24
kol
Intervju

Nina Ćorić: „Mislim da smo dovoljno kvalitetni i komercijalni za strano tržište“

Nina Ćorić

Nina Ćorić /Samir Cerić Kovačević

share

Ninu Ćorić poznajem već godinama iz novinarskih krugova, ali tek odnedavno znam da se bavi flamenco glazbom. Još novije otkriće bila mi je njezina veza s romskom glazbom, što je iskrsnulo u jednom neobaveznom razgovoru na promociji biografije Željka Bebeka prije nekoliko tjedana.

Nina je, naime, veliki fan Bijelog Dugmeta i samo tako će vas oduševiti informacijama o Bebeku i bendu. Povod našem razgovoru bila je upravo njezina glazbena karijera koju svakim novim projektom sve više rasprostire javnosti. Suradnja s ansamblom Balkan Zoo urodila je albumom Recycle kojim su ovi izrazito talentirani glazbenici ponudili svoje viđenje najpoznatijih romskih pjesama.

Njezina ljubav prema romskoj glazbi itekako ima smisla kada znate za njezinu flamenco pozadinu. Jedna je od rijetkih izvođača flamenco glazbe na ovim prostorima i već deset godina organizatorica međunarodnog Flamenco Festivala Zagreb. Najnoviji joj je projekt suradnja s Tamburaškim orkestrom HRT-a, pa je definitivno možemo nazvati Ninom od milijun projekata!

Nina od milijun projekata

Kada si otkrila da znaš pjevati i da je to što izvodiš nešto skroz drugačije i doista kvalitetno?

Ako govorimo o spoznaji da svojim glasom mogu pjevati flamenco, to se dogodilo tek 2010. godine. Pjevala sam u Trešnjevačkim mališanima, kao dijete sam slušala The Kelly Family i po sluhu slagala svoju pjesmaricu s akordima za gitaru, ali moje pjevanje nije se ni po čemu posebnom isticalo.

Oduvijek sam voljela pisati. Napisala sam čak i knjigu o Kelly Family još u osnovnoj školi. Bila sam dobra i u plesu, ali nisam bila izvrsna. Te 2009./2010. kretala sam se dosta u nekim umjetničkim krugovima, taman je u to vrijeme krenuo i Supertalent i sjećam se samo kako sam u jednom trenutku pomislila „Bože, kada bih i ja imala neki supertalent“.

Nekoliko mjeseci kasnije, igrom slučaja, otišla sam u B.P. Club na večer flamenca i pjevušeći u sebi hitove Gipsy Kingsa primijetila da moj glas te specifične tonove može otpjevati i više nego dobro. Da skratim priču, prvo sam morala ‘propjevati’, a kako govorim španjolski jezik, ubrzo sam naučila par komercijalnih flamenco pjesama po sluhu i imitirajući mimiku pjevača.

Nije prošlo puno vremena, došla su i prva priznanja da to što radim – radim kvalitetno. Iz današnje perspektive, i s odmakom od dvanaest godina, mogu reći da uživam na svojemu glazbenom putovanju i stalno se usavršavam i učim, nemam vremena za nazadovanje.

Balkan Zoo

Balkan Zoo/Filip Kovačević

Može li se autentično izvoditi glazba, pogotovo ovakve vrste, kao što su romska i flamenco, a da nije prenesena generacijskim nasljeđem?

Može. Evo vrlo konkretnog primjera od neki dan. Nastupali smo na Europskom trgu u sklopu Cest is d’ Best festivala i po silasku s pozornice prišlo je dvoje Španjolca iz Madrida da pitaju odakle sam. Mislili su da sam iz Cadiza. To mi je bilo super jer Španjolci najčešće pitaju jesam li iz Seville (po naglasku, dok pjevam). Ne mislim da svaki ‘strani’ flamenco zvuči autentično, ali ovaj hrvatski zvuči.

Druga osoba koja mi sada pada na pamet je kolega Morenito de Triana, inače Slovak Stanislav Kohutek koji je flamenco sto posto. Što se tiče drugog dijela pitanja, bez obzira na to što moj brat od 1998. godine živi u Španjolskoj, smatram tu zemlju drugim domom i volim taj mentalitet, pogotovo juga, naravno da nije isto nasljeđe nekoga tko je peta ili šesta generacija umjetnika i nekog izvana. Upravo iz tog razloga s velikim poštovanjem pristupam flamencu, slušam i proučavam majstore pjevanja – muške i ženske – i stalno nešto čitam i istražujem.

„Publika postoji, ali potrebno je kontinuirano raditi na popularizaciji flamenca“

Kakva je flamenco scena u Hrvatskoj? Na koje umjetnike treba obratiti pozornost?

