Maroje Brčić: „Nigdje nije bilo osjećaja dobro obavljenog posla kao nakon dobrog koncerta”

Maroje Brčić dubrovački je gitarist i pedagog s karijerom koja traje više od trideset godina. Kao solist, ali i u sklopu raznih (i raznorodnih) komornih sastava, nastupao je u Europi, Aziji i Sjevernoj Americi, ali svejedno je ostao vezan za rodni Dubrovnik, gdje živi i danas.

U tom se pogledu, osim njegova bogatog pedagoškog rada, možda najviše ističe gotovo trideset godina kontinuiranog djelovanja Dubrovačkoga gitarskog trija, čiji je bio član zajedno s kolegama Franom Matušićem i pokojnim Antom Skaramucom. Upravo je to djelovanje u sklopu Dubrovačkog gitarskog trija bilo jednim od povoda za ovaj razgovor.

Dubrovački gitarski trio / Festival Dubrovnik u pozno ljeto, koncert u povodu 20 godina Trija

Ali vratimo se na početak, i to u punom smislu.

Gitarski korjeni

O početcima gitaristike kakvu danas poznajemo u Dubrovniku kaže kako su oni bili uistinu skromni. ,,Osim Marija Nardellija starijeg, koji je najdublji trag zapravo ostavio u popularnoj glazbi – s pjesmama poput Sinoć kad sklopih oči koju je pjevala klapa Maestral – gitaru je u Dubrovniku prvi počeo podučavati pokojni gospar Đelo Jusić, iako on nije bio školovani gitarist, ali je svejedno učenike podučavao sviranju akorada i nekih pjesama. Tek se je dolaskom moga oca (Stefanina Brčića, op.a.) zapravo počela poučavati klasična gitara.

Priča o gitari u Dubrovniku počela je prvenstveno s ljudima koji nisu bili gitaristi

Moj otac također nije bio klasični gitarist, nego trombonist, ali je imao klasično obrazovanje. Završio je Muzičku akademiju u Ljubljani, ali je uslijed tadašnje ekspanzije gitare i velike potrebe za profesorima koji bi podučavali taj instrument, išao na doškolovanje kako bi mogao predavati gitaru, prvo u osnovnoj, a zatim u srednjoj glazbenoj školi. Na sličan je način gitaru počeo predavati i profesor Giorgio Cavaliere, koji se također obrazovao u Ljubljani, diplomiravši violu. Možemo reći da je priča o gitari u Dubrovniku počela prvenstveno s ljudima koji nisu bili gitaristi, ali od nečega se moralo krenuti.

Nadalje, Brčić kaže kako se dogodila neka vrsta prijelomnog trenutka kad je kao prvi maturant na klasičnoj gitari u Dubrovniku maturirao Ante Skaramuca.

Zatim je tu bio i Frano Matušić, a nakon njega i mnogi drugi, među njima i ja. Nakon što su se oni od nas koji su dalje nastavili i studirati gitaru vratili u Grad, nastala je jedna stabilna baza za gitaru u Dubrovniku. Ja sam, primjerice, diplomirao 1992. godine u lipnju, a već sam 1. rujna počeo predavati u muzičkoj školi (Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića, op. a.). Onda sam 2008. dobio stalni posao na Umjetničkoj akademiji u Splitu i od tad pa do danas sam tamo. Ako uzmemo u obzir da sam i kao student podučavao gitaru u Zagrebu, govorimo o nekih 35 godina pedagoškog rada.

Mislio sam početi igrati tenis, balotu ili nešto, ali od svega toga što mi je padalo na pamet, ništa me nije ispunjavalo kao sviranje

U međuvremenu je došlo i još nekoliko mladih kolega, tako da je gitara u Dubrovniku što se budućnosti tiče prilično sigurna.

Prije nekoliko godina sam krenuo razmišljati čime bih se mogao baviti, kao nekakvih hobijem, a što bi mi bilo ispunjavajuće u toj mjeri da se onda s time mogu nastaviti baviti i kad pođem u mirovinu. Mislio sam početi igrati tenis, balotu ili nešto, ali od svega toga što mi je padalo na pamet, ništa me nije ispunjavalo kao sviranje, nigdje nije bilo tog adrenalina kao pri izlasku na pozornicu, nigdje nije bilo tog osjećaja dobro obavljenog posla kao nakon dobrog koncerta, tako da sam ubrzo odustao od traženja hobija i odlučio da ću nastaviti svirati, i to je to.

Na pitanje o tome kakvo je stanje u svijetu klasične gitare danas, odgovara:

Gitara je svojevrsni vrhunac zapravo doživjela prije pedeset ili šezdeset godina. Sve je to, naravno, počelo sa Segovijom, dakle dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Kasnije su došli Julian Bream, John Williams, itd. Onda je osamdesetih i devedesetih to počelo polako padati, taj zanos s romantičnim periodom. Tu dolazi do neke vrste diversifikacije gitare i razvoja u raznim smjerovima.

