Dino Dvornik u tri poglavlja

„Postoje ljudi koji izgaraju polako kao svijeća. A postoje i ljudi čiji životi izgore kao munja,“ tako je 1994. godine govorio pokojni Željko Malnar dok je s njim u studiju Noćne more sjedio Dino Dvornik, tridesetogodišnjak pritisnut slijepom potrebom da nadmaši samoga sebe i u novonastaloj državi kapitalizira uspjeh tri vrhunske ploče, plodove sustignutih ideja, svoj strpljivo posložen stvaralački nered

Tri albuma kasnije i sa sedmim na putu Dino je najzad izgorio.

O njemu je teško govoriti i pisati jer se pritom lako upada u zamku da se o njemu ionako sve već zna. No, kako to obično biva s ljudima koji puno toga dijele s drugima, Dino je imao puno za dati i bio dovoljno velikodušan da dio sebe, i to možda onaj najbolji, podijeli s čitavim narodom.

Dežurni zločesti dječak hrvatske zabavne muzike rođen je 1964. godine u Splitu, a od 1989. živio je u Zagrebu, gdje je i pokopan. Premda bi se u sjećanjima mnogih njegova biografija mogla svesti na slavno obiteljsko ime, genijalnu „funky“ glazbu i niz loših navika, valja se sjetiti da je Dino bio i glumac, a svijet njegova pozornica, laboratorij i igraonica.

Da je predmet u kupaonici, Dino Dvornik bio bi lava lampa. Da je građevina, bio bi Kineski zid u Spinutu. Da je začin, bio bi paprika.

AUTORSKI KLJUČ

Svi su Dvornikovi iz Radunice, od koje se grana Dvornikova. Prezime Dvornik u Splitu postoji od 15. stoljeća, ako ne i dulje, a nama poznati Dvornikovi tek su maleni dio te velike splitske priče. I premda je Dino taj kojega se obično doživljava kroz prizmu buntovnika, pravi pobunjenik u ovom poglavlju zapravo je njegov slavni otac, glumac Boris Dvornik. Naime njegova odluka da se bavi glumom bila je protivna želji njegova oca Ivana da se bavi glazbom.

Djed Ivan, Giovanni, Đani bio je glazbeni zanesenjak zaposlen na željeznici. Svirao je klarinet i tenor-saksofon, a nakon što je izgubio zube okrenuo se činelama. Dini i godinu i pol dana starijem Deanu od malena je kupovao instrumente i poticao ih na bavljenje glazbom. Ipak, prema legendi, glazba ih je opčinila tek tijekom snimanja serije Malo misto na terasi u Starom gradu na Hvaru, a zvuk zbog kojeg su se odlučili baviti glazbom bio je upravo funk. Dino se čak upisao u glazbenu školu, ali je od nje brzo odustao. Srednju Trgovačko-komercijalnu školu završio je samo zato što je majka Diana bila prijateljica s ravnateljicom.

Grupu Kineski zid, nazvanu po njihovoj zgradi, jednoj od dvije blizanke sa Spinuta, s bratom je osnovao 1981. godine, a dvije godine kasnije objavili su svoj jedini album, tzv. prvi funk album u Jugoslaviji. Snimili su ga u studiju Nenada Vilovića za Suzy, a muzički urednik bio im je Dušan Šarac. Unutar albuma stoji preporuka da se album posluša na walkmanu koji se nalazi i na ilustraciji s naslovnice, uz bejzbol palicu i uniformu. Dino je, naime, u mladosti uspješno igrao bejzbol.

Dean je u Kineskom zidu uglavnom pisao tekstove i svirao bas, a Dino je skladao jer je već tada ukrotio klavijature, bubnjeve i gitaru. Kroz taj bend prošlo je puno splitskih glazbenika, a neki od njih kasnije su se ostvarili u bendovima poput Amulićevog Tutti Fruttija i Dalmatina. Priča se da je u bendu u jednom trenutku sviralo njih trinaest! Velik broj članova značio je i velik broj mišljenja. Bend se raspao, a Dean je otišao u Chicago, gdje je nastavio muzicirati i raditi druge poslove. Njegovi kasniji radovi stilski su bliži onima Harija Rončevića i Dragana Lukića Lukyja nego Dininima. Naime za Dinu su soul i funk i nakon neuspjeha Kineskog zida ostali jedini izbor, a James Brown najveći od uzora.

