Nina Romić: „Jezero je razgovor s vlastitom dušom"

Jezero Nine Romić kao uglazbljeni narativ u deset epizoda svojevrsno je poetizirano osobno putovanje kao prema predlošku transformacije junaka Josepha Campbella. Jedna od junakinja Campbellovih tisuću lica čijih deset pjesama kao deset pragova izlažu dnevnik putovanja ličnosti koja napušta privid sigurnoga „doma“, i u potrazi za sobom izvanjske zapreke kušaju snagu i hrabrost njezina lika. A lik izlazi iz okvira fikcije stihova.

Campbellov junak kroz izazove mora postati stoik svjestan važnosti samokontrole i otpuštanja s leđa stečenog tereta za krčenje staza kroz život. Dopuštanjem rasterećenja od praćenja putokaza, tabanja tuđim stazama u dobivenim cipelama, Campbellov junak ostaje izgubljen, dezorijentiran i sam dok ne zaviri u sebe. Pomirbom sa sobom pronalazi put kući – shvaća da srce je dom. Pronalazi unutarnji mir, osjeća preobrazbu i prepoznaje osjećaj ispunjenja čak i u bučnim šikarama.

„Sada svjesno osjećam osjećaj ponosa“

Koncept putovanja heroja i stoička filozofija prožete su Jezerom pjesnikinje i pjevačice, bez pretenzija bivanjem ikakvom smjernicom, uzorom ili primjerom, a koja svojom dosljednošću sebi to mnogima suptilno postaje. Glazbu Nine Romić slušam godinama ne jer nju poznajem nego nju poznajem jer slušam njezinu glazbu. Nakon tri godine osluškivanja zvonkih kapi što napunit će Jezero napokon ga pred objavu možemo zajedno sagledati i upisati u tragove zimskih koraka oko jednog od zagrebačkih jezera dok nam sivilo znakovite zime rastapa kocka tamne čokolade. “Jedini dom” je kao najavna pjesma objavljena u siječnju i najavila njezin razgovor s dušom za koji me sada nakon njegova završetka zanima prepoznaje li osjećaj koji ga prati:

„Sve što osjećam jest osjećaj ponosa. Prije je bilo samo nešto za što sam mislila da jest… Sada osjećam kao da sam po prvi put nešto u cijelosti sama napravila, da je svaki korak bio svjesna odluka, iako sam znala da će zbog tih odluka cijeli proces još više trajati. Neke odluke koje sam putem donijela bile su teške, no prijeko potrebne da iznesem ovaj album i viziju baš onako kako sam ih osjetila u sebi.“

On kao takav nije vezan samo za album kao tvoje autorsko djelo, nego na cijeli proces odnosa s ljudima, dakle taj nekakav logistički, menadžerski dio?

„Tako je. Ovaj album, između ostalog, bio je i moj osobni proces, osoban rast. Rad na Jezeru pomogao mi je nadići neke dijelove sebe i dobiti mnoštvo uvida putem. Puno je tu bilo koraka naprijed, više koraka nazad; bilo je tu i bivanja u stanju statusu quo, osjećaja da ležim u blatu, mnogo osamljenih preispitivanja, tugovanja, kontempliranja, prikupljanja energije… I onda, samim time, posljedičnog guranja prema naprijed.

Imam osjećaj da se od prethodnog albuma Sloboda (2018.) – ali intenzivnije u zadnje dvije-tri godine kako sam počela svjesno raditi na novim materijalima – puno toga promijenilo. U konačnici, ja sam se promijenila. Stoga sam mogla drugačije pristupiti stvaranju novih pjesama i odlukama koje su usko vezane uz to kako će pjesme – a samim time i cijelo Jezero – zvučati.“

Nina Romić / Foto: Matej Grgić

Nina mi govori o dugotrajnom procesu albuma u kojemu je isprva imala ideju da ga objedini pod sasvim drugim imenom, za što kaže da je bila „ideja u procesu stvaranja kad je iz mene izašlo mnogo pjesama. Bilo je potrebno da prođe dovoljno dugo vremena da sažmem sve te osjećaje koji su bili prisutni i kanalizirali se kroz pjesme, odaberem one pjesme koje su za mene bile najjasnije i objedinjavale cijeli taj period. Ostalo je još nesnimljenog materijala pa ćemo možda slušati i mini-album, a možda i nastavak ovog… Imam mnogo ideja.“

