zaziru od riječi folk u žanrovskom opisu bilo kojeg izvođača, a po čemu Manntrin folk razlikuje od ostalih u svijetu? „Mi jesmo neka vrsta pionira folk metala u Hrvatskoj. Etno i folk glazba ovdje je postala popularna devedesetih, ali nikada nije bila okrenuta prema mainstream rocku ili metalu. Možda je bila previše umjetnički nastrojena pa nije dospjela do široke publike. Ljubitelj sam tog žanra, dolazim iz dalmatinske obitelji, a odrastao sam u Istri. Tako da mi je u jedno uho pjevala klapa, a u drugo sopele, mihovi i razne harmonike. Oduvijek smo gajili tu kulturu u obitelji. Istarska je glazba više orijentirana polki, to je više germanski, odnosno slovenski utjecaj. Mi to zovemo folk, ali kada to kažem misle da su to cajke s metalom, misle da smo Brkovi“, smije se Marko i dodaje:

„U Njemačkoj su postojali bendovi koji su to uspješno miješali. Ne na način koji i mi, ali slično. In Extremo ili Rammstein koriste svoje lokalne folk elemente u pjesmama, Skandinavci su također jako poznati po tome. Mi smo različiti jer je zvuk našeg folka drugačiji. Prije invazije Turaka imali smo zanimljiv folk zvuk, bila je to mješavina slavenske i talijanske kulture. I kada je došla turska invazija, oni su pokušavali ostaviti svoju baštinu. Zato imamo toliko turcizama, ta je glazba na kraju postala turbo folk glazba, no to je nešto što nama ne pripada. Zato smo se mi udubili u srednji vijek, prije tog mijenjanja kulturnog izričaja. Izvukli smo to van i to pomiješali s modernom rock, metal glazbom. Tako imamo klape, ženske zborove, mihove i gajde koje zapravo nisu došle iz Istru navodno iz neke keltske strane i slično“, objašnjava.

Koliko mu je važno očuvati i promovirati tradiciju? „Govoriti o srednjem vijeku danas je malo smiješno, ljudi su fokusirani na današnjicu i to tako treba biti. Ali bojim se da Hrvati dosta lako zaboravljaju svoju prošlost, kao da je se srame. Mislim da je to prva greška nas kao naroda. Uvijek imamo neki restart. Uvijek imamo nultu godinu, ničeg nije bilo prije toga, onda gradimo nešto, onda opet zajebemo i onda idemo opet na nultu godinu. To nema smisla. Narod koji je uspješan je onaj koji je svjestan svojih dobrih i loših strana. Mislim da je prošlost bitna jer ćemo s pomoću nje napraviti budućnost.“

Marko Matijević Sekul (Manntra)/Matej Grgić

Kako prenijeti ovu misao na hrvatsku popularnu glazbu koja je osamdesetih i devedesetih bila u korak sa svjetskim trendovima na koje se i dandanas oslanjamo, nekoliko desetljeća poslije?

„Nemamo autentičnost. Jako je teško u pop ili rap glazbi, na primjer, izaći van okvira, jer su vezani na jezik. Isto tako, mi uvijek želimo biti kao netko drugi. Jedan pop izvođač kaže da želi zvučati kao nova Taylor Swift. Nemoj zvučati tako, zvuči kao ti. Recimo, moj engleski nije savršen, ali je šarmantan u kontekstu glazbe koju radimo. Ima gajda, mihova, narodnih napjeva te uz žestinu metal glazbe takav engleski koji nije savršen dobro odgovara.

Da zvučim kao Amerikanac ili Britanac bilo bi smiješno. Dubioza kolektiv je također uspjela s engleskim stvarima vani, jer pjevaju na broken Englishu, što paše kontekstu u kojem koji rade. Mi se uvijek bojimo biti zanimljivi. Svi se boje kako će ljudi reagirati. Jedan moj idol je rekao – ako glazba ne ljuti roditelje i ako je ne brane djeci, onda nisi ništa napravio. To je poanta rock ‘n’ rolla, to je poanta dobre reklame, dobrog filma… da pomakne neku kulturološku granicu tog naroda, da se narod zapita i da pobudi neku reakciju. Kod nas sve mora biti sve po propisima. Nemamo povjerenja u sebe, dok smo u sportu jako bahati – zato smo tako uspješni“, jasno će.

