Miro Buljan jedan je od najproduktivnijih i najuspješnijih hrvatskih autora pop i zabavne glazbe.

Gitaru svira od djetinjstva, a već potkraj osnovne škole počinje svirati po grupama i pisati pjesme. S dvadesetak godina započinje rad u tonskom studiju, gdje pronalazi najbolji način kreativnog izraza.

Boris Novković, ET, Divas, Emilija Kokić, Nina Badrić, Sandi, Giuliano, Vlado Kalember, Ivan Mikulić, Mišo Kovač, Doris Dragović, Maja Šuput, Tony Cetinski, Toše Proeski, Neda Ukraden, Tijana Dapčević i Valerij Leontijev samo su neki od izvođača s kojima je surađivao. Prepjevi njegovih pjesama našli su se na hit–ljestvicama Rusije, Rumunjske i zemalja Beneluxa. Pridruženi je član Hrvatskog društva skladatelja od njegova početka, a redovni od 2003. godine. Danas djeluje i kao dopredsjednik Hrvatskog društva skladatelja te predsjednik autorskopravnog odbora Hrvatskog društva skladatelja.

S Mirom smo se našli u njegovu studiju u Zagrebu, na njegovu radnom mjestu, kako sâm kaže, kako bismo porazgovarali o njegovim počecima, autorskom radu, poziciji autora u glazbenoj industriji danas te mnogobrojnim više ili manje aktualnim temama.

„Po mojoj definiciji to što radim nije umjetnost, već primijenjena umjetnost”

Krenimo od samih početaka, kako je izgledao Vaš glazbeni život prije nego što ste postali profesionalni autor?

Znaš kako, ljubav i strast je pokretač svega u životu. Od privatnih do poslovnih odnosa. Ta neizmjerna ljubav i želja u meni da budem isključivo u glazbi, ali ne s pjevačke strane da me ljudi vide i prepoznaju, već s ove druge strane koja, takorečeno, servisira izvođače i sve one koji su na prvoj liniji. Htio sam biti pozadinski čovjek jer nisam dovoljno – možda će zvučati malo grubo – lud i trknut da se popnem na pozornicu i da isijavam. Jednostavno se smatram normalnom osobom, a ovo što radim ne volim mistificirati. Ne smatram to ničim posebnim.

Po mojoj definiciji to što radim nije umjetnost, već primijenjena umjetnost. Mi primjenjujemo umjetnost kako bismo zabavljali ljude. Mnogi iz moje branše vole reći da je to umjetnost, no ja to ne bih nazvao tako, mislim da je to baš primijenjena umjetnost. Umjetnost smatram za neke druge sfere. Ljubav, strast i moji snovi na nekoj energetskoj razini su me doveli točno tu gdje sam sada i gdje sam i htio biti. Počeo sam krajem osamdesetih, početkom devedesetih volontirati u studiju Senne M… puno je godina prošlo, ali ne osjećam se tak staro! (smijeh) Bilo je tu svega. Kad smo počeli raditi, tehnološki gledano iz današnje perspektive, to su bile danas užasno zastarjele stvari.

Nije bilo računala, mislim, jest, na nekoj rudimentarnoj razini. Tada si morao znati. Nije bilo kao danas, jer danas ne moraš znati. Danas moraš znati slagati kockice na računalu. Prije je talent išao kroz kreaciju, a danas talent ide kroz tehničku manipulaciju. On je i dalje tu, ali kreacija nije više toliko dominantna. Ja sam iz vremena kada je to bilo bitnije. Kada sam počeo, znali bismo snimiti kompletnu ploču – kompletno izvježbati u sedam dana pa snimiti i izmiksati u daljnjih četiri-pet. To je danas znanstvena fantastika.

Danas se jedna pjesma radi milijarde dana, jer računalo pruža neograničene mogućnosti da sve detalje pilaš do besvijesti. Od slova č do slova t, do zvuka one trzalice na gitari… neograničene su mogućnosti. Onda se u toj silnoj neograničenosti izgubi kreativnost. Kad sam počeo, sve je bilo jednostavnije, a i dalje pjesme iz tog vremena žive. Hoće li ove iz današnjeg vremena živjeti – ne znam, vidjet ćemo za jedno deset, petnaest godina.