U razgovoru se tako brzo nameće pitanje odustajanja i napuštanja kao integralnih sastavnica procesa rasta, no u stvaralačkim svjetovima teško je odbaciti kreaciju, što Nina sagledava „također kao rezultat procesa dovoljnog slušanja sebe i svoje intuicije. Otvaraju se novi prostori u nama kada naučimo prihvatiti stvari koje nam se događaju. Potrebno je osvijestiti vlastito bivanje u otporu i pokušati naučiti otpuštati. Otpustiti stvari za koje se tako grčevito držimo. U zadnjem sam periodu odustala od mnogih stvari za koje sam mislila da me određuju kao glazbenicu, ženu, majku i tako dalje. Učila sam prihvaćati to stanje bez određenosti. Jako mi je bilo teško to inicirati u sebi jer smo cijeli život naviknuti da uzimamo najbolje za sebe, da se definiramo kroz izvanjsko; okružujemo se mnoštvom bespotrebnih poticaja, poistovjećujemo se, prianjamo, puno teže je odustati od nečega…“

Nina Romić / Foto: Matej Grgić

Premda ideja preobrazbe i promjene jest česta transakcija u glazbenoj promidžbi i prezentaciji, u njezinu slučaju one nisu instrumenti plasiranja djela, nego činjenično stanje: kantautorica je od Slobode do Jezera doista prošla transformaciju zvuka i poetike, ali kao posljedicu najveće promjene – raspuštanja svog benda u korist harmonizacije s glazbeno-osobnim idejama Jelene Galić. U predjezerskoj eri razilazi se s dotadašnjim dugogodišnjim članovima, Petrom i Fredom, iako se kroz smiješak prisjeća kako joj je „bivanje s njima, a i svim prethodnim suradnicima podarilo najljepše glazbene trenutke i ja bez ikoga od njih ne bih bila ja danas. O periodima sviranja sa svim glazbenim suradnicima do sada u sebi osjećam najdublje poštovanje i zahvalnost. U procesu rada na ovom albumu dogodila su se razilaženja u načinu viđenja kako treba dalje: po pitanju stvaranja glazbe i u pristupu pjesmama. Moje su vizije poprilično očvrsnule i otišle na jednu drugu stranu koja nije bila u skladu s dotadašnjim načinom funkcioniranja benda.“

Kao autorica uviđa beskompromisnost pulsirajuće potrebe za vlastitim izrazom kroz jasan glas i zvuk, a „shvatila sam da moram tražiti svoj zvuk i dalje – dok ga ne osjetim cijelim svojim bićem. To me je odvelo na putovanje koje je mnogo duže trajalo, ali s razlogom, jer sam tada prvi put, nakon dugo, dugo godina ostala sama. Sama u smislu da konačno pjesma ostane ogoljena do svoje ideje, do samoga kostura, do stiha i glazbe, bez ikakvog ukrasa. Sa mnom je ostala Jelena, a ona je uspijevala moje vizije potkrijepiti svojim prisustvom u glazbi, aranžmanskim rješenjima, kao i povratnim osjećajem prihvaćanja novog materijala. Njezino prisustvo kraj mene i u glazbi od početka bila je najprirodnija stvar.“

„Talent Jelene Galić otkrio se u najljepšem mogućem obliku“

Jelena Galić pridružuje joj se u periodu nastanka Slobode, njezina četvrtog albuma za Aquarius Records, kada je bila u potrazi za novim basistom za studio i bendovski rad. Međutim, mlada je basistica tada zatrudnjela i, iako bi majčinski angažman u praksi otežao pa često i spriječio suradnju, Nina se prisjeća kako je upravo Jelenino „drugo stanje“ bilo ono što ih je povezalo: „S obzirom na to da je tada zatrudnjela bilo je nemoguće ostvariti suradnju jer smo baš oko njezina poroda imali zakazano snimanje albuma u Puli. Kad sam bila drugi put u potrazi za novim članom benda, opet sam joj se javila, a ona je bila opet trudna, ovaj put s drugim djetetom. U tom trenu mi je došla misao: ‘Najlakše moguće rješenje bi bilo da je sada prekrižim’ i odlučila sam napraviti suprotno. Tu odluku je iznutra podržalo i sâmo moje majčinstvo. Majčinstvo zbog kojeg sam i ja jednom bila odbačena i bila u nepovoljnijem položaju, baš zato što sam rodila i postala majka i u nemogućnosti da budem dio benda u istom tempu kao prije, upravo zbog te nove uloge.“