Idućih pet godina Dino je iskoristio za muzička istraživanja. Brusio je svoje vještine, širio spoznaje o instrumentima i produkciji, boravio u Londonu, kupio nekoliko odijela, košulja i kravata te odlučio svoju muziku raditi sam, ali izvoditi s bendom. Dok je komponirao, kako je jednom sam rekao, pred sobom je imao sliku grada, gužve, automobile, svjetleće reklame, mlade ljude. Koliko je vjerovao u svoju viziju i to da će je publika kad-tad shvatiti dobro pokazuje njegov nastup u Splitu za Božić 1989.

Godine 1988. Dvornik se pojavio na Zagrebačkom festivalu i s autorskom “Tebi pripadam” dobio prvu nagradu stručnog žirija za najbolju skladbu i najbolje novo glazbeno ime. Sljedeće godine potpisao je ugovor s Jugotonom i objavio svoj prvijenac Dino Dvornik. Producirao ga je sam, također u Vilovićevom studiju. Za njega je radio glazbu, aranžmane, svirao udaraljke i klavijature te, naravno, pjevao. U nizu hvalospjeva njegovim talente ne smije izostati onaj posvećen njegovu jedinstvenu vokalu!

Glavni partner u studiju bio mu je Dragan Lukić s kojim je napisao i tekst za “Ti si mi u mislima”, jedan od dva singla koji su album katapultirali u diskoteke. Gitaru je odsvirao Silvije Škare, alt saksofon Siniša Kovačić, tenor saksofon Mladen Baučić, a prateće vokale pjevao je Neno Belan. Tekstove za većinu pjesama napisao je Goran Kralj, ali možda najveći hit s tog albuma došao je iz pera tada još uvijek nepoznatog metalca Zlatana Stipišića koji nije htio imati veze s takvom muzikom pa ih je zamolio da ga ne potpišu. Bio je to “Zašto praviš slona od mene”.

Dino Dvornik prodan je u 750 tisuća primjeraka. Dino iz naslova postao je poznatiji od svoga oca, prva prava konkurencija Oliveru Mandiću. U tom trenutku mogao je što je i gdje je htio, ali odlučio je ostati u Hrvatskoj. Vrlo brzo snimio je i svoj drugi album Kreativni nered s kojeg su odjeknule “Jače manijače” s tekstom Ramba Amadeusa, Belanova skladba “Ella EE” te Gibonnijeva “Ja bi preživio”. Za ovaj album Gibo je napisao čak sedam pjesama i na svima je uredno potpisan. Glavni Dinin suradnik i ovoga je puta bio Dragan Lukić, a sličan je ostao i ostatak studijske ekipe.

Osim s vrhunskim glazbenicima Dino je već tada surađivao i s drugim vrsnim profesionalcima u nastanku. Među njima su fotograf Stephan Lupino i redatelj Radislav Jovanov Gonzo. Svoj prvi veliki koncert Dvornik je imao 23. prosinca 1990. s članovima sastava Jet Set iz Zadra u Domu sportova, na dan rođenja kćeri Elle. Njegovu prvu veliku turneju prekinuo je rat, a u sjeni ratnih zbivanja i mutnoj vodi tranzicije počeli su i njegovi problemi s drogama. Mille e non più mille…

Treći album Priroda & društvo Dvornik je također radio s Lukyjem i Gibonnijem, a kao novi suradnici istaknuli su se Josipa Lisac i Davor Gobac. Gibonni je ponovno uboo s lascivnim uspješnicama “Junak plaže” i “Imam rep” te veličanstvenom baladom “Rušila sam mostove od sna” koju supotpisuje s Alkom Vuicom, a ni ostatak albuma nije bio za baciti. Priroda & društvo bio je Dinin odgovor na nove glazbene trendove – techno i house – koji su ga nastavili inspirirali i kada je crodance već pregazio većinu scene.

Dvije godine kasnije Dino je sa za tadašnje produkcijske pojmove svemirskom “Afrikom” imao hit godine i dobio svog prvog Porina, a s Vilovićevom “Ništa kontra Splita” pobijedio na Splitskom festivalu. Još jednom je u rukama imao i struku i publiku. Te 1995. objavljen je i njegov jedini album uživo Live in München, snimljen jedne nedjelje u klubu Diamant sa Songkillersima, jedan od najboljih live albuma hrvatske diskografije. Songkillersi pratili su ga nekoliko godina, sve dok nisu odlučili objaviti samostalan album, u čemu ih je Dino svesrdno podržao. Na koncertima ga je idućih godina pratio sastav 4Funk.