Što se tiče gitarista, imamo solidnu scenu. Jedno ime se posebno ističe, a to je Teo Mandžuka iz Crikvenice. Upravo sam s njime i slovenskim plesačem Mitjom Obedom odradila mini turneju, i bez pretjerivanja mogu reći da je pred njim, ako nastavi putem kojim je krenuo, sjajna karijera.

Mlad je, tek pet godina svira flamenco gitaru, iako gitaru svira posljednjih sedamnaest godina, ali flamenco svira k’o zmaj. Što se tiče plesača, plesnu scenu drži kolega Mitja Obed iz Slovenije. Već nekoliko godina Split ima svoju plesnu školu flamenca koju vodi Viktoria Caktaš, a koja bi nam se dogodine trebala pridružiti na našim nastupima. Tu je i neizostavni dobri duh flamenca Tomislav Tenšek Snoopy koji je apsolutna legenda.

Već godinama organiziraš zagrebački Flamenco Festival. Posljednjih godina partner vam je i Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog. Postoji li na našim prostorima publika zainteresirana za flamenco i kakvo je stanje u susjednim državama?

Publika postoji, ali potrebno je kontinuirano raditi na popularizaciji flamenca i širiti informaciju da imamo međunarodni Flamenco Festival Zagreb. Za prošlo festivalsko izdanje ulaznice su bile rasprodane tri tjedna unaprijed.

Jako je dobro imati Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog za partnera jer imamo odličnu suradnju. Ovakav tip festivala u regiji ima jedino Zagreb. Ljubljana ima Bi flamenko Festival koji organiziraju u suradnji s Flamenco Biennalom Nizozemske. Mi nažalost nemamo velika financijska sredstva, ali uz malo ludosti te puno ljubavi i upornosti Flamenco Festival Zagreb čeka njegovo deseto izdanje.

Nina Ćorić

Nina Ćorić/Ivana Dobrovoljec

Mnogi se glazbeni festivali u Hrvatskoj gase uslijed situacije s koronom, ali i općenito, iz godine u godinu sve se manje ulaže u kulturu, počevši od institucija pa sve do sponzora. Kakvo je tvoje iskustvo kao organizatora festivala?

Iako se uvijek borimo s financijama, mi smo 2020. uživo pred publikom uspjeli održati festival u nešto drugačijim uvjetima. Bio je to studeni, taman prije ponovnog zatvaranja svega. Tada je više nego ikada flamenco trebao i našoj publici i umjetnicima, da malo podignemo moral, a i da umjetnici nešto zarade.

Nama je Grad Zagreb već prije nekoliko godina dosta srezao sredstva, TZ Grada Zagreba je zadnji put 2015. bila pokrovitelj, ali festival mora ići dalje s nadom da će dogodine biti bolje.

Da nema podrške Veleposlanstva Kraljevine Španjolske možda bih drugačije razmišljala, ali šta je, tu je. Netko mora kontinuirano flamenco dovoditi u Zagreb i pred našu publiku. S druge strane, ako koju godinu i napravimo pauzu, neće svijet propasti. Sponzori su uvijek dobrodošli, ali treba doći do pravog sponzora. U svakom slučaju,  the show must go on.

Kada si otkrila ljubav prema romskoj glazbi?

Definitivno s odrastanjem. Ona je nekako uvijek tu, ako govorimo o romskoj glazbi s Balkana. Romska glazba je toliko bogata i raznovrsna da ne razumijem ljude koji je ne vole. Još ako uzmemo u obzir povijest Roma, njihove migracije, kulturološki utjecaj… Konkretno, da Romi nisu u 15. stoljeću došli do Andaluzije, mi danas ne bismo govorili o flamencu.

„Glazbenici poput Esme Redžepove i Šabana Bajramovića – koje je slušala cijela Jugoslavija i koji su za života ostvarili suradnje i s hrvatskim glazbenicima – ne rađaju se svaki dan“

Imaš li doticaj s Romima u Zagrebu, njihovim načinom života i glazbenim nasljeđem? Koje je tvoje iskustvo iz prve ruke?

Moja iskustva su više vezana uz Rome u Španjolskoj. U Hrvatskoj imam neka iskustva, ali zaista ne mnogo. U mom je kvartu godinama živjela romska obitelj pa sam s jednom njihovom kćerkom bila jako dobra. Znale bismo često pričati na klupici dok sam čekala svoj tramvaj pa bih joj uvijek rekla kako je odlično što je dobra u školi i poticala je da nastavi školovanje i nakon osnovne škole.