Nina Romić / Foto: Matej Grgić

Nastavlja govoreći kako joj je upravo razumijevanje majčinstva orijentiralo znatiželjno i smjelo glazbeničko srce, prisjećajući se kako je odluka za strpljivošću i čekanja na Jelenu bila „najbolja odluka što sam mogla donijeti jer kad je ona došla započelo je novo shvaćanje i prihvaćanje glazbe. Njezin se talent doista otkrio u najljepšemu mogućem obliku. Rasprostrla je svoj talent u mojoj glazbi i prihvatila je glazbu kao svoju. Potaknula je i mene da dam mnogo više, inspirirala me da se poboljšam i da si dam priliku da rastem. Tu nas veže i uloga majke koja neminovno izmijeni čovjeka, ženu, vlastitu osobnost i poglede. Jer neke stvari koje su prije bile važne, onda kada postaneš majka više i nisu toliko. I jednostavno, život kreneš gledati sasvim drugačijim očima. U razdoblju nakon razilaženja s bivšim članovima benda, osobnih promjena i teške godine, odlučila sam da ostajemo samo nas dvije, i da ćemo snimiti album, makar ga snimile u jednoj prostoriji samo s kontrabasom, gitarom i dva vokala.“

No planinarenje je usred pandemije dovelo do skoka u tamnije vode i zaron u jake unutarnje struje koje vješto mimoilazimo na površini. Međutim, dotad nepoznato fizičko zatvaranje i distanciranje sve su nas natjerali da pogledamo u sebe – o čemu govori Jezero – i suočimo se s tamnim dubinama iz čije prigušene tišine valja pogledati oko sebe, u tamu, i ako smo dovoljno hrabri, ugledamo obris svjetla koje će, ako vjerujemo u njega, doprijeti odnekud. Pritom valja dovoljno zadržati dah i rastumačiti ritam otkucajâ srca koje ne šalje šifrirane obrasce, nego – poslušamo li ga – ispravne smjernice. U tom procesu pokušava novonapisane stihove uz dva suradnika i novog producenta prevesti u formu pjesme, no uspijeva tek iz treće.

„Kad je dozrela ideja o snimanju albuma s Jelenom, tada je došao Silvio Bočić u ulozi trećeg producenta nakon dva prethodna neuspjela pokušaja. Odmah sam znala da je Silvio pravi izbor za nas jer način na koji doživljava glazbu, njegova senzibilnost, njegov pristup i on kao čovjek zaokružili su tu ideju i odluku da je sad taj trenutak dozrio“, govori mi s olakšanjem i zadovoljstvom u glasu koji je i iznio ganutljive stihove najavne pjesme “Jedini dom”.

„Ove pjesme su o meni, o mojem jednom periodu, protekle dvije-tri godine kad sam upoznavala sebe i kad sam zapravo okrenula se prema unutra i prvi put dala veći značaj onome što je unutra nego onom što je vani”

U ozarenom govoru o završetku albuma opisuje producenta kao osobu koja lijepo zna slušati i njezine riječi i osjećaje, prenijeti u zvuk i istovremeno anulirati ego pa potvrđuje ranija zapažanja, govoreći: „To je fascinantna stvar u glazbi. Najbolje funkcioniram s muzičarima koji razmišljaju u smjeru: ‘kako glazbi dati ono što treba?’. To mi se odmah svidjelo kod Silvija, i toliko je lijepo s njim raditi, ne moram govoriti u nekim učenim terminima nego se samo izražavati u simbolima vezano za svoj osjećaj glazbe i on to savršeno razumije.“

Snimanje i cijeli album Jezero opet počiva na osobno teškoj godini. U razdoblju od godinu dana iz benda odlaze dvojica članova, slijedi emocionalno izazovan period, što profesionalno što osobno, a Jezero postaje hibridna kreativna terapija kao dokument, dnevnik i dijagnoza akutne potrebe za poštivanjem sebe. Pritom gledam svoju sugovornicu nad rasplesanim zavojima para zelenog čaja na koji smo se uputili s tihog jezera. Fiksiranim pogledom na njih uzima predah od riječi dok im u glavi traži poredak ne želeći mi neprecizno predočiti svoje intimno djelo: „Zapravo, dugo sam razmišljala kako verbalizirati poruku ovog albuma, što reći njime, koju rečenicu izreći da ljudi dobiju sliku o čemu se radi na albumu. Najiskrenije i najpoštenije bi bilo reći – ovaj album je o meni. Ove pjesme su o meni, o jednom periodu, o protekle dvije-tri godine u kojima sam upoznavala sebe i kada sam se zapravo okrenula sebi i prvi put dala veći značaj onome što je unutra nego onom što je vani.”