Na krilima novih lovorika Dvornik sa suprugom otvario noćni klub Libido u Dalmatinskoj ulici u Zagrebu (današnja Praćka). Klub je radio skoro cijeli dan, a probrani DJ-i puštali su aktualnu elektroničku glazbu. Međutim stanari okolnih zgrada žalili su se na buku i gužvu, a Dino i Danijela nisu uživali zaštitu kriminalnog miljea pa su klub zatvorili nakon samo pet mjeseci rada. Bio je to veliki financijski nazadak za obitelj Dvornik. Stoga baš u to vrijeme Dino sve češće radi muziku i drugima. Za četvrti album Ivane Banfić Bogovi su pali na tjeme napravio je tri pjesme, a uz to joj je pomogao s aranžmanima i pratećim vokalima. Oliveru Dragojeviću producirao je album Neka nova svitanja, a Dalekoj obali posljednji cjeloviti album iz devedesetih Di si ti.

Godine 1997. Dino je objavio dugo iščekivani Enfant terrible o kojemu je tada Darko Glavan napisao da „javno pokazuje da je Dvornikov glazbenički odabir u skladu s njegovom ekstrovertnom estradnom osobom, a ne unaprijed zadano ograničenje“ (VL, 25. 7. 1997. / br. 12161) Dvornik je ovdje još uvijek u snazi, ali glavni aduti albuma ipak su ranije objavljena “Afrika” i “Peti element”, pjesma koju je napravio u sklopu promidžbe istoimenog filma Luca Bessona, i to naslijepo, bez gledanja filma. Dvornik je za produkciju tog albuma nagrađen Porinom. O imenu albuma u značenju pojedinca koji se ističe svojim provokativnim i kontroverznim ponašanjem ili izjavama Dino je rekao: „to je moja povijest bolesti“.

Godine 1998. Dino je slavio deset godina samostalne karijere i slažio prvu kompilaciju svojih hitova naslovljenu Vidi ove pisme. Ona iduće godine postaje jedan od najprodavanijih albuma i dobitnik je Porina za najbolju kompilaciju. Možemo utvrditi da je krajem tisućljeća Dvornik na vrhuncu karijere jer se slična buka oko njegove glazbe neće podići sve do posthumno objavljene Pandorine kutije. No Dvornik je i dalje radio.

Njegov posljednji album u prošlom mileniju bila je Big Mamma, solidan album, ali bez hitova. Do tog se statusa nije vinula ni Gibonnijeva “Stroga teta” posvećena svim djelatnicima javnih toaleta sa sustavom naplate. Uslijedio je razlaz sa Jugotonom/Croatijom Records, a 2002. godine objavljen je Svicky, album kojega smijete zaboraviti. Iako naglašeno ispovijedan, album nije zadovoljio visoko postavljene kriterije. Kritika je i ovoga puta prema Dini bila neobično pažljiva, ali je poentirala da je riječ o karijeri na zalazu. Iste godine Dino je po drugi put pobjedio u rodnom Splitu na Prokurativama s autorskom “Telefon”.

U razdoblju koje slijedi Dino prividno prati klasičnu putanju propale zvijezde i postaje sudionik reality showa. Međutim čak i na toj putanji Dino za sobom uspijeva ostaviti proizvod koji i iz današnje perspektive ima neku vrijednost. (Više o Dvornikovima u idućem poglavlju.) Uz to je intenzivno nastupao kao DJ i surađivao s mladim reperima. I dalje se davao klupskoj sceni koja ga je neizmjerno cijenila.

Njegov otac Boris preminuo je u ožujku 2008. godine, u vrijeme kada je već najavljen Dinin sedmi, „povratnički“ album Pandorina kutija. Nepunih pet mjeseci kasnije Dino je preminuo u svom zagrebačkom stanu na Oranicama od kobne kombinacije tableta za smirenje, analgetika i antidepresiva. Kremiran je i pokopan na Mirogoju, a na njegovom se sprovodu nije nosila crnina.

Pandorina kutija  otvorena je par mjeseci kasnije, a iduće godine nagrađena je s četiri Porina. Iste godine njegova je udovica umjesto njega primila Porina za životno djelo. O tome da spomenute nagrade nisu puka posljedica rasprodaje bola svjedoče uspjesi izdvojenih singlova. “Hipnotiziran” te “Pelin i med”, čiji je autor Srđan Sekulović Skansi, odmah su se svrstale među Dinine najveće hitove, a upamćene su i “Nadahnuće” Željka Banića te “Idem ća k’a i svoj ćaća”. Manji BANG! na odlasku ne bismo mu ni poželjeli.