Često me, kada sam se odselila iz kvarta, znala pozdravljati preko moje mame, a nedavno sam saznala da sada živi u inozemstvu i da je izrasla u prekrasnu ženu. Zbog posla kojim sam se prije bavila često sam znala s Romima zapjevati na nekom od team buildinga. Nedavno nas je i udruga Kali Sara angažirala da izvodimo flamenco u HNK-u povodom Svjetskog dana Roma, pa smo i tamo imali prilike slušati romske glazbenike iz Italije i Njemačke.

Poštujem Rome i osjećam duboko žaljenje zbog svega što su prošli u Drugome svjetskom ratu. Moja iskustva s Romima su, kao i sa svim ljudima, i pozitivna i negativna – zato nikoga ne idealiziram.

U Hrvatskoj trenutno živi između trideset i četrdeset tisuća Roma. Tako barem kažu službene statistike. Kako je moguće da se u Hrvatskoj nije istaknulo barem jedno autentično glazbeno ime? Nekako mi se čini da smo poprilično licemjerni kao društvo. Na društvenim će se mrežama dijeliti #blacklivesmatter, a među nama su Romi koje se često, vrlo vjerojatno gotovo uvijek, tretira kao građane drugog reda.

O ovome bih se mogla raspisati naširoko, ali pokušat ću sažeti misli. Mislim da u Hrvatskoj ima kvalitetnih romskih glazbenika, ali jednostavno nemaju medijsku pažnju, tj. za romsku glazbu nema dovoljno medijskog prostora ili interesa.

Nedavno sam saznala da je udruga Kali Sara osnovala svoj radio, doduše internetski, gdje puštaju romsku glazbu pa eto, postoji barem to. S druge strane, glazbenici poput Esme Redžepove i Šabana Bajramovića – koje je slušala cijela Jugoslavija i koji su za života ostvarili suradnje i s hrvatskim glazbenicima – ne rađaju se svaki dan.

Drugo, to koliko smo licemjerni i koliko volimo etiketirati osjete, nažalost, ne samo manjine poput Roma, nego i brojne druge skupine ljudi. Naravno da postoje brojni problemi i, kao što sam rekla ranije, nisu sva iskustva s Romima bila pozitivna, ali ne smijemo generalizirati. Ta generalizacija je dovela do toga da u španjolskom rječniku stranih riječi riječ gitano ima negativan kontekst, što je suludo. Zato – edukacija, edukacija, edukacija i ne gurati glavu u pijesak.

Prvi flamenco festival u Zagrebu

Prvi flamenco festival u Zagrebu/Zvonimir Ferina

Kako je došlo da suradnje s Balkan Zoo-om?

Sve nas je na neki način povezao Mirsad Dalipi, s kojim sam početkom 2020. planirala glazbenu suradnju povodom Svjetskog dana Roma. Marija Rašića sam upoznala godinu ranije jer je svirao na jam sessionu Flamenco Festivala Zagreb. Nekako je sve stalo u pandemiji do ljeta 2021. kada smo nas troje otišli na ručak i dogovorili prvu suradnju za jedno vjenčanje na kojem su tražili romsku glazbu. Ideja o albumu došla je spontano, pa je Rašić jesen i zimu proveo radeći aranžmane i tako je nekako sve krenulo.

Na albumu se osjeti kvaliteta instrumentalista, ti isto zvučiš fantastično. Možeš li predstaviti članove?

Mario Rašić je 2012. osnovao Balkan Zoo. On ima toliko bogatu biografiju, od nagrada Porin do nagrade Status, nekoliko samostalnih albuma i, naravno, dugogodišnju karijeru u Majkama. Mirsad Dalipi je od nove generacije jedan od naših najboljih bubnjara, bilo da je riječ o jazzu, funku ili romskoj glazbi.

Reo Radan je godinama surađivao s Ninom Badrić, a uz glazbu bavi se i pedagoškim radom. Tu su još i Zvonimir Bajević na trubi i Ngadhnjim Istrefi na klarinetu, kao i naš kolega s talijanskom adresom Amir Karalić. To je fantastična ekipa koju je okupio Mario Rašić, a ne smijemo zaboraviti niti ostale izvrsne glazbenike na albumu.

To su Zoran Majstorović, Joe Kaplowitz, Igor Ivanov, Nebojša Buhin i sjajna Petra Antolić koja je pjevala prateće vokale na Geljan dade.

Balkan Zoo

Balkan Zoo/Filip Kovačević

Snimili ste album Recycle. Imam neku svoju ideju o tome zašto baš ovaj naziv albuma, ali radije bih da mi ti kažeš nešto o tome.

Ime albuma je osmislio Mario Rašić jer to doista opisuje što smo učinili, mi smo reciklirali popularne romske pjesme, dali im novo ruho. Super mi je što razmišljanje o nazivu albuma možda nekoga odvede u razmišljanje općenito o recikliranju, da možda nedovoljno recikliramo, da bismo mogli biti bolji u recikliranju, pa da malo pomognemo ovome našem izmučenom planetu.

