20
stu
2026
Čitaj

Ususret koncertu nemanje u Boogaloou

Luka Šipetić: „Ponekad ne biramo mi ideje, nego one biraju nas”

Luka Šipetić / Matej Grgić

Luka Šipetić / Matej Grgić

share

Luka Šipetić, pulski glazbenik i producent poznat po bendu nemanja, 27. studenoga nove pjesme donosi na pozornicu zagrebačkog Boogalooa. Uoči koncerta razgovarali smo o odrastanju uz glazbu i pulskoj alternativnoj sceni, karijernom putu na kojemu je završio sasvim slučajno te o tome što očekivati od novoga glazbenog ciklusa.

Luka Šipetić glazbu ne pamti kao jedan veliki trenutak otkrića. Odrastao je u kući u kojoj su instrumenti bili svojevrsni dio namještaja, a zahvaljujući ocu, koji je i sâm bio glazbenik, odrastao je gledajući ga kako prebire po žicama ili svira s drugim instrumentalistima. Kad ga pitamo što ga je prvo navuklo na glazbu, slegne ramenima: odgovor nije jedna pjesma, nego niz sitnih dojmova koji su se taložili godinama.

„Sigurno nije bio jedan konkretan trenutak, nego više njih. Kada sam bio klinac, čuo bih neku pjesmu na radiju ili negdje drugdje i onda bi mi samo to bilo u glavi. Spržilo bi mi se u glavu, postao bih opsjednut i ponavljao tu pjesmu dok je ne bih u potpunosti shvatio“, kaže Luka.

Luka Šipetić / Matej Grgić

Luka Šipetić / Matej Grgić

Nikada nije planirao postati glazbenikom. Više je to bila stvar koja se događala dok je gledao u drugu stranu, pa je na kraju jednostavno izašla na površinu. Pokušavao je odustati, kaže, više puta nego što može nabrojati, ali bez uspjeha.

„Nisam nikad sjeo i rekao: ‘Ja ću sada biti glazbenik.’ Probao sam odustati tisuću puta, ali ne mogu, svijet jednostavno gledam na taj način, kroz glazbu. Ja sam to vjerojatno potiskivao i onda je samo izašlo“, priča.

Očev utjecaj ne svodi samo na zvuk instrumenata u kući. Da nije odrastao u glazbenoj obitelji, smatra, put bi mu možda bio isti, samo bi do njega stigao puno kasnije. A i danas ga više vuče slušanje nego stvaranje: dok nije shvatio zašto uopće radi glazbu, rad na njoj ga nije zanimao.

„Satima mogu slušati glazbu jer moram čuti sve. Moram čuti apsolutno sve, to mi je opsesija“, objašnjava.

Gitara, izlika i kućni studio

Gitaru je počeo svirati u prvom razredu srednje škole, i to u potpunosti sam. Otac mu je pokazao nekoliko akorda i prepustio ga samome sebi, kao test koliko je uporan. Šipetić je vrlo brzo shvatio da nije tip glazbenika koji sjedi i vježba, a upravo je ta nestrpljivost usmjerila cijeli njegov razvoj: skidanje tuđih pjesama završilo bi na pola, a onda bi počeo eksperimentirati.

„Nisam htio skinuti neku vježbu ili pjesmu do kraja, skinuo bih do pola i onda bih se počeo igrati. No kako sam htio svirati s drugima, počeo sam raditi svoje pjesme kao izliku da okupim ljude oko sebe. Ubrzo sam shvatio da me jedino zanima da pokušamo svirati nešto novo, da imamo nešto svoje“, prisjeća se.

Vlastite pjesme tako su ga postupno odvele do drugih instrumenata, a zatim i do produkcije. Presudan je bio trenutak kad je otkrio da se kućni studio može postaviti relativno lako, što mu je omogućilo da snimi sve ideje koje su mu se vrtjele po glavi.

„Tada nitko nije bio sretniji od mene“, kaže.

