Mihael Kvorka: „Kao i u svakom poslu, i ovdje moraš ići glavom kroz zid“

Nakon godina nastupanja po klubovima i gradskim terasama, Mihael Kvorka danas se snalazi i na većim pozornicama – a njegov novi singl ”Trebam snage” i videospot snimljen u pulskoj Areni najbolji su dokaz tome

Mihael Kvorka usko surađuje s Alenom Dovićem / Foto: United Pop

Nastup pred tisućama ljudi i dijeljenje pozornice s Tonijem Cetinskim simbolično su zaokružili jedno razdoblje puta Mihaela Kvorke – ono u kojem je iz izvođača prerastao u autora koji je sasvim srastao sa svojom glazbom, a rezultat tog procesa je i debitantski album Tragovi, koji ujedno predstavlja i glavni povod ovom razgovoru. U nastavku Mihael otkriva kako je nastajala njegova autorska glazba, koliko mu znači suradnja s koautorom i producentom Alanom Dovićem te zašto vjeruje da se u glazbi isplati ići polako, ali iskreno.

Prvi put sam te slušala prije desetak godina na jednom jazz circleu, u međuvremenu si bio čest izvođač na zagrebačkim terasama, a tek sam te posljednjih godina zamijetila i kao autora. Kad se dogodila potreba za izvođenjem autorske glazbe?
Bome, pa ti me onda pratiš stvarno od ranih dana! Nisam jazz svirao valjda od 2014. kada sam nastupao na All Senses Weekendu u Splitu kao predgrupa Patu Martinu. Od tada se puno toga promijenilo, a izdao sam i dvostruki dvojezični album s bendom The A! To su sve bile autorske pjesme gdje sam s Robertom Domitrovićem i Marijanom Gudeljom radio na glazbi. Ova promjena iz benda u solo vode dogodila se nekako prirodno jer sam oduvijek volio stvarati glazbu. Budući da se bend raspao, ovo mi se činilo kao logičan korak.

Kažu da su najbolji hitovi često plod povjerenja i razumijevanja – osjećaš li da s Alanom Dovićem imaš tu vrstu umjetničke povezanosti?
Svakako imam, a vjerujem da i on sa mnom jer inače sigurno ne bismo surađivali. Alan i ja se znamo dugi niz godina, a sreli smo se slučajno u parku dok smo šetali s našim kćerima pa smo se nekako dogovorili da se nađemo u studiju i probamo nešto snimiti. Ostalo je povijest.
U nekim pjesmama čujem određene glazbene utjecaje, primjerice, Caluma Scotta u nekim vokalnim lizovima u “Trebam snage”, Backstreet Boyse u “Kada nisi tu”, Dinu Dvornika u “Vjerujem u laž”, na tom tragu mi je glazbeno i “Ti i ja”… Kojim ste se idejama vodili ti i Alan tijekom stvaranja ovog albuma?

Ovo je stvarno dobro opažanje. Naime, kroz svoje glazbeno odrastanje slušao sam svakakvu glazbu, tako da me ne čudi što ima miksa svega pomalo, ali Backstreet Boys… To bi jedino moglo biti da su iz sestrine odzvanjale njihove pjesme pa mi je valjda ostalo negdje u podsvijesti. Alana i mene su vodile jedino ideje koje su nam u tom trenutku došle. Nikada se nije dogodilo da kažemo: ‘e, ajmo ovo napraviti ovako jer je to sada aktualno ili tako je snimio ovaj ili onaj’. Sve je došlo spontano, upravo kao i naš susret nakon mnogo godina u parku.

Gotovo sve pjesme s albuma već su prethodno objavljene kao singlovi tijekom posljednje dvije godine, osim “Kada nisi tu” i “Sve”. Je li od početka postojala ideja zaokružene albumske priče ili su pjesme nastajale spontano, ovisno o trenutku? Također, koliko vam je vrijeme – u smislu osobnog sazrijevanja ili glazbenih promjena – utjecalo na sâm oblik i emociju pjesama?
Imali smo ideju zaokruživanja cijele priče u album, ali na koji način i kako – to nismo znali od početka. Znali smo jedino da želimo imati i laganijih pjesama, funka i malo solaža na gitari. Neke pjesme smo radili za festivale pa smo jedino tu morali ograničiti trajanje pjesama, ali i dalje smo zadržali naš zvuk. Što se tiče pjesama, neke su nastale puno prije njihovog izlaska, kao recimo ”Kada nisi tu”, ali nekako nam nije bila za singl pa smo je samo stavili na album. A vrijeme, vrijeme je bilo ovako – nazovem Alana ili on mene i kažem: ‘Čuj, sutra ne čuvam dijete, jesi li slobodan?’ To je tako kada imaš malu djecu, onda više nema vremena za nasjedavanje u studiju satima nego ti je svaka sekunda isplanirana.

Mihael Kvorka: od izvođača do autora / Foto: United Pop

Čini se da svi mlađi izvođači na početku karijere imaju isti izazov: s jedne strane publika voli čuti ono što poznaje – obrade, hitove, a s druge strane, važno je gurati autorski rad. Jesi li se ikad našao u situaciji gdje publika bolje reagira na obradu nego na tvoju pjesmu? Kako se nosiš s tim i što ti pomaže da nastaviš vjerovati u svoj autorski izričaj?