„Ljudi trebaju shvatiti da trebaš biti pljunut puno puta da bi mogao rasti”

Marko je radio s mnogobrojnim domaćim glazbenicima raznih žanrova, a iz toga životnog razdoblja nosi samo lijepe uspomene: „Prije sam to više radio, moj day job bio je glazbeni producent, i to nekoliko godina. Bilo mi je jako lijepo, uživao sam, sve sam radio. Imao sam priliku raditi i s pokojnim Oliverom, to je bilo divno iskustvo. Kako je sad s Manntrom krenulo intenzivnije trebao sam odabrati. Obje strane iscrpljuju jako, jer kada radiš nekom pjesmu, ti se stvarno daješ u to kao da je tvoje. Mislim, to i jest tvoje. Nisam imao više kapaciteta da intenzivno radim za druge. Dok je Manntra bila hobi i kada nisam imao pritisak da moramo napraviti album svaku godinu-dvije, onda je to bilo okej. Sada sam došao u situaciju da trebam birati. Zatvorio sam krug tako da ono s čim sam počeo mogu raditi full time.“

Marko Matijević Sekul (Manntra)/Matej Grgić

Manntra je diskografski u posljednjih nekoliko godina tako poprilično produktivna: „Od 2019. do 2023. objavili smo četiri albuma. To je puno materijala, no raditi u studiju za druge me naučilo da možeš biti fokusiran, pisati puno tako i naučiš što će proći, a što ne. Isto kao što sam imao i ulogu producenta benda na kraju dana imao sam i veto da imam malo više slobode i na taj su se način stvari malo više ubrzale. Svi pišemo zajedno, no respektiraju me kao producenta benda.

Radio sam i s drugim producentima iz Njemačke koji su onda mene ispravljali. Tu nema ega, ja sam jako sretan s bendom jer nitko od nas nema ego. Svi gledaju kompletnu sliku benda. Ako netko nešto napiše i shvati da to ne pripada tamo, nitko se neće naljutiti. Kada nam netko dođe vani i kaže kritiku – poslušamo, naročito ako se radi o profesionalcima. Pokušavamo naučiti, to je zanat kao i svaki drugi, treba učiti i ništa ne shvaćati osobno. Ljudi trebaju shvatiti da trebaš biti pljunut puno puta da bi mogao rasti. I to je ključno u glazbi.“

No rad u bendu, otkriva Marko, ne predstavlja samo rad na albumu i odrađivanje koncerata, već i mnogobrojne druge aktivnosti s kojima se svakodnevno susreću: „Iskreno, htjeli bismo polako oformiti neki tim, sada zbog turneje imamo puno administracije, treba to sve organizirati. Od printanja majica, brojanja koliko artikala je ostalo, raznih pravila… do najmanje sitnice, jesmo li kupili vinjetu za Austriju? I to sve kada se zbroji s pisanjem, to postaje jedan veliki džumbus… Za aktualni live album nismo se uspjeli dogovoriti s njemačkim diskografom oko uvjeta koje smo htjeli, pa smo ga izdali u suradnji s diskografskom kućom Menart. To je bio cijeli box set sa svim komponentama, posteri, znojnici… To je sve trebalo izmisliti i izraditi. Znali smo otprilike što je to, ali ne skroz. Dobro je ispalo na kraju, ali trebalo je to sve organizirati.

Sada smo u fazi da imaš uvijek stalno muvinga, ali dovoljno si mali da ne možeš zaposliti još nekoliko ljudi, a netko tko to vodi nije jeftin. To mora raditi netko s iskustvom, a ti rade s visokom ligom, a visoka liga plaća. Jako malo bendova danas više ima menadžere, oni koji nisu na više od dvije tisuće ljudi po koncertu. Ti radiš nekoliko mjeseci, a ti ljudi trebaju biti cijelu godinu na plaći i to njemačkoj plaći“, smije se Marko.