Puno gitarista i skladatelja danas piše glazbu za gitaru, ali ta novija literatura zanima jedan jako uski krug ljudi, dok je publika još uvijek najzanesenija tim tradicionalnim repertoarom – španjolskim idiomom – od prije nekih stotinjak godina. Tu govorimo, dakle, o Manuelu de Falli, Joaquinu Turini, Joaquinu Rodrigu, itd. i aranžmanima klavirskih skladbi za gitaru, ponajprije Isaaca Albeniza.

Foto: DLJI

Danas, u površnom svijetu u kojem živimo, publika sve više traži neki spektakl, neki show mimo samog sviranja. Organizacija koncerata ide u smjeru manje klasičnog repertoara, manje klasičnih pozornica, ljetnih koncerata na otvorenom, uz more, bez crnih odijela. Neki se u tome snalaze nešto bolje, a neki poput mene baš i ne.

Onda dolazimo do toga da su klasični glazbenici, ne samo gitaristi nego općenito, primorani udruživati se u neke ansamble, jer je lakše biti zanimljiviji kad vas je na pozornici troje ili četvero, nego kad si sâm. Teško je sâm izići u dvoranu Lisinski pred dvije tisuće ljudi, ili u Knežev dvor u Dubrovniku, i jedini zvuk koji se čuje sljedećih sat ili sat i po vremena dolazi iz vaše gitare.

Gitarski trio kao posebnost hrvatske gitaristike

U tom se kontekstu u Hrvatskoj kao sastav ističe gitarski trio. ,,U tom formatu prvi se pojavio Zagrebački gitarski trio, koji je bio osnovan 1984., a Dubrovački gitarski trio je bio drugi. Naš prvi koncert bio je održan 1992. godine. Zagrebački je gitarski trio zbog smrti kolege Gorana Listeša prestao djelovati 2020., a mi smo također prestali djelovati zbog smrti kolege Ante Skaramuce u siječnju 2023.

Danas u Hrvatskoj djeluju dva gitarska trija, Trio Elogio i Trio Evocacion, sastavljen od mladih gitarista koji su diplomirali prije nekoliko godina te se radi o vrlo potentnim mladim glazbenicima, tako da možemo reći da se nastavila tradicija gitarskog trija kod nas. Međutim, u svijetu taj sastav nije tako uobičajen, te su nešto češći gitarski kvarteti. Gitarski trio je malo neobičniji.

Što se tiče suvremene literature i potrebi surađivanja sa skladateljima, Maroje kaže kako je kroz karijeru često praizvodio nove skladbe pisane za njega ili ansambl u kojemu je djelovao. ,,Tu su mnoge skladbe za solo gitaru, gitaru i glas, tri gitare, tri gitare i glas, četiri gitare, gitaru i orkestar, itd. Od skladatelja s kojima sam najviše surađivao ističu se Željko Brkanović, Dubrovčanin Nikša Njirić, Ivo Josipović, Berislav Šipuš, Zoran Juranić i Anđelko Klobučar.

Većina ih je imala određeno iskustvo pisanja za gitaru tako da nije bilo nekih većih prepreka, iako uvijek bude malih promjena ili korekcija nespretnog sloga, ali rijetko je dolazilo do kompletnog pretumbavanja cijele skladbe, kako je pojasnio.

Umjetnička glazba o kojoj mi pričamo nije glazba koja će puniti velike dvorane

Gitara je nespretan instrument za pisanje, skladateljima taj slog nije jako pregledan, za razliku od, recimo, klavira. Zna se dogoditi da je dobro postavljena okomica, harmonija, pa zatim sljedeći akord, i to sve funkcionira, ali veza između tih akorada zna biti problematična, pa se onda tome mora doskočiti nekom pauzom ili non legatom.

Često sviram s Hrvatskim gitarskim kvartetom, u kojemu sviraju još i Zoran Dukić, Tvrtko Sarić i Petrit Ceku, i u tom smo sastavu 2022. godine izdali nosač zvuka sa skladbama hrvatskih autora koje nisu bile dosad snimane, pa su se tako na nosaču zvuka našle skladbe Klobučara, Juranića, Josipovića, Viktorije Čop. To nije možda toliko interesantno široj publici, ali je zgodno za nove, mlade gitariste.

Te se skladbe od tad već polako počinju usvajati i među studentima na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i na koncertnim programima, ali za to treba vremena. Umjetnička glazba o kojoj mi pričamo nije glazba koja će puniti velike dvorane.