Nina Romić / Foto: Matej Grgić

Kako se u intervalu od Slobode obratila publici jednom od njezinih najljepših pjesama dosadašnje karijere – “Dobrodošla u mrak” koja će nakon samostalne akustične verzije objavljenje na Bandcampu s Rebel Starom 2020. postati duet – pitao sam umjetnicu što je bilo toliko teško, da je dobrodošla u mrak? Koji je to mrak u koji zaranja, a iz njega pronalazi svjetlo, kako sugerira monumentalna ali izrazito teška naslovna pjesma nadolazećeg albuma koja počinje i završava stihovima Postala sam jezero / duboko zaronila / i našla svjetlo?

„To je bilo izvjesno suočavanje sa sobom, sa svojim ograničenjima, s osjećajima nedostatnosti, s jednom slikom koju sam gradila godinama, a osjećaj koji je bio iznutra nije bio u skladu s osjećajima prikazanima u izvanjskom svijetu, s jednom slikom koja me iscrpila. Jednostavno, od nezadovoljstva je sve to preraslo u osjećaj koji nije bio održiv dugoročno. Dogodilo se suočavanje s onime što je ležalo ispod površine. Za mene je to bilo jako bolno.“

„Zašto sebi nisam malo češće na prvom mjestu?“

Jezero kao konceptualna cjelina raslojava doticaj s nesvjesnim dijelom sebe, kako kaže, dok je naslovna numera na vrlo tjeskoban način materijalizira u sedam epskih minuta koje su jasna pjesnička reakcija na otvaranje proizašlog od „zaranjanja do osvještavanja koliko su neka iskustva u životu bila bolna i koliko je to sve utjecalo na mene kao osobu. Na moje doživljaje, na doživljaju svijeta oko mene, mnogih odnosa koje sam imala kroz život. Prolazila sam kroz osjećaje otpora prema svom napretku, kroz bolne osjećaje osvještavanja; ‘Zašto sebi nisam malo češće na prvom mjestu?’ i ‘Zašto je došlo do toga?’. Praktički: ‘Gdje sam ja s ljubavlju prema sebi?’. To su jako bitne spoznaje, u konačnici prihvaćanje sebe i svojih loših strana, i svojih dobrih kroz dublje shvaćanje sebe. Kroz razumijevanje sebe; ‘Zašto tako reagiram prema svijetu, prema sebi?“

Pritom primjećujem kroz riječi ali i govor tijela sugovornice opuštanje i otvaranje, odražene upravo kroz nadolazeće riječi: „U nekom trenu se otvorio novi prostor razumijevanja sebe, kad sam shvatila odakle dolaze neke moje boli. Tu se otvorio i prostor za prihvaćanje i napredak. Jezero je pratilo moje sazrijevanje u ovoj dobi – ne znam kako bih to drukčije rekla – ali napravila sam korak od stanja težine prema većoj svjesnosti u svom životu. I shvatila sam što znači imati izbor u životu.“

Na licu mjesta prepoznajem tako osjećaj i ideju pjesme “Izrast ćeš iz boli”, a Nina potvrđuje kako su te „pjesme moj putokaz, podsjetnik, moja mala mantra koja me podsjeća na neke stvari koje su mi bitne, i koje su tu, i trebam ih prihvatiti. Izrastanje iz boli čini nas osobama sa širim pogledom na život. Prihvatila sam ono što mi dolazi ususret. I mislim da mi se zapravo i to desilo usporedo s ovim albumom.“

Nakon odbacivanja slijedi prihvaćanje, „iako je teško jer nitko nas ne uči kako prihvatiti stvari. A to je ključan korak ozdravljenja osobe, kako prihvatiti stvari i prestati se opirati boli koju život nosi.“

Nina Romić / Foto: Matej Grgić

Konceptualno Jezero kao glazbeno-lirsko putovanje u središte duše krasi jedan neobičan pjesnički postupak rijetke pojavnosti u hrvatskom autorstvu, a riječ je o pripovijedanju u drugom licu. Jezero jest svojevrsno pripovjedno djelo i ima atipičnu pripovjednu funkciju gdje se pjesnički glas kao pjesnički subjekt obraća svakome, ali u suštini se obraća samom sebi. Nina Romić na Jezeru prije svega obraća se samoj sebi s praktičnim smjernicama za zaron kroz svoje jezero koje nosi u sebi i podsjetnicima na mjesta svjetla.

