31
lis
Intervju

Legendarni razgovori s velikanom

Placido Domingo: opera, nogomet i Mariah Carey

Placido Domingo

Placido Domingo / Fiorenzo Niccoli

share

Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski najavila je za 12. studenoga veliki spektakl Domingo dirigira Verdijev Rekvijem (Giuseppe Verdi: Messa Requiem). Dirigent je glasoviti multižanrovski glazbeni umjetnik – inače najpoznatiji kao operni pjevač – Placido Domingo, a sudjeluju Simfonijski orkestar i Zbor Hrvatske radiotelevizije, Kristina Kolar – sopran, Jelena Kordić – mezzosopran, Filip Filipović – tenor i Ivica Čikeš – bas.

placido domingo, nogomet, opeta

Placido Domingo / Fiorenzo Niccoli

Tim povodom Ante Batinović prisjeća se dvaju razgovora s Placidom Domingom u Barceloni 1992. i Zagrebu 2011.

Prvi je vođen u barcelonskom teatru Gran Teatro Gran Liceo u trenutku kada je opera bila na jednom od svojih povijesnih vrhunaca, zahvaljujući prije svega Lucianu Pavarottiju, Placidu Domingu i Joséu Carrerasu – čuvenoj „trojici tenora“. Glasoviti impresario Mario Dradi povezao je u trio ove čuvene tenore da nastupe u rimskim termama Caracalle u čast otvorenja Svjetskog prvenstva u nogometu.

Uspjeh je bio izniman: Tri tenora postali su prava senzacija i potom nastupali na idućim svjetskim nogometnim prvenstvima (Los Angeles i Yokohama), a i bez takvih povoda nastupali su više od desetljeća, izazivajući svugdje pravu euforiju. Ploče sa snimkama koncerata dosezale su milijunske naklade.

Album s koncertom u Caracallama najbolje je prodavani album u povijesti klasične glazbe. Nije onda čudno što su samo dvije godine nakon Rima organizatori Olimpijade 1992. u Barceloni za nastup na svečanosti otvorenja pozvali Placida Dominga, Montserrat Caballé i Joséa Carrerasa.

Objavljen je i poseban zajednički album, a sve je pojačalo interes javnosti koji je i dotad na spomen opere odmahivao rukom, a i pojačalo je otpor dijela javnosti spram izvođenja opernih arija na sportskim događanjima: „Opera time gubi na identitetu, integritetu i umjetničkoj vrijednosti!“

Operne zvijezde barcelonskoga svečanog otvorenja Olimpijade, naravno, s tim se nisu složile. Stoga je prva tema intervjua s Placidom Domingom u Barceloni bila upravo izvođenje opernih djela ili koncerata opernih arija na „neprimjerenim mjestima“. Domingo je bio veoma uvjerljiv:

„Gubitak identiteta? Ne bih to tako shvatio. I sve što se događa samo je dobitak za operu. A posebice za ljubitelje opere. Koliko ljudi može slušati operu u teatru? Veoma malo u odnosu na stadionu i onda, naravno, preko televizijskog prijenosa ili snimke. Ja sam iznimno ponosan što mogu pjevati na ceremoniji svečanog otvaranja Olimpijade u Barceloni. Pa to gleda dvije milijarde ljudi diljem svijeta. To je fantastično. Ne znam što bi tu trebalo biti loše. Na Olimpijadi izvodimo medley opera koje su odavna svjetska glazbena baština i to pred velikim auditorijem na stadionu i preko TV ekrana. Ne volim te priče o gubljenju identiteta, dostojanstva opere. Recitali? Imaju oni svoju prednost. Čovjek koji plati ulaznicu za operu u teatru gleda i sluša dvije ili tri, četiri arije, a na recitalu čuje desetine arija.“

Placido Domingo / Fiorenzo Niccoli

Umjetnici klasične glazbe i opere koriste neka iskustva pop i rock glazbe: „Ne vidim ništa loše u tome. Pop zvijezde, za razliku od nas, u veoma kratkom roku steknu ogromnu slavu i zaradu. Nama treba neusporedivo više vremena, ali zato nam karijere znaju trajati neusporedivo dulje.“

Koliko Domingo ima volje i vremena pratiti i konzumirati pop glazbu? „Naravno da pratim i, na primjer, obožavam Michaela. No, najviše volim Mariah Carey. Prekrasno pjeva. Nemam ama baš ništa protiv dueta s Mariah.“

A s Madonnom?: „Bih… Kad bi se našla prikladna pjesma.“

U međuvremenu, našao sam se i s Joséom Carrerasom. Rekao sam mu da je Domingova ljubimica Mariah, a Madonna baš i ne. S kim bi Carreras rado snimio duet? Katapultno i s velikom radošću odgovorio mi je: „S kim? Pa, naravno, sa Sharon Stone!“

Intervju s Placidom Domingom u Barceloni 1992. nastavio se u Zagrebu desetak godina kasnije. Godine 2011. nastupio je u Areni i prvi put u hrvatskoj metropoli. Prije toga bio je u Puli i Splitu.