„Pandorina kutija – ispričana svakodnevica jednog života, jednog mog pogleda (osvrta, kritike, ljubavi, hvale i gorčine), smisao života i svrha postojanja“, napisao je Dino u predgovoru svog posljednjeg albuma.

DINO DVORNIK U BROJEVIMA

Tijekom dvadesetogodišnje samostalne karijere Dino je objavio sedam studijskih i jedan album uživo, a njegove pjesme nalaze se na stotinjak kompilacija, što legalnih, što piratskih. Teško je izbaciti konačan broj njegovih pjesama, jer nisu sve objavljene, ali nema sumnje da je riječ o troznamenkastoj brojci. Nekoliko nedovršenih pjesama u proteklih petnaest godina završili su njegovi prijatelji i kolege.

Premda Dvornika neće pamtiti po kontroverznim političkim stavovima, vrijedi napomenuti da su oni uglavnom proizlazili iz odgoja njegova principijelnoga oca, velikog dalmatinskog patriota. Sa „splitskom dicom“, generacijom splitskih glazbenika iz osamdesetih, od Gibonnija do Marijana Bana, 1991. pjevao je svoju pjesmu “Moj dom”, a s Band Aidom “Moju domovinu”. U predizbornim kampanjama pjevao je 2003. i 2007. godine, prvo za plave, a onda za crvene.

S medijima je oduvijek imao turbulentniji odnos nego s politikom, ali vrlo brzo pomirio se s tim da odnos s novinarima ulazi u opis njegova posla. Svoju privatnost nije štitio prije svega zato što se nije sramio svojih problema, ali i jer se nije htio zamarati time hoće li ga kasnije netko uhvatiti u laži. Stoga su ga skandali devedesetih pratili u spotu, a još godinama kasnije ubirao je plodove tada stvorene reputacije. Najveći odjek imali su njegovi sukobi s kolegama na reprezentativnim estradnim događanjima.

Posebno poglavlje Dvornikova života čine njegove televizijske, filmske i druge uloge. Glumiti je počeo kao dječak uz oca Borisa. Osim u Smojinom Malom mistu ulogu je imao i u seriji Čovik i po, a pojavio se i u Tadejevim Hajdučkim vremenima te dječjem filmu Priko sinjeg mora. O njemu su govorili kao o rođenom glumcu. Stoga su mu vrata filmskih studija ostala otvorena još neko vrijeme. Ljiljana Jojić zvala ga je 1984. da glumi mladića u televizijskoj drami Jedan cijeli ljudski vijek.

„Ajme, majko moja, kako mi je sve to bilo dosadno; za poludit“, komentirao je Dino svoju glumačku karijeru 1989. godine. „Naša kinematografija je sasvim bez mašte; sve se nešto motaju oko ratnih događaja, sela ili sličnih neinteresantnih zbivanja i događanja“, zaključio je. I nekoliko godina kasnije mučio ga je isti problem. Zamijetio je da u hrvatskoj kinematografiji nedostaju novi filmovi za mlade i planirao je napisati scenarij po kojemu bi se takav snimio. No, premda je surađivao na svojima i spotovima svojih kolega, filmom se ipak nije bavio iz toga ugla. Posljednju filmsku ulogu ostvario je 2004. godine glumeći pjevača i narkobosa uz američkog repera Coolija, zaljubljenog mornara u filmu Arsena Antona Ostojića Ta divna splitska noć.

No njegova životna uloga bila je ona u reality showu Dvornikovi, drugom projektu danas vodećih nezavisnih producenata u Hrvatskoj, Nebojše Tarabe i Miodraga Sile iz Drugog plana, produkcijske kuće koja je iznjedrila vrhunske dramske serije Novine, Lozu i Uspjeh.

Taj reality show Dvornikove prikazuje kao prosječnu zagrebačku obitelj koja igrom slučaja nema ništa protiv kamera za svojim obiteljskim stolom, a tata je, kao, slavan. Nadahnuće su im dali MTV-jevi Osbourneovi, ali poseban karakter seriji dale su Dinina supruga Danijela, njegova menadžerica i ljubav njegova života, vjeran pandan Sharon Osbourne te buntovna kći Ella, naša Kelly. Dino je Danijelu upoznao prije no što su njegovi hitovi zaposjeli DJ pultove, a ona nikad nije skrivala da nositi njezine cipele nije lako.