Pula, Rojc i parkiralište kao glazbena škola

Njegov je odnos prema glazbi neodvojiv od Pule i Rojca, nekadašnje vojarne koja je u njegovu djetinjstvu bila središte alternativne scene. Danas, s odmakom i dozom nostalgije, tadašnja scena izgleda bolje nego što se činila onima koji su je proživljavali. U Rojcu je djelovalo mnoštvo udruga i klubova, a svatko je, bez obzira na subkulturu, mogao pronaći svoje mjesto.

„Kad smo mi krenuli izlaziti, postojala je masa udruga i klubova u Rojcu: Monteparadiso, Seasplash, Marsroom, Metamedij. Sve što si htio, neovisno o tome kojoj si supkulturi pripadao, mogao si pronaći tamo“, govori Luka.

Luka Šipetić i Martina Glumac / Matej Grgić

Luka Šipetić i Martina Glumac / Matej Grgić

Najživlja slika iz tog vremena ipak nije klub, nego parkiralište na kojem se okupljala cijela ekipa. Stariji bi dolazili autima, otvarali gepeke i puštali svatko svoju glazbu, a ako bi vam se nešto svidjelo, trebalo je pitati što svira i nadati se da će vam netko idući tjedan narezati CD.

„Cijeli taj đir DIY alternative, gradnje festivala i supkulture utjecao je na mene, kao i na to kako radim, pogotovo kad se uzme taj do-it-yourself underground moment“, govori.

Žanrovsku širinu koja ga danas određuje objašnjava jednostavno: dugim kopanjem i slušanjem što više različite glazbe, dok ne počne sâm filtrirati ono što mu se sviđa.

„Odlična ti je produkcija na Balearic albumima, sviđa ti se energija peru cumbia perkusija, odvališ na afro ritmove… U nekom trenutku sve te to inspirira i jednostavno počinješ filtrirati kroz svoje iskustvo“, kaže.

Pridjevi, Valentino Bošković i vjetar u leđa

Pod aliasom nemanja Šipetić je surađivao s grupama Pridjevi i Valentinom Boškovićem. Suradnja s Boškovićem dogodila se na pjesmi ”10645 Brač”, nazvanoj prema kometu koji je otkrio istarski astronom Korado Korlević, a samim time željeli su da na njoj sudjeluje netko iz Istre. S Dinom Santalezom iz Pridjeva tada je dijelio stan, a scena je bila toliko mala da su se svi neprestano susretali na istim svirkama.

„Oni su mi na neki način dali vjetar u leđa i potaknuli me da se počnem baviti ovime, osobito zato što je na našoj sceni prava rijetkost da netko sam preuzme tako velik dio produkcije. Kada vidiš da ljudi reagiraju dobro na to što radiš, to ti daje motivaciju da nastaviš“, kaže glazbenik.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by nemanja (@nemanjabend)

Ime njegova benda je nastalo iz ideje „neimanja“, a iza njega stoji prilično jednostavna logika. Kad je počeo praviti glazbu koju ni sâm nije znao žanrovski odrediti, najlakše je bilo ukloniti sve pridjeve i oznake koje bi trebale objasniti što radi.

„Ako maknemo bilo kakav pridjev ili zamjenice koje opisuju to što radim, onda je na meni manji pritisak da uopće moram išta objasniti. Ovo možda nema smisla, ovo možda nema žanr, ali neimanje ničega je nemanja“, govori.

Druga strana te priče skromnost je početaka. Glazba pod tim imenom nije bila zamišljena kao nešto što će netko slušati, a kamoli svirati uživo.

„Mislim, to nikada nije trebalo izlaziti, da netko to sluša, da netko to svira. To je trebalo biti nešto samo za mene“, kaže.

Kroz tri dosadašnja albuma nemanja je funkcionirao i kao lik, svojevrsni vodič kroz priču koja se prostire na tri „knjige“, od tarota preko Tibetanske knjige mrtvih do voodooa. Ezoterične teme nisu, međutim, namijenjene tome da slušatelju nametnu autorovo tumačenje. Služe kao okvir u kojem svatko može izgraditi vlastiti odgovor.