O nenamjernom, a time i nesvjesnom autorskom procesu, zaključuje: „Onako kako sam ja doživjela ove pjesme i te trenutke u kojima su mi pjesme dolazile, shvatila sam da je to zapravo bilo obraćanje moje duše meni, kroz pjesmu. Tako smo komunicirale. Mnogo toga leži ispod površine, a glazba je za mene most između svjesnog i nesvjesnog. U toj kreaciji izlazi mnogo toga što mi svakodnevno očima nije vidljivo. Tijelo sve pamti, ne zaboravlja. A unutarnji glas je živ, i uvijek mi se obraća putem glazbe. Ponekad sam svjesna, a ponekad nesvjesna, i priznajem da mi je potrebno vremena da dešifriram sve te znakove iznutra.“

„Nemam predumišljaje, ne želim tako pristupati glazbi. Stoga onako kako je glazba izašla iz mene, istim je načinom želim dijeliti dalje.”

Na pitanje je li bila nesretna jer nije slušala ovu unutarnju Ninu cijelo to vrijeme odgovara: „Čovjek koji sam danas je drugačiji od onog koji sam bila prije godinu, dvije, pet. Ona verzija mene nije bila spremna čuti neke poruke, i tome pristupam s razumijevanjem. Svatko od nas ima svoj tempo i vrijeme kada je spreman za sebe poduzeti daljnje korake. Ono što me tješi jest ta poruka utjehe, koja na kraju ipak dođe do nas nekim neobjašnjivim putevima, kao neki znakovi iz budućnosti koji govore da će na kraju ipak sve biti dobro. Jedna prijateljica je jako dobro rekla da si sami šaljemo male utjehe u budućnost, kako bi nam bilo lakše kada zapnemo i čvrsto vjerujem u to. Onako kako je taj glas došao iz mene, takvog ga želim i dijeliti dalje.

Jasno je da se kristalizira pitanje depresije kao ono oko kojeg obilazimo u dotadašnjem dijelu razgovora jer se očigledno ne želi pozivati na trend eksploatacije ideje duševnog zdravlja, emocionalnih izazova i same depresije. „Depresija je bolest duše. I to je jedna jako osjetljiva tema i stanje za koje je potrebno naći ispravne riječi kako ne bi bilo krivo interpretirano ili iskorištavano putem različitih medijskih interpretacija, ovisno o educiranosti i osjetljivosti novinara ili urednika headlinea/naslova. Mislim da je između ostalog bitno reći da je i normalna pojava; biti depresivan u današnjem društvu skoro postaje normalno. Jer sve ovo oko nas je neodrživo. Cijelo društvo koje počiva na krivim temeljima dovodi mnogo ljudi do nezadovoljstva. Što je bitno, oko čega se sve vrti, na čemu sve počiva? Na pohlepi. Konzumerizam u svim porama društva, reflektira se na svaki segment života. To dugoročno rađa nezadovoljstvo, a na nama je da odaberemo svoj pogled na sve to.“

Nina Romić / Foto: Matej Grgić

U kojem god emocionalnom stanju ili stvaralačkoj fazi bila, za svoj unutarnji svijet bira vodu kao motiv i simbol. Iz samog je naslova Jezera osjetna tendencija, kao i na dosadašnjim albumima biranja vode za višestruka stanja: jezero, plovidba, brod, rijeka…

„Motivi iz prirode koje povezujem s čovjekom i samim životom. I ptica, i dubina, i rijeka, i planina: sve su to motivi koje negdje duboko u sebi povezujem i sa samim bivanjem – životom. Čovjek nosi u sebi značajke svih tih elemenata. Vodu direktno povezujem s postojanjem koje je uvijek prisutno, oko nas, u nama, samo ga uglavnom ne doživljavamo pretjerano. Voda teče, voda je konstantno u gibanju bez obzira na vremenske nepogode i okolnosti. Od rijeke prema jezeru, prema moru, svi smo na neki način povezani istim principima, svi to nosimo u sebi. Samo, ponavljam, ja gledam i po sebi, nažalost nismo toga dovoljno svjesni u svakom trenutku da je ovaj tren sve što imamo.“

Voda joj je uobičajen motiv života, a s druge strane metafora unutarnje tjeskobe i unutarnjeg mraka gdje kroz „medij“ jezera zaranja u nutrinu i pronalazi svoje svjetlo. Dubina predstavlja time prostor svojevrsnoga straha, onog skrivenog u nama, a s druge strane, kad zaplovite cjelinom jezera, ono je površina ogledanja.