Romska glazba je zbog njihova nomadskog načina života uvijek bila okarakterizirana kao glazba putujućih zabavljača. Barem su takve bile rane izvedbe. Balkan Zoo je, naravno, razvio vlastiti fusion stilova, neki zvuk zbog kojeg mi glazba s albuma Recycle zvuči pomalo sjetno.

Je li to tako s namjerom da biste se jednostavnije uklopili na world music scenu, bez one etikete ‘zabavljačke’ glazbe?

Romska se glazba, kao i flamenco, izvodi u raznim životnim prigodama, od vjenčanja do sprovoda. Od glazbe se zarađuje, ljudi se vole opustiti uz glazbu pa vjerojatno u tom kontekstu i jest ‘zabavljačka’ glazba. Mi smo u biti na albumu izveli pjesme poštujući njihovo značenje, tj. kontekst, pa možda zato neke pjesme djeluju sjetno – jer zaista i jesu.

S druge strane, Tutti Frutti, Opa Cupa ili Čaje šukarije zadržale su svoj zabavljački duh, tako da zaista nismo kalkulirali. Mislim da smo dovoljno kvalitetni i komercijalni za strano tržište, a svakako ćemo dodati na playlistu još koju ‘veselicu’ da ljudi mogu plesati s nama.

„U ovom poslu treba imati jak karakter i dobar želudac, biti sa svima dobronamjeran, ali ne dozvoliti da te gaze“

I kad smo već kod world music scene… Njome stvarno uspješno plove Amira Medunjanin, Goran Bregović i Mostar Sevdah Union. Čini mi se da velike planove ima i Tonči Huljić s Madre Badessa bendom. Gdje ste vi u svemu tome? Po kvaliteti im definitivno možete parirati.

Hvala na tome. Mi smo definitivno na početku jer je album objavljen u svibnju i tek sada krajem kolovoza i početkom rujna za nas kreće pravi posao i pokušaj probijanja na world music scenu. Ništa ne dolazi preko noći, tako da se nećemo previše opterećivati i postavljati si neke rokove, ali isto tako nećemo čekati da nam prilike padnu s neba.

Album s Balkan Zoo-om tvoj je prvi album, ali čujem da pripremaš i album s Tamburaškim orkestrom HRT-a. Molim te, predstavi nam i taj projekt!

To je zaista izvrstan i jedinstven projekt. Po prvi put su se za djela Federica Garcije Lorce za flamenco izvedbu raspisali aranžmani za jedan tamburaški orkestar. U biti je riječ o starim španjolskim pjesmama koje je na klaviru 1931. u svojim aranžmanima odsvirao Lorca, a otpjevala i otplesala pjevačica La Argentinita.

Projekt je premijerno predstavljen u veljači ove godine u sklopu koncertnog ciklusa Tamburaškog orkestra HRT-a, a financijsku podršku dalo je Veleposlanstvo Kraljevine Španjolske. Na ovom projektu radim već godinama i drago mi je što su rezultati vidljivi. Suradnici su izvrsni, a tu je i maestro Siniša Leopold, što me posebno veseli.

Balkan Zoo

Balkan Zoo/Filip Kovačević

Kakav imaš dojam o medijskoj prihvaćenosti ovih projekata kojima se baviš?

Mogu reći da me je tek ova suradnja s Balkan Zoo ‘izbacila na površinu’, što je s jedne strane OK, ali s druge žalosno. Neizmjerno sam zahvalna svima koji su si dali vremena i truda da nas samoinicijativno podrže u medijima za koje rade. Dosta su nas podržali i mediji u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori, puštaju nas na svojim radio postajama i to je zaista lijep osjećaj. U ovom poslu treba imati jak karakter i dobar želudac, biti sa svima dobronamjeran, ali ne dozvoliti da te gaze.

Želiš li još nešto dodati? Jesam li nešto propustila pitati?

Želim se samo zahvaliti našoj opernoj divi, gospođi Dunji Vejzović, koja ne propušta moje flamenco nastupe i iznimna mi je podrška. Također, želim se zahvaliti svim kolegama glazbenicima estradnjacima na podršci posljednjih nekoliko godina. Sve su to ljudi s kojima sam imala izvrsnu suradnju radeći kao urednica programa na CMC televiziji i s kojima sam ostala i privatno dobra nakon odlaska u izvođačku djelatnosti. Riječ je o glazbenicima koji su uspješni u onome što rade, svatko u svom žanru, i lijepo je vidjeti kada se netko raduje tuđem uspjehu.

Moglo bi Vas zanimati