„Korištenjem tog lika dao sam temu slušateljima, tarot karte, Tibetansku knjigu mrtvih, koje mogu istražiti i doći do svog zaključka. Na kraju nije ni bitna moja priča, bitna je priča koju slušatelj izgradi dok sluša glazbu. Nikom nije stalo do toga da zna jesam li ja kao izvođač sretan ili tužan u tim pjesmama“, smatra.

Luka Šipetić / Matej Grgić

Luka Šipetić / Matej Grgić

Cilj mu je da netko iz glazbe uzme nešto svoje, bilo da to bude produkcija, tekst, melodija ili samo atmosfera i motivi, čak i ako mu sama glazba nije po ukusu.

„Možda će netko na temelju te glazbe početi proučavati riječi, ili se fokusirati isključivo na melodije. Možda će se netko posvetiti produkciji. A možda će nekome i ta glazba biti sranje, ali će mu biti super ta brija i te teme i motivi koji su obrađeni“, kaže.

Dvanaest dana i prasak kreativnosti

Debitantski album Tarot Funk nastao je u kućnom studiju u samo dvanaest dana, a snimanje je počelo 3. siječnja te godine. Brzina je, međutim, varljiva. Šipetić se prisjeća da ga je nedavno jedan poznanik podsjetio na razgovor o albumu koji se zapravo vodio tri godine prije nego što je počeo snimati, što je pokazalo koliko je ideja već tada tinjala u njemu. Rad s Dinom Santalezom u Paralelama dodatno je zagrijavao tlo.

„Kuhalo je jedno tri-četiri godine u meni i na kraju eksplodiralo. Rekao bih da je prvi album bio pravi prasak kreativnosti koji se dogodi svega jedanput ili dvaput u životu, neovisno o tome baviš li se glazbom, književnošću, slikarstvom ili kiparstvom“, govori.

Luka Šipetić / Matej Grgić

Luka Šipetić / Matej Grgić

To iskustvo opisuje gotovo mističnim, kao trenutak u kojem se podudare želja i okolnosti, a sve ostalo kasnije traži više vremena.

„Mislim da je to onaj trenutak u kojem se tvoje želje i namjere susretnu s nečim većim od tebe, kada se svemir na neki način otvori, a ideje koje postoje negdje u kolektivnom nesvjesnom počnu komunicirati s tobom. I tada se sve jednostavno posloži. Jer ponekad ne biramo mi ideje, nego one biraju nas“, priča.

Prvi album bio je u potpunosti instrumentalan, a vokali su se u diskografiju uvlačili postupno. Nije to bila svjesna odluka. Namjera je bila da vokala ima, ali pjesme su ih odbijale, čak i kad je ostavljao prostor za njih.

„Što god bih pokušao, jednostavno nije funkcioniralo. Imao sam osjećaj kao da idem protiv same pjesme, protiv onoga što ona želi biti. Nije stvar bila u tome da nisam mogao otpjevati ono što sam zamislio, nego u tome što bi pjesme, čim bih uklonio vokale, odjednom dobile puno više smisla. Kao da su mi same govorile da im vokali nisu potrebni, koliko god sam ja želio suprotno“, kaže.  Obrnuto vrijedi za neke druge skladbe, koje su smisao dobile tek kad im je ostavio prostor za glas.

Novi ciklus: kvalitetnija produkcija, ozbiljniji zvuk

Tijekom 2026. nemanja je objavio singlove ”Asja”, ”Kada te nima tu”, ”Sedmo nebo” i ”Calma”, a oni najavljuju album koji se jasno razlikuje od prethodnika. Raniji su albumi bili konceptualni i to mu je pomagalo, jer sve radi sam pa mu je zbog drveća nekad teško vidjeti šumu. No u jednom trenutku koncept je počeo smetati pjesmama. Zato je promijenio način produkcije, a rezultat je sporiji, ozbiljniji i zreliji zvuk.