Godine 2006., kada se show snimao, budućnost kćeri Elle bilo je teško predvidjeti. No o poznatoj hrvatskoj influencerici već je tada bilo popularno imati mišljenje. Nema sumnje da je njezin životni put u mnogočemu odraz stavova koje je naslijedila od oca i interpretirala u skladu sa svojim talentima.

Čak i iz današnje perspektive Dvornikovi uspijevaju biti neobično prirodni i zanimljivi. Da je riječ o posebnoj familiji potvrđuje to što se sličan projekt nije ponovio s, primjerice, Huljićima. Dvornikove prije Dvornikovih možete vidjeti i u simpatičnoj emisiji Stane Jeličić Ljubavne priče. Uz to preporučujem vam da pogledate snimku Dininog show programa na Zagrebfestu 1990. godine koju možete pronaći u HRT-ovoj online videoteci.

ŠKRIPAVA LADICA

Tata ili kralj hrvatskoga funka – novinari se pišući o Dini Dvorniku gotovo pa moraju odlučiti za jednu od te dvije apozicije. Meni se obje, onako kako su obično shvaćene, čine prigodnima, ali ne i instruktivnima. Za moj dojam najzaslužniji su domaći DJ-i i sakupljači starih gramofonskih ploča čiji su kolekcionarski napori u posljednjih desetak godina značajno izmijenili percepciju žanrovske muzike u SFRJ – barem kod onih koji za nju mare. Tako je YouTube kanal Peđe Radovića, novinara i DJ-a iz Podgorice, danas riznica zanemarenih glazbenih dragulja s jugoslavenske scene i mnogima prva asocijacija na razgovor o funku na našim prostorima.

Riječki DJ Dr. Smeđi Šećer (David Blažević) još je 2013. godine složio kompilaciju Šta je, tu je… koja je anticipirala dvostruku ploču Jugoton Funk Vol.1 objavljenu 2020. godine i podnaslovljenu „Desetljeće nesvrstanog soula, disca i jazza 1969 – 1979“. Kompilacija koju su uredili Višeslav Laboš i spomenuti Blažević slavi pionirske godine glazbe prožete funkom i drugim utjecajima koji su, zbog ograničenog prijenosa informacija i uskogrudne tržišne kategorizacije, uglavnom ostajali neprepoznati. YouTube, SoundCloud i slične mrežne usluge postale su kičma yugo funk fenomena koji prerano preminuli Dvornik, nažalost, nije ni omirisao.

Kako je onda on „otac hrvatskoga funka“ ako je funka bilo i ranije? Zapravo je jednostavno i nema puno veze s politikom (svojim ga osjećaju i susjedi). Naime njegov i Deanov Kineski zid prvi je bend u Jugoslaviji, koliko znamo, koji je svoju muziku opisao kao funk. Uz to Dino je među prvima prigrlio njegov ritam i zaplesao. Zbog prividne lakoće kretanja à la James Brown mnogi su ga nazivali „crncem u bijeloj koži“, valjda nesvjesni toga da su u SAD-u i Slaveni zapravo obojeni. Ritam je taj koji ga je trajno vezano uz glazbu i u konačnici učinio kraljem. Čak ni intenzivni Oliver Mandić, osamdesetih sinonim za progresivnu i plesnu pop muziku, nije imao njegov dar pokreta, a nemaju ga ni oni koji se danas pozivaju na njihovo nasljeđe.

Kad smo već spomenuli „nasljeđe“, vrijedi napomenuti da izraz „kralj hrvatskoga funka“ podrazumijeva postojanje hrvatskoga funka. Dine nema i nismo više u Jugoslaviji. Što nam je ostalo od hrvatskoga funka? Koje su šanse da prosječan fan Dine Dvornika navede dva-tri imena povezana s tom oznakom? Znače li vama što The Bastardz, Jinxi, Songkillersi, stari Mayales, mlade Divas? Kad se sve zbroji i oduzme, to je najbolje što je hrvatski funk dao. Nije nimalo loše, ali podcrtava to da je funk gotovo uvijek samo djelić priče.

Stoga je najprikladniji uvod u hrvatski funk zapravo kultna kompilacija Lagano, lagano… iz 1995. godine, jedno od prvih izdanja Aquarius Recordsa, izdavačke kuće nastale u sklopu klupske scene. Dino Dvornik bio je ljepilo drugog izdanja Lagano, lagano… Dvije godine kasnije na kojem se pojavljuju i mlade nade hrvatske rep scene Blackout Project, Sick Rhyme Sayazz (Bolesna braća) i Tram 11. Možemo ga povezati i s crodanceom, ali samo zato što je nadahnuo pjevače koji su vrlo mladi zabljesnuli u tom kontekstu. Među njima se ističu Nina Badrić i E.T. s Vannom, kojima je pomogao aranžirati vjerojatno najveći banger devedesetih – “Tek je dvanaest sati”.