Foto: Damil Kalogjera/ Hrvatskom natjecanju mladih glazbenih umjetnika Papandopulo

Dubrovački gitarski trio, hrvatska glazba i međunarodna scena

Dubrovački gitarski trio također je bio predan promoviranju hrvatskih skladatelja. ,,Uvijek je ideja, nit vodilja bila spajanje hrvatske glazbe, nadasve dubrovačke glazbe, i onoga što je za nas bio mainstream gitarističke literature. Gotovo uvijek je tu bila neka Sorkočevićeva simfonija u aranžmanu Frana Matušića, suvremena hrvatska skladba, itd. Budući da smo dosta svirali u inozemstvu, htjeli smo prikazati jedan širi kontekst hrvatske glazbe, i mislim da je ta ravnoteža – s jedne strane hrvatska glazba, a s druge strane Albeniz, de Falla i drugi – dobro funkcionirala.

Dosta smo skladbi praizvodili, i uvijek smo se trudili da te skladbe ne ostanu samo na razini praizvedbe na Osorskom ili nekom drugom festivalu, nego da žive i dalje, bilo to u Moskvi ili Los Angelesu, Švedskoj ili Španjolskoj. Mislim da nije bilo nijednog koncerta na kojem barem pola programa nije bilo posvećeno hrvatskim autorima.

Uvijek smo se trudili da nove skladbe ne ostanu samo na razini praizvedbe na nekom festivalu, nego da žive dalje, bilo to u Moskvi ili Los Angelesu, Švedskoj ili Španjolskoj

Što se tiče aranžmana, u našemu triju glavni je aranžer bio Frano Matušić. Ja sam se kasnije mimo trija također bavio aranžiranjem, ali što se samog trija ticalo, Frano je to odlično radio tako da nije bilo potrebe da mu se miješam u posao. Mislim da on momentalno radi na prikupljanju tih aranžmana, tako da bi oni u skorije vrijeme mogli ugledati svjetlost dana.

Nažalost, izdali smo samo jedan nosač zvuka kao trio, i to dosta rano, a u planu smo imali još dva, jedan sa skladbama dubrovačkih autora, a drugi s romantičarskom glazbom, ali silom prilika to nismo uspjeli realizirati. Ima u arhivi još i nekih snimaka koncerata na audio i video kasetama, ali to, nažalost, nije ništa dovoljno kvalitetno za objavljivanje.“

Poseban dio njihove koncertne aktivnosti predstavljaju nastupi na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Imali smo tih pet uzastopnih sezona, od 1993. do 1997. godine. To su bile ratne i poslijeratne sezone tako da su spletom okolnosti dubrovački autori više dolazili do izražaja. Nakon toga je kolega Matušić postao ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara tako da smo odlučili ne nastupati za vrijeme njegova mandata, pa tako na Igrama nismo nastupali deset godina, od 1997. do 2007.

U međuvremenu sam još nastupao na festivalu i s kolegom Zoranom Dukićem, s kojim sam 2009. godine osvojio nagradu Orlando, pa onda 2017. s prije spomenutim Hrvatskim gitarskim kvartetom, a zatim smo 2018. taj sastav nakratko odlučili proširiti pa smo tako u sklopu okteta nastupili kao Guitarrismo, prvo na Dubrovačkim ljetnim igrama, a zatim i na otvaranju Samoborskih glazbenih večeri. Što se samog trija tiče, mislim da smo zadnji koncert na Igrama održali prije nešto manje od deset godina.

Guitarrismo / Foto: DLJI

,Kao trio smo zapravo puno više svirali vani nego u Dubrovniku. U tih 28 godina – od 1992. do 2020. – u Dubrovniku smo održali nekih dvadesetak koncerata. Mislim da je to bio dobar potez zato što nas se onda ljudi nisu zasitili. Kod tako male sredine lako dođe do toga da ljudima to dosadi, pogotovo kad se radi o formi trija gdje nema puno repertoara.

Bili smo prvi umjetnici iz neovisne Hrvatske koji su nastupili na Konzervatoriju Čajkovski u Moskvi

Među koncertima vani je puno, puno dragih uspomena. Više puta smo svirali u Moskvi te smo bili prvi umjetnici iz neovisne Hrvatske koji su nastupili u Konzervatoriju Čajkovski. Tu je još i dvotjedna turneja u Švedskoj, jedan divan koncert u Azerbajdžanu, nekoliko nastupa u SAD-u među kojima su u lijepom sjećanju ostali nastupi u Visitor’s Center u zgradi kongresa u Washingtonu, u New Yorku, zatim u Parizu, Milanu, i drugim lijepim mjestima.

_______

Pročitajte i ostale tekstove iz serijala glazbeni ekosustavi.

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.