„Koncepti na albumima omogućili su mi da se ne izgubim, no u jednom trenutku, kada poželiš raditi songove, onda ti koncepti samo smetaju. Odlučio sam promijeniti način produkcije, općenito promijeniti modus operandi svega“, kaže Šipetić.

Zanimljivo je da koncept ipak nije potpuno nestao. Primijetio ga je tek kad je slušao mikseve pjesama, a vjeruje da će ga prepoznati i slušatelji, čim vide naslov albuma.

„Inicijalno nisam razmišljao o konceptu, no kako sam slušao mikseve, shvatio sam da tu ima koncepta kojeg zapravo nisam ni bio svjestan. Album će definitivno uskoro, sad je u procesu finalizacije, a sve nove stvari možete čuti u Boogaloou“, najavljuje.

Novi singlovi donose i vokalne suradnje. Odabir glasa, kaže Šipetić, događa se gotovo trenutačno, bez dugog traženja. ”Sedmo nebo” nastalo je u jednom danu, kad je glazba bila oko 80 posto gotova, a mjesta za vokal ostavio je potpuno aranžirana, što inače gotovo nikad ne radi. Do kraja dana znao je tko to treba pjevati.

„S obzirom na to da se naša bubnjarka Laura dosad nije našla u poziciji main vokala, mislio sam da bi bilo super da napiše i tekst, da cijela vokalna izvedba bude osobnija. Na kraju je to super ispalo“, kaže Luka.

Priča o pjesmi ”Kada te nima tu” je drukčija. Na njoj je radio još od drugog albuma, ali ništa nije valjalo, sve dok se jedne večeri nije poklopilo i nastao je demo kojim je bio zadovoljan.

„Snimio sam demo vokala i prvo što sam pomislio dok sam ga preslušavao bilo je – ovo treba pjevati ETHER. Tako je i bilo“, prisjeća se.

Zagreb, Pula i more koje donosi pjesme

Šipetić radi na relaciji Zagreb–Pula, a Voodoo Beat snimljen je u Zagrebu. Upravo je tada shvatio da stvaralački rad ipak mora biti kod kuće. Volio bi objasniti zašto, ali ni sâm ne zna točno, iako je dugo razmišljao o povezanosti geografskog prostora i kreativnosti.

„Istra mi je inspirativna, neka posebna energija živi tamo. Volim svirati i putovati po drugim gradovima, ali kad trebam raditi, nekako mi je najlakše u Istri. Gledaš more i stvari nekako dolaze same od sebe“, govori.

Na pitanje o umjetnoj inteligenciji i budućnosti glazbe odgovara oštro. Nedavno je izjavio da o AI bendovima i izvođačima nema riječi, samo suze. Razumije tržišnu potrebu za pozadinskom glazbom, ali smatra da se komodifikacijom glazba odriče vlastite vrijednosti.

„Za mene glazba nije komodifikacijska roba, nije tržišna stvar, ni predmet brendiranja, nije čaša, nije torba. Zaboravili smo na to da smo ljudi, zaboravili smo što je glazba, što je književnost, što je umjetnost. To je sve oblik komunikacije, način na koji dijelimo naša zajednička iskustva. Kolektivno stanje svijesti prenosi se kroz glazbu i, ako zaboravimo to prenositi iskreno, sve gubi smisao“, smatra Luka.

Za kraj, razgovor se vraća na ono što slijedi. Koncert u Boogaloou prilika je da novi materijal dobije prostor kakav zaslužuje i da se uklopi u dosadašnju priču, a Šipetić je uvjeren da publika zaslužuje bijeg od zimskog Zagreba.

„Nadam se da ćemo predstaviti show koji smo isplanirali, da ćemo novi materijal predstaviti onako kako zaslužuje. Nadam se da će ljudi doći, zabaviti se i na trenutak pobjeći od sivog Zagreba. Napravit ćemo Adriatic party usred zime, 27. studenog u Boogaloou i kasnije na after partyju brzih guza u Aquariusu!“, najavio je.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by @brzeguze

Moglo bi Vas zanimati