16
lis
Intervju

Miriam Cutler: "Nikad nisam željela biti dijelom neke ‘tvornice glazbe’"

Miriam Cutler

Miriam Cutler

share

Miriam Cutler, američka skladateljica, jedno je od najvećih imena filmske glazbe, osobito u svijetu dokumentarnog filma. Tri puta je nominirana za nagradu Emmy, radila je na mnogim uspješnicama kao što su RBG, The Hunting Ground, Love, Gilda, a zajedno sa skladateljicama Laurom Karpman i Lolitom Ritmanis 2014. godine osnovala je Alliance For Women Film Composers, snažnu platformu koja promiče žene u industriji filmske glazbe.

Članica je izvršnog odbora američke Akademije (koja dodjeljuje Oscare), kao i Televizijske akademije (koja dodjeljuje Emmyje). Ovog rujna došla je u Split kao članica žirija koji je odlučivao o Camille Awards, nagradi za najboljega europskog filmskog skladatelja, a mi smo se družili uz vrlo ugodan razgovor uz cezar salatu i čaj, kada je za portal Glazba.hr otkrila detalje iz svoje vrlo bogate karijere.

Kad govorimo o skladanju glazbe za filmove ili serije, ljudima najčešće na pamet padne muški dio skladatelja. Bi li rekla da je broj skladateljica u svijetu malen?

Više ne. Mislim da sve više dobivaju svoj glas, pogotovo i otkako imamo Alliance For Women Film Composers, zato smo i pokrenuli to. Kad sam ja započela svoju karijeru prije tridesetak godina, teško da je ijedno žensko ime bilo uistinu vidljivo u tom svijetu. Možda tek nekolicina, poput Nan Schwartz, Rachel Portman, Shirley Walker, evo one su možda jedine za koje sam ja tada čula.

Započeli smo cijelu ovu priču s Alliance For Women Film Composers, između ostaloga, i jer smo se umorili od te statistike, tog manjka ‘raznolikosti’ u industriji, uključujući, primjerice, i malen broj redateljica. Tražili smo i uzroke takve statistike i uvijek bismo došli do istog odgovora: žene se jednostavno nisu mogle probiti zbog toga što bi ih ‘netko’ na tom putu zaustavio, bio to studio, producent, PR kadar itd. I one bi jednostavno odustale.

Žene se jednostavno nisu mogle probiti zbog toga što bi ih ‘netko’ na tom putu zaustavio, bio to studio, producent, PR kadar itd.

Što misliš da se onda danas promijenilo?

Mnogo toga se dogodilo u zadnje vrijeme. Tehnologija se mijenja, napreduje. Samim time se otvaraju mogućnosti za čitav niz osoba koje nisu ranije imale pristup skladanju glazbe. Evo, primjerice, ja. Da nema tehnologije, ne bih nikad mogla raditi kao filmska skladateljica jer ne radim po principu ‘olovke i papira’, ne pišem note. Međutim, razvojem tehnologije mogla sam na svom kompjutoru razviti svoje glazbene ideje. Samom takvom vrstom promjene došlo je i do većeg interesa među ljudima koji su se također htjeli izraziti.

Međutim, na drugoj strani vage došlo je do gubitaka poslova među glazbenicima koji se nisu mogli nositi s jeftinim semplovima. Imala sam jednog prijatelja, uspješnog glazbenika koji je često odrađivao svakakve gigove, međutim, jednostavno nije bilo dovoljno posla ni za njega ni za mnoge ostale. Također, potrebna je drugačija razina izvođačke vještine za snimanje u studiju, osobito za snimanje filmske glazbe.

Sve se to, pak, događa u isto vrijeme kad i čitava ova situacija s manjkom raznolikosti, kao što je bila i ona antikampanja #OscarsSoWhite.

Što bi istaknula kao glavne izazove kod filmskog skladanja, neovisno o rodu i spolu?

Financije mi prvo padnu na pamet, odnosno, budžet. I tu je opet iznimno mnogo faktora. Mislim da je i drugačija situacija u Europi nego u SAD-u. A pogotovo i dolaskom streaming servisa, poput Netflixa. No, budžet je uvijek prvi. Teško je stvoriti dobru glazbu za film bez dovoljnog budžeta. Nije stvar samo u količini novca nego i poštovanju koje se tim novcem iskazuje.

Teško je stvoriti dobru glazbu za film bez dovoljnog budžeta – nije stvar samo u količini novca nego i poštovanju koje se tim novcem iskazuje

S druge strane, postoji i situacija kad se kupuje sva sila najnovije tehnologije, poput Dolby Atmosa (tehnologija specifičnog miksa zvuka koji daje dojam trodimenzionalnog prostora, op. a.), a ne koristi se na način na koji bi trebala. Kao da se tehnologijom pokušava zamijeniti pravo znanje.

Kako je tebi osobno biti nezavisnom skladateljicom?

Sama sam to odabrala. Nikad nisam željela biti dijelom neke ‘tvornice glazbe’ ili ispod nekih ljudi koji odlučuju o tome koju će glazbu povući s koje proizvodne trake.

Kad čujem, na primjer, da su neki veliki studiji odbacili glazbu jednog Thomasa Newmana ili nekog drugog skladatelja s A-liste, i to nakon što su već utrošeni milijuni dolara za stvaranje i snimanje te glazbe – što onda znači da se ta glazba nije uopće revidirala kako treba na samom početku, jer ne postoje adekvatni ljudi za to – onda vam to govori da nešto nije u redu sa sustavom. A takvih je slučajeva mnogo. A i kad smo već kod blockbustera, zadnjih godina oni se masovno proizvode, mislim da su se ljudi generalno već umorili Marvelovih filmova.