Svaka generacija ima svoje heroje, tako da će vjerojatno i ove današnje pjesme i tada živjeti. To je kratki sažetak kako sam počeo u studiju Senne M. Svirao sam okolo-naokolo, studirao, svirao, studirao, svirao… Molio sam Boga da mi upali glazba, jer nisam volio to što sam studirao, a studirao sam pravo. Neuspješno, jer previše volim glazbu. Evo, na kraju mi se to i dogodilo.

Miro Buljan/Matej Grgić

Koji su vam tada bili glazbeni uzori?

Volim muzikalnost, volim bogatstvo harmonije. Da se ne kreće sve u istim harmonijskim stupnjevima – prvi, treći i peti, paralelni mol, što je danas dominantno od Eda Sheerana do Charlieja Putha, do svih raznih pjevača. Svi se hitovi danas mogu otpjevati na iste harme. To prije nije bilo moguće. Odrastao sam na Beatlesima. Kod njih su pjesme na početku karijere možda bile slične, ali kasnije su sve pjesme postale kompleksne. Melodije su bile raznolike i bogate, a sve je bilo jako prijemljivo za dušu, srce i uho. I sve je bilo u kratkoj formi od tri, četiri, pet minuta, kao i danas. To se nije bitno promijenilo. I, naravno, nakon Beatlesa dolazi plejada glazbenika. Ali, rekao bih, Beatlesi i ABBA. Obožavam ABBU. Došli su kasnije u moj život, ali izuzetno su utjecali na mene. To je tako prekrasna glazba. Toliko jednostavna, divna, lijepa, plesna, opijajuća za srce i dušu da boli glava! U to vrijeme sam, kao i svaki mladić, imao i neke buntovne idole, tipa Doorsi ili Rolling Stonesi.

Oni su mi uvijek bili neki pandan Beatlesima, no kako smatram da u naravi nisam divlji, Stonesi su mi bili okej. To je brijačina, super muzika, ali nema dovoljno zavodljivih harmonija, nema dovoljno sviračkog umijeća, dovoljno poznavanja harmonija… Prebanalno mi je to. Rolling Stonesi su ludilo, ali nisu mi bili kao Beatlesi zbog harmonijske jednostavnosti. Kroz osamdesete su strašno na mene utjecali svi hitovi osamdesetih. Toto, Michael Jackson… svi heroji tog vremena. Vidim da je sada uz The Weeknda, pa čak i prije njega, počeo povratak na beatove osamdesetih.

No Weeknd je veliko ime pa je to uspio u potpunosti isfurati. Danas ne možeš isfurati nešto da bi postao velik, već moraš biti velik da bi nešto isfurao. Ali, dobro, takvo je vrijeme. Dopao mi se taj zvuk osamdesetih nakon zamornih sedamdesetih. Nije sva glazba sedamdesetih zamorna, ali većina jest. Dobra je, ali dugo traje, opterećuje silnim soliranjem, moraš razmišljati o njoj i tako dalje. Stigla je jednostavnost osamdesetih s kratkim formama sa začetkom digitalnih tehnologija i vrhunca analognih zvukova. Ta mješavina je prekrasna. Ima antologijskih pjesama koje i dandanas klinci slušaju i uživaju u njima. Nema mnogo takvih pjesama iz devedesetih. Digitalno je danas prevladalo analogno, no ta neka nepravilnost u zvukovima tada je valjda stvarala magiju. To je nešto što je utjecalo na mene.

„Tony i Toše moji su intimni vrhunci”

Odrastao sam na zapadnoj glazbi, nikad nisam slušao ex-jugoslavensku glazbu, to mi je sve bilo očajno. Osim novog vala. Film, Prljavo kazalište, Parni valjak… Bilo je par dobrih grupa i iz Beograda kao što su Šarlo Akrobata, Idoli… Recimo, sarajevske bendove iz onog vremena nisam volio. Sada shvaćam da je to također fenomenalna glazba, ali u nekoj mladenačkoj fazi mi je to bila ljiga. Crvena jabuka, Zabranjeno pušenje… to je stvarno dobro. Nisam čak ni Bijelo dugme slušao, bilo mi je to, da budem iskren, previše glupasto. Ako kažem čobanski ispast ću ja čoban! (smijeh) Nije me povezivalo s tada željenim zapadom. Previše me vuklo na neki istok. No s ove vremenske distance vidim da je to genijalno, ali me novi val baš fascinirao.