„Jako se radujem nastupu u Zagrebu jer je to grad veoma prepoznat i reprezentativan na glazbenoj sceni u svijetu. Imam veoma lijepe uspomene na hrvatske operne pjevačice. Divim se Zinki Kunc, a tu je i Biserka Cvejić rođena u Hrvatskoj. U Zagrebu nastupam pred tisućama ljudi i, naravno, tada će repertoar biti kombinacija klasične opere, opereta, zarzuele  i Broadwaya.“

Osim kao operni pjevač, Domingo se, naravno, bavi i dirigiranjem, surađivao je i s filmskim majstorima poput Zeffirellija, veoma je radoznao umjetnik: „Ipak najviše volim nastupati pred publikom, bilo kao pjevač ili dirigent. To je nekako najvažnije i to sam shvatio još dok sam s roditeljima nastupao u zarzueli. Jer tako u izravnom kontaktu najbolje usrećujemo publiku, činimo da zaborave sve svoje probleme za to vrijeme dok su s nama. To je sjajno!“

Kod analiziranja Placida Dominga stručnjaci nerijetko ističu kako je u njega izražena nordijska radna etika, ali istovremeno mediteranski temperament:
Disciplina mi je jako važna. Vjerujem da je to poštovanje prema onome što radite i u tome želim biti nordijac. Ali ne mogu si pomoći ne biti Mediteranac poput vas u Hrvatskoj koja je i mediteranska zemlja. Nordijsko i mediteransko nekako ide ruku pod ruku kod mene.“

Domingo je odigrao više od stotinu uloga, vjerojatno više negoli ijedan drugi pjevač. Pitao sam svog sugovornika koja mu je uloga najdraža – ali još me više intrigira da kaže koju ulogu nije volio – i zašto, jer se često govorilo o nepovezivanju s ulogom Rasputina.

„Naravno da od likova možda ne volite Rasputina ili likove poput vojvode od Mantove. Neke su uloge su negativne poput Pinkertona. O najdražim ulogama je stvarno teško odgovoriti. To je kao kad pitate roditelje za djecu. Volio sam biti u ulozi Otela, Hoffmana, Siegmunda, Cheniera… Ima barem dvadesetak njih koje naprosto obožavam. Negativce nastojim izbjegavati, ali ponekad me i to zadesi.“

Poznata je Domingova sklonost i prema pop glazbi, zbog čega sam ga pitao je li na početku karijere negdje u Meksiku, prema predajama, pjevao prateće vokale u rock bandu Los Black Jeans koji je vodio Cesar Costa, i to davne 1958.?

„Tako je, istina je. Vođa benda bio je Cesar Costa. Morao sam zarađivati za život, pa sam pjevao prateće vokale u rock bendu. Bila je to poznata pjesma koju je pjevao Paul Anka, a pjesma se zvala ”Put Your Hand On My Shoulder’‘“ (Placido pjevuši antologijski hit koji se vratio u suvremene generacije kao virulentni glazbeni trend na TikToku).

Kao što nema ništa protiv opere na stadionima i mnogim televizijskim talent showovima, Placido se slaže da je opera u klasičnoj izvedbi u opernoj kući postala izvedba za privilegirane jer je izuzetno skupa u produkciji, pa time i u izvedbi:

Opera je skupa, i za pjevače zna biti doista naporno putovati iz jedne opere u drugu, pa pjevati nekoliko sati. U cijeloj su produkciji najjeftiniji upravo pjevači. Ali, usprkos svim nedaćama, opera je strast, opera je radost, ona vas dirne u srcu i dušu, pobuđuje osjećaje. Natjera vas da na neko vrijeme odete u drugi, izmišljeni svijet.“

Ne sumnjam da će slično, ali na sasvim drugi način biti i kad se Placido Domingo pojavi na pozornici Lisinskog s dirigentskim štapićem ravnajući remek-djelo – Verdijev Requiem.

Verdijev Rekvijem, remek-djelo iz pera nenadmašnoga opernog skladatelja, jedna je od najuspjelijih sinteza operne i oratorijske tradicije u povijesti, duboko nadahnuto i proživljeno grandiozno djelo u kojem se najintenzivniji i najdramatičniji vapaji čovjeka uzdižu u nedostižne božanske visine te se prožimaju s predivnim, čeznutljivim, genijalnim melodijama koje je iz nedokučivih sfera Svevišnjega mogao materijalizirati samo istinski genij.

Nastupaju Simfonijski orkestar i Zbor Hrvatske radiotelevizije uz soliste Kristinu Kolar, Jelenu Kordić, Filipa Filipovića i Ivicu Čikeša.

Moglo bi Vas zanimati