Funk – dance – house – hip hop. Unutar tih žanrovskih ograda dogodili su se dueti i suradnje s Josipom Lisac (“Rušila sam mostove od sna”), Ivanom Banfić (“Nag”), Vandom Winter (“Ne znam kome pripadam”), Markom Lasićem Neredom (“Probaj sve”), Marinom Ivanovićem Stokom i Songkillersima na više pjesama te Harisom Čustovićem na njih još nekoliko. Malo izvan tih ograda nastale su ponajbolja navijačka “Malo nas je al’ nas ima” s Borisom Novkovićem i božićno-novogodišnja “Sretan Božić, sretna Nova godina” s Davorom Gopcem. Manje poznate, ali ne i manje vrijedne ostale su njegove suradnje sa Snežanom Mišković Viktorijom (“Od Splita do Beograda”) i Rambom Amadeusom (“Glupi hit”). Na koncertu Ritam Kiše, održanom 1993. u sjećanje na Karla Metikoša, Dino je zapjevao i rock’n’roll.

Ako postoji ladica muzičara koji pričaju viceve na koncertima, Dinu možemo ubaciti i u nju. Čak i uz ekstenzivno nabrajanje ovim tekstom nismo uspjeli obuhvatiti sve glazbenike s kojima se družio. To sugerira da su ga kolege, usprkos njegovoj konfliktnoj naravi, rado imali. Naravno, dugi niz njegovih suradnika trebao bi započeti i završiti „splitskom dicom“, ali o njima smo već pisali. No ne bismo trebali zaboraviti druge splitske ljude! Naime godine 2008. objavljena je kompilacija Borisovih pjesama Čovik i po, nazvana po istoimenoj seriji. Na njoj su se našle Runjićeve skladbe “Mille non piú mille” i “Mlado ludo, staro bez pameti” za koje su tekstove napisali Jakša Fiamengo i Momčilo Popadić, a na kojima je s ocem pjevao i Dino.

Stihom „mlado ludo, staro bez pameti“ mogli bismo započeti razgovor o njegovoj životnoj filozofiji koja je vrlo često dolazila do izražaja u intervjuima. Naime Dino je snažno vjerovao u nepobjedivost mladosti. „Bitno je da na mladosti ostaje život,“ rekao je tijekom žustre rasprave o techno glazbi u Latinici ’95. godine, naglasivši da je mladost u većini te da stoga upravlja tržištem i trendovima. Također, da se još jednom vratimo na Nightmare Stage, i to u trenutak iz 2002. kada Malnar kaže Neredu i Stoci da je „ljubomoran što su mladi, lijepi i gnjevni“, a Dino mu dobacuje da nije jedini. Kult mladosti u našem je vremenu sveprisutan, ali rijetki su domaći glazbenici koji su u tolikoj mjeri htjeli ostati relevantni mlađoj publici i polagali nade u to da će ih ona u konačnici „spasiti“.

No osim na mladost Dvornik je računao i na pojavu novih svestranih genija, partnera kao i konkurenata. „U muziku ne treba uvesti pet zgodnih i talentiranih momaka koji ne znaju kako da se obuku, ošišaju, kakve patike da nose jer su previše mladi. Potreban je tim profesionalaca koji znaju svoj posao“, rekao je uoči izlaska svoje druge ploče da bi samo četiri godine kasnije komentirao da kod nas glazbenik puno toga mora raditi sam. „Kad bih živio u Londonu ili negdje vani, možda ne bih bio ovakav buntovnik kao što sam sad. Ali nisam buntovnik zbog toga da bih se svađao s nekim i da bih nekoga vrijeđao, nego zbog toga da bi napredovao.“ (VL, 8. 4. 1994. / br. 10995)

Bi li Dino Dvornik vani stvarno imao svjetsku karijeru, nije na nama da znamo. No na njegovom smo primjeru barem naučili da talent nije dovoljan za izgradnju jedne takve. Ipak, ne trebamo biti nezahvalni. Od njega smo na kraju dobili više no što smo tražili. Ostala nam je muzika, dar koji ne prestaje darivati i utješna spoznaja da smo s njime dijelili tu presječenu vremensku liniju.