Zatim sam okolo naokolo svirao puno gaža i skužio da se moj film baš i ne poklapa s većinom ljudi na terenu. Jer, ljudi na terenu… mi živimo ovdje, a ne na zapadu. Moramo se prilagoditi situaciji. Zbog toga sam krajem osamdesetih počeo razmišljati na neki drugi način. Uvidio sam da je ipak bitno da sviraš našim ljudima.

Tako je nekako došlo do suradnje s grupom ET koji su prije mene bili kao i ja, totalno zapadni zvuk. Rap brija iz tog vremena, početka devedesetih. Darko i Adonis bili su najžešći reperi, a Ivana je bila štovateljica Whitney Houston.

Ja sam u taj njihov užasno amerikanizirani mentalni sklop i razmišljanje o tekstovima i glazbi donio taj svoj pristup. Tada sam uključio balkanajzer! Neke sam svoje melodije ugurao u njihove i zajedničkom smo sinergijom uspjeli napraviti mala remek-djela koja i dandanas traju. Od ”Tek je 12 sati” na dalje.

Jer, da nije bilo toga, sumnjam da bi se ovaj hit uopće dogodio, budući da su oni bili užasno američki orijentirani, a pjevali bi na engleskom. Tako se sve poklopilo. Jedino mi je žao što su im karakteri bili, onako, mladenački nabrijani, pa nisu mogli opstati malo dulje (smijeh). Ali, tako je kako je.

Pazi, ja sam gitarist, a to je sve elektronska glazba. Adapt or die. To je tad bilo in, pa sam napravio puno dance produkcija i projekata. I u nekim intervjuima su me nazivali kraljem dancea, a ja s danceom nemam veze, ja sam teški roker! (smijeh)

Tako je kako je, moraš se prilagoditi. I onda je došla ta neka faza kad je taj dance zamro, stao je, jer sve ima svoje uspone i padove. Onda se vratio povratak akustične svirke, pa je žižu interesa došao mirniji pop. Tu sam napravio velike suradnje s Tonyjem Cetinskim, s Tošom Proeskim… Tony i Toše moji su intimni vrhunci. To je glazba u kojoj najviše uživam, gdje se svira, gdje je šareno, gdje su bogate harmonije, gdje nije sve ponavljanje. Imam dosta velikih hitova kod Tonyja koji imaju barem dvadesetak harmi. I to su uspješne pjesme, znaju ih ljudi. Kao i kod Toše. I sad, posljednjih petnaest godina, radim i dalje, ne mijenjam svoj film, jedino što malo osuvremenim zvuk i to je to.

Miro Buljan/Matej Grgić

„Tko je danas zvijezda? Nitko više nije zvijezda.”

Je li bilo lakše progurati neki projekt u mainstream vode početkom devedesetih nego što je to danas?

 Je, bilo je osjetno lakše. Manje je bilo svega. Kažu Englezi, less is more. To se može odnositi na glazbu, ali bogami i na sve ove društvene mreže i digitalni svijet koji ima nevjerojatnu količinu svojih pravaca i istina. Svatko se kune u nešto. Od svih tih silnih pravaca, TikTokova, YouTubeova, ovih-onih kanala, neograničene su mogućnosti konzumiranja glazbe koje se nude današnjim klincima za sitne novce. Ne dešava se da se svi ti pravci ukrižaju u jednoj točki u kojoj bi se trebao nalaziti netko tko će postati mega zvijezda. To danas ne postoji. Tko je danas zvijezda? Nitko više nije zvijezda. Ima možda netko tko je malo više uspio, kao na primjer Matija Cvek, ali još uvijek to nije to. Ako nastavi ovim putem i ako se dogodi da se ukriža u toj jednoj točki da pogodi sve platforme, onda ćemo pričati o nekim drugim parametrima. No za sada ga nema!

U ono vrijeme je to bilo jednostavnije, nije bilo silnih streaming platformi. Bilo je osjetno lakše, jer je fokus i vas novinara bio drugačiji i uži. Sada kada je širi fokus, o kome da pišete sada? Tada si imao jedan osnovni kanal komunikacije. Mi smo sami međusobno filtrirali tko bi mogao uspjeti. Onda su se u njega ili nju uložila sredstva – što novčana, što emotivna – u svim aspektima industrije. Zato ih je na tržištu bilo samo troje-četvero, i tako je lakše uspjeti.

Danas više ne znam kako kome pomoći. Da imam milijardu eura, ne bih u nikog uložio. Jednostavno bih svakom rekao: „Hajde ti studiraj, sviraj usput, pa ak se desi – desi“. Čak da mi sada ponovno dođe Toše Proeski osobno, i njemu bih to rekao. Jednostavno je previše svega.

Glazba je izgubila vrijednost jer je prejeftina. Imaš za pet-šest-sedam eura mjesečno 120 milijuna pjesama na nekom servisu. To je šezdeset eura godišnje. To je za deset godina šesto eura. Ti si nekada za šesto eura mogao kupiti dvadeset CD-ova. To je 240 pjesama, eventualno, recimo dvjesto pjesama za šesto eura. Sada za šesto eura imaš 120 milijuna pjesama cijeli život. To je nevjerojatno.

Ne razumijem koji je to matematički model da itko od toga može zarađivati. To su tolike decimale… Nula zarez šesnaest nula pa onda neki jedan cent. Tu je borba za autore i izvođače. Sada je u totalu više novaca u poslu, ali puno manje po pojedincu. Više novaca imaju samo velike firme, megakorporacije. Ali mi koji živimo od toga nemamo, tako da… tu smo gdje jesmo.

Miro Buljan/Matej Grgić

Koji je vaš stav oko raspodjele prihoda na streaming servisima?

Ovo što trenutno dobivaju autori je smiješno i mizerno. Ljudi brkaju tko je autor, a tko izvođač. Ne znaju da iza nekog ogromnog broja slušanja stoje autori, koji su također ljudi od krvi i mesa, i koji imaju svoje obitelji, snove, ljubavi, strahove i žive od toga. Od sto posto ukupnih prihoda, sad ću vjerojatno fulati postotke, da dvanaest posto ide autorima. Ovisno kako je koja zemlja uspjela isposlovati. Koja to djelatnost na svijetu postoji da ti je osnovan repromaterijal samo u deset posto troška? Mislim da je omjer u mljekarskoj industriji barem trideset posto. Ovo je smiješno malo.

Oni su preveliki, vrte milijarde i onda kada im dođu tamo neke male zemljice… Za njih je mala zemlja i Francuska, to je takva razina. Njima je tržište cijeli svijet. Kada bi mogli razgovarati s predstavnikom svijeta, samo bi taj mogao nešto ispregovarati. A tko je taj koji će predstavljati svijet? To je dugotrajna borba. Mnogi se veliki autori bune. Paul McCartney recimo. Traže veće postotke, a, realno, oni su jedini koji to i mogu isposlovati. Netko, na primjer, kao što je Ed Sheeran. Mi odavde ne možemo ništa, tu smo gdje jesmo.

Dolazi i do rasprodaje kataloga…

Da, da, prodaju kataloge jer su već u određenim godinama i misle si, laički rečeno, ide sve k vragu, bolje da uzmemo lovu i ostavimo sve djeci i obitelji jer ovo sve počinje biti smiješno. Less is more. Glazba je postala Zara, previše je svega za sitne pare.

Obeshrabruje li to ljude da se profesionalno krenu baviti glazbom?

Branimir Mihaljević i ja smo vjerojatno najmlađi autori koji žive isključivo od toga. Autora ima, ali teško da mogu živjeti od toga. Možeš recimo dobiti petsto-šesto eura mjesečno i jedva krpati kraj s krajem. Ima brdo novih autora, ali nitko se ne može uspostaviti tako da počne dovoljno brzo zarađivati da može opstati i dulje u ovom poslu. Novac treba autorima ne da se obogate, već da mogu dalje investirati i širiti svoju priču.

„Možeš gurati svoju urbanu priču i biti fora klincima na streamingu, ali narod ne možeš zeznuti” 

Danas možemo u Hrvatskoj prepoznati tri vrste publike: radijsku, koncertnu i digitalnu. Gdje se pozicionirati kao autor, na koji se segment najbolje fokusirati?

Evo, za sada imamo samo konkretan slučaj Matije Cveka, koji je uspio par tih linija ukrižati, ali još uvijek nije kompletno da ga poznaju baš svi. Ne znam što bih rekao. Osobno mi je najbolje rješenje ono političko – nikad ne možeš zeznuti narod. Narod je onaj koji presudi.

Možeš gurati svoju urbanu priču i biti fora klincima na streamingu, ali narod ne možeš zeznuti. Najbolje je rješenje slušati sebe, svoje emocije, slušati svoje snove i ostvariti ih. Ponekad trebaš posoliti snove dozom realnošću. Kao što sam se i ja krajem osamdesetih suočio s realnošću.

Tako da je moj najbolji savjet za sve one koji danas počinju – neka furaju svoje snove, ali ipak da se drže realnosti jer… Gledaj, svi su urbani, koriste streaming, a kada se idu zabaviti – pjevaju pjesme osamdesetih. Pogledaj samo koncertnu djelatnost prošle godine, svi najveći koncerti su oni starijih izvođača. Oni imaju pjesme koje svi žele čuti. Uopće ne furaju najmoderniji trend. U moje bi vrijeme najviše radili novi izvođači. I to je bilo pravilo do negdje 2005., 2006., kada je krenuo pad popularnosti CD-a. Novi izvođači su do tada bili koncertno najjači. Sad su to samo stari.

Miro Buljan/Matej Grgić

Cro dance glazbu danas često nazivaju trashom. Je li vam to simpatično ili vas vrijeđa?

Je, je simpatično mi je. Pa jest malo trash kad pogledaš. Nije to trash glazba već vizualizacija tog vremena. Funky je nekako. Mislim da se naziva tako prvenstveno zbog spotova. ET se izdvojio tu, oni su posebna priča jer su ulagali u spotove. Za ono je vrijeme to bilo na nekoj višoj razini.  Ali sve ostalo jest bilo malo treš. (smijeh) Vidiš, klinci to i danas vole. Meni je mali u osnovnoj školi i kaže, tata, pa svi znaju ove tvoje pjesme iz devedesetih!

Čitao sam interesantan izvještaj krovne europske glazbene organizacije koja je radila analizu slušanosti pjesama na streaming platformama na ogromnom broju uzoraka. Rezultati su pokazali da se najviše slušaju pjesme osamdesetih. Nove se slušaju samo tri mjeseca, nakon čega izdominiraju osamdesete.

Prije, kada se glazba kupovala, najviše se pola godine slušalo ono što se tad kupilo pa je još jedno tri godine to isto bilo aktualno, a tek je zatim uslijedio stariji katalog iz, recimo, šezdesetih. Sada se samo tri mjeseca vrti A katalog i onda dolaze osamdesete. Ostao sam zapanjen! Za starije zlatno vrijeme tek dolazi! Ne kaže se uzalud da je to zlatno doba! (smijeh)

Surađivali ste s mnogobrojnim tekstopiscima, najviše su se istaknule suradnje s Nenom Ninčevićem, Antonijom Šolom i u posljednje vrijeme s Vašom suprugom Sonjom. Što je, s kreativne strane, zajedničko, a koje su razlike u ovim suradnjama?

Zajedničko je da sam ja tim svim pjesmama njihov zajednički nazivnik. S različitim autorima teksta imao sam uvijek velike uspjehe. Ne pogodim uvijek, ali mi je postotak uspješnosti solidan. Osjetim riječ koja najbolje odgovara određenom trenutku. Zato mnogi tekstopisci, poput Nene Ninčevića, nemaju uvijek iste pjesme. Sa mnom rade na jedan način drugačije, s drugima drugačije.

Kako i sâm pišem tekstove, često znam tekstopiscima reći temu pjesme. Neno i ja smo zajedno napravili pjesmu ”Blago onom tko te ima” za Tonyja. Sjedili smo na terasi njegove roditeljske kuće u Trogiru. Jednostavno je bio jedan prekrasan večernji moment, Tony je baš zvao da mu nedostaje još jedna pjesma za album. Dugo sam u glavi vukao tu neku melodiju koja mi je bila odlična, ali nisam nikako mogao potrefiti tekst. Neno i ja smo sjeli i pjesma je nastala za pet minuta. Nisam mu dao nikakvu smjernicu. Samo je izašlo. Čaša vina i idemo. Tup! Ako je deset minuta bilo!

Opet, konkretno u slučaju Tonyja, za ”Neka te odvede” – koju sam također radio s Nenom – rekao sam mu da imam viziju da ona i on sjede za nekim šahovskim poljem te da se njihove interakcije i svi problemi raspliću kroz provlačenje poteza na šahovskom polju. Takav želim da bude tekst. Igra je pri kraju, samo potez ili dva, par nevažnih figura, kralj i kraljica. To mi je bila vizija. I tako je nastao taj tekst. Na primjer, stihove za pjesmu ”Opet si pobijedila” sam napisao doslovce u trenutku, kao da mi ga je netko diktirao. Jednostavno je samo došlo. Ne mogu to objasniti.

U glazbi više nemam inspiraciju. Dobro poznajem harmoniju i lako mi ide to slaganje. U tekstovima, koji nisu moja srž, već mi treba inspiracija. Taj moment, to je možda već neki „dodir“, premda ne volim mistificirati stvari. Neko uzbuđenje se pojavi, samo ide iz mene. Kao da sam zatvorio oči i ruka sama ide. Svi to mogu napraviti, ali nekom uspije, a nekom ne.

„Svaka pjesma može biti hit ako je riječ o talentiranom autoru” 

Kada i kako znate da će nešto biti hit? 

Svaka pjesma može biti hit ako je riječ o talentiranom autoru. Kod Tončija, recimo. Samo je pitanje je li pogodio izvođača, je li izvođač u dobroj fazi, je li pravi menadžer u tom momentu koji isto tako gleda, kakva je situacija na tržištu, je li pjesma prilagođena vremenu, i tako dalje. Ima nekoliko parametara koji utječu.

Kod manje talentiranih kolega je pitanje slučajnosti. Puno puta sam fulao, neke pjesme koje su izvanserijske dao sam krivim izvođačima. Nisu oni krivi, oni su odlični, ali nije bio naš moment, hajdemo tako to reći. Ne krivim nikog, to je tako u trenutku.

Kako prepoznajete talent?

Jednako, po osjećaju, kao i kod pisanja teksta. Kada netko zapjeva, dobijem osjećaj kao da me nešto preplavilo agresivnom crvenom bojom. Osjetim sreću i ekstremno veselje. Malo procijenim i kako izgleda. Ne moraš ti biti neka ultrazgodna žena ili ultrazgodni frajer. To su neki onostrani elementi, X faktor, za koji nije bitna ljepota, nego ono nešto, a ne znam ni sam što. Dovoljno je da mi netko dođe ovdje i otpjeva samo jednu rečenicu, nešto kratko, makar samo la la la i odmah znam je li to taj ili nije. Nepogrešiv sam u tome. Sto posto. Mogu potpisati. E sada, u ova digitalna vremena, svakome bih rekao da ode studirati, pjevanje nek mu bude zabava.

Znači li to da nema nekih novih lica u zadnje vrijeme?

Pa ja ih ne vidim. Doduše, sviđa mi se Lorena, kao neka Doris Dragović iz budućnosti. Tonči u principu piše iste pjesme kao i prije trideset godina, ali ona to izvodi na neki svoj način. Oni su mi izletjeli i mislim da imaju neku šansu, samo im sad treba malo upornosti i sreće.

Kako izgleda vaš radni dan?

Veliki sam radnik i uvijek imam na zalihi barem dvjestotinjak ili tristotinjak kompletiranih pjesama kojima fali samo nekoliko detalja. Neke nastaju samo uz gitaru ili samo klavir, neke gotovo do kraja napravim za jedan dan i ostane mi samo snimiti bubanj ili nešto za još jedan radni termin. Većina nastane u dva sata uz gitaru i klavir.

Ovo je stvarno rad. Smatram se marljivim čovjekom, jer, ako svi ljudi idu raditi idem i ja. Neću glumatati da me dotakla muza i razmišljati satima što je htjela reći. Probudim se u 6:18 svaki dan, napravim kavu, pogledam televiziju pola sata i onda kreće ritam. Vozim djecu u školu, pa do studija gdje šljakam do jedno dva, tri, napišem pjesme ili napravim neki aranžman i onda idem doma. Poslije sam tata s papučama. Vozi jednog na nogomet, drugi na tenis i tako.

Miro Buljan/Matej Grgić

„U Srbiji sam započeo dosta jaku suradnju s eminentnim izvođačima kao što su Aca Lukas, Milica Todorović i Ivana Selakov” 

Što pripremate u bližoj budućnosti?

Kako je bila korona nisam previše radio s izvođačima, stoga imam jako puno pjesama. Mnoge su mi pjesme neprekidno u rotaciji, ljudi ih vole i generiraju određenu količinu prihoda koja mi omogućuje da živim manje u stresu i da se ne moram trgati svaki dan.

Onda je završila korona i sad sam se malo aktivirao. Na našem tržištu ima nekoliko izvođača s kojima sam započeo komunikaciju i te se suradnje tek trebaju dogoditi. U Srbiji sam započeo dosta jaku suradnju s eminentnim izvođačima kao što su Aca Lukas, Milica Todorović i Ivana Selakov, koji su sad njihove velike zvijezde. Već smo snimili pjesme koja će uskoro izaći. Sve to jer sam započeo suradnju s jednim interesantnim tekstopiscem iz Srbije, Dragišom Bašom.

Nekako smo generacijski blizu, imamo zajedničke trenutke i šalu, kao i rad. Spojilo nas je to što je jedan ruski bend ukrao moju pjesmu, ali doslovce, kao i njegovu. Obojica smo već sada zaboravili na to i odlučili pokrenuti suradnju. Tako da sam se malo orijentirao na to tržište i mentalni sklop. Ide nam stvarno dobro, ali to će tek sad zazvoniti uskoro.

Oni imaju drugačiji princip suradnje autora i izvođača nego kod nas.

Tamo je princip cash and carry. Kod nas je sustav zaštite autorskih i malih prava jako dobro uspostavljen i fine tuningom doveden skoro do savršenstva. Ovdje je teško biti bolji. ZAMP toliko lijepo, precizno i pedantno radi da osigurava mnogim autorima pristojnu mjesečnu plaću. Nema tu bogatstva – ali pristojnu mjesečnu plaću kako bi se mogli kreativno izraziti.

Upravo je tim fine tuningom kroz sve ove godine uspostavljen fenomenalan odnos i s korisnicima usluga i s nama kao autorima. I to sve štima i politički, kroz zakonodavstvo, a u stvarnosti i na terenu.

U Srbiji je druga situacija, kasne za nama. Kao i za sve ostalo što dođe sa zapada, doći će i to kod njih, pa će biti lakše njihovim autorima. Tamo je sve orijentirano na direktno plaćanje pjesme. A djelomice i zbog toga što su se mnogi njihovi izvođači orijentirali jako na samu publiku i gađaju ljude baš tamo gdje treba pogoditi kad treba zabavu. Ne možeš u ovako maloj zemlji raditi samo za streaming ili radio. Prije ili kasnije moraš raditi za teren, za ljude koji žele zabavu.

Bojite li se sada predrasuda prema turbofolku?

Ne bojim se, to mi je jako interesantno, spoj koji je baš zabavan. Glazba je zabavna, nema ograničenja. Mi smo svi Božja djeca i to miješanje primijenjenih umjetnika je zgodno i poželjno. Oni daju nešto svoje, ja dam nešto svoje. Život je interesantan. To je sve igra života. Veseli me! Njihova produkcija je vrlo moderna, vrlo fensi i zapadna, samo što im je izvedba, odnosno pjevanje njima svojstvena, a ne nama. Tako da spajam najbolje iz oba svijeta. Bit će jako interesantno.