Ma to je sve proces stvaranja i mislim da je rijetko tko počeo sa svojim pjesmama, a ako jest, ta vremena su iza nas. Barem tako mislim. Bilo je svakakvih situacija, ali nikada se nije dogodilo da nas je netko gađao jajima ako smo odsvirali našu pjesmu. Ako se dobro ukomponira u nastup, onda nema nikakvog problema izvesti koju autorsku pjesmu. Mogu reći da se ne obazirem na to što će netko reći, već radim i dalje ono što volim i to je najbitnije.
Koliko ti je važno da razumiješ što Alan želi reći pjesmom – razgovarate li o značenju teksta ili mu potpuno vjeruješ?
Naravno da mi je važno, ali nije se dogodilo da pjesma izađe ako i on i ja nismo zadovoljni svime, bilo da je on sâm napisao tekst ili je došao s idejom za glazbu.

Postoji li pjesma na koju ste oboje posebno ponosni – ona u kojoj ste kliknuli kao autorski dvojac?
Rekao bih da je to posljednja pjesma na albumu, ”Sve”. Tu smo si dali oduška, prvo po trajanju pjesme – skoro ide do pet minuta, a drugo, zbog pristupa. Tu smo stavili naglasak na bendovski pristup, bez ikakvih dodataka, baš onako kako bismo snimili da nas je recimo četvero ušlo u studio i stisnulo record.

Je li neka od pjesama prošla kroz potpuno drugačiju verziju nego što je završila na albumu? Postoji li neka koja je iznenadila i tebe u procesu nastajanja?
Pa sve su pjesme u startu puno drukčijeg zvuka, ali uobliče se u procesu nastajanja. Zna se dogoditi da dođem s idejom koja je samo klavir i vokal, a kada Alan doda svoju producentsku magiju, onda to zazvuči kao prava pjesma.

Što za tebe znači ovo samostalno izdanje? Je li to prvenstveno jasan korak prema predstavljanju vlastita identiteta publici, ili se jednostavno dogodilo jer se s vremenom skupio dovoljan broj pjesama? Kako bi to usporedio s iskustvom koje si imao kao član benda The A! i snimanjem albuma Stereo?
Svakako je jasan korak prema predstavljanju mene kao muzičara publici i rekao bih da je ovo što će slušatelji čuti na albumu Tragovi upravo ono što sam ja – funk, soul, pop mix. Kako će zvučati drugi album, to je stvarno prerano da sada kažem, ali neće biti daleko od ovoga. Iskustvo s bendom The A! je skroz neka druga kategorija. Prvo, bio sam mlađi, tada sam imao 25 godina, nikakvih pretjeranih odgovornosti pa smo mogli biti u studiju od jutra do mraka. Što se tiče zvuka, rekao bih da je bio više pop i nekako najbliže stilu pjesama Petera Gabriela. E sad, ako netko želi, može poslušati i procijeniti sâm, ali to je moje viđenje.

U glazbi ide polako, ali iskreno: Mihael Kvorka / Foto: Igor Cecelja

Koje su trenutačno najveće prepreke za daljnji iskorak u tvojoj karijeri? Je li to stvar vidljivosti, podrške medija, financija, publike, žanrovskih očekivanja…? Imaš li osjećaj da se to može promijeniti ili da si, barem djelomično, talac sustava kakav jest ovdje kod nas?
A gle, kao i u svakom poslu, i ovdje moraš ići glavom kroz zid. Nema odustajanja i ne treba se obazirati na ono što ti ljudi govore – vjerujem da to publika prepoznaje. Kada radiš po sistemu ‘e ova vrsta mjuze se sada vrti sad ću i ja tako snimit’, mislim da nećeš daleko dogurati jer ćeš biti nezadovoljan materijalom, a samim time nećeš stajati iza njega i nećeš ga moći iskreno prezentirati publici. Što se tiče financija, skup je ovo sport i to znaju svi koji se bave poslom, ali to je tako. Snimamo i dalje, i radimo ono što volimo, to je najbitnije.

Znam da ovo nije lako pitanje,  ali sigurna sam da bi odgovor puno rekao o tebi i tvom viđenju glazbe – postoji li jedan album koji ti je promijenio način na koji doživljavaš glazbu, ili možda čak i oblikovao tvoj vlastiti glazbeni put? Osjećaš li da si danas ti nekome to – da tvoja glazba nekome može promijeniti pogled na ono što glazba može biti?
Kao što sam i prije rekao, naslušao sam se svakakve glazbe od klasike do jazza i soula, i kada bih morao izdvojiti jednog autora, a ne album, onda bih rekao da je to Prince. On je nekako obuhvatio sve žanrove kroz svoju karijeru, a kao muzičar je stvarno Mozart našeg vremena. E sad, mislim li da moja glazba može nekome promijeniti pogled na ono što glazba može biti, rekao bih samouvjereno – da. Ne nužno glazba, melodija, ali moja upornost u ovome što radim i koliko sam vremena proveo u učenju sviranja instrumenata i pjevanju – u tome da! Bez obzira na to što je netko odlučio odabrati kao profesiju, bitno je ustrajati, začepiti uši na ono što okolina dobacuje i uživati u procesu.