„Voda je nešto što meni daje smirenje u životu. Konstanta. Prostor koji sam otkrila u sebi, prostor tišine, prostor punine i prostor nepoznatog u koji sam nakon svjesne odluke odlučila zakoračiti iako ne znam što me tamo čeka. Kada pustimo stupove za koje se grčevito držimo, sigurnost koja nam ulijeva lažnu nadu, tek tada kad iskoračimo iz iluzorne sigurnosti u nešto nepoznato, korak bliže sebi, tek tada ćemo zaista i dobiti privilegiju da budemo upravo to – korak bliže sebi.“

„Ne znam tko sam ja, ali definitivno sam došla još koji korak bliže sebi.“

U siječnju je singlom “Jedini dom” opjevala koračanje k sigurnosti konačnoga doma, onog kojeg nosimo u sebi. Pjesma je nastajala dugo vremena, imala je svoje verzije i varijacije do ove koja je sada objavljena. Na koji način želiš ljudima reći da im je jedini dom srce, da jedino tu mogu naći svoju pravu sigurnost i svoj prostor ostvarenja, da zavire u sebe. Na koji način da netko zaviri u sebe, da nađe svoj dom?

„Mislim da tekst dovoljno govori za sebe jer nema formule koja će vrijediti za sve s obzirom na to da je individualni put svakoga od nas drugačiji. Svi smo prošli različite stvari u životu, imamo različite kapacitete i toleranciju, različitu spremnost za iskušavanje novih stvari, i kroz to koračanje – ako se netko odvaži krenuti malo bliže sebi – mislim da će svaki idući hrabri korak biti jasniji i otkrit će se neke nove staze i izbori. Bilo je puno strahova u meni, ali odlučila sam dati si priliku, vjerovati si da će me to odvesti nekamo kamo trebam sada ići. I stvorio se put kad sam donijela odluku ‘Ja idem bez obzira na to što ne znam kamo idem’. I baš kao što sam rekla na početku, ja nemam idući korak ili iduća dva koraka. I to je za mene najpoštenije i jedino moguće, to što mogu ići polako i dati si vremena. Ta je pjesma izraz ljubavi prema sebi, povjerenja da što god da se desi, gdje god me put odnese – uvijek ću biti tu za sebe.

Ljudima dom znači ono tradicionalno poimanje – muž, žena, djeca, obitelj. To je dom kao nešto što si sagradimo, ali je hrabro reći da jedini pravi dom – a dom je negdje gdje si miran, spokojan i potpuno ti – može biti mjesto kad si sam, sretan i zadovoljan sobom. Nekako je čak i neprimjereno u našem društvu i našem svijetu da nije to ni druga osoba, nego da je dom doista neko mjesto u sebi.

„Dobro si to zaključio“, podupire me Nina i nastavlja potvrdno: „Ja slično razmišljam i shvaćam da je jednostavno: ako ti ne upoznaš sebe i sebe ne prihvatiš, teško da ćeš moći upoznati i prihvatiti svijet oko sebe i ljude oko sebe. I odnose – da trebaju počivati na zdravim temeljima. Ako ne prihvaćaš ono što ti jesi, sve će izvana biti protiv tebe.“

U neformalnom dijelu razgovora nerijetko spominje svojega šestogodišnjeg sina ističući kako je razdoblje suočavanja sa samom sobom dobrim dijelom motivirala majčinska svjesnost o utjecaju na vlastito dijete, kao i važnost rada na sebi da bi bila prisutnija i svjesnija u odnosu sa sinom. Naposljetku, morao sam je upitati koliko je proces kreiranja Jezera kao uglazbljenog transkripta razgovora s dušom utjecao na njezin pristup majčinstvu, a razgovor završava očekivanom toplinom uz dozu stroge odlučnosti:

„Otkako sam postala majka, i davno prije Jezera, uviđam da je to najtransformativnije iskustvo za svaku ženu. U ulozi majčinstva sam se kao osoba promijenila iz temelja, i to zahvaljujući sinu. To je najljepša stvar koja mi se dogodila. Uz njega sam se i ja ponovno rodila. Ono što je najvažnije u svemu jest da budem tu, prisutna za svoje dijete, da ga podržim u onome što on želi. Definitivno je ta veća svjesnost utjecala na naš odnos, i ono što želim podariti djetetu jest prisutnost u svijetu koji nas okružuje.“