Pero Kozomara: „Klape su postale nova zabavna glazba“

Dok pjesme bezbrižno poistovjećujemo s glasom koje bilježi mikrofon, rijetko razmišljamo o stvaraocima iza tekstova i skladbi. Pero Kozomara osnivač je uspješne i popularne klape Rišpet kojom posljednjih deset godina iz temelja mijenja tijek klapskog izričaja, ali i autor desetaka uspješnica posljednjih tridesetak godina koje su obilježile hrvatsku zabavnu glazbu. Ususret drugom desetljeću Rišpeta, morali smo na trenutak ostaviti sivilo vremena iza sebe i pronaći ga tamo gdje je sve po njegovom – na splitskoj rivi.

„Nikada nisam radio glazbu pa tražio tekstopisca koji bi po njoj metrički radio stihove.”

Jesen stigla, dunjo moja, ali život na kontinentu i uz more ima drukčiju dinamiku u ovo doba. Možda je bolje reći da ljetni običaje uživanja u udaranju valova od elegantnu splitsku rivu i lješkanje sunca na površini splitskog Jadrana ne jenjavaju s odmicanjem godine. Pero Kozomara na najpopularnijoj šetnici uz more pije svoju (vjerojatno već drugu) kavu dok preslušava posljednji mix nove pjesme hit-klape Rišpet. Još uvijek ni sami ne znamo hoće li i nova traka biti uspješnica, ali nekako nas više zanima kreativni proces stvaranja pjesme.

Nasmijani splitski autor ističe uz kavu „stvaram primarno na klaviru, a kasnije pjesmu prosviram i na gitari. Cijeli svoj život radim glazbu po tekstu – kada mi u ruke dođe dobar tekst, onda po njemu skladam. Nikada nisam radio glazbu pa tražio tekstopisca koji bi po njoj metrički radio stihove. Draže mi je osjetiti tekst, doživjeti ga, pokušati shvatiti njegovu emociju i onda se igrati notama. Pri odabiru tekstova jako pazim da imam nešto interesantno što me zadovoljava i meni je dobro, a često ga krojimo tj. mijenjamo neke riječi, frazu, stih ili pak cijeli refren. Ako se uhvatim za neki dio teksta koji mi je posebno interesantan, onda zamolim tekstopisca da po tome napiše i završi cijeli tekst. Kad je tekst izglancan i kada sam ja zadovoljan, onda sjednem za klavir i kreće proces stvaranja glazbe.“

I čini se kako je ista formula iskušana na zasad tajnovitom singlu, no koji će zasigurno biti oblikovan prema autorsko-skladateljskom potpisu ovog splitskog glazbenika, pa nastavlja „tekst me motivira da radim glazbu i po tekstu osjećam je li to pjesma za klapu Rišpet, možda neku drugu klapu ili za nekog pop izvođača. Kod klape gledam kako posložiti višeglasno pjevanje u frazama i po refrenima, radim demo snimke za svaku svoju skladbu i u studiju tražim rješenja – bilo vokalna ili aranžmanska. Ako mi se pjesma tijekom procesa ipak ne sviđa ili smatram da je nedovoljno dobra, ne snimam je finalno i što prije je zaboravljam. Iz studija može izaći samo ona pjesma koja me zadovoljava, koja je meni jako dobra.“

Majstor klapskog zanata: prva skladba i odmah hit

Ponavljanje i vježba majka su znanja, kaže povijest ljudskog djelovanja, ali ponekad se čudo dogodi na prvu. Kozomarina je prva prva klapska skladba “Ne more mi bit” bila je ujedno i njegova najveća, što mora da je velika potvrda i poticaj. Autor koji je nakon nje zadužio klapsku tradiciju dvoji oko ideje je li njegova najveća, pa kaže „ne znam, iskreno.

Meni je nekako i danas najdraža, ali bilo je tu još pjesama koje su doživile uspjeh kod publike, kao što su: “Još ne mogu pristat volit” za Iskon, pa mega-hit “Zora bila” koju sam napisao klapi Intrade, pa od “Zipke do križa” Cambiju, “Prsti zapleteni” klapi Rišpet i Jeleni Rozgi, pisao sam za sedam ili osam najpopularnijih hrvatskih klapa: Maslini, Šufitu, Vokalistima Salone, klapi Kampanel… “Scardona” je 2011. godine objavila moj autorski album Najveći klapski hitovi – Pero Kozomara gdje se nalaze sve te klapske pjesme, koji je za današnje pojmove prodan u velikoj tiraži i na to sam zaista ponosan.“

Gledajući na nju iz sadašnjeg trenutka, prisjeća se kako “Ne more mi bit” ima divan tekst Snježane Perić koji sam “iskrojio” od tri različita teksta i složio u jedan koji se meni sviđao. Imao sam savršen aranžman pokojnog dragog Remija Kazinotija, a izvodila je sjajna klapa Cambi Kaštela s maestrom Rajmirom Kraljevićem, tenorom Edijem Šegotom, baritonom Alenom Babićem, ma sve redom vrhunskim vokalima u klapi.