Kad čujem da su neki veliki studiji odbacili glazbu skladatelja s A-liste nakon što su već utrošeni milijuni dolara za stvaranje i snimanje te glazbe, to govori da nešto nije u redu sa sustavom

Je li drugačije skladati glazbu za dokumentarce u odnosu na ostale filmove?

Ne koliko je to nekad bilo. Dok je sadržaj dokumentarca uvijek bio u prvom planu, zadnjih se desetljeća znatnije mijenja i sâm stil snimanja istih, istovremeno i glazba postaje individualnija. No uvijek ima redatelja ili producenata koji se jednostavno boje uvrstiti glazbu u dokumentarni film. Ili da studio povuče film jer je riječ o Donaldu Trumpu.

Koji su ti najdraži skladatelji, imaš li favorite?

Hm, ne bih sad izdvojila samo jednoga, ali jako volim glazbu koju su radili Bernard Herrmann, Jerry Goldsmith, Nino Rota… Rota je imao izniman smisao za komediju i ironiju. Randy Newman i Thomas Newman su divni. Volim ih slušati.

Već godinama imaš i agenta i publicista, koja je prednost toga?

U načelu sam uvijek sve radila sama po pitanju projekata koje sam dobivala. U mom slučaju je poanta bila da se sve učini jednostavno više zabavnim. I s menadžerom i publicistima, da život učine zabavnijim. Uostalom, potrebno je katkad i posložiti sve stvari vezane uz posao, a kad se to ne radi kako treba, može nastati kaos. Zato je dobro imati nekoga – kad imaš mnogo posla – da ti pomaže sa svime time. Ali uistinu je potrebno da u svemu tome ta osoba bude odraz tvog karaktera i tvojih želja.

Mijenja li se s vremenom i tvoj pristup poslu onda?

Zanimljivo. Svakako bih rekla da što sam starija želim raditi samo projekte koji mi se stvarno jako sviđaju. Naravno da je uvijek bitan taj financijski faktor, ali nekako sve gledam izvan toga. Jako sam povezana s ljudima s kojima radim, svojim redateljima. Nekako ne želim tražiti više novaca od onoga što već postižem samo da bih bila u nekom većem projektu.

Nije me briga da budem neki celebrity i da zarađujem hrpu novaca. Mene jako veseli stvarati glazbu za sve moje suradnike i baš mi je stalo da od mene dobiju najbolji mogući score. Isto tako mi je, kao što rekoh, jako stalo da ja osobno volim taj projekt na kojem radim. Sve drugo bilo bi jednostavno – bolno.

Ne želim tražiti više novaca od onoga što već postižem samo da bih bila u nekom većem projektu

Pa ipak, ne bih nikada mijenjala nešto u prošlosti, sve je to značilo nešto i utrlo ovaj put kojim sada hodam. Izgradila sam svoj stil, i životni i profesionalni.

Također, nedavno sam uzela godišnji, i to od tri mjeseca. Amerikanci nikada nisu na godišnjem, nikada ne uzimaju slobodno vrijeme, jednostavno ne znaju to raditi. Uvijek postoji neki razlog, joj moram na neki festival, joj uletio je još jedan projekt… Pa i ja, evo ova tri mjeseca odmora bilo je prvi put u karijeri da sam sebi priuštila tako nešto. A i s godinama je to došlo. Jednostavno ti i tijelo daje signale, kao da ulaže prigovor na količinu posla. Volim opuštena jutra, volim prošetati sa svojim psom, vježbati, volim slaviti rođendane…

A imaš li onda neke ambicije, neostvarene želje

Pa rekla bih da sam ostvarila sve svoje ciljeve. Ponekad imam neke zamisli da bih voljela napraviti mjuzikl.

Nešto kao klasični mjuzikl, u stilu Andrewa Lloyda Webbera ili Disneyjevih animiranih filmova?

Ne, ne. Više kao neku komediju, nešto progresivno, pametno, možda nešto poput satire.

Koja ti je onda sad dinamika što se tiče projekata i profesionalnog života općenito?

Pa evo sad trenutno uživam u ovom ručku s tobom. (smijeh) I cijeli ovaj event u Splitu, lijepo je biti dijelom toga. A što se tiče skladanja, stvarno volim dobiti neki projekt, to je baš uzbudljivo. I uvijek mi bude primamljivo kad dobijem neki poziv s nekom ponudom, pa onda volim malo istraživati sve oko toga. Ali gledam na to da mi dinamika u poslu ipak bude manja.

…usput, digresija, moram ti reći koliko su rajčice dobre u Hrvatskoj. (smijeh) Dakle, u Americi su sranje. Kao da jedeš plastiku. Bio mi je preporod kad sam ih probala kod vas u Hrvatskoj.

To je isto neka vrsta blagoslova, primijetiti upravo te stvari. Svjesno uživati u okusu rajčice!

Apsolutno se slažem. Baš u iskorištavanju svakog trenutka. To je kao izreka, no to naučiš tek s godinama. I zbog toga sam, zapravo, poželjela ipak manje raditi. A to je i teško, jer moj posao je ipak moj život, i baš taj posao je ujedno i odraz mene, onoga što ja jesam. Ali baš volim ovako putovati, stjecati nove prijatelje. Magično je.

 

Moglo bi Vas zanimati