„Na svakom koncertu koji sviramo stoji nam jedna hrvatska zastava u publici, ali to nisu Hrvati”

Kao veliku podršku u radu benda ističe onu Hrvatskog društva skladatelja na čijem su natječaju International dobili potporu za stvaranje studijskog albuma i djelovanje na međunarodnom tržištu: „Ta se potpora dogodila u najgore, ali upravo zato i u najbolje moguće vrijeme. Bila je pandemija, tada nismo svirali i nismo znali hoćemo li ikada više zasvirati. Završavali smo album za koji nismo znali kakva mu je budućnost, stoga nam je takva potpora puno pomogla. Bez toga ne bismo uspjeli napraviti nešto u ovakvom obujmu. Imali smo svoje rezerve, ali ovo nam je dalo slobodu da budemo prkosni i hrabri da ipak imamo nešto sa strane i da se usudimo napraviti nešto drugačije. Dao nam je neki safety net i to je jako puno. Osjećaj neke slobode da možeš riskirati, da možeš i pogriješiti, ali nećeš zbog toga izgoriti. Puno nam je pomoglo u tom periodu i to je jedna od stvari koje je pridonijelo uspjehu. Jedna jako bitna kocka u cijeloj priči.“

Podršku od lokalnih turističkih zajednica, s obzirom na to da promoviraju tradiciju određenog područja, kaže Marko, još uvijek nisu dobili: „Nisu još ništa, ne znam koliko će trebati proći vremena da prepoznaju i hoće li ikada prepoznati taj potencijal. Mislim da im je to ispod radara i da ne vide turistički potencijal. Naši fanovi ne samo da dolaze u Hrvatsku zbog nas, nego je jako puno ljudi počelo učiti hrvatski jezik. Nisu to milijuni, ali određena količina jest. 2Cellos su napravili nevjerojatan posao, jako respektiram to što su postigli, bez obzira na to kakvo tko ima mišljenje o njima pojedinačno. Oni su prvi duo koji je napravio nešto što na ovim prostorima do sada nitko nije i pitanje je hoće li to itko ponoviti. Oni kulturološki sami po sebi ne spadaju u neku određenu glazbu, a mi imamo etno folk moment, imamo hrvatske pjesme… nismo ni blizu njihova uspjeha, ali to je ključna razlika. 2Cellos mogu biti i dva dečka iz Australije, ali mi možemo biti jedino iz Hrvatske. Na svakom koncertu koji sviramo stoji nam jedna hrvatska zastava u publici, ali to nisu Hrvati. Na našim bi koncertima Nijemci htjeli biti Hrvati. Ima i dijaspore, ali ne u toj mjeri“, smije se.

Marko Matijević Sekul (Manntra)/Matej Grgić

Domaća publika uživat će u njihovu jedinstvenom spoju tradicije i metala na solističkom koncertu u Tvornici kulture 13. travnja: „Na koncertu će gostovati i Metaklapa. Izvrstan bend. Ono što oni rade uživo, kad sjednu za stol i zapivaju, kad obrade Maidene i ostale, to je da se rasplačeš, i naježiš, i nasmiješ, odjednom! To je iduća stvar kojom se Hrvatska može ponositi kao izvoznim proizvodom. Počeli su raditi koncerte po Njemačkoj, dolaze im nekoliko stotina ljudi na koncerte, a to nije za baciti. Na Wackenu su pjevali na sprovodu Lemmyja, klapa je opet sprovode pjevala! Bubnjar Motorheada se srušio tamo u suzama, emocije su ga nadvladale. To svakako trebate poslušati. Treba tako nešto napraviti. Njih šest ispred deset tisuća ljudi pjevaju na Wackenu!“

Nakon Zagreba slijedi koncert u Beogradu te četiri koncerta u Njemačkoj prije festivalske sezone. Za sâm kraj Marko nam je rekao da rade na novom albumu te će 2025. godina za njih biti prilično radna kada će obići sve značajnije europske festivale te se predstaviti na nekim novim tržištima: „Englesko tržište nam zvuči zanimljivo, imamo već neke ponude, francusko tržište nam nije privlačno, mislim da nije otvoreno. Oni imaju nekoliko dobrih velikih bendova i Hellfest, ali zapravo vidim da je to dosta tvrdo tržište, no jednom kad se probije – fantastično. Nismo još spremni za to. Za englesko jesmo, a iduće godine otvaramo Skandinaviju.“

Manntra u Japanu?

„To mi je, iskreno, želja. Probat ćemo.“