Ja sam po svom “špurijusu” baš htio da mi Cambi – i nitko drugi – otpjevaju ovu pjesmu. Kada sam prvi put čuo njihovu obradu pjesme “Divlji cvit” od Gibe, rekao sam: “ovo je strašna ekipa. Oni moraju otpjevat ‘Ne more mi bit’”. I tako je i bilo. Nismo primljeni zbog velikog broja prijavljenih klapa na Splitski festival te godine, ali su nas odmah uzeli na Šibenskoj šansoni i to je te godine bio apsolutni hit. Sve je ostalo povijest”, govori šarmantni Splićanin kroz smijeh.

Hit koji je umalo završio u smeću

Najzanimljiviju anegdotu o začetku ovog hita ispričao je u prošlosti, ali nikad dosad Glazba.hr, a radi se zapravo o činu koji mu je promijenio tijek glazbene karijere. Kozomara je u početku pjesmom bio potpuno nezadovoljan do točke frustracije kada ju je naprosto bacio u smeće. Intervencijom supruge pjesma je spašena, a time je ujedno promijenila tijek njegove karijere čija je nova etapa započela upravo s “Ne more mi bit”. Autor oštro govori kako je „dosta kritičan prema svojim pjesmama. Uvijek mislim da može bolje, tako da mi se i “Ne more mi bit” nakon valjda “pedesetog” sviranja učinila poprilično prosječnom pjesmom i odletjela je u kantu za smeće.

Nisam bio zadovoljan. Međutim, igrom sudbine moja supruga je prošla pored sobe i rekla mi da se skoro rasplakala na pjesmu koju je čula i zamolila da je ponovno odsviram. Odsvirao sam joj, oduševila se na prvu, a kada sam joj rekao da sam je taman namjeravao baciti, poludjela je na mene. Tako da je ona zapravo spasila – i pjesmu i mene i Cambi”, danas se, naravno, prisjeća uz smijeh.

Od ovog ključnog trenutka, splitski se glazbenik nesumnjivo profilirao radom na klapskim pjesmama posljednjih desetak godina, te kao jedan od članova klape Rišpet istaknuo kao žanrovski autoritet u nas. Zanimalo gdje poseže za svježinom i kreativnošću, s obzirom da je tematski i motivski žanr prilično definiran. Skromni Kozomara potvrđuje da se doista u njemu „profilirao na jedan način. Međutim, ima tu prostora za još glazbe, definitivno.

U planu mi je izbaciti instrumentalni album svojih klapskih pjesama, a velika mi je želja uraditi i “a capella” album s jednom klapom i pokušati ga plasirati na inozemno tržitše. Naravno, pričamo o ozbiljnom projektu za koji je potrebno dosta ulaganja, poznanstava i jako puno vremena. To je nešto što se dugo i pažljivo treba raditi.

Odmalena sam odgajan na dalmatinskoj tradicionalnoj glazbi, kod none i ujaka na Braču, kada smo bili djeca, cijelo ljeto su se pjevale klapske pjesme i pjesme sa Splitskih festivala. Ta ljubav mi je valjda na taj način od malena usađena. Oduvijek sam volio i slušao klape “Šibenik” i “Trogir” s Vinkom Cocom. Eto inspiracije. Kada bereš grožđe na Braču, dolazi inspiracija, kada bereš masline u Podstrani – eto inspiracije. Uz šetnju uz more i šum valova. Ma, cila Dalmacija je inspiracija.”

Kada govorimo o klapama, one nisu povijesno dio hrvatske glazbene tradicije. Štoviše, ljudi nisu svjesni njihove mlade forme od svega stotinjak godina. Ipak, postala je dio hrvatskog foklora, etnologije, tradicije i, naravno, kulture. Zanimljivo je bilo ispitati motrište upravo jednog od tvoraca i prodiskutirati popularnost klapskog pjevanja u nas.

Na što se studioznije osvrće govoreći kako se „klapsko pjevanje sredinom 19 stoljeća u mediteranskim gradićima na našoj obali i otocima, posebno u Dalmaciji. Klape su zapravo postale tako popularne baš jer je i sam nastanak klapa krenuo iz čistog prijateljstva i užitka pjevanja. Danas imamo muške, ženske i mješovite klape. Omiški festival je definitivno jako puno pridonio popularizaciji klapa. Te melodije, te skladbe pjevane troglasno, četveroglasno i ta terca, bariton koji puni akord i bas koji zaokružuje cijeli zvuk, lipi ljubavni lirski tekstovi – to je nešto što jednostavno ljudi vole. Čista emocija i iskrenost.“

Autentičnost klapa izvan Dalmacije

Klapsko pjevanje desetljećima smo vezali za našu razvedenu dalmatinsku obalu, ali posljednjih godina svjedočimo i ozbiljnijim varijantama klapskih bendova u kontinentalnoj hrvatskoj (primjerice, klape članova zbora osječkog HNK, ženske klapa Allegre, Oželanda Stentoria ili Figurin, ili pak na samom sjeverozapadu zemlje – istarskom poluotoku gdje je sada brojnost klapa dovela i do Festivala istarskih klapa.

