Mito Matija: „Idi ti u teretanu koliko hoćeš, ali nekad treba i zapjevati“

Mito Matija je uspješno prebacio središte svoje operacije iz Zagreba u Osijek. Iznova se asimilirao u svoj rodni grad, našao dobar bend i napravio deset pjesama za album Nužno zlo, koji samostalno objavljuje ove jeseni

Prvi album Proživljeno Mito Matija objavio je 2019.

Skladba “E da me bivša vidi sada“ najavljuje Nužno zlo, drugi album osječkog glazbenika Mito Matije. Ako i sami mislite da je ljubav nužno zlo, evo vam proroka. 

Mito Matija je od članka Uvod u alternativnu tamburašku scenu – kad smo se prvi put družili – uspješno prebacio središte svoje operacije iz Zagreba u Osijek. Iznova se asimilirao u svoj rodni grad, našao dobar bend i napravio deset pjesama za album Nužno zlo, koji samostalno objavljuje ove jeseni. Sa svirkama kreće 16. ožujka, a prva je na osječkom Slamanju.

Njegov prateći sastav čine Karlovčanin Ivan Lujić na mandolini, usto i snimatelj/producent, Purger Martin Šeler na tamburi te Čakovčanin Nikola Švenda na perkusijama. S berdašima i kontrabasistima imaju problema, ali suradnika ne fali. Na albumu, između ostalih, gostuje Tomislav Livaja aka Baba Seka i još nekoliko podvojenih ličnosti Osječko-baranjske i Primorsko-goranske županije. 

Nehotice gostujem i ja pa od njega uspijevam iskamčiti intervju za „prije“ – nit vodilju za intervjue koje će voditi poslije, nakon što njegova muzika dođe do publike koja ga čeka. Ili smršavi. 

Siječanj, subota popodne. Posjećujem ga u njegovom stanu na Sjenjaku, najvećem i najnapučenijem osječkom naselju, raju za ljubitelje kaosa u urbanim pejsažima. Dok se pješice penjem na osmi kat, Mito Matija radi rošadu po stanu. Donosi fotelju iz spavaće u dnevnu. Na ulazu mi čestita Božić i Novu godinu te daje da biram gdje ću sjesti. U dnevnoj je najmanje sedam mjesta, ali ja biram novopostavljenu fotelju. Stoga od prvog trena znamo da su nepoznate sile na djelu. Da ih ne bi remetila, pijem vodu a Matija sok od jabuke u čaši za viski. S ruba stola gleda me priručna zaliha lijekova.

To ti piješ?

Ne. Ne pazim toliko na svoje zdravlje, ne u tom obliku da konzumiram stvari da mi bude bolje. Većinom je moj pristup da smanjujem ako mi je loše. Mene užasno teško natjerati da pijem lijekove. Brufene i te pomoćnike, to mrzim. Čak i za prehladu ću radije istrpiti i jest juhu nego pit nešto što je za to.

Ovo bi komotno moglo pisati na omotu albuma da itko više ozbiljno radi omote albuma.

Ni ne pušiš?

Ne odgovara mi. Volio bih, ali stvarno mi ne leži i ne uživam u tome toliko da mogu podržavati taj životni stil. Volim pušiti travu, hašiš, cigarilose, cigare, ali ovo – ovo što je najjednostavnije, što ti rješava te tikove – u tome najmanje guštam. 

Odjeven u svoj uobičajeni kostim – bijelu košulju i crne hlače s kožnim prslukom – Mito Matija ne izgleda kao toreador, ali zvuči kao da će svaki tren početi mahati crvenom zastavicom

CRVENA ZASTAVICA BR. 1: OSIJEK

Najavio si 2024. kao „godinu Osijeka“. Reci nam kako je bilo ponovno se asimilirati u svoje rodno mjesto?

Meni je ovo sudbinska stvar da sam se ja vratio u Osijek. Da me netko pitao prije x godina bih li se vratio u Osijek, vjerojatno bih rekao: „Nikad. Kakav Osijek? Ja sam završio s Osijekom davno“. Mene je sudbina dovela tu. Mogao sam se opirati, ali poslušao sam ju. 

Ono što ti mogu reći je da sam privilegiran time što sam otišao kao dijete jer, kao umjetnik, mogu biti prorok u svom selu. Imam taj čudan identitet – domaći sam, ali sam većinu života proveo negdje drugdje. Hvala Bogu, nisam frustriran time. Meni je Osijek super, vidim hrpu prilika. Meni je ovo grad u kojem želim ostati, za koji vidim da se može razvijati. Hoću li se ja odseliti još jednom u životu, ne znam, ali ako budem, ja se nadam da neću daleko. 

Što se još dogodilo od Uvoda u alternativnu tamburašku scenu – što trebamo znati? 

Znaš šta ću ti reći, što uopće nije mala stvar – počeo sam voziti. Nabavio sam auto. Dobio sam posao u Vukovaru i pred kraj prošle godine u Vinkovcima. Tako da sam dobar dio godine proveo u autu na cesti, što se i čuje u pjesmama. Počeo se spominjati motiv auta i vožnje, ali i te neke onomatopejske imitacije vožnje. Odjednom sve zvuči kao gume, kočnice i slično.

Mito Matija i Baba Seka

CRVENA ZASTAVICA BR. 2: PUBLIKA

Ovo mi je glazbeni novinar Igor Jurilj rekao u privatnom razgovoru o tvojoj glazbi: „Mito Matija je bog. Vrlo mi je rodriguezovski, malo tarantinovski, želim gledati instalacije krvi Marca Quinna dok ovo slušam. Ima nešto waitsovski u svemu ovome, dijabolično“. Što kažeš na to i koliko te uopće zanimaju reakcije? 

Mene zanima koliko je ovaj izraz pristupačan. Vidim ga kao potencijalno veoma pristupačnog. Mračan sam, nema tu rasprave, ali meni je bio cilj učiniti to pristupačnim. Znam da će nekome tko je slušao punka ili Nicka Cavea ovo biti zanimljivo, ali zanima me koliko ovo može biti pristupačno svima. Nije žanrovski ni supkulturno određena stvar. 

Želim da album čuje netko tko nema veze s tim, da vidim je l’ to rezonira, je l’ to to, jesam li ja stvarno uspio okupiti bend, aranžirati to na tim tradicionalnim instrumentima, unijeti nešto svoje, imati svoj autentičan izraz, ali da je on plasiran kao nešto što svi mogu i trebaju doživjeti. 

Zanimljiv mi je taj moment s instalacijama krvi. To je nešto što ja vidim upisano odavno unutra i jako mi je drago da je Igor to prepoznao. Ti možeš uzet tamburu i svirati je tako da se plače, ali možeš ju zaista krvavo svirati. I to vidim kao oblik tradicije. Ne može biti da je ovo prvi put da je netko krvavo zasvirao tamburu.

Meni je ključ prijemčivosti u tekstovima, u vokalu. Ljudi više mare za njih nego za glazbu, a ovo su ipak ljubavne pjesme. Imaš stereotip ljutitog muškarca koji čezne za nježnošću i ogorčene žene koja poriče svoje potrebe. I ta krv, to je kopanje po metaforičkim prsima, ne kao na Proživljenom po utrobi prošlosti i transgeneracijskim traumama.

To je namjerno rađeno. Kad Nick Cave kaže: „Sve su pjesme o ljubavi ili o Bogu, ali da je to u biti ista stvar“, ima taku neku izreku, poanta je u tome da ljubavne pjesme odavno postoje. Rat i ljubav – to su te dvije velike teme. Ja vidim neku krizu. Ne, to je glupo, nemoj to staviti. Nije kriza. Vidim rupu! Ljubavne pjesme, ako ćemo o hrvatskoj varijanti, onda su to ili ti Oliveri i „pičkopaćeništvo“, ili Luka Nižetić i „proljeće je a u meni nemir“, što je rjeđa situacija. To su kao te ljubavne pjesme gdje ili patim za ženskom ili sam sretno zaljubljen.

Odnosi i ljubav su strašno komplicirane stvari i to svi znamo. Živimo u vremenu u kojem je jasno koliko je teško zadržati odnos. I kad si u najboljoj vezi se pati. To je tako. Nužno zlo nastoji dati neku plastičnost toj priči. Ima tu svega, nije tu samo „molim te vrati se“ i „volim te lijepo“ nego „ljut sam na tebe, ne želim te nikad vidjeti, ali zamjeram ti, ali hoću da se iskupiš, ali rađe neću ništa, aj oprostit ću ti“. Onda taj moment „e da me bivša vidi sada“ – nusproizvod svakog prekida ako se dobro odradi. „Popravio sam se, bolji sam“, svi imaju taj moment, i muško i žensko. 

Mito Matija i Lopovi

CRVENA ZASTAVICA BR. 3: ALTER EGO

Gdje počinje tvoje životno iskustvo, a prestaje namjera da popuniš tu „rupu“? Možeš li to povezati s tim kako koristiš svoj alter ego?

Alter ego je užasno blizak meni. On je izgrađen da bi meni pomogao da se ja trgnem, da izađem iz neke neautentičnosti koju sam pokupio kroz fakultetsko obrazovanje. Više puta u životu sam djelovao kao Mito Matija jer ja kao Matija Ćutić nisam znao što bi napravio. Sve se to meni dogodilo, ali do koje mjere – to je pitanje umjetničke obrade. Mislim da se treba poklopiti ono što tebi fali u životu i ono što fali umjetnički. 

Umjetnost možda ne mijenja društvo, ali mijenja ljude. Neke pjesme, neka muzika, neki bendovi su nama puno značili za razvoj naše ličnosti. Kad je tebi nešto potrebno za razvoj tvoje ličnosti, a ujedno prepoznaješ da u umjetničkoj proizvodnji ili širem društvenom kontekstu fali razgovor o tome i nekakva umjetnička obrada, onda se tome posvećuješ, ulaziš u proces proučavanja samog sebe i ujedno ispunjavaš neku potrebu. 

To je suprotno od larpurlartizma. To je umjetnost radi razvoja moje ličnosti i doprinosa društvu. To te približava društvu. I to je oblik poduzetništva na neki čudan način. Potreba i ispunjenje.

Ima li to kako gledaš na glazbu ipak veze s tim što si bio student komparativne književnosti (KMP)? Tvoja glazba se utječe intertekstualnosti, citiraš Matoša, zazivaš Dantea…

Nisam svjesno citirao Matoša, a stih „O Beatrice pjeva Alighieri, o Dulcinei pjeva tko stigne“ piše se sa znanjem srednjoškolskog hrvatskog. Pogotovo ako si išao u srednju školu u Dubrovniku. Više je Antonija Korać, nego KMP. Usto moja desna ruka u bendu [op.a. Ivan Lujić] je također završio komparativnu književnost. Bilo bi glupo praviti se da to ne igra ulogu u našem odnosu i da se mi preko toga ne razumijemo, ali imam dojam da je nešto drugo u pitanju. 

KMP mi je pomogla da sagledavam svoju umjetnost tako da je vidim izvan okvira mainstreama, izdavača i toga kako se ona predstavlja na pozornici, van Spotifya i Močvare, da mogu razmišljati šire. Ona mi je dala perspektivu da su stvari van mainstreama jednako vrijedne i potencijalne te me navela da se maknem od bubnja i distorzije i počnem raditi nešto novo.

I što si smislio?

Jučer sam pio kod prijatelja i u jednom trenutku sam rekao da mi se čini da ljudi zaboravljaju kako se muzika ponaša kad nije ukopčana i kad nije posredovana razglasom. Mislim da je podjela između žanrova, tipa, zabavna muzika koju čuješ u restoranu i nešto za što ćeš platiti ulaznicu, da su to dvije potpuno različite stvari, da ljudi ne razgovaraju među sobom, da se ta dva zanata sad potpuno razlikuju, da se zaboravlja kako možeš raditi muziku bez da je ukopčavaš. I to je ono što mene zanima i jako inspirira – svirati akustično. 

Jesi li ti jedan od onih koji još uvijek pjevaju po kućama prijatelja?

Idem pjevati kod Babe Seke u Sarvaš i kod prijatelja Uroša u Konavle. To su dva mjesta gdje se očekuje da će se tako provoditi vrijeme dok se pije. To mi je drago i volim tako provoditi vrijeme.

Nije mu pravo ono što je maloprije rekao. Sa soka od jabuke prelazi na vino i kiselu pa se vraća temi koja mu je, čini se, rak rana.

Ne želim priznati da je KMP imala ikakvu ulogu u mom stvaralaštvu jer, da je, ja ne bi nikad ništa napravio. Shvaćaš? Nema te razine KMP koja će tebi omogućiti da napišeš stih „e da me bivša vidi sada“. Dapače, moraš se odučiti od nekih stvari. Taj način izražavanja i razmišljanja, barem u ovome što ja trebam, želim, što me zanima i što me ispunjava, ne pomaže. 

Pomaže mi u rješavanju tehničkih problema. Mogu sagledati glazbu kao sustav i reći nekome u bendu: „Slušaj, moraš manje jer imamo previše informacija u tom dijelu. Nema veze što ti je dobra linija, imamo previše informacija“. To završava i počinje s Lotmanom, Jakobsonom i Barthesom. Malo psihoanalitike nije na izmet (sic). Ako idemo do Derride i dekonstrukcije, radije ću reći da radimo cirkus nego neku opasnu subverziju. 

Šavovina je bila 1/1 komparatistički bend. Sve studenti komparatistike. No tko to želi čuti?! Jel to stvarno zanimljiva tema? Nit je to moja publika, iskreno, nit ja želim da to bude moja publika.

To će biti tvoja publika! Ti ljudi koji te najviše živciraju, to su tvoji ljudi. Imat ćeš ti i Đutkovu ekipu, ali dobit ćeš i komparatiste. 

Stavlja zlatni lanac oko vrata, iako nije siguran da ima smisla nositi lančinu doma u dnevnoj sobi.

Lopovi snimaju album

CRVENA ZASTAVICA BR. 4: UNPLUGGED 

Što te privlači akustičnoj svirci? 

Vezano za cijelu tu spiku, jednostavno me umara plaćat nekom prostor za probe. Pa da meni netko lupa bubanj, pa da se ja s nekim nadglasavam, da se moram štimat, da ne valja pojačalo, da je tonac kriv – sve to me jako nervira. 

Puno mi je draže da imamo svoje instrumente i znamo kako se ponašaju i sviramo to. Probu možemo odraditi na ulici, bilo di, samo trebamo instrumente, nismo ograničeni prostorom. Ako se nešto ne čuje, ne očekujem da će netko drugi to popraviti, nego, „aj ti se stišaj, ja ću se poglasnit, idemo to ovdje odraditi“. 

Kad ti ne ovisiš o toncu i tome da l’ će on prodati tvoj zvuk ili ne, kad je to u tvojim rukama, ti si već u izvedbenoj umjetnosti. Kad to ovisi o tome tko treba biti iza, tko ispred, tko tiši, ti već imaš neki svoj svijet na pozornici i nemaš interakciju s publikom. Kad nisi naoružan svim tim i kad si s publikom na istom, kad oni tebe mogu nadglasat, drugačije se odnosiš prema publici i sebi. Ako je išta live muzika, to je live muzika. 

Jasno mi je zašto ljudi ne žele pjevati, ali meni fali. Ja sam glazbenik, volim pjevati, meni fali pjesma u životu. Mislim da je to oblik kulture koji jako podcjenjujemo i za koji ni ne znamo da nam fali. Mislim da ta tradicija fali tjelesno. Treba plesati, performativno je, izbaciš nešto iz sebe…, umori čovjeka, ako ništa drugo. Mislim da se ljudi zavaravaju. Idi ti u teretanu koliko hoćeš, ali nekad treba i zapjevati, je*emu mater!

Fali ti bas u bendu.

Imamo problem s basistima. Tamburaši su beskorisni. Bilo koji berdaš nikad neće doći u ovaj bend. Kontrabasisti, ako su dobri, onda su zauzeti. Ako su loši, ne mogu svirati. Imam troje-četvero koji su na ispomoći, koji su pouzdani, ali nije to to. Odsvirat ćemo mi. Svi smo mi sposobni, nije problem snimiti traku, ali je bolje da daš to nekom tko će se s tim povezati, odraditi taj posao i fokusirati se na njega i u budućnosti. To su pravila akustike više nego moje osobne preferencije. 

Martin je valjda jedini tamburaš kojeg sam uspio naći da može svirati ovo. Da želi, da je sposoban, da kuži i da može doprinijeti dodatno. Volio bih da to napišeš eksplicitno jer sam ljut malo i želim izbost sve te tamburaše. Što sam doživio od tamburaša i te scene je, iskreno, baš nula, ništa. Imam iskustva s tamburaškim sastavima ali nisam tamburaš – Martin je. Martin je dečko iz KUD-a koji svira tamburu 15 godina. Otvoren je, može, spreman je, ima muda, i to je to. On je upotpunio taj dio priče. 

Mrači se. Palim lampu i spuštam je na pod a sjena na licu osječkog toreadora se mijenja. „To je taj dijabolični Mito Matija, s početka albuma, prije nego što je došao u Osijek i riješio se zagrebačkog stresa“, kaže na svoj odraz.

Mito Matija je ljut na tamburaše

CRVENA ZASTAVICA BR. 5: ALTERNATIVA

Što se tiče te rupe o kojoj si pričao ranije, spomenuo si samo izvođače iz mainstreama, nisi spomenuo nikog od alternativnih izvođača? Zašto?

Rek’o bi da nije puno dalje od Olivera i Luke Nižetića. Alternativci isto imaju te neke tužne pjesme, samo su provučene kroz jednu generacijsku perspektivu. Ne vidim da je tu netko baš zakomplicirao priču, ušao u proces preboljavanja jednog odnosa, započinjanja drugog i sve između. Alternativna scena, kao naziv, za mene nema značaja. Alternativna scena nije alternativna. To je jedna uska supkultura. Ja se s tim ne mogu baš povezati. Htio bih da ti sebe ozbiljno zapitaš o tom konceptu alternative, ako ćeš ga koristiti. Zapravo, koja je tebi alternativna scena u Hrvatskoj? Nabroj par imena.

Pa znamo. 

Zasvrbi me Seineova majica ispod pulovera.

Ja ne znam. Ajde nabroj par imena. Tko?

Evo, Nacionalova godišnja lista najboljih albuma – to ti je naša „alternativna scena“. Nina Romić, Denis Katanec, Pipsi, M.O.R.T. i Vojko V za sve.

Mislim da alternativa ne postoji i želim ući u razgovor o tome. Okej je kad mi pričamo o alternativi naspram Olivera, ali mi smo nadišli to. Mainstream u Hrvatskoj nitko ne sluša. Tko više puši tu priču? Tko je mainstream u Hrvatskoj? Vojko V? Ili tko? Koji su to mainstream umjetnici i šta bi to bila neka alternativa naspram toga? Ja mislim da mi ne živimo u tom svijetu. Mi živimo u svijetu s iznenađujuće puno supkultura. Postoje i neki ogromni trendovi, tipa, trep, pa ta neka retro psihodelija, ali alternativa ne postoji. Ono što ja vidim su te supkulturalne, odnosno generacijske tendencije. 

Što se tiče Kataneca, čovjeka ne poznam, ali ono što sam čuo mi je užas, ne mogu to podnijet. Meni puno alternative tako zvuči. Neki napaćeni ljudi koji rješavaju neke probleme sa sobom. Imaju to sebično viđenje umjetnosti kao neke totalno djetinjaste ekspresije, „ja trebam sad izliti svoju dušu“. Romantiziraju to. Treba nekad biti i obrazovan za takve stvari. 

Ne govorim da trebaš biti školovan na akademiji, ali moraš biti sposoban u nekom smislu. Mora te makar baba naučiti kako se pjeva, plače i doživljava patnja da bi ti to mog’o staviti u pjesmu. Ne moš ti sad sam tak jer imaš potrebu. Potreba treba umjetničku obradu. Nije toliko drugačije od pop glazbe. Ista je stvar i kod jednih i kod drugih. Pate za nekim ljudima,  tužni su, ali je ispod toga neka duboka želja da budu viđeni, što je milenijalska stvar. 

Matija, koji je rođen 1995, je i sam milenijalac. Ima rubno pravo suditi nam.

Ja to pokušavam izbjeći, kao i autoironiju. Tako namjeravam raditi na ovom albumu. Kad ovo završi, BOG ZNA. Nisam više alfa i omega projekta. Našao sam ljude s kojima se mogu opustiti i zauzeti prostor koji ja hoću. To njima neće škoditi, dapače. 

Prvi album je bio kompletno moja introvertirana vizija, gdje ja rješavam stvari sa svojom prošlošću, simbolima, figurama, bla bla. Na drugom već pričam o drugim ljudima i šta – ne sviram ja sve – zovem ljude u bend i završavam opet u nekom trajnom odnosu, em sa ženom, em s bendom. Treći bi trebao biti odnos prema svijetu. To ćemo vidjeti šta će biti. 

Zagazivši u budućnost, zagazili smo i na kraj razgovora popunjenog dugim nizom izvođača koje Matija podržava i još duljim koji ga ne zanimaju. Nabacujući se imenima, uspjeli smo se i posvađati. U jednom trenutku pridružila nam se i pripadnica generacije Z s kojom se Matija igra kuće sa svojom perspektivom. Puno toga je dovedeno u pitanje, ponajprije kako pojedina generacija definira određene pojmove, ali je na kraju jedna stvar bila jasna – Mito Matija niti zaobilazi niti izbjegava ono što je složeno, nezgrapno ili bolno. Pa ni kritiku. I zato… Bikovi, gdje ste? Toreador slavonske ravnice čeka.