Možda malo i provocirajući, zanimalo me kako jedan Dalmatinac gleda na varijacije i time autentičnost klapa izvan Dalmacije. Afirmativno se nadovezuje i kaže kako „itekako mogu biti autentične. Danas je taj način pjevanja toliko popularan da nema veze je li klapa s priobalja ili ne. Najvažnije je da ljudi uživaju u pjevanju i da to dobro rade. Uostalom, svakim danom je sve više klapa u Hrvatskoj. Kao i tamburaša. I to me jako veseli.“

Klapa Rišpet / Foto: arhiv Pero Kozomara

Uspjeh klape Rišpet – milijuni pregleda i slušanja

Klapa Rišpet sve je uspješniji bend, što među recentnijim dostignućima potvrđuje nagrada Cesarica iz 2020. godine. Zanimalo me jesu li ovo samo potvrde da je autor pronašao svoj skladateljski put ili pak promišlja o novim pothvatima. Kozomara nam daje retrospektivu rada Rišpeta koji „postoji već deset godina“ za kojih su „objavili tri albuma, a prva nagrada je stigla 2013. godine kada smo osvojili “Grand Prix” Splitskog festivala s pjesmom “Ćaća“.

Četverostruki smo osvajači nagrade “Cesarica” za najveći klapski hit godine. Milijunski pregledi na Youtubeu potvrđuju da publika voli te pjesme, a u ovih deset godina odsvirali smo puno koncerata. No posebno bih spomenuo četiri rasprodana koncerta u kultnom “Lisinskom”, te prekrcanu arenu Spaladium u našem Splitu – najposjećeniji klapski koncert u Areni. Da, Rišpet je definitivno moj skladateljski put, ali dajem sebi prostora i za još nešto uz Rišpet – je li to spomenuti a capella album ili nešto treće, vidjet ćemo.

Kada govorimo o nagradama,  Rišpet je nominiran za nagradu Porin u kategoriji Zabavne glazbe što je neobična kategorizacija. Pitao sam ga smatra li ovu kategoriju ispravnom za svoj izričaj i je li klapsko pjevanje sada već dio zabavne glazbe. Autor potvrđuje kako su  prethodne „godine nominirani za Porin za album zabavne glazbe, što nas je svakako jako razveselilo. Naravno da je zabavna kategorija ispravna za izričaj klape “Rišpet”.

Klape su ušle definitivno u to područje, dijelom i nekim mojim pjesmama, i u nedostatku prave, nekadašnje hrvatske zabavne glazbe (sjetimo se osamdesetih i devedesetih godina i pjevača i bendova zabavne glazbe: Tereza, Oliver, Mišo, Magazin, Fosili, Tedi, grupa More, Pattiera, Jasna Zlokić, Đavoli, Đani Maršan, Meri Cetinić, Radojka Šverko, da ne nabrajam ostale). Klape su danas postale “nova hrvatska zabavna glazba”.  Hitovi poput “Zora bila”, “Ne more mi bit”, “Ružo crvena”, “Da te mogu pismom zvati”, “Prsti zapleteni”, “Vilo moja”,  “Ne diraj moju ljubav”,  “Ne damo te pismo naša”, a šta je to nego – nova hrvatska zabavna glazba. Mislim da ćete se složiti sa mnom.

Na tragu zabavne glazbe, onda je logično i stapanje pop izričaja s klapskim pjevanjem. Žanrovske romanse danas su imperativ u cijelom svijetu, pa tako tradicijske forme prigrljuju i popularni glazbenici. Zanimalo me gleda li mi sugovornik na tu pojavu kao transformaciju klapskog žanra? Vrlo odlučno govori „još uvijek kroz rad klape Rišpet pokušavam povezati i dalmatinsku pjesmu i pop formu. Neke su naše skladbe poput “Mislin samo na te”, “Lumin”, “Fališ mi”, “Kad je pošla ća”, dalmatinski izričaj i od njega neću bježati, a neke su, tipa: “Reći ćeš mi fala” (moram spomenuti divan aranžman Nikše Bratoša), “Prsti zapleteni”, “Šta mi ljube oćeš kazat” (pohvale Leu Škari) “Maka maka” čisti pop izričaj.

Televizije danas emitiraju koncerte klapa, radio postaje vrte popularnije klape, spotovi klapa imaju velike brojeve pregleda i dijeljeni su po društvenim mrežama, poljudske koncerte klapa zaredom četiri ili pet godina gledalo je 50,000 ljudi. Rišpet je u Spaladium areni imao 10,000 ljudi. Klape u današnje vrijeme imaju najveću popularnost.

Je li Rišpet dalmatinski boy band?

Ako takva imena okupljaju desetke tisuća ljudi po koncertu i pritom ne bježe od etikete ‘popularno’ i ‘zabavno’, onda klape možemo i gledati kao hrvatske boy bendove.  Kozomara se smije i kaže „u toj konstataciji, mi smo samo “dalmatinski”. Po godinama smo nažalost daleko od dječaka, a publika nam je sigurno značajno drugačija nego boy bandovima. Naše viđenje i izvođenje dalmatinske glazbe publika voli, blisko im je, doživljava to, a mi im uvijek nastojimo pružiti neku novu, neotkrivenu emociju. A to je protiv svih etiketa. Rišpet je suvremena pop-klapa, mediteranski izričaj na jedan novi način.

Foto: Arhiv Pero Kozomara

„U tim mladim danima gledali smo u Olivera kao u boga“

Ugodni razgovor s Perom Kozomarom podsjetio me i na velikog Olivera Dragojevića – Kozomarina sugrađanina – kojem je bio za vratom u natjecanjima i na festivalima. Skladao je pjesmu koju je izvodio njegov bend, a zatim starog morskog vuka pobijedio drugom skladbom „Bura“ 1995. godine u izvedbi Alena Vitasovića na Melodijama hrvatskog Jadrana. Prisjeća se tako situacije „ma nisam ja njemu bio za vratom, šta ti je, tko je njemu mogao bit za vratom.

On je stvarno bio predvodnik, a kao čovjek potpuno normalan, drag sa svima, jednostavan, pristupačan – zajebant. U tim mladim danima gledali smo ga kao u boga. Sjećam se kad sam ga s Ivom Amulićem upoznao negdje oko 1990. na kavi ispred kafića na košarci u dvorani “Jugoplastike”. Skladao sam svoju prvu pjesmu “Marija” za njegov prateći bend, današnje Dupine. To je bio Cavtat Fest 1988. godine, a umjetnički direktor gospodin Stjepan Mihaljinec.

Godine 1995. pobjeđujem s pjesmom “Bura” i Alenom Vitasovićem. Nitko to nije očekivao. Znao sam da imamo super pjesmu, ali je Doris imala te godine “Jedini”, Oliver “Dva put sam umra”, pa “Morski vuk”, “Ej vapore” Gibonni, “Magazin” su isto imali hit. Pobjeda “Bure” je bila šok i veliko veselje. Publika je skočila sa tribina, preplivala bazen i Vitasovića bacila u njega. Kad se sjetim toga, naježim se. Prošlo je već 26 godina.

„Da sam barem napravio neku suradnju Rišpeta i Olivera“

Ako se ne varam, Oliver je upravo bio taj koji je otpjevao demo Bure, da bi naposljetku odabrao „Dvaput sam umra“ na što kaže „sve znate, haha. Ma to je tako ispalo, zamolio sam Olivera da mi otpjeva dvije demo snimke kod Tome Mrduljaša u studiju i prihvatio je. Jedan je demo za pjesmu “Kiša” (koju je kasnije pjevao Goran Karan kad je imao bend – Big Blue na Zadar festu iste godine), a druga je demo za pjesmu “Bura”. Oliver je otpjevao pjesmu i jako mu se svidjela.

Rekao je da bi je mogao pjevati na festivalu. Međutim negdje prije samog festivala, odabrao je pjesmu “Nisan ja za te “(Dva put sam umra). Sjećam se da sam tada u “teškoj panici” smišljao i tražio koga da zovem da pjeva, a da je dobar vokal i sjetio sam se Alena Vitasovića koji je tada bio jako interesantan, drugačiji, novi i popularan.

Logično je čovjeka pitati onda je li tada ili ikad kasnije bilo govora o skladanju za Olivera, na što mi ne daje potvrdan odgovor jer je „Oliver naprosto imao svoj put svoj kroz skladatelje: prvo pokojnog Zdenka Runjića, kojeg sam jako volio i cijenio i od njega učio. Nakon toga Gibonnija i neke druge autore. Iako sam privatno bio dobar i s Oliverom i suprugom Vesnom i sinovima Dinom, Davorom i Damirom, nije nam se nikad “potrefilo” da nešto snimimo osim tog “legendernog” dema za pjesmu “Bura”. Eh, da sam barem napravio neku suradnju Rišpeta i Olivera, nitko sretniji od mene. Ili nešto drugo. To će mi